Saladin, kojega danas slavi i muslimanski i kršćanski svijet, bio je do kraja 18. stoljeća na Zapadu gotovo potpuno zaboravljen. "Oživio" ga je poznati njemački dramaturg i književnik, borbeni pripadnik pokreta prosvjetiteljstva, Gotthold Ephraim Lessing u svojoj drami "Nathan mudri" 1779. godine. U tipičnom duhu prosvjetiteljstva Lessing u drami (izvođenoj i na Splitskom ljetu 1994.) promovira vjersku toleranciju, a Saladin u njoj ima bitnu ulogu. No, pravu je renesansu Saladin doživio u romantizmu, kad Evropa otkriva Orijent i povijesnu egzotiku. Premda povijesni roman "Talisman" sir Waltera Scotta iz 1825. ne spada u vrh njegovog bogatog opusa, postao je iznimno popularan, a priča iz Trećeg križarskog rata u kojoj su protagonisti Rikard Lavljeg srca i Saladin, pretvorila je ovog islamskog vladara u miljenika razdoblja. A ko je zapravo bio povijesni junak pretvoren u romantičnog viteza?
Saladin, ili Salahuddin Ayyubi, (1138.-1193.) porijeklom je Kurd, rođen u Tikritu na sjeveru Iraka. Odmah po rođenju preselio se u Mosul (kao i Tikrit, danas svakodnevnu lošu medijsku vijest), a put ga je zatim vodio u Damask i dalje. Iako temeljito obrazovan, odlučio se za vojnu karijeru u kojoj će imati iznimnog uspjeha, pa 1174. dolazi do političkog vrha: postaje sultan Egipta i Sirije. Od običnog autsajdera postaje najmoćniji čovjek islamskog svijeta, uspjeh još značajniji kad se zna da je bio sunit među dominantnim šijitima.
Veći dio njegove karijere ratnika i vladara obilježen je međusobnim muslimanskim sukobima i pacifikaciji lokalnih vladara, ali nije nedostajalo ni bitaka s križarima. Saladin se tih ranih godina svoje vojne karijere ne može pohvaliti pretjeranom tolerancijom i brigom za poražene, ljudski život ni onda nije bio na cijeni.
S vremenom je Saladin zaista postajao manje sklon nasilju kao rješenju sukoba, pa se pročuo kao milosrdan vladar. Legenda o Saladinu kao tolerantnom mudracu i razumnoj osobi u Evropi se, paradoksalno, počela širiti tek nakon što je preoteo Jeruzalem od križara i "vratio" ga arapskom svijetu. Uprkos tužnoj vijesti koja se duboko dojmila srednjovjekovne Evrope, postupanje Saladina prema zarobljenicima iznenadilo je kršćanski svijet. Naime, osvajanju grada 1099. od strane križara slijedio je šokantan pokolj koji je zgrozio čak i kršćanske hroničare. Križari su pobili sve muslimansko i židovsko stanovništvo Jeruzalema, uključujući i žene i djecu, a osvajači su, kažu hroničari, gazili kroz "krv do koljena". Grad je potpuno "oslobođen" od ljudi kako bi mogao biti naseljen kršćanima.
Kad se devet desetljeća poslije moćni Saladin pojavio pod jeruzalemskim zidinama, branitelji i stanovnici, koji su poznavali priču o ulasku križara u ovaj grad, nisu očekivali ništa dobro. Međutim, osvojivši grad, Saladin je, na iznenađenje sviju - i odatle je krenula pozitivna priča o Saladinu u Evropi - poštedio sve one koji su se mogli otkupiti. Većina građana otkupila je svoju slobodu (i živu glavu) za neuobičajno malen iznos za to vrijeme, a sam je Saladin platio otkupninu za one najsiromašnije. Pad Jeruzalema izravan je povod Trećem križarskom ratu koji je novoformirana križarska vojska ovaj put vođena Rikardom Lavljeg srca počela opsadom i osvajanjem Acre. Tri hiljade muslimanskih zarobljenika, uključujući žene i djecu, i ovaj put je pobijeno. Međutim, svi napori Rikarda da ponovno osvoji Jeruzalem bili su uzaludni, a Saladin je i dalje bio vrlo dobronamjeran neprijatelj. Kad je u bici kod Arfusa ostao bez konja, Saladinova vojska prestala je s napadom dok sultan Rikardu nije poslao dva rasna konja kako bi se bitka mogla viteški nastaviti, dok je nešto kasnije teško bolesnom kralju Saladin poslao svog osobnog liječnika koji ga je i izliječio.
Obostrano prijateljstvo, bez obzira na stalna neprijateljstva na "terenu", bilo je toliko da je Rikard ponudio ruku svoje sestre Ivane Engleske, kraljice Sicilije, Saladinovu bratu. Ženidba nije realizirana jer je Rikard tražio i mali svadbeni dar za ruku svoje sestre: grad Jeruzalem! Ponuda je, naravno, uz zahvalu odbijena, premda bi bilo zanimljivo vidjeti posljedice na kasniju povijest muslimansko-kršćanskih odnosa da su se dva moćna vladara toga vremena orodila.
I nakon nerealizirane ženidbe dva su vladara nastavila izmjenjivati darove i komplimente u kojima su hvalili svoga protivnika. Muslimanskom vladaru u evropskim hronikama upisan je veliki plus i nakon događaja s kršćankom kojoj je oteto tromjesečno dijete da bi bilo prodano u roblje. Saladin se potrudio, pronašao dijete, otkupio ga svojim novcem i vratio majci.
Godine 1192. potpisan je mir u Rambli, Jeruzalem je ostao u muslimanskim rukama, a kršćanima je ostao tek mali dio obalne Palestine i, opet zahvaljujući Saladinu, pravo na hodoćašće na Sveti grob. Rikard je otplovio kući, ostavivši u nikad neprežaljenom gradu novog prijatelja Saladina - s kojim se zapravo nikad nije susreo - odnijevši sa sobom u Englesku legendu o plemenitom arapskom vladaru. Malo nakon toga, početkom 1193. Saladin je umro u Damasku. Prije smrti stigao je podijeliti svu svoju imovinu siromašnima. Tako je čovjek koji je za svoje vladavine izgradio brojne škole, bolnice i druge institucije civilne vlasti umro kao siromah, nije ostalo čak ni za pristojan sprovod. Sedam stoljeća poslije, motiviran rastom popularnosti arapskog vojskovođe i sultana nakon Scottovog romana, njemački će car Wilhelm II njegovu mauzoleju u Damasku donirati mramorni sarkofag koji i danas stoji sa strane. Ratnikovo tijelo i dalje je u skromnom drvenom kovčegu.
Saladinu su, možemo čitati u kronikama jedne i druge strane, njegova velikodušnost, pobožnost oslobođena fanatizma, slobodoumnost i uljudnost donijeli jednaku popularnost u islamskim zemljama kao i u kršćanskom svijetu. O njegovoj slavi, ali i ugledu najbolje svjedoči značajan položaj u prvom svjetskom Who is Who izdanju, Danteovoj "Božanskoj komediji". Tamo je dogurao do najviše pozicije na koju su kod velikog pjesnika mogli doći nekršćani, boravio je kao "osamljena duša" u prvom krugu pakla, koji je dijelio s Danteovim uzorima Vergilijem, Homerom, Cezarom, Platonom i trojanskim junacima. Takvo mjesto u djelu velikog kršćanskog pjesnika za poznatog borca protiv kršćanstva krajnje je neočekivano, ali očito zasluženo.
Gotovo jednako značajno kao njegova pojava u Danteovu Paklu Saladinovo je mjesto u milenijskom izdanju "Timea" s kraja 1999. godine. Tamo je ovaj vladar uvršten među najvažnije ljude milenija, kao najznačajnija ličnost 12. stoljeća!
Kako se cijela bipolarna priča o sukobu civilizacija i dva različita svijeta kršćanstva i islama, Zapada i Arapa, temelji na navodno nepomirljivo različitim vrijednostima, Saladin može poslužiti kao odličan podsjetnik da možda ipak nije tako. Zajedničke vrijednosti, a to dokazuje njegova pozicija i status u oba navodno nepomirljiva svijeta, možda ipak postoje, bez obzira na vjerske i svjetonazorne razlike.
KRIŽARSKI RATOVI
Papini vojni izaslanici ljude su klali i žive spaljivali
Pod Križarskim ratovima podrazumijeva se serija svojevrsnih oružanih hodočašća koja su, u razdoblju od kraja 11. do kraja 13. stoljeća na poticaj i pod pokroviteljstvom Katoličke crkve poduzimali kršćani sa zapada koji su pod ratnom spremom i odorom sa znakom velikog crvenog križa odlazili na Bliski osloboditi zemlju koju su nekoliko stoljeća ranije osvojili muslimani, te kako bi osigurali hodočasnicima pristup svetim biblijskim mjestima u Svetoj zemlji koji su bili pod muslimanskom kontrolom.
No, razlozi zbog kojih je startala serija križarskih ratova – kad su, 1096., na dug put krenuli sudionici Prvog križarskog rata, bili su puno složeniji. Kako u svojoj knjizi „U ime Božje: Nasilje i razaranje u svjetskim religijama“ piše Michael Jordan, glavni uzroci ne trebaju se pripisati neposrednoj situaciji u Svetoj zemlji, „već domaćim političkim problemima“, među ostalim sa sve većeg nezadovoljstva siromašnog, gladnog puka nasuprot na svaki način ‘uhranjenog’ plemstva; „revolucija se stoga pomaljala na obzoru kao očita i kobna mogućnost“.
No onda se pojavila i „idealna izlika“, kad se „istočni car Aleksije I Komnen obratio zapadnim silama s molbom da priteknu u pomoć hronično opsjednutoj Bizantskoj crkvi koja se nalazila pod sve većim pritiskom muslimanskih hordi“.
Papa Urban II odazvao se pozivu braće s istoka i krajem 1095. službeno oglasio signal za prvi pohod, govorom u Clermontu koji su slušale hiljade vjernika o potrebi da se Svetu zemlju izvuče iz ruku nevjernika koji su, uza sve, hodočasnicima naplaćivali ulaz. A „je li Urban jednostavno želio obnoviti sigurnost hodočasničkih puteva do svetih mjesta ili nanovo osvojiti palestinsku zemlju, do danas nije razjašnjeno“, piše Jordan.
Taj prvi pohod na koji je „praktički bez hrane i drugih materijalnih zaliha“ 1096. krenulo šezdesetak hiljada kršćana – kojima je papa obeća izravan put u raj, bez zaustavljanja u čistilištu - pokazao je da će križare pohode pratiti sintagma „krv do koljena“.
Već na samom startu puta dugog više od četiri hiljade kilometara, religijski zanos s kojim su zajedno i vitezovi i kmetovi pošli u rat iskalili su u Porajnju, naišavši na one koji su ‘uvrijedili Boga’ – Židove, a pljačku, palež i otimačinu nastavili su i dalje preko Srednje Evrope i Balkana na putu do Bliskog istoka dugom više od četiri tisuće kilometara.
Pred Jeruzalem, grad koju su smatrali središtem svog kršćanskog svijeta, križari su stigli nakon tri godine i nakon mnogo mrtvih - računajući i vlastite gubitke - koje su putem ostavili u mnogobrojnim sukobima s muslimanima. Osvajanje Jeruzalema bilo je krvavo finale – sasječeno je oko 30 hiljada muslimana, ali i Židova – svi koji su se sklonili u Solomonov hram živi su spaljeni.
U rukama kršćana Jeruzalem je ostao skoro devedest godina; mnoge porodice napustile su Evropu i preselile u Svetu zemlju; hodočasničke puteve osiguravali su križari formirani u redove vitezova Templara i vitezove reda bolnice Sv. Ivana u Jeruzalemu, takozvanih Ivanovaca ili Hospitalaca.
Povjesničari se ne slažu oko toga je li velikih križarskih ratova bilo sedam, osam ili devet, ovisno o tome gdje se svrstava i nekoliko manjih pohoda. Nakon pada Edese, papa Eugenije III 1145. godine pozvao je na Drugi križarski rat u koji je krenuo i francuski kralj Luj VII. Pohod je završio neuspjehom, a poraženi kralj vratio se u Evropu.
No između Drugog i Trećeg križarskog rata muslimani, predvođeni Saladinom, ponovno osvojili Jeruzalem – grad je, za razliku od pada u kršćanske ruke, pao mirno, bez krvi. A Treći i ostali križarski ratovi koji su uslijedili, Jeruzalem nisu vratili pod križ.
Izvor: slobodnadalmacija.hr; Autor: Jasen Boko
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
dade mi ideju -za vikend --sta gledati
?
