Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 14 May 2018, 17:26

Tko se s Iranom preigrao?

Autor: Zlatko Dizdarević

Objavljeno: 13. svibanj 2018. u 9:35



Jedno od starih pravila u politici jest da se nikada ne smije dovesti u situaciju u kojoj su sve karte odigrane, pa povratka – ako se ne dobije sanjani maksimum – više nema. A baš se to dešava sada kada mnogi veliki igrači odigravaju, samo formalno na terenu Bliskog istoka, a zapravo na široj svjetskoj pozornici, igre nakon kojih za neke ništa više neće biti kao prije. U tim igrama i brojne uobičajene taktike i strategije rijetko su viđene, pa i nepoznate. Valjda zato jer su i mnogi ključni igrači po svojim profilima i dometima, ali i do sada neviđeno bolesnim sujetama kao pokretačima svega, također rijetko viđeni.

Pojednostavljeno, danas su mimo glavnog fokusa na prvoj liniji sudara, ne obavezno vojnog, dvije koalicijske trojke. Na jednoj strani zajedno su Donald Trump, vidno pogubljen u preopasnim nesnalaženjima (blago kazano), političkim groteskama i egzibicionizmima, potom Benjamin Netanyahu, nezajažljivi i samododjeljenom povijesnom misijom opijeni okupator i konačno, saudijski princ prijestolonasljednik Muhammad bin Salman, vlašću i ambicijama opsjednuti mlađahni beduin. Sva trojica zajedno košmarni su povod za zle slutnje najgore vrste.

Na drugoj strani, odjednom, ali dugoročno, bez obzira na vidljiviji »raketni« dio bliskoistočnog scenarija, moćnici su nekada respektabilne Evrope, lideri Njemačke, Velike Britanije i Francuske. Još uvijek dominantna Angela Merkel, poprilično nesnađena imitatorka nekadašnje »čelične lady« Theresa May i ambiciozni, drčni, ali po istinskim kapacitetima upitni Emmanuel Macron. Ishod krvave borbe za egzistencijalno pozicioniranje između ove dvije grupe, bez obzira na to što neće biti na bojnom polju, suštinski je za priču o budućim odnosima na planeti. Ako prva trojka prisili na bilo koji način Evropljane na savijanje kiičme, Trump, Bibi i zaigrani prestolonasljednik iz Rijada koji je već »sahranio« oca, kralja Salmana, morat će tada na novu liniju fronta. Tek tamo ih čeka istinska bitka bez neriješenog rezultata s Rusijom, Iranom, u pozadini Kinom, zemljama BRICS-a i nebrojenim drugim pristašama istinski novog svjetskog poretka. U tom sudaru jasni će biti i poraz i pobjeda.
Ako Evropa poklekne i odustane od obećanja datih da će nastaviti obećanu misiju s potpisnicama sporazuma i s Iranom, odoše i formalno pod ekonomsku i svaku drugu čizmu Amerike. Naprotiv, njihovo očuvanje na nogama, uspravno, otvara nove vidike za cijeli svijet. Gubitnicima se crno piše, prvo u vlastitim kućama, potom i na svjetskoj sceni. To valjda znaju.

Rat u kojem se istine na do sada neviđene načine izvrću sramnim medijskim dodvoravanjima zaigranim moćnicima pravda se groteskama o ljudskim pravima, demokraciji, pravdi, međunarodnom poretku itd. Iole razumnom promatraču jasno je, međutim, da je pokrenut temeljem procjena vlasnika globalnog kapitala, da im se poslušnici i potčinjeni otimaju. U odbrani otimačine svjetskih dobara de facto pljačkom, posebno energenata i vode, izmišljeno je takozvano »arapsko proljeće«. Njime su oni što se bude morali da se vrate u novi srednji vijek. Zato će ih voditi »umjereni islamisti (?!)«. A »revolucionare« operativce mraka vodit će Al Qaeda, ISIL i slični »koji će da ih obuče u vojnim znanjima, disciplini i surovosti...« Istinskim izmanipuliranim borcima za preobražaj snovi su oteti u startu.

Ova i slična precizno ispisivana uputstva »osloboditeljima«, u snishodljivo uvažavanim medijima Zapada, davno smo već zaboravili. Kolektivni umovi i pamet su oprani. Zato i jeste bilo moguće minulog četvrtka gledati kao normalno kako novinarima u Bijeloj kući detalje pogubne odluke Trumpa o ekonomsko-egzistencijalnom satiranju Irana objašnjava niko drugi do novi savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton. A ako je iko opasan po nacionalnu sigurnost Amerike, i šire, onda je to on. Jedan ga je pronicljivi američki novinar nazvao »cheerleaderom« Bushove administracije u invaziji na Irak s milion mrtvih, temeljem one monstruozne prevare i laži o Sadamovom oružju za masovno uništavanje.»So what!« Pa se čudimo gdje smo.

Priča o Bliskom istoku danas, mimo nijansi, jasnija je nego što se globalno prikazuje. Ukratko, Amerika, Izrael i Saudijska Arabija kao akteri i sponzori drame u Siriji, svako iz svojih razloga, do prije samo dva mjeseca tamo su gubili rat. Zemlja se oslobađa korak po korak. Propagandom preparirani to zovu »okupacijom« Sirije. Mentalna konstrukcija »najjačih na svijetu« poraz ne može podnijeti. Pogotovo ne od Rusije, davno otpisane i glupo zaboravljene. Vijetnam nije donio pamet. Posebno se ne može podnijeti činjenica povratka te »odjednom« Rusije na veliku geostratešku scenu. A uz Iran koji se dizao na svaki način na noge, nakon Sporazuma s pet svjetskih sila ( SAD, V. Britanija, Rusija, Francuska, Kina) plus Njemačka, topila se i nada Netanyahua o njegovoj vojnoj i svakoj drugoj dominaciji u regionu. Njihova ekskluzivnost posjedovanja atomske bombe na Bliskom istoku gubila je polako na značenju. Hezbollah, eno s kršćanima pobjednik na izborima u Libanu, blokirao im je ambicije tamo. Uzdizanje Sirije s Basharom posebno je zamućivalo sretne svevladarske vizije. Opsesije princa poletarca porasle su suštinski već preuzetom vlašću u Rijadu. Trump je pružio kinder-jaje bin Salmanu, a ovaj ga zgrabio. Unutra poruka: Iran je centar terorizma, Rijad je lider borbe protiv tog terorizma, a to vas košta toliko i toliko stotina milijardi dolara...Sjajno!

Sve ovo manje ili više poznato je u krvavoj priči o preigranosti Zapada na Istoku. I o nezajažljivoj pohlepi prebogatih da uzmu još više od sve siromašnijh, o lažima, prevarama, propagandi i propalom svjetskom sistemu kojeg činjenice više ne interesiraju, već samo nalog korporativnih i bankarskih gazda. Sistemi su se sveli na klanjanje lažima i obmanama. Tako je već i u vrhovima svjetskih institucija i organizacija, ali i država i njihovih aparata. U takvoj situaciji, evo i realne slutnje: mogućnost oružanog sudara dva vojna bloka, američko-izraelskog i rusko-iranskog uz definitivno lomljenje kičme Evropi.

Na jednoj je strani moćni sistem koji s Trumpom i okolnim čuvarima svjetske dominacije ubrzano podriva vlastite temelje potezima koje ne pamti moderna politika. Na drugoj je Evropa koja se sve više tek nostalgično može sjećati nekadašnje veličine, danas pogubljene u nedostatku snage da se vrati vlastitim vrijednostima i principima. Trump i njegovi mentori takvoj Evropi sada su kobajagi povodom Irana otvoreno podnijeli nož pod grlo ucjenjujući je hladnim saopštenjem »boltonovaca« i sličnih da sankcije zločinačkom Teheranu neće ni slučajno zaobići i sve evropske banke, ekonomiju i njihov business, ako se samo drznu da se ne povinuju presudi iz Washingtona.

Mnogi vodeći američki ekonomski analitičari odmah su se potrudili da razjasne kako nije riječ samo o parcijalnim sankcijama, već o cjelovitom sistemu represivnih mjera koje će doći Iranu glave jer se drznuo da ne poštuje »Zajednički sveobuhvatni akcijski plan« iz 2015. godine. Laž je ogromna, bez ijednog dokaza, po tvrdnjama iz relevantnih svjetskih institucija. A sankcije će automatski doći glave svima što posluju s Iranom. Mali dokaz »principijelnosti« je i odluka Washingtona da njihov »Boeing« mora odustati od dogovorene prodaje Iranu više od stotinu aviona u vrijednost oko 20 milijardi dolara!

Odluka evropskih vodećih zemalja da ostanu uz Iran ili ne, direktno je odluka o karakteru odnosa između Amerike i Evrope. Ili uz velike finansijske žrtve sačuvati kičmu, dostojanstvo i prosperitetnu budućnost, ili se zakovati dugoročno u vazalski pa i ponižavajući odnos s nesagledivim posljedicama, ekonomskim, političkim, kulturološkim, bezbjednosnim, temeljno civilizacijskim...

Naravno, eventualno savijanje kičme Evrope u ovom slučaju neminovno će biti i upaljač mnogim stanovnicima Starog kontinenta da pokažu svojim vladama kako nisu spremni ni na egzistencijalno ni na civilizacijsko poniženje. Bio bi to signal i konzervativcima u Iranu potisnutim od umjerenjaka, da Rohaniju kažu likujući: Eto vam vašeg povjerenja u Zapad ! I da krenu u akciju.

Pitanje je da li je »politička pamet« aktuelnih lidera Washingtona, Tel Aviva i Rijada uzimala sve ovo u obzir krećući u operaciju koja je već počela. Netanyahu avionima, Trump egzaltiran što je »glavni« na planeti, a junoša iz Rijada u smišljanju novih pasjaluka bližoj i daljoj okolini u ljubavi s Izraelom, a protiv najmržeg Irana. Iza ćoška lukavi Erdogan igra svoju igru nadvijajući se kao tamni oblak nad Balkan, njegovu otomansku opsesiju. Pri tome balansirajući orijentalno najmanje na dvije stolice, američkoj i ruskoj. Dokle će, vidjet će se. A iza dalekih brda eto i velike Kine, pa i mnogih drugih. Rusija se neće dati nazad, predaleko je i samoprofitabilno otišla. Ko se tu doista preigrao, bez šansi na povratak ako se ustanovi da je pogriješio, vidjet će se ubrzo.

U posebnom je problemu Evropa u igri kojoj je i sama doprinosila njušeći uvijek strasno dolare Bliskog istoka. I zatvarajući se pred izbjeglicama kojih nije bilo prije »arapskog proljeća«, proizvedenog na Zapadu.


novilist.hr
0

User avatar
Femea
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 3680
Posts: 19853
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 14 May 2018, 19:29

VIKTOR IVANČIĆ - Bilježnica Robija K.: Prilog za Hateve
Viktor Ivančić

Robi K. (IIIa)

Nama je priko velikog odmora došla isprid škole ekipa iz Hatevea. U ekipi iz Hatevea su bili jedna teta sa žutom frčkavom kosom i jedan kamerman. Mi rulja iz razreda smo sidili na zidiću i žljopali smo smokije i krafne. Onda je teta dogibala do nas i pitala je: „Alo, mališi, jel može po jedna izjavica za Hateve?“ Onaj Kane Šteta je rekao: „Može, kako ne bi moglo!“ Onaj Rino Sajla je rekao: „Prva liga!“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „Samo da malo popravin frizuru…“ Moj drug Dino je rekao: „Srića da mi je mater jutros dala obuć čistu majicu…“

Onda je barba nacalijo se sa kamerom za snimanje. Teta je pružila nikrofon prema Kani Šteti i pitala je: „Dečko, možeš li za gledaoce Hatevea reć šta bi ti najviše želija postat kad porasteš?“ Kane Šteta je rekao: „Ja bi kad porasten najviše želija postat Irac!“ Dino je uletijo: „A ja Njemac!“ Ja sam rekao: „Meni bi najveća gula bila da buden Belgijanac!“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „Ja bi kad odrasten volila da buden Šveđanka!“ Mala Teica je rekla: „A ja bi tila postat Norvežanka!“ Teta je sa zbunjitisom zatrepćala sa očima i rekla je: „Kakvi su to odgovori, jebaga svetac?“ Rino Sajla je rekao: „Šta fali odgovorima?“ Teta je pitala: „Pa želi li iko od vas kad poraste možda ostat Hrvat?“ Tu je nama ekipi uletijo živi kes. Dino je rekao: „To je malo teži slučaj!“ Teta je pitala: „Zašto je teži slučaj?“ Ja sam rekao: „Hrvat budeš samo dok si još mal i glup!“

Onda je teta spustila nikrofon i okrenila se prema barbi sa kamerom. Ona je njemu rekla: „Neće nan ovo emitirat, a?“ Kamerman je zavrtijo sa glavom i rekao je: „Nema šanse!“ Onda je teta okrenila se prema nama i rekla je: „Okej, ruljo, skužajte šta smo sa vama gubili vrime! Idemo mi isprid neke druge škole!“ Nela Svinjogojstvo je pitala: „Jel to znači da nećemo bit na televiziji?“ Teta je rekla: „Nou ćens, darling!“ Rino Sajla je pitao: „Ali zašto, jebate?“ Teta je rekla: „Nemoš za Hateve davat izjave koje će uznemirit gledaoce i političko vostvo zemlje, a onda očekivat da se to emitira! To je prosta matematika, ka šta su dva i dva četri!“ Ja sam uletijo: „Ali sve šta smo rekli je živa istina!“ Kamerman je dobacijo: „Pa o tome se i radi, mladiću…“

Nama je na zidiću uletila teža komatoza. Teta je nama rekla: „Vidite, mališi, gledaoci Hatevea i političko vostvo zemlje su željni malo optimizma i vedrine! Žele malo vire, nade i radosti! A ne da se samo širi mrak i beznađe!“ Dino je pitao: „Šta to znači?“ Teta je rekla: „Znači da kad te ja pitan šta bi tija postat kad odrasteš, onda mi odgovaraš ka normalno dite! Da bi tija postat astronaut, ili avijatičar, ili likar, ili advokat, ili, štajaznan, neki drugi k....… A ne da mi prosipaš spiku kako bi samo želija uteć iz Hrvacke! Kapito?“ Rino Sajla je rekao: „Aaaa, pa šta nisi odma rekla…“ Kane Šteta je rekao: „Nije nikakvi problem…“ Mala Teica je rekla: „Došlo je do manjeg nesporazuma…“ Ja sam rekao: „Ljudi smo, dogovorićemo se…“

Onda je uletijo dogovor da sve ide ispočetka. Barba sa kamerom je nacalijo se za snimanje. Teta je pružila nikrofon prema Kani Šteti i pitala je: „Dečko, možeš li za gledaoce Hatevea reć šta bi ti najviše želija postat kad porasteš?“ Kane Šteta je rekao: „Ja bi kad porasten najviše želija postat engleski avijatičar!“ Dino je uletijo: „A ja američki marinac!“ Rino Sajla je rekao: „Meni bi najveća gula bila da buden francuski biznismen! Ili katarski šeik!“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „Ja bi volila bit nizozemska likarica!“ Mala Teica je rekla: „A ja bi tila postat švicarska bankarica! Ili glumica u turskoj sapunici!“

Teta je vrtila sa glavom i kolutačila je sa očima. Onda sam ja uletijo: „Ja bi kad porasten ipak želija po svaku cjenu ostat u Hrvackoj!“ Teta je uzdahnila: „Aj, fala kurcu!“ Onda je ona okrenila se prema kamermanu i rekla je: „Ovo ćemo izrizat! Greškon san zabeštimala!“ Onda je opet okrenila se prema meni i pružila je nikrofon: „Dečko, oš molinte ponovit ovo šta si maloprije reka?“ Ja sam rekao: „Ja bi kad porasten po svaku cjenu nastoja da ne oden iz Hrvacke!“ Teta je pitala: „A šta bi tačno tija postat u Hrvackoj?“ Ja sam rekao: „Tija bi postat jugoslavensko đubre i izdajnik!“

Teta je spustila nikrofon i rekla je: „E jebiga bože…“ Onda je okrenila se prema barbi sa kamerom i dobacila je: „Krešo, ajmo isprid druge škole!“ Moj drug Dino je pitao: „Šta je sad?“ Teta je podviknila: „Šta šta je sad?! Lipo san van objasnila da gledaoci Hatevea i političko vostvo zemlje žele čut malo optimizma i vedrine! A ne da in se sa ekrana sipa mrkla mrakuša! Da već i dica iz trećeg razreda osnovne govore kako in je najveći životni san uteć iz Hrvacke! Nemoš imat takvu spiku i očekivat da ti je Hateve emitira! To je čista matematika, ka pet i šest su… šta ja znan!“ Rino Sajla je rekao: „Ali mi van govorimo istinu!“ Barba Krešo je dobacijo: „Pa o tome se i radi, mladiću…“

Onda sam ja teti rekao: „Ali zar nije normalno, šjora novinarka, šta svi žele pobić iz ove pripizdine i otić negdi di mogu živit ka ljudi? Negdi di će te pošteno platit za posal koji napraviš?“ Teta je stavila ruke na kukove i rekla je: „Ma koji to posal, molinte lipo?“ Ja sam nagnijo se prema njoj i rekao sam: „Naprimjer primjera ako daješ izjavu za Hateve koja neće uznemirit gledaoce i političko vostvo zemlje, normalno je da ti se to pošteno plati! Minimum deset kuna!“ Teta je raskobečila oči i zapiljila se u nas. Mi smo isto zapiljili se u nju. Teta je dalje piljila u nas. Mi smo dalje piljili u nju. Onda je ona zavrtila sa glavom i rekla je: „C, c, c, c, nećete vi sa takvin pogledom na život nikad otić odavde! Nou ćens, miki…“ Mi smo nastavili piljit u nju. Onda je teta pitala: „Jel može umisto đengi svakom po kola?“ Mi smo rekli: „Može!“



Onda je barba Krešo izvadijo iz ruksaka limenke kole i podilijo nam je svakom po jednu. Mi smo odma ih otvorili i drinknili smo po guc. Teta je rekla: „Okej, idemo sve ispočetka! Al saćemo bogami prvo uvježbat izjave! A ne da opet sa vama izgubin tri ure!“ Onda smo mi nabrzihen uvježbali izjave. Onda je barba Krešo nacalijo se sa kamerom za snimanje. Mi rulja smo namistili se isprid zidića sa limenkama u rukama. Onda je teta ispružila nikrofon i rekla je: „Dico, izvolte!“ Kane Šteta je rekao: „Život nije…“ Rino Sajla je rekao: „… nigdi tako…“ Nela Svinjogojstvo je rekla: „… lip i ugodan…“ Mala Teica je rekla: „… ka u našoj…“ Svi smo viknili: „… voljenoj Hrvackoj!“

Teta je cijuknila: „Bravo! Prva liga! Perfektamisimo! Gotovi smo!“ Onda je barba Krešo skinijo kameru sa ramena. Teta je dodala mu nikrofon. Barba Krešo ga je spremijo u ruksak. Teta je nama rekla: „Puno van fala, ekipa! Izjave su van nom plus ultra! Ovo će bit idealno za Hateve!“ Dino je pitao: „Oćel prilog ić u dnevniku? Da znan doma reć kad da me gledaju!“ Teta je rekla: „Neće baš u dnevniku, nego malo posli dnevnika!“ Ja sam pitao: „Kakvi je to prilog koji ide posli dnevnika?“ Teta je nama namignila i rekla je: „Reklama za kokakolu!“
0

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Reactions: 1564
Posts: 19278
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 14 May 2018, 19:36

:hoi


... dobro nam dosla u club ..... :cvijece :cvijece :pusa
0
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 26 May 2018, 16:58

Liber alles

Viktor Ivančić, Novosti


Gotovo ekstatični žal za tradicionalnom žurnalističkom etikom – čini se zauvijek izgubljenom – iskazao je prošloga ponedjeljka na stranicama Jutarnjeg lista komentator Viktor Vresnik. U naslovu svoje kolumne pita se u ime svih nas ‘znamo li kako izbjeći transfer na neliberalnu stranu demokracije’.

Što bi to bila ‘neliberalna strana demokracije’, prema kojoj neko kolektivno biće može biti ‘transferirano’, nije jednostavno razabrati, kao što nije lako dokučiti što je to, na primjer, okomita strana horizontale, ili suha strana mora, no Vresnik nam pomaže da se u toj terminološkoj zavrzlami lakše snađemo kada u svome tekstu, nastupajući kroz prvo lice množine, postavlja pitanje ‘što mi sami zapravo želimo’: ‘Je li to liberalna, socijalno osjetljiva i svijetu otvorena europska Hrvatska, što nikako ne uspijevamo postati, ili ‘neliberalna demokracija’ po orbanovskom modelu’?

Odgovor se isprva može činiti jednostavnim, sve dok nam komentator ne objasni da je put prema ‘’neliberalnoj demokraciji’ po orbanovskom modelu’ u Hrvatskoj trasiran 16. svibnja, kada su na portalu Index prvi put objavljeni mejlovi Martine Dalić i članova njene savjetničke skupine (koji su sebe od milja nazvali ‘grupom Borg’), što je ubrzo dovelo do smjene gospođe ministrice, a moglo bi – bude li pravde i sreće – glave stajati i premijera Andreja Plenkovića.

Da ne bude zabune: ‘transfer’ u nepoželjnom smjeru, zastranjivanje u odnosu na zdravi demokratski razvoj, prema kolumnistu Jutarnjeg lista, ne leži u navadi pripadnika političkog i ekonomskog klana da dopisnim putem, izvan državnih institucija, na tajnim sastancima, skroje jedan sumnjivi zakon, a zatim međusobno razdijele milijune za savjetničke usluge, već u odluci Indexa da tu prepisku učini dostupnom javnosti.

Vresnikovo prvo lice množine takav postupak smatra vrlo neliberalnim. Vresnikovo mi drži da nas to treba ozbiljno zabrinuti: ‘U skladu s Orbanovom neliberalnom demokracijom (koju barem zasad službeno ne podržavamo), čini se da smo se i mi odlučili prikloniti valu neracionalnih politika utemeljenom na populističkom manipuliranju osiromašenom nacijom koja je odavno izgubila perspektivu i lako joj je prodati sve što imalo sugerira da ‘oni na vrhu’ zapravo rade protiv ‘onih na dnu’ zamišljene piramide moći i utjecaja.’

Zbog čega bi ‘piramida moći i utjecaja’, gdje postoje ‘oni na vrhu’ i ‘oni na dnu’, bila ‘zamišljena’, također nije jednostavno razumjeti, a ni Vresnik se ne trudi razjasniti, osim što se valjda podrazumijeva kako je takvo ‘zamišljanje’ strukture društvene moći neracionalno, odnosno neliberalno, i što je samo po sebi jasno da akcija nestašnog portala predstavlja kardinalno kršenje etičkih normi liberalnog žurnalizma: ‘Tko je Indexu dostavio ispis internetske prepiske među članovima grupe Borg sada je zato manje važan, za težinu sadržaja nebitan detalj, ali (dalje Vresnika puštam u kurzivu) zastrašujuće je ponovo otkriti da se ničija privatna prepiska zapravo ne može smatrati privatnom.’

Samo nekoliko tjedana ranije Jutarnji list je preko četiri novinske stranice (uz naslov ‘Ekskluzivni detalji života Todorićevih’) objavio mnoštvo faksimila računa iz trgovina u kojima su različitu robu (uključujući kruh, jogurt i paštetu) kupovali članovi obitelji Ivice Todorića – računa što su ih novinari dobili ispod stola od policije ili tužilaštva – a kao specijalni ‘dokazni materijal’ o bahatoj rastrošnosti u dnevniku su osvanule i upečatljive fotografije privatnog ormara Todorićeve kćeri Ive Balent, ispunjenog kožnim torbama i cipelama, koje su, dakako, snimili vrijedni inspektori tokom istrage. ‘Ljudi bliski istrazi kažu da se enormno bogatstvo nalazi samo u torbicama, tridesetak komada u raznim bojama, uglavnom marke Hermes Birkin’, navodi se u tekstu.

Začudo, nije se tada javio Viktor Vresnik da na stranicama istoga lista prozbori koju o ‘populističkom manipuliranju osiromašenom nacijom’, kojoj je ‘lako prodati sve’ što sugerira da se ‘oni na vrhu’ nesmiljeno bogate na račun ‘onih na dnu’ u nekoj ‘zamišljenoj piramidi moći i utjecaja’, ili da svečano zavapi i izrazi svoju građansku užasnutost zbog napuštanja etičkih standarda tradicionalnog i liberalno shvaćenog novinarstva. Na primjer: ‘Zastrašujuće je ponovo otkriti da se ničiji privatni ormar zapravo ne može smatrati privatnim.’

Zašto je sadržaj privatnog ormara gospođe Balent (u kojem ona drži svoje torbe i cipele) prikladan za izlaganje na javni uvid, dok sadržaj privatne prepiske gospođe Dalić (u kojoj ona dogovara izradu državnoga zakona i raspodjelu novca poreznih obveznika u džepove svojih kompanjona) to nije, zbog čega je prodor u ministričinu privatnu korespondenciju ‘zastrašujući’, dok je kopanje po privatnom ormaru tajkunova mladunčeta dobrodošlo, to su pitanja koja etički usplahireni žurnalist Jutarnjeg lista ne postavlja.

A ne postavlja ih zato jer ga ne zanimaju. Ono što njega zanima je da, bez suvišnih zašto, okači ‘neliberalnu’ etiketu na novinarsko narušavanje ‘svetosti privatnosti’ koje smjera dekomodirati političku i državnu vlast, a blaženom ravnodušnošću poprati slične novinarske inicijative uperene prema onima koje, stjecajem trenutnih okolnosti, politička i državna vlast izlaže progonu. Ergo: ‘liberalno’ je i etički neupitno kada vlast svesrdno opslužuješ, uključujući sudjelovanje u policijskim hajkama, dok je ‘neliberalno’ i etički suspektno kada tajne poslove vlasti razotkrivaš, makar to činiš u očiglednom javnom interesu.

Jutarnji list je i inače postizao vrhunske rezultate u disciplini rastvaranja privatnosti palih tranzicijskih heroja. Kada je protiv Ive Sanadera bila podignuta optužnica, stranice zagrebačkog dnevnika vrvjele su fotografijama skrivenog umjetničkog blaga i tajnim svjedočenjima koje je ljubazno doturao državni odvjetnik, a publika se gostila pikantnim detaljima čija je svrha bila da u što kraćem roku okrivljenoga pretvore u javno prepoznatljivog monstruma. Policajca koji je za potrebe novina snimio stado prepariranih zvijeri u podrumu Nadana Vidoševića, dakako u momentu kada su optuženoga u lisicama odvodili u zatvor, Jutarnji list proglasio je ‘hrvatskim Snowdenom’.

Zajedničko svim tim slučajevima je što su glavni akteri već bili pouzdano mrtvi i što je vlast naoštrila glogove kolce da dokrajči njihovu ostavštinu, pa su medijske operacije, bez prenemaganja oko etičkih zasada liberalnog žurnalizma, imale karakter postmortalnog masakra. Kao što je danas pokojni i Ivica Todorić, što će reći da je sezona lova otvorena, da na scenu stupa angažirano strvinarstvo, to jest da posrnulog tajkuna i njegovu širu obitelj valja satirati istim neumoljivim intenzitetom (Vresnik bi rekao ‘zastrašujućim’) kakvim ga je ugledni dnevnik još jučer kovao u zvijezde.

Razlika između dva medija u tome je dakle što se Index, objavljujući privatnu prepisku potpredsjednice Vlade, suprotstavio vlasti, dok je Jutarnji list, kopajući po privatnim ormarima i podrumima svojih dojučerašnjih ikona, vlast pedantno servisirao, do toga da je vlastite novinare pridružio organima državne represije.

Osim toga, zadiranjem u ministričinu ‘privatnost’, Index je provalio državnu tajnu, dok je Jutarnji list, koristeći državne resurse, razotkrivao privatne tajne građana koje je u skladu s vladajućom voljom trebalo efikasno ozloglasiti i istaknuti na medijski stup srama kao moralne nakaze. Što je pritom deklarativno ‘zadovoljavanje javnog interesa’ izjednačeno s utaživanjem javne pohote jednako je plitko i jednako podlo kao kada Viktor Vresnik u svome petparačkom moralizmu briše razliku između liberalnog i provladinog.

Istinabog, kolumnistički liberal u argumentaciji ima znatno širi zamah, ne bježeći ni od teorija zavjere, pa nas poučava kako je svojedobna afera s objavom snimke tajnoga sastanka mađarskoga premijera Ferenca Gyurcsányja dovela na vlast Viktora Orbana i njegovu ‘neliberalnu demokraciju’ (makar je Vresnikov mađarski imenjak preuzeo premijersku funkciju četiri godine nakon rečenog skandala!), kao što su rušilačke aktivnosti Wikileaksa i Edwarda Snowdena u Americi osujetile izbornu pobjedu Hillary Clinton i ustoličile ekscentričnoga Donalda Trumpa. Analogno tome, medijski angažmani poput onoga koji upražnjava Index, lišeni patetične etičnosti i racionalnog služenja statusu quo, odvest će Hrvatsku u kataklizmu, naime ‘na neliberalnu stranu demokracije’.

Kako izbjeći tu nesreću? Biti tup kao Vresnik ili liberalan kao Jutarnji list? Ili je to ista stvar? Ili je sve proizvod industrije obmana vladajuće svite? Parafrazirajmo uvaženog komentatora: ‘Zastrašujuće je ponovo otkriti da se nečija privatna glupost zapravo ne može smatrati privatnom.’
0

User avatar
storm
Urednik foruma
Urednik foruma
Reactions: 7566
Posts: 54368
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 26 May 2018, 18:17

Index zakon....pet su ministara već "razriješili"....znaju seruckat ali i oštro do istine... :ok
0

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 3847
Posts: 77274
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 21 Jun 2018, 18:40

NOVA KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Dragan Čović, „doktor za odliv Hrvata“


Image

Dragan Čović je za vrijeme rata držao Bošnjake kao roblje, a onda je prešao na svoj narod. Samo sada eksportuje jeftinu radnu snagu za Hrvatsku. Oslušnite samo konobare na jadranskoj obali

„... Vani, na hodniku, među fotografijama počasnih doktora, i ona je Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Mažuranića, Tomaša Masaryka, Dorothy Hodgkin, Vladimira Preloga. Uvjerena sam da Draganu Čoviću među njima nije mjesto...“

Ovo je prije mjesec dana rekla pred Senatom profesorica Đurđica Čilić, pročelnica Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, inače rođena u Livnu.

Ako neko zna zbog čega u ljudskim kategorijama Dragan Čović ne može biti ne počasni profesor, nego bilo šta u javnoj sferi, onda je to profesorica Čilić. Dabome, bila je u manjini, vrlo lako je preglasana, a njene opaske na skaradni politički život Dragana Čovića usisalo je nepregledno carstvo interneta.

Akademska sprdnja u Zagrebu

A za one koji ne znaju, Čovića je za počasni doktorat predložio rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras. I to biranim riječima:

„Hrvati iz BiH bili su izvor iz kojeg se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti u budućnosti. Stoga je važno da Hrvatska, ali i odgovarajuće hrvatske institucije prepoznaju nositelje pozitivnih pomaka za Hrvate u BiH i da im na svim potrebnim razinama dadu potporu.“

Pa tako od danas imamo 99. počasnog doktoranda, našeg i vašeg Čović Dragana. Andrej Plenković je prisustvovao opskurnoj ceremoniji, čime je dao puni legitimitet ovoj ujdurmi i od strane državnog čelništva Republike Hrvatske. Ujdurmi koje se ponajprije treba zastidjeti rukovodstvo Sveučilišta. Ali, kako je obraz-đon i kako su ljudi poput profesorice Čilić rijetki, ujeo vuk magare. Preciznije, okitio se Čovke lentom. Do sada je iz akademskih krugova reagovao Jurica Pavičić - pisac, sveučilišni profesor, filmski kritičar, publicist i jedan od najuglednijih novinara u Hrvatskoj, koji je u znak protesta javno i demonstrativno ponudio vratiti svoj doktorat.

Dakle, da razjasnimo na početku, NIJE Dragan Čović akademik, kako ga zaziva rektor Boras zato što je otkrio kako se tretiraju kancerogene ćelije u ljudskom tijelu. Nije odogonetnuo kvadraturu kruga, niti je smislio najbolji način borbe protiv globalnog zatopljenja. Jer da jeste, vjerovatno bi bio negdje u bijelom svijetu, radio na vrhunskom sveučilištu i teško da bi došao na ceremoniju ustoličenja među hrvatski akademski vrh.

Nekoliko razloga za doktorat

Dragan Čović je punokrvni savremenik i nasljednik politike jastrebova Herceg-Bosne, istih onih koji su osuđeni za Udruženi zločinački poduhvat. Dragan Čović je za vrijeme rata bio direktor mostarskog „Sokola“, iste one firme koja je nedostatak zaposlenih namirivala zarobljenim Bošnjacima, koji su kao roblje radili u istoj. Pa je onda vrlo moguće da je Dragan zaradio svoju titulu u sociološkoj akciji sa kraja 20. vijeka u kojoj se zarobljeni ljudi pretvaraju u robove. Nekažnjeno je prošao za ovo. Zapravo, nagrađen je kako se čini.

Ili je možda Dragan Čović dobio tiulu doktora nauka zato što se bez kazne izvukao iz tri sudska spora.

Podsjetimo, jedan je vezan za organizovani privredni kriminal, primanjem mita od vlasnika firme Lijanović , za što je prvostepenom presudom osuđen na pet godina zatvora. Na drugostepenom sudskom postupku presuda je ukinuta. Drugi sudski proces, 2009. godine, pokrenut je optužbom koja Čovića tereti za privilegovanje određenih osobama u kupovini nekretnina. Treći put je optužen 2010. godine, za zloupotrebu položaja u prenosu duga Hrvatske pošte i telekoma na privatne firme.

Ni u jednom od tih procesa Čović nije osuđen. Bravo, majstore! To se zove pravno-finasijski slalom. Tako se vozi i država i društvo i narod i pravosuđe. A ne kao Mamić u hrvatskoj, naivno i bukački. Zato je Dragan Čović počasni doktorand, a Maminjo se slika sa BIH ličnom kartom. I o ovome je profesorica Čilić pisala, ali je dabome ostala tek prazna priča.

Ili je možda Dragan Čović dobio titulu počasnog doktora zato što u koaliciji sa Miloradom Dodikom planira od Bosne i Hercegovine, nefunkcionalne državne prćije napraviti još nefunkcionalniju državnu prćiju? Ne zaboravite u kantonima u kojim stoluje Čovićev HDZ do prije nekoliko dana srpski narod nije imao potpunu konstitutivnost. I da su se pitali Čović i Dodik, ostali bi Srbi građani trećeg reda. E, ako to nije za počasni doktorat u očima ovakvog Senada na Sveučilištu, onda ne znam šta je.

Mali mu je ovaj doktorat

Biće da je od svega pomalo. Čović je izbjegao ruku Haaga, izbjegao je terazije domaćih privrednih sudova, kao svaki "pravi ‘Rvat" radi na rastakanju BiH, a Srbe odavno tretira kao nekonstitutivan narod na «svom» dijelu teritorije. Pa to je vlažni san svakog pravog hrvatskog nacionaliste. Dragan Čović je ikona kojoj je jedan ovakav doktorat malo, premalo.

Ne treba smetnuti sa uma činjenicu da on to sve radi sa mjesta člana predsjedništva BiH, pa se kad god stigne posere na ovu funciju. Evo i sada će na konto iste za pare BiH poreskih obveznika otići u Rusiju na Mondijal da navija za Hrvatsku protiv Islanda. Pa ako to nije za doktorat, ma kakav doktorat, za Nobela, opet ne znam šta je?!

Na kraju, ne manje bitno, Dragan Čović, poput Mojsija skreće vodene tokove. U njegovom slučaju to je rijeka Radobolja, čiji tok je promijenjen kako bi Draganova hacijenda imala bolji pogled. A ako hoćete vidjeti hacijendu, ne dao vam Bog. Možete je vidjeti iz mostarske bolnice, koja je arhetip domaćeg zdravstva na samrti. Gluho bilo, dok umirete možete odmarati pogled na hacijendi i iskrivljenoj Radobolji. Opet za doktorata.

Hrvatsko roblje

„Hrvati iz BiH bili su izvor iz kojeg se najvećim dijelom nadoknađivao manjak stanovništva u Hrvatskoj, a vjerojatno će tako biti u budućnosti“, kaže rektor Maras. I u pravu je. I ono malo Hrvata koji su ostali sa ono malo Srba i Bošnjaka, Draganovom politikom će dostojanstveno pobjeći prvo za Hrvatsku, pa onda za treće zemlje.

Dragan Čović je za vrijeme rata držao Bošnjake kao roblje, a onda je prešao na svoj narod. Samo sada eksportuje jeftinu radnu snagu za Hrvatsku. Oslušnite samo konobare na jadranskoj obali. I to je djelo jednog doktora. Počasnog doktora.

No, sve se čini da će Dragan Čović nastaviti da jaše i nakon izbora i zdravu pamet i narod, prije svega hrvatski. Pa se nemojte začuditi još kojoj tituli.

A šta ćemo sa ostalim počasnim doktorandima poput Nikole Tesle, Lavoslava Ružičke, Vladimira Mažuranića, Tomaša Masaryka, Dorothy Hodgkin, Vladimira Preloga...Ma svi bi oni kod Dragana u „Soko“ na neplaćeni rad.



(Buka)
2
2 Image
online

User avatar
Femea
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 3680
Posts: 19853
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 01 Jul 2018, 16:48

VIKTOR IVANČIĆ - Bilježnica Robija K.: Ostvarenje dna
Piše: Viktor Ivančić




Ja i moj tata i moj dida smo sidili u primaćoj da gledaćemo tekmu. Tata je naginjao se prema naprid u hotelji u kockastoj maji i kockastim kratkim gaćama. Plus je svako malo potizao iz limenke po guc pivuše. Dida je meni rekao: „Jelda da ti tata u onim kockicama malo baca na kretena?“ Ja sam šutijo i gledao sam u televiziju. Dida je mene pitao: „Šta je, ali ne čuješ dobro?“ Ja sam rekao: „Ne smin govorit ništa protiv tate! Jerbo bi posli moga popit peščurinu!“ Dida je rekao: „Okej, okej! Onda ti samo šuti ako se slažeš!“ Onda je dida počeškao se iza uva i rekao je: „Unukiću, jelda da ti tata u onim kockicama malo baca na kretena?“ Ja sam šutijo i piljio sam u televiziju. Onda je tata okrenijo se prema meni i dreknijo je: „Tiš mali dobit takvu peščurinu da će ti se glava raspast!“ Ja sam cijuknijo: „Zašto?! Nisan rič reka!“ Tata je zamavao sa kažimprstom i rekao je: „Čujen li te još jednom da šutiš protiv tate, najeba si ka žuti!“

Onda smo mi svi tri ušutili jer pošto je spiker rekao da počinje utakmica. Tata je u hotelji skakućao na gujici i mavao je sa stisnutim šakama. Onda je dida mene pitao: „A ko je tebi, unukiću, najdraži igrač na svitu?“ Ja sam rekao: „Leo Mesi! On mi je turbo dizel! On mi je genije na kvadrat!“ Dida je rekao: „E, pa oš onda sad navijat za Mesija iliš se priklonit primitivnim nagonima krda?“ Tata je okrenijo se i podviknijo je: „Prikloniće se primitivnim nagonima krda!“ Dida je njemu rekao: „Šta se ti mišaš, koji k....?“ Tata je rekao: „Ne, nego ću pustit da mi stari bolesnik odgaja dite… Postavija si pitanje i čuja si odgovor – unuk će ti se priklonit primitivnim nagonima krda!“ Dida je rekao: „A i nema drugog izbora ako mu je ćaća tovar!“ Tata je odmahnijo sa rukom i okrenijo se nazad prema televiziji. Dida je rekao: „Leo Mesi je drug Tito u nogometu! Ne može normalan čovik navijat protiv druga Tita!“

Onda je tata opet okrenijo se prema didi i rekao je: „Drug Tito je lapan, govno i škovaca! I plus toga ima dvi live noge!“ Dida je rekao: „Nemoš tako govorit, zete! Pa siti se kako je drug Tito predribla Švabe na Neretvi…“ Tata je skupijo ombrve i podviknijo je: „Drug Tito je lapan, govno i škovaca! U ovoj kući se već tries godina navija protiv druga Tita, pa nema razloga da to sad minjamo!“ Dida je rekao: „E znan! Zato šta tako navijate, zato van i je tako lipo!“ Tata je pitao: „Šta sa tim oš reć?“ Dida je rekao: „Oću reć da je država u totalnom kurcu, čoviče! Ljudi ostaju bez posla, ne primaju plaće, žive ka zadnja guba i jadnici, ako se razbole ne mogu doć na red u likara nego ih se pusti da umru, mladi svit biži glavon bez obzira u emigraciju, crkva narodu ispire mozak, ženama će zabranit abortus, na vlasti side fašisti i crnokošuljaši, ekonomija je totalno sjebana, po naroda kopa po komtejnerima za prehranit se…“ Tata je uletijo: „Šta ti drobiš, jebate irud? Kakve to ima veze?“ Dida je rekao: „Ima veze zato šta sve to postaje nevažno ako će Hrvacka uspit u nogometu!“

Tata je stisnijo oči i piljio je u dida. Onda je on njemu rekao: „Šta si se ti mene nadoveza, čoviče božji? Namjerno me dekomcentriraš dok gledan utakmicu!“ Dida je rekao: „Nije, zete, nego vidin di to ide! Evo, priznaj pošteno, jel tebi važnije da Hrvacka večeras sašije Argentinu il da ti ovi misec dobiješ plaću?“ Tata je dignijo kažimprst uzrak i rekao je: „He-he, neš mene prcat na te baze! Jednom u životu se sašije Argentina!“ Dida je rekao: „Eto viš! Ako Hrvacka dobiva u nogometu, tebi je skroz nevažno štaš živit ka govno! Tebi je, znači, draže da budeš zadovoljen ka navijač, nego ka čovik!“ Tata je rekao: „Jebeš čovika koji nije navijač!“ Dida je rekao: „Pa to ti ja i govorin! Kad se otpuste primitivni nagoni krda, moš sa krdom činit šta te volja! Moš ga odvest drito u klaonicu!“ Tata je dreknijo: „Moš ti sebe odvest u trokurac, fosilac! Pusti me da gledan utakmicu, jebaga bog!“ Dida je rekao: „Dobro, zete, šta se ljutiš! Samo ti tumačin vezu između ostvarenja nogometnog sna i ostvarenja životnog dna!“

Onda je u primaću uletila moja mama. Ona je tati rekla: „Mišu, oš da ti donesen i onu kakiranu traku za oko glave? Odlično bi ti se slagala sa majom i kratkim gaćama!“ Tata je u nju gledao sa zblentozom. Onda je on rekao: „Jel me to zajebavaš?“ Mama je rekla: „Normalno da te zajebavam, papane! Tila bi da se kompletiraš u kretenoida!“ Tata je rekao: „Pa zašto me zajebavaš?“ Mama je podviknila: „Cila zemlja je u kockicama, jebate jarac! Samo mi je još doma to falilo! Ovo nije normalno! Di god se okreneš kockaste glave nose kockastu robu i ukrase! Moš se Hrvatima posrat na glavu, moš ih pljačkat i cidit, moš ih držat gladne i žedne, moš im nametnit fašističku vlast, može in crkva ispirat mozak, al samo in daj da nose kockice i oni su sritni ka guzice! Toliko je u ovoj zemlji sve poglupilo da se masovno viruje da je zemlja ravna ploča! I to šahovska!“ Dida je rekao: „Uzalud ti je govorit, ćerce! Ja san ti mužu već tumačija da je Leo Mesi drug Tito u nogometu! I da normalni ljudi ne navijaju protiv druga Tita! I to već skoro tries godina!“

Onda je moj tata ustao se iz hotelje sa zaškarpunjenom facom i prosikćao je: „Evo ovako ćemo! Dabogda ja ovi misec ne dobija plaću, dabogda više nikad ne dobija plaću, dabogda svi u Hrvackoj ostali bez posla, dabogda se svi hranili po komtejnerima, dabogda mi se dica iselila u Irsku, dabogda nas do kraja života pljačkali i cidili, dabogda se proveli ka Sodoma i Gomora… samo da večeras sašijemo Argentinu! Jel to sad kjaro?!“ Ja sam rekao: „Nije kjaro! Jer pošto je sviralo poluvrjeme, a još je nerješeno!“ Tata je rekao: „Jeben vas sve u glavu! Zbog vas ništa nisan vidija!“ Onda je on u teškoj bjesnoći izjurio iz primaće. Tata je odgibao na balkon da zapali španjulet i smiri ganglije. Dida je odgibao u hodnik na telefon. On je okrenijo broj i rekao je u sluju: „Alo, druže Tito, Hrvati su zreli za kataklizmu! Puštaj utakmicu!“ Sluja je rekla: „Koliko golova da primimo?“ Dida je rekao: „A šta ja znan, ti procjeni!“ Sluja je pitala: „Jel dosta jedan?“ Dida je rekao: „Malo je to, druže Tito! Triba nastat malo žešća euforija, da Hrvacka ode dublje u provaliju!“ Sluja je pitala: „Onda dva?“ Dida je rekao: „Ma nek ide u tri pizde materine!“
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 13 Sep 2018, 22:25

Zašto je Aljende morao da umre

Gabriel García Márquez 17/04/2013


Četrdeset godina je prošlo otkad je Salvador Aljende poginuo u palati La Mineda u Santijagu, pokušavajući da se odbrani kalašnjikovim koji mu je poklonio Fidel Kastro. U ovom članku iz New Statesmana objavljenom u martu 1974, nobelovac Gabrijel Garsija Markes analizira Aljendeov rad u Čileu, poslove njegovih suparnika sa Sjedinjenim državama i uspon njegovog naslednika – generala Avgusta Pinočea.



Bližio se kraj 1969. godine kada su trojica generala iz Pentagona večerali sa petoricom čileanskih oficira u jednoj kući u pregrađu Vašingtona. Domaćin je bio potpukovnik Herardo Lopez Anulo, zamenik vazduhoplovnog atašea čileanske vojne misije u SAD, a čileanski gosti su bili njegove kolege iz drugih rodova vojske. Večera je bila organizovana u čast novog direktora čileanske vazduhoplovne akademije, generala Karlosa Toroa Mazotea, koji je stigao prethodnog dana u misiji obuke. Osmorica oficira jeli su voćnu salatu, pečenu teletinu i grašak, a pili topla vina iz svoje daleke domovine na jugu, gde su se ptice presijavale na plažama dok je Vašington ležao pod snegom. Razgovaralo se uglavnom na engleskom o jedinoj stvari koja je tih dana izgleda okupirala Čileance: o predstojećim predsedničkim izborima zakazanima za septembar. Uz dezert, jedan od generala iz Pentagona postavio je pitanje šta bi čileanska vojska uradila kada bi bio izabran kandidat levice, neko poput Salvadora Aljendea. General Toro Mazote je odgovorio: „Zauzećemo palatu Moneda za pola sata, čak i ako budemo morali da je spalimo.“

Jedan od gostiju bio je general Ernesto Baeza, sada direktor nacionalne bezbednosti u Čileu, onaj isti koji je predvodio napad na predsedničku palatu u septembru i naredio njeno spaljivanje. Dvojica njegovih podređenih iz tih ranijih dana proslaviće se u istoj operaciji: general Avgusto Pinoče, predsednik vojne hunte, i general Havijer Palasios. Za stolom su bili i brigadni general vazduhoplovstva Serđo Figueroa Gutijeres, sada ministar javnih radova i bliski prijatelj drugog člana vojne hunte, generala vazduhoplovstva Gustava Leja, koji je naredio granatiranje predsedničke palate. Poslednji gost je bio admiral Arturo Tronkoso, mornarički zapovednik Valparaisa, koji je sproveo krvavu čistku nad progresivnim oficirima u mornarici i bio jedan od pokretača vojne pobune 11. septembra.

Ispostaviće se da je ova večera bila istorijski sastanak Pentagona i visokih oficira čileanskih oružanih snaga. Na drugim narednim sastancima, u Vašingtonu i Santijagu, načinjen je krizni plan, prema kojem će ovi čileanski vojnici, inače blisko vezani, srcem i dušom, za američke interese, prigrabiti vlast u slučaju da Aljendeova koalicija, Narodno jedinstvo, pobedi na izborima.

Plan je osmišljen hladnokrvno, kao jednostavna vojna operacija i nije bio posledica pritiska kompanije International Telephone and Telegraph. Skovali su ga mnogo dublji razlozi svetske politike. Na severnoameričkoj strani angažovana je pentagonska vojno-obaveštajna agencija (DIA), ali glavnu reč je vodila mornarička obaveštajna služba, uz političke smernice CIA i Saveta za nacionalnu bezbednost. Bilo je sasvim prirodno staviti mornaricu a ne armiju na čelo projekta, jer je čileanski puč trebalo da koincidira sa Operacijom Unitas, kako su nazvani zajednički manevri američke i čileanske mornarice na Pacifiku. Ovi manevri su održavani krajem svakog septembra, istog meseca kad i izbori, pa je na čileanskoj zemlji i nebu prizor raznorazne ratne opreme i ljudi vičnih ubilačkim veštinama bio uobičajen.

U tom periodu, Henri Kisindžer je privatno poručio jednoj grupi Čileanaca: „Niti nešto znam niti sam zainteresovan za južni deo sveta, od Pirineja naniže“. Do tada je plan operacije bio razrađen do najsitnijih detalja i nemoguće je da Kisindžer ili sam predsednik Nikson nisu za njega znali.

Čile je uzana zemlja, dugačka nekih 4.280 km sa prosečnom širinom od 190 km, i sa deset miliona bodrih stanovnika, od kojih tri miliona žive na području prestonice Santijaga. Značaj ove zemlje ne treba tražiti u njenim brojnim kvalitetima, nego u njenim mnogim osobenostima. Jedna jedina stvar koju ona ozbiljno proizvodi je ruda bakra, ali je ta ruda najbolja na svetu a obim čileanske proizvodnje premašuju samo SAD i Sovjetski savez. Proizvodi i vino koje je jednako dobro kao ona evropska, ali se ne izvozi mnogo. Njen prihod od 650 dolara po glavi stanovnika ubraja se među najviše u Latinskoj Americi, ali po običaju skoro polovina bruto nacionalnog proizvoda odlazi u ruke manje od 300.000 ljudi.

Godine 1932, Čile je postao prva socijalistička republika u obe Amerike i vlada je uz intenzivnu podršku radnika pokušala da sprovede nacionalizaciju bakra i uglja. Eksperiment je potrajao samo 13 dana. U Čileu tlo podrhtava u proseku svakog drugog dana, i jedan katastrofalan zemljotres zadesi tu zemlju u svakom predsedničkom mandatu. Čak i najmanje apokaliptični geolozi ne smatraju Čile zemljom kopna nego pre ornamentom Anda u mutnom moru i veruju da je čitava ova teritorija osuđena na nestanak u nekoj budućoj kataklizmi.

Čileanci na neki način liče na svoju zemlju. To su najprijatniji ljudi na kontinentu, vole život i umeju da žive najbolje što mogu, pa čak i preko toga; ali opasno su skloni skepticizmu i intelektualnoj spekulaciji. Moj poznanik Čileanac mi je jednog ponedeljka rekao, „Nijedan Čileanac ne veruje da je sutra utorak“, a ni on sam u to nije verovao. Međutim, čak i pored te ukorenjene nepoverljivosti – ili možda zahvaljujući njoj – Čileanci su očuvali izvesnu meru prirodne civilizacije, političke zrelosti i kulture, čime se izdvajaju od ostatka regiona. Od tri Nobelove nagrade za književnost koje je osvojila Latinska Amerika dve su uzeli Čileanci, od kojih je jedan, Pablo Neruda, bio najveći pesnik ovog veka. Kisindžer je možda to znao kada je rekao kako ne zna ništa o južnom delu sveta. U svakom slučaju, američke obaveštajne agencije znale su mnogo više. Godine 1965, bez dozvole Čileanaca, ova zemlja je postala glavni regrutni centar fantastične društvene i političke špijunske operacije: Projekta Kamelot. Ovo je trebalo da bude tajno istraživanje gde bi upitnici bili podeljeni ljudima svih socijalnih staleža, profesija i zanata, čak i u najudaljenijim krajevima raznih latinoameričkih zemalja, da se naučno ustanove društvene tendencije i stepen političkog razvoja različitih društvenih grupa. Upitnik namenjen vojsci sadržao je isto pitanje koji će čileanski oficiri ponovo čuti na večeri u Vašingtonu: kako će se postaviti ako komunisti dođu na vlast? Bila je to sumanuta anketa.

Čile je severnoameričkim sociolozima dugo bio omiljena oblast za istraživanje. Tradicija i snaga njegovog narodnog pokreta, upornost i inteligencija njegovih lidera i ekonomski i socijalni uslovi pružali su uvid u sudbinu ove države. Nisu vam bili potrebni podaci iz Projekta Kamelot da poverujete da je Čile glavni kandidat za drugu socijalističku republiku u Latinskoj Americi, posle Kube. Stoga cilj Sjedinjenih država nije bio da prosto spreče pobedu Aljendeove vlade kako bi zaštitili američke investicije. Važniji cilj je bio da ponove najuspešniju operaciju koju je imperijalizam ikada ostvario u Latinskoj Americi: Brazil.

Četvrtog septembra 1970, kao što se i očekivalo, socijalista, mason i lekar Aljende izabran je za predsednika republike. Međutim, krizni plan nije pokrenut. Najčešće objašnjenje je ujedno i najblesavije: neko je pogrešio u Pentagonu i zatražio 200 viza za tobožnji mornarički hor, koji je zapravo trebalo da bude sastavljen od stručnjaka za državni udar; ali među njima je bilo nekoliko admirala koji nisu umeli da otpevaju ni notu. Ovaj gaf, kako se pretpostavlja, presudio je da se avantura odloži. Prava istina je da je projekat pažljivo procenjivan; druge američke agencije, naročito CIA, i tadašnji ambasador Čilea smatrali su da je krizni plan isuviše vojnička operacija i da ne uzima u obzir socijalne uslove u Čileu.

Zaista, pobeda Narodnog jedinstva nije izazvala socijalnu paniku koju su američke obaveštajne službe očekivale. Naprotiv, nezavisnost nove vlade u međunarodnim odnosima i njena odlučnost u ekonomskim pitanjima ubrzo su stvorile atmosferu društvenog slavlja.

Tokom prve godine, nacionalizovano je 47 industrijskih preduzeća, kao i najveći deo bankarskog sistema. Agrarna reforma donela je eksproprijaciju i prevođenje u zajedničko vlasništvo 2,5 miliona hektara zemlje prethodno u vlasništvu krupnih zemljoposednika. Inflacija je usporena, dostignuta je puna zaposlenost a zarade su nominalno porasle 30 posto.

Prethodna vlada demohrišćanskog predsednika Eduarda Freja načinila je prve korake u nacionalizaciji bakra, iako je on ovaj proces nazivao „čileizacija“. Tim planom je otkupljeno 51 odsto američke rudarske imovine, dok je samo za rudnik El Teniente izdvojeno više novca od ukupne uknjižene vrednosti čitavog preduzeća.

Narodno jedinstvo je jednim jedinim zakonom, koji su u parlamentu podržale sve narodne partije, vratilo u državno vlasništvo sve rezerve bakra koje su eksploatisale podružnice američkih kompanija Anaconda i Kennecott. Nije traženo obeštećenje, mada je vlada izračunala da su ove dve kompanije za 15 godina ostvarile profit od preko 800 miliona dolara.

Sitna buržoazija i srednja klasa, dve velike društvene snage koje bi možda podržale vojni puč u tom trenutku, počele su da uživaju neslućene beneficije i to ne na račun proletarijata, kao što je inače slučaj, nego na račun finansijske oligarhije i stranog kapitala. Oružane snage su kao socijalna grupa bile istog porekla i imale iste ambicije kao srednja klasa, pa nisu imale ni motiv ni alibi da podrže malu grupu pučista među oficirima. Svesni ove realnosti, demohrišćani ne samo što u tom trenutku nisu podržali vojnu zaveru nego su joj se čvrsto suprotstavili, jer su znali koliko je ona nepopularna u redovima njenih članova.

Njihov cilj je bio drugačiji: da svim raspoloživim sredstvima ometaju stabilnost vlade kako bi osvojili dve trećine mesta u parlamentu na izborima u martu 1973. Sa takvom većinom mogli bi da izglasaju ustavno obaranje predsednika republike.

Demohrišćani su bili ogromna organizacija koja je nadilazila linije klasne podele, sa autentičnom glasačkom bazom u modernom industrijskom proletarijatu, malim i srednjim seoskim zemljoposednicima i gradskoj sitnoj buržoaziji i srednjoj klasi. Narodno jedinstvo, iako takođe višeklasno po svojoj strukturi, predstavljalo je siromašniji proletarijat – poljoprivredni proletarijat – i nižu srednju klasu u gradovima.

Demohrišćani su u savezu sa ekstremno desničarskom Nacionalnom partijom kontrolisali parlament i sudstvo; Narodno jedinstvo je kontrolisalo izvršnu vlast. Polarizacija ovih dveju partija oličavala je polarizaciju same države. Zanimljivo je da je upravo katolik Frej, koji ne veruje u marksizam, najbolje iskoristio klasnu borbu. On ju je podsticao i doveo do usijanja u nameri da destabilizuje vladu i gurne državu u ambis malodušnosti i ekonomske katastrofe.

Ekonomska blokada Sjedinjenih država, zbog eksproprijacije bez obeštećenja, učinila je ostalo. U Čileu se proizvodi razna roba, od automobila do zubne paste, ali identitet ove industrijske baze bio je lažan: u 160 najvažnijih firmi, 60 posto kapitala držali su stranci a 80 posto repromaterijala uvoženo je iz inostranstva. Pritom, državi je bilo potrebno 300 miliona dolara godišnje za uvoz robe široke potrošnje i još 450 miliona da plati kamatu na spoljni dug.

Ali urgentne potrebe Čilea bile su ogromne i išle su mnogo dublje. Vesele buržujke, navodno protestujući protiv štednje, galopirajuće inflacije i zahteva siromašnih, izašle su na ulice lupajući u prazne šerpe i tiganje. Nije slučajno, nego je naprotiv vrlo značajno što se ovaj ulični spektakl srebrnih lisica i cvetnih šešira odigravao istoga dana kada je Fidel Kastro završavao 30-odnevni obilazak zemlje, koji je izazvao pravu poplavu društvene mobilizacije vladinih pristalica.

Predsednik Aljende je tada shvatio – što je i sam rekao – da ljudi imaju vladu ali nemaju vlast. Ova rečenica sada ima zlosutnije značenje nego što se tada činilo. Aljende je u sebi nosio legalističku klicu sopstvenog uništenja: kao čovek koji se po cenu života borio da odbrani legalizam, bio je spreman da izađe iz palate La Moneda uzdignute glave, da ga je parlament smenio u okviru ustava.

Italijanska novinarka i političarka Rosana Rosanda posetila je Aljendea u tom periodu i opisala ga kao ostarelog, napetog i opsednutog mračnim slutnjama, dok je razgovarao sa njom sedeći na žutom kretonskom kauču na kome će sedam meseci kasnije ležati njegovo truplo, lica zgnječenog kundakom. Zatim, pred martovske izbore 1973. od kojih mu je zavisila sudbina, bio bi zadovoljan i sa 36 posto glasova za Narodno jedinstvo. Međutim, uprkos divljoj inflaciji, strogom racionisanju i koncertima za šerpe i tiganje u izvođenju veselih žena iz boljih kvartova, dobio je 44 posto. Bila je to toliko spektakularna i ubedljiva pobeda da je Aljende, kada je ostao sam u sobi sa svojim bliskim prijateljem i novinarom Avgustom Olivaresom, zatvorio vrata i sam zaigrao kveku.

Za demohrišćane ovo je bio dokaz da proces socijalne pravde pokrenut od strane koalicije Narodnog jedinstva nije mogao da se zaustavi pravnim sredstvima, ali oni nisu imali viziju da sagledaju posledice koraka koje će zatim preduzeti. Za Sjedinjene države ovi izbori su bili daleko ozbiljnije upozorenje koje je prevazilazilo proste interese nacionalizovanih firmi. Bio je to nedopustivi presedan mirnog napretka i socijalnih programa na koji bi mogli da se ugledaju narodi sveta, naročito u Francuskoj i Italiji, gde postoje uslovi za pokušaj da se krene putem Čilea. Sve sile međunarodne i spoljne reakcije udružile su se u jedinstveni blok.

Štrajk autoprevoznika bio je konačni udarac. Zbog divlje geografije zemlje, čilanska ekonomija zavisila je od transporta. Paralisati kamione značilo je paralisati zemlju. Opoziciji je bilo lako da organizuje štrajk, jer je udruženje kamiondžija teško pogađao nedostatak rezervnih delova, a pritom su članovi smatrali da su ugroženi malim državnim pilot programom za adekvatni državni transport na krajnjem jugu zemlje. Obustava je trajala do samog kraja bez ijednog trenutka prekida jer je finansirana novcem iz inostranstva. „CIA je preplavila državu dolarima podržavajući štrajk gazda i… strani kapital se spustio u sada formiranu crnu berzu“, pisao je Pablo Neruda jednom prijatelju u Evropi. Nedelju dana pre puča, nestalo je ulja, mleka i hleba.

Tokom poslednjih dana Narodnog jedinstva, dok se privreda ljuljala a država nalazila na ivici građanskog rata, vlada i opozicija su manevrisale u nadi da će promeniti ravnotežu uticaja u oružanim snagama u svoju korist. Poslednji potez bio je halucinantan u svojoj savršenosti: 48 sati pre puča, opozicija je uspela da diskvalifikuje sve visoke oficire koji su podržavali Aljendea i da umesto njih unapredi, jednog po jednog, u nizu nezamislivih gambita, sve oficire koji su prisustvovali večeri u Vašingtonu.

U tom trenutku, međutim, politička šahovska partija izmakla je kontroli igrača. Vučeni nepovratnom dijalektikom i sami su završili kao pioni u mnogo većoj igri, složenijoj i politički značajnijoj od bilo kakvog plana koji su združeno skovali imperijalizam i reakcija protiv narodne vlade. Bio je to zastrašujući klasni sukob koji je izmicao iz ruku onih istih ljudi koji su ga isprovocirali, okrutno i neobuzdano zamešateljstvo sukobljenih interesa, a konačni ishod je morala da bude socijalna kataklizma bez presedana u istoriji dve Amerike.

Vojni puč u tim uslovima nije mogao da prođe bez krvi. Aljende je to znao. Čileanske oružane snage, suprotno onome što nam govore, intervenisale su u politici svaki put kada im se činilo da je njihov klasni interes ugrožen, i činile su to uz strahovitu represiju. Oba ustava koja je ova zemlja imala u proteklih 100 godina nametnuta su snagom oružja, dok je poslednji vojni puč bio šesta takva pobuna za 50 godina.

Krvožednost čileanske armije deo je njene prirode i proizlazi iz užasne škole borbe prsa u prsa sa araukanskim Indijancima koja je trajala 300 godina. Jedan od njenih prethodnika hvalio se 1620. godine da je svojim rukama ubio 2.000 ljudi u samo jednoj bici: Hoakin Edvards Belo piše u svojoj hronici da je u vreme epidemije egzantemskog tifusa vojska izvlačila ljude iz kuća i davila ih u otrovnim rastvorima da bi zaustavila zarazu. Tokom sedmomesečnog građanskog rata 1891, 10.000 ljudi izgubilo je život u nizu stravičnih obračuna. Peruanci tvrde da su za vreme okupacije Lime u Pacifičkom ratu čileanski vojnici opljačkali biblioteku don Rikarda Palme, ne da bi knjige čitali nego da bi njima brisali zadnjice.

Narodni pokreti su gušeni jednako brutalno. Posle zemljotresa u Valparaisu 1906, mornarica je zbrisala organizaciju lučkih radnika od 8.000 članova. U Ikiku početkom veka, pobunjeni štrajkači pokušali su da se sklone od vojnika i pokošeni su mitraljezima: za deset minuta palo je 2.000 žrtava. Drugog aprila 1957, vojska je ugušila građansku pobunu u trgovačkom kvartu Santijaga, a broj žrtava nikad nije utvrđen jer je vlada krišom odvukla leševe. Tokom štrajka u rudniku El Salvador u vreme Eduarda Freja, vojna patrola otvorila je vatru na demonstrante da ih rastera i ubila šestoro, među kojima su bila deca i trudna žena. Komandir im je bio opskurni 52-ogodišnji general, otac petoro dece, nastavnik geografije i autor nekoliko knjiga sa vojnom tematikom, Avgusto Pinoče.

Mit o legalizmu i čestitosti te brutalne armije izmislila je čileanska buržoazija iz sopstvenog interesa. Narodno jedinstvo je održavalo taj mit u životu, nadajući se promeni klasne strukture visokih kadrova u svoju korist. Ali Aljende se osećao bezbednije među karabinjerima, popularnoj oružanoj formaciji sa seljačkim korenima i pod direktnom komandom predsednika republike. I zaista, hunta je morala da se spusti šest stepenika niz hijerarhijsku lestvicu činova da bi pronašla oficira koji će podržati puč. Mlađi oficiri su se ušančili u podoficirskoj školi u Santijagu i držali se četiri dana dok konačno nisu zbrisani.

To je bila najpoznatija bitka tajnog rata u vojsci koji je izbio u predvečerje puča. Oficire koji su odbili da podrže puč i koji nisu izvršili naređenja pučisti su bez milosti pobili. Čitavi pukovi su se pobunili, i u Santijagu i u provinciji, a pobune su bile nemilosrdno gušene, dok su zapovednici masakrirani za opomenu vojnicima.

Komandira oklopnih jedinica u Vinji del Mar, pukovnika Kanturijasa, njegovi podređeni su streljali. Mnogo će vremena proći pre nego što saznamo broj žrtava tog internog pokolja, jer leševi su odvoženi iz kasarni u đubretarskim kamionima i tajno sahranjivani. Sve u svemu, samo je malom broju oficira, ukupno njih pedesetak, moglo da se poveri da vode prethodno očišćenu vojsku.

Priče o zaveri kolaju iz raznih izvora, nekih verodostojnih a nekih ne. Pitanje je koliko je stranih agenata učestvovalo u puču. Poverljivi izvori u Čileu kažu nam da je raketiranje palate La Moneda – sa tehničkom preciznošću koja je zaprepastila stručnjake – izvela grupa američkih vazdušnih akrobata koji su ušli u zemlju pod paravanom nastupa u cirkusu 18. septembra, na Dan nezavisnosti Čilea. Postoje dokazi da su brojni pripadnici tajnih službi iz susednih zemalja prešli preko bolivijske granice i skrivali se do dana puča, kada su pokrenuli krvavi progon političkih emigranata iz drugih latinoameričkih zemalja.

Brazil je preuzeo glavnu ulogu u tim poslovima. Dve godine ranije, Brazil je pokrenuo reakcionarni državni udar u Boliviji usled čega je Čile ostao bez značajne podrške i olakšana je infiltracija raznih oblika i sredstava subverzije. Deo zajmova koje su SAD davale Brazilu tajno je preusmeravan u Boliviju za finansiranje subverzija u Čileu. Jedna grupa vojnih savetnika otputovala je 1972. u La Paz, sa ciljem koji nije otkriven. Možda je, međutim, samo koincidencija što je nedugo nakon te posete počelo razmeštanje vojske i opreme na granici sa Čileom, što je čileanskoj armiji dalo još jednu priliku da ojača svoj unutrašnji položaj i obavi transfer ljudstva i unapređenja u komandnom lancu koji je bio povoljan za predstojeći puč.

Na kraju, 11. septembra, dok je Operacija Unitas tekla, prvobitni plan sa večere u Vašingtonu je izvršen, sa tri godine zakašnjenja ali jednako precizno kao što je zamišljen: ne kao uobičajeni vojni udar nego kao razorna ratna operacija.

Moralo je da bude tako, jer nije bilo u pitanju samo svrgavanje jednog režima nego usađivanje paklenog semena donetog iz Brazila, dok u Čileu ne ostane ni traga od političke i socijalne strukture koja je omogućila formiranje Narodnog jedinstva. Najokrutnija faza je, nažalost, tek počela.

U toj poslednjoj borbi, dok su državom upravljale nekontrolisane i nepredviđene sile subverzije, Aljendea je još uvek vezivao legalizam. Najdramatičnija kontradikcija njegovog života bila je činjenica da je istovremeno bio zakleti protivnik nasilja i strastveni revolucionar. Mislio je da je razrešio tu kontradikciju hipotezom da će uslovi u Čileu omogućiti mirnu evoluciju u socijalizam pod okriljem buržoaskog legalizma. Iskustvo ga je prekasno naučilo da vlada bez vlasti ne može da promeni sistem.

Ovo zadocnelo otrežnjenje je verovatno bilo ono što ga je nateralo da se bori do smrti, braneći zapaljene ruševine kuće koja nije bila njegova, mračne vile koju je jedan italijanski arhitekta izgradio da bude kovačnica novca, a koja je završila kao poslednje utočište predsednika bez vlasti. Pružao je otpor šest sati, mitraljezom koji mu je poklonio Kastro, prvim oružjem iz koga je u životu pucao.

Oko šest sati popodne, general major Havijer Palasios uspeo je da dođe do drugog sprata sa svojim ađutantom, kapetanom Galardom, i grupom oficira. Tu, među lažnim stolicama Luj XV, kineskim vazama sa zmajevima i Rugendasovim slikama u crvenom salonu, Aljende ih je čekao. Bio je u majici kratkih rukava, sa rudarskim šlemom na glavi i bez kravate, a odeća mu je bila umrljana krvlju. U rukama je držao mitraljez, ali mu je ponestajala municija.

Aljende je dobro poznavao generala Palasiosa. Nekoliko dana ranije rekao je Avgustu Olivaresu da je to opasan čovek blizak američkoj ambasadi. Čim ga je video kako se promalja na stepeništu, Aljende je povikao: „Izdajice!“ i ranio ga u ruku.

Prema priči svedoka koji me je zamolio da mu ne otkrivam ime, predsednik je poginuo u razmeni vatre sa tom grupom. Zatim su svi ostali oficiri, u kastinskom ritualu, pucali u leš. Na kraju mu je jedan podoficir razbio glavu kundakom.

Ta fotografija postoji: snimio ju je Huan Enrike Lira, fotograf časopisa El Mercurio. Jedino je njemu bilo dozvoljeno da fotografiše telo. Bilo je toliko unakaženo da predsednikovoj ženi, gospođi Hortenziji Aljende, nisu dozvolili da otkrije kovčeg.

Aljende bi sada, u julu 1974. napunio 64 godine. Njegova najveća vrlina bila je istrajnost, ali sudbina mu je podarila samo onu retku i tragičnu slavu pogibije dok je oružjem branio anahronu smejuriju od buržoaskih zakona, vrhovni sud koji je njega osudio, a ozakonio njegove ubice, branio je bedni parlament koji ga je proglasio nelegitimnim, ali koji se poslušno priklonio volji uzurpatora, branio je slobodu opozicionih partija koje su prodale dušu fašizmu, branio je sve one moljcima izjedene ukrase usranog sistema koji je obećao da će ukinuti bez ijednog ispaljenog metka.

Ova drama se odigrala u Čileu, na najveću nesreću Čileanaca, ali ona će u istoriju ući kao nešto što se dogodilo svima nama, deci ovoga doba, i nosićemo je u sebi zauvek.



New Statesman, 03.04.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 16.04.2013.
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 22 Sep 2018, 23:05

Važnije od toga što hrvatska predsjednica laže da u ‘doba mraka’ nije imala kruha i jogurta jest to što prikriva istinu da ni u komunističkoj Jugoslaviji ni u kapitalističkoj Hrvatskoj nije imala pameti. :valja Ne postoji poredak koji bi taj manjak uspio nadoknaditi, no činjenica je da će tek u demokratskoj Hrvatskoj vlasnica nedostatka – upravo zbog takve invalidnosti – biti honorirana toliko da dospije na čelo države... :grana https://www.portalnovosti.com/tisucu-i- ... ugoslavija
1
1 Image

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 29 Sep 2018, 20:21

Plenković je veće zlo

Viktor Ivančić, Novosti

Odgovarajući prošloga tjedna na pitanje saborske zastupnice Anke Mrak Taritaš, premijer Andrej Plenković je rekao: ‘Što se tiče vaše aluzije na ministre Krstičevića i Medveda, to sam već javno odgovorio. I jedan i drugi ministar pozdravili su Mirka Norca u svojstvu njihova suborca. To ne znači da Vlada i ministri ne poštuju presudu hrvatskih sudova, naprotiv. Točka.’

Točka? Kakva točka? To je – ako si dopustim samocitiranje – točka na U, mali fašistoidni prilog učvršćivanju ekstremizma u prostoru koji je u Hrvatskoj frivolno označen kao politički centar. ‘Centristički’ se ekstremizam udobno ziba u stotinama puta obnovljenom obrascu cinične zajednice: normalno je dakle da ministri javno pozdravljaju i veličaju ratnoga zločinca i ubojicu – osuđenoga, između ostaloga, jer je Srpkinji starije dobi pucao u glavu – i da u isto vrijeme ‘poštuju presudu hrvatskih sudova’. Točka.

Budući da su, prema premijerovu tumačenju, ministri ubojici iskazivali javnu počast ‘u svojstvu njihova suborca’, pa valjda time pozdravili i način na koji se u ratu suborac borio, potvrdili su da ‘poštuju presudu hrvatskih sudova’ tako što onoga čija su zločinstva pred tim sudovima nedvojbeno dokazana uzdižu u nacionalnog junaka koji zavrjeđuje aplauz i ovacije na javnome skupu. Izražavati poštovanje institucijama pravne države obezvrjeđujući s ministarskim autoritetom njihove odluke, za stanovnike hrvatskoga političkog središta je, kao što vidimo, regularna stvar.

Točka? Da, to je točka od koje se uobičajeni logički i etički kriteriji mrve u prah i pepeo. Andrej Plenković prešao ju je više puta, počevši od prosinca 2016. kada je ustaškoj spomen-ploči u Jasenovcu pridao ‘dvostruku konotaciju’, od kojih druga, važnija, nacističku provokaciju opravdava. U emisiji HTV-a je to popratio napomenom koju vrijedi zapamtiti za dulje vrijeme: ‘Ovo je bitka za jačanje političkog mainstreama!’

To valja imati na umu dok se ovih dana podižu tenzije i širi paničan strah od desničarskog udara na premijera i njegovu vladu. Razulareni radikali i ratni veterani organiziraju masovni prosvjed u Vukovaru, desna sekcija HDZ-a čeka u zasjedi i puni naoružanje, Hasanbegović, Esih i Bujanec već su se s noževima u zubima rasporedili po čukama… a Plenković i njegova odvažna vladajuća trupa zadnjim snagama stoje na braniku liberalne i demokratske Hrvatske. Padnu li, sve će otići u vražju mater.

No što ako ne padnu? Što ako strašne desničarske horde naiđu na junački otpor, dožive poraz i polome koplja na bedemima hrvatskoga političkog centra? Tada će nacija punim plućima odahnuti i vratiti se liberalnoj i demokratskoj svakodnevici: ministri će veličati ratne zločince, Vlada će legalizirati nacistički pozdrav, policija će tretirati izbjeglice kao ljudski otpad, a ustaška će spomen-ploča biti premještena iz Jasenovca u blizinu partizanske kosturnice. Fašistoidnu supstancu hrvatskoga političkog i javnog života snažit će oni koji su nas spasili od pošasti desnih radikala.

Kada je raspored snaga na političkoj sceni takav da HDZ ima ‘dvostruku konotaciju’, pa obnaša i ulogu vlasti i ulogu opozicije, u igri je odabir između prikrivenih i otvorenih ekstremističkih težnji, uz cijeli niz materijalnih dokaza da su prve neusporedivo pogubnije. To je, uostalom, modus operandi vladajuće partije od samoga njezina osnutka: ‘desnija’ struja kriještanjem, urlanjem i prijekim uskličnicima zadaje parametre, da bi ih ‘liberalnije’ krilo, provizornim omekšavanjem, legitimiralo i pretvorilo u općevažeće društvene norme. Projektni tim podijeljen je na radikalizatore i normalizatore, s tim da ovi drugi simuliraju zaštitu društva od prvih.

Historijat HDZ-a i nije ništa drugo nego bogata zbirka fabriciranih postupaka discipliniranja i privođenja razumu ustašoidne avangarde, oličene u raznim ‘hercegovačkim strujama’, ‘kanadskim lobijima’, šušcima, pašalićima, vukojevićima, brkićima… Šireći strah od toga da bi zahtjevi radikala mogli odvesti društvo u zonu crnjega mraka, hinjeni stranački umjerenjaci te iste zahtjeve, uz blagu kozmetičku doradu i prikladnu promidžbu, pretvaraju u standarde.

Kroz puna tri desetljeća ta strategija nije napuštena: Hrvatska demokratska zajednica sve vrijeme spašava društvo od same sebe, tako da svinjarije koje poduzima izazivaju olakšanje u odnosu na svinjarije koje bi mogla poduzimati. Misija priručnih lidera poput Andreja Plenkovića nije da ukloni zvijer s političke scene ili joj trajno iščupa zube, nego da, režirajući igrokaz njezina tobožnjeg kroćenja, zadrži zvijer na vlasti. On samo perpetuira uvježbanu nacionalističku onaniju u vidu lažne samodresure.

Zbog toga se, uostalom, i moglo dogoditi da neosuđenome ratnom zločincu Franji Tuđmanu – pod čijom je političkom komandom poduzeta vojna agresija na BiH, otvoreno sijaset konclogora, obavljeno etničko čišćenje impozantnih razmjera, a napokon kroz privatizaciju provedena i sveobuhvatna pljačka naroda u koji se zaklinjao – danas u Hrvatskoj niču spomenici i da su njegovim imenom nazvane ulice, trgovi, škole i aerodromi. Jer čak i za one što mu nisu bili politički skloni, ali su voljni skrušeno klečati pred kultom Oca države, uvijek postoji nekakva ‘norvalska skupina’ ili ‘hercegovački mutauviberklanu’ kao deponij za odlaganje kapitalnih gadosti, struktura koju je Tuđman, eto, držao na uzdi i strpljivo pripitomljavao, te se u odnosu na nju ukazivao kao manje zlo.

Aktualni premijer u tom je smislu tek potrošni materijal HDZ-ova dugoročnog projekta, a on se svodi na ekstremističko zapišavanje središnjega političkog i društvenog teritorija. Blažena je i u dobroj mjeri odurna naivnost pripadnika liberalnijega dijela hrvatske javnosti kada dinamiku borbe za unutarstranačku moć tumače u svjetonazorskom ključu i kada su svakom hadezeovcu koji je uvježbao držati očnjake s unutrašnje strane usana spremni pripisati mesijanske potencijale, reformatorske motive i namjeru epohalnog preobražaja, dok ih ovaj navlači poput šibicara na periferijskoj tržnici.

Andrej Plenković je proizvod, a ne negacija štetočinskoga političkog mehanizma kojemu se zatekao na čelu. Stanovita doza intelektualnog poštenja sadržana u riješenosti da se to štetočinstvo provodi bez građansko-demokratske kamuflaže čini jednu od rijetkih razlika između radikalizatora i normalizatora, ‘jastrebova’ i ‘golubova’, ili kako se već sortira HDZ-ov pernati svijet. Kao kada bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović jasno obznani kako će zbog ideoloških razloga ukinuti financiranje nezavisnih medija, dok će njegova nasljednica, premijerova punjena grlica Nina Obuljen, umilnim gugutanjem priopćiti kako se njeno ministarstvo ne rukovodi ideološkim motivima, da bi onda bez milosti ukinula financiranje nezavisnih medija.

Potpuno je dakle pogrešno stvarnu i efektivnu moć HDZ-ova fašizma prepoznavati u manifestacijama razularena ustaštva i šovinističke isključivosti, jer ona leži u politici koja se deklarira kao lažna alternativa takvoj prijetnji. Nasrtaj ‘desnice’ na Plenkovićevu vladu stoga je, kao i u bezbroj prilika dosad, utakmica s unaprijed poznatim rezultatom: pala ta vlada ili opstala, desničarski ekstremizam trijumfira. Samo što će u potonjem slučaju biti još i primjereno ‘centriran’, a to znači solidnije ugrađen u sistem, poduprt oportunizmom liberalnih partnera i tupom hipokrizijom hrvatskoga društva.

Da, Plenković je veće zlo.
1
1 Image

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 344
Posts: 8090
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 02 Nov 2018, 19:22

Offshore za ubojice

Boris Dežulović, Novosti


Teške riječi padnu kad se za neki zločin počinjen devedesetih u Bosni i Hercegovini kaže da je najstrašniji, ali kamo lijepe sreće – a zločin je već i u istoj rečenici spominjati sreću – da je takav zločin, najstrašniji od sviju u BiH, bio samo jedan. Najstrašnijih zločina počinjenih devedesetih u Bosni je bilo više, i previše, pa najstrašniji od sviju – a teška riječ padne kad se za neki zločin kaže da je najstrašniji – bude teži umu nego jeziku.

Ubojstvo sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića iz Konjica 2. srpnja 1992. bio je takav jedan, najstrašniji od svih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini devedesetih. Malog Petra – zajedno s roditeljima Đurom i Vlastom, profesorima u konjičkoj gimnaziji, te mlađim, petogodišnjim bratom Pavlom – šestorica pripadnika Specijalne policije iz sastava Interventnog voda Stanice javne bezbjednosti Konjic u gluho su doba noći, u dva sata poslije ponoći, izvukli iz stana, ugurali u dva automobila i odveli izvan grada, do policijskog punkta u selu Polja Bijela, pa još kilometar prema selu Spiljani. Tu su cijelu obitelj Golubović postrojili uz cestu i hladnokrvno strijeljali rafalima iz kalašnjikova.

Nekim čudom, mali je Petar pao nepogođen. Nakon nekog vremena krvav, prestravljen i uplakan, ali živ, izvukao se između beživotnih tijela svojih roditelja i mlađeg brata, pa nesigurnim korakom krenuo prema kilometar udaljenim svjetlima onoga punkta u Poljima Bijelim. Dječački čisto vjerujući dvojici policajaca, kroz suze im je ispričao što se dogodilo, a ovi su to odmah dojavili u Stanicu javne bezbjednosti. Otamo su uskoro stigli po mališana, odveli ga do mjesta zvanog Begin Vir i izvukli iz automobila.

Ovaj put posao su obavili kako valja.

Punih dvadeset pet godina kasnije, lanjskog je prosinca u Konjicu i Sarajevu uhapšeno trinaest bivših pripadnika Armije BiH i HVO-a optuženih za ratne zločine i ubojstva Srba u Konjicu i okolnim selima 1992. i 1993. godine, među kojima i likvidaciju obitelji Golubović. O dvostrukom strijeljanju sedmogodišnjeg dječaka Petra Golubovića tim je povodom potresnu priču napisao moj drug Dragan Bursać, i za taj tekst objavljen na Al Jazeeri ove godine dobio najveću europsku novinarsku nagradu, European Press Award, ali i za Bursaćevu nagradu i za malog Petra Golubovića slabo se čulo i u Bosni i Hercegovini, a kamoli u Hrvatskoj. Imamo mi za šutnju i zaborav dovoljno svojih ubojica i zločina.

Slabo se tako u Hrvatskoj čulo i za nekog Zdenka Grbavca, pripadnika HVO-a Konjic, jednog od trinaestorice uhapšenih toga prosinca: bolje se čulo za oca njegove žene, Božu Ljubića, čovjeka koji je u Bosni i Hercegovini osnivao i HDZ BiH i HDZ 1990, a danas u Hrvatskom saboru kao zastupnik originalnog, domovinskog HDZ-a ustrajno priziva neumrlu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Toga Bože Ljubića zet, eto, Zdenko Grbavac je od osamdeset i osam ubijenih Srba iz Konjica i okolice svojom rukom, kažu optužnica i svjedoci, ubio trojicu: kad su veću grupu zarobljenih srpskih civila iz Bradine vodili prema tamošnjoj pravoslavnoj crkvi, on je trojicu izvukao iz kolone i u dvorištu jedne kuće hladnokrvno pokosio rafalom iz kalašnjikova.

U travnju ove godine optužnica protiv Grbavca je potvrđena, a u srpnju je njegov slučaj spojen s procesom protiv ostalih iz konjičke Armije BiH i HVO-a. Zdenko Grbavac suđenje je čekao na slobodi, založivši kuću u Ljubuškom na ime kaucije razrezane na stotinu hiljada konvertibilnih maraka. Prije tjedan dana trebao se prvi put pojaviti na Sudu BiH u Sarajevu, zbog sumnji u kršenje zabrane napuštanja Bosne i Hercegovine. Na sudu se, bolno očekivano, nikad pojavio nije: vrlo brzo saznalo se da je, gle čuda, u međuvremenu napustio BiH, i da je pobjegao, gle čuda nad čudima, u Hrvatsku. :sok

U jednom od potresnijih trenutaka iz bogatih historijskih kronika bosanskohercegovačkog pravosuđa Grbavčev je odvjetnik Davor Šilić ispričao Tužilaštvu i Sudu kako se dan prije čuo sa svojim klijentom, koji u Hrvatsku nije pobjegao od suda već zbog – obitelji. ‘Na to ga je nagnala obiteljska situacija’, uvjerljivo je objašnjavao advokat. ‘Bilo je između ovoga i razvoda braka.’

U Hrvata se, naime, znaju prioriteti, i između spašavanja braka i suđenja za ratne zločine pravi će Hrvat najprije spašavati brak i obitelj. Za obitelj Golubović i brak gimnazijskih profesora Đure i Vlaste ionako je, složit će se časni sud, dvadeset šest godina kasno. A obitelj i brak Zdenku Grbavcu su svetinja. Bili bi i vama da vam je punac osnivač dva HDZ-a i saborski zastupnik trećeg.

U ovom trenutku, negdje na teritoriju Republike Hrvatske slobodno i bezbrižno tako šeta Zdenko Grbavac iz Konjica, optužen za trostruko ubojstvo i tko zna kolikostruke druge zločine, jedan od trinaestorice pripadnika Armije BiH i HVO-a koji su one srpanjske noći strijeljali obitelj Golubović, pa se vratili po maloga Petra da ga ponovno strijeljaju, jednom za svagda. I nitko se, jasno, pretjerano ne uzbuđuje.

Uzbudit će se tako Hrvatska kad grupa očajnih migranata s Bliskog i Srednjeg istoka probije policijski kordon Velika Kladuša-Maljevac, pa iz Bosne i Hercegovine provali u Hrvatsku, mobilizirat će se nacija oko nesretnika iz Sirije i Afganistana skenirajući im fizionomije i tražeći među njima teroriste i besprizorne ubojice što kalašnjikovima ubijaju djecu i civile, a jedan baš takav – član terorističke organizacije što je ubijala djecu i civile – ušao im u državu kao rod rođeni, s putovnicom Jedine Mu I Vječne Hrvatske, pa se razbaškario po Domovini svoj na svome, miran i siguran.

‘Imate li što za prijaviti?’ pitala ga je Hrvatska Država na graničnom prijelazu, ‘imam, trostruko ubojstvo srpskih civila’, šeretski je odgovorio Zdenko, ‘hahaha’, odgovorila je Država, ‘hahaha’, prisnažio je Državljanin.

I stvar funkcionira bez ozbiljnijih grešaka. Hrvatska je za ubojice iz BiH obećana zemlja, nešto kao offshore za ratne zločine: prije Zdenka Grbavca iz Bosne i Hercegovine u Jedinu Im I Vječnu Hrvatsku bježali su i Željko Džidić, optužen za ubojstvo trinaest zarobljenih vojnika Armije BiH u Mostaru, i Tadija Šunjić, optužen za ubojstvo jednog bošnjačkog civila u mjestu Vojno kraj Mostara, i Velibor Bogdanović, zbog ratnih zločina nad mostarskim Bošnjacima osuđen na pet godina zatvora, i Zlatan Mijo Jelić, optužen za ubojstvo generala Vlade Šantića, i deseci drugih zločinaca i ubojica, na čelu sa slavnim Dominikom Ilijaševićem Comom, koji je tih slavnih ratnih devedesetih u intervjuu Nacionalu plastično objasnio kako je ‘za hrvatstvo spreman i umrijeti’. ‘Tko god želi’, ponudio je Como, ‘ja ću mu dati napunjen pištolj, a nek’ mi on dadne svoj, i za hrvatstvo ćemo pucati sebi u glavu.’

Takav se, kako znamo, nikad nije pojavio, pa je Dominik Ilijašević na kraju optužen za masakr nad Bošnjacima u Stupnom Dolu i ratne zločine u općinama Vareš i Kiseljak. Kad je na koncu pravomoćno osuđen na petnaest godina zatvora, slavni je Como, razumije se, spakirao putovnicu i otišao u Hrvatsku, gdje se skrasio sa ženom – jer bilo je valjda ‘između toga i razvoda braka’, a brak i obitelj su najvažniji – i lani, pridružujemo se čestitkama, dobio kćerku.

‘Smatram da u Bosni i Hercegovini više nemam što tražiti’, povjerio se novinaru Večernjeg lista tih dana, pobjegavši pred izricanje kazne. ‘Mi Hrvati iz Bosne i Hercegovine ponosimo se što imamo dvije države, i zašto ja ne bih imao pravo biti tu?’

I zaista, zašto Como – i general Mijo, i Željko, i Tadija, i ostali hrvatski vitezovi, i naš junak Zdenko Grbavac – ne bi imali naše pravo da budemo tu? Tko god misli da oni to pravo nemaju, Como će mu dati napunjen pištolj, pa neka za hrvatstvo puca sebi u glavu.

Ako i promaši, nije problem. Drugi put će posao obaviti kako valja.
1
1 Image

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Reactions: 1564
Posts: 19278
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 08 Nov 2018, 17:44

Vrlo interesantno,malo poznato...
Ovakav istup uglednog profesora inicirala je napetost izmedju HR-BH...u i oko nedavnih izbora.
Nevjerujem da su ovakva stiva,kolumne,pune fakti,dobro dosle na prostorima gdje bi upravo trebale
da se ponude obicnom citaocu...

https://www.bhdijaspora.net/profesor-iv ... oga-spahe/
0
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 3847
Posts: 77274
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 18 Nov 2018, 10:11

Gu*ica danas na izvol'te, a za dvije sise - pi*ka gratis! Kad ni to ne pomaže, Lidija objavi da njeno srce pripada Isusu...


Dada Batinić


Guzica danas na izvolite, a za dvije sise - p.... gratis!


Tako otprilike glase najčitanije vijesti na portalima. Prije se plaćalo za vidjeti pičku, sad pičke plaćaju da bi ih se vidjelo. Kad ni to ne pomaže, Lidija objavi da njeno srce pripada Isusu. Od te je objave Isus drugi put uskrsnuo, ali što je to spram Lidijine karijere koja se na desetke puta vraćala iz mrtvih. Kod političara je slično.


Potrebno je odgađati kraj i stalno izmišljati nove početke zvane comebackovi. Političare se predstavlja kao osobe od iznimnog značaja iako su u pitanju tek obične guzice. O političkim previranjima se govori ozbiljnim tonom premda su po sadržaju Lidija. Sva ta previranja bi prosječnom Hrvatu koji ne razlikuje glagoljicu od ćirilice mogla biti prenesena na zabavniji i jasniji način.


- Višestruki orgazmi Milenke Opačić zatresli Hrvatsku! Milenka se zaustavila na broju 365, a neumorni Milan nije krio da ju je odavno htio uz sebe - još otkad je prvi put vidio njenu (krvnu) sliku. Da li će Milenka biti zadovoljna narednu godinu dana i hoće li Bandić izdržati ovakav napor, saznat ćemo uskoro.


- HNS odgovara na prozivke građana - "Nije istina da smo nimfomani, ne trebaju nam fotelje da bi uživali u politici!"


- Bernardić tvrdi da mu je SDP više od puke masturbacije te poziva one koji govore da je impotentan da to i dokažu.


- Culej poslao dvije osobe u tri pičke materine! Traži se još jedna p.... za nesputan sado-mazo odnos.


- Brkić negira kontakt s prostitutkama i svodnicima. Navodno se nikad nije upuštao u dijalog s prostitutkama, a kamoli s njima išta činio. Nema razloga ne vjerovati mu, pogotovo jer pojedine žene tvrde da nema tih para za koje bi legle s njim.


- Dalićka pokazala zube. Zbog vulgarnog sadržaja ne preporučuje se mlađima od 18.


- Kolinda je topla osoba i rado se grli. Ako u blizini nema nogometaša, poslužiti će i pas. Ako nema ni psa, može i Bujanec.


- Todoriću ispao sapun! Moli da mu donesu drugi, da se nepotrebno ne saginje. Nema naznaka hoće li pravosuđe udovoljiti njegovoj želji.


- Krstičevića uzbuđuje uniforma, a i on nju. Između njih dvoje uvijek ima mjesta za trećeg.


- Narod popušio HDZ! Očevici kažu da je narod bio prisiljen to učiniti, ali HDZ tvrdi da nikakve prisile nije bilo već je narod dragovoljno pristao na takav čin. Uzbuđenje je na vrhuncu, pa vlada nastoji doći do onih koji im još nisu popušili da to učine u najkraćem mogućem roku.


Sličnih vijesti ima napretek i odgovaraju kriterijima i interesima hrvatskog naroda čiji je stav spram politike jasan i isprofiliran - jebe im se!
0
online

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 5 guests