Kolumne

[storm]

VIJESTI IZ LILIPUTA
JURICA PAVIČIĆ: KAKO SAM U JESEN 1993. NA SVILAJI SHVATIO ŠTO JE TO REPUBLIKA HERCEG-BOSNA 'Mi njima prodajemo naftu. Oni nama metke'

AUTOR:

Jurica Pavičić



ARHIVSKA FOTOGRAFIJA Osijek, 1991. Domovinski rat. Foto: Srdjan Vrancic / Jutarnji list
Srđan Vrančić/HANZA MEDIA



Kad je prije samo devet dana u Haagu donesena presuda kojom je vođa vojske bosanskih Srba Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor zbog ratnih zločina, na dvama stranama postjugoslavenske etničke demarkacije ta je presuda dočekana - očekivano - oprečnim reakcijama.
Vezane vijesti



U Federaciji BiH, ali i u Hrvatskoj, presuda je dočekana sa samorazumljivom zadovoljstvom. Hrvatske su novine podsjećale na Mladićev krvavi zapovjedni put, pisale o pravdi koja je stigla kasno, ali slasno te isijavale zadovoljstvom što je međunarodno sudište osudilo čovjeka kojeg Srbija sama ne bi nikad sudila.

U Srbiji i Srpskoj reakcije su bile oprečne. S ogorčenom su se izjavom javili Dodik i Vulin, rusofilske udruge i desničarske Dveri. Novine su pisale da je Haag antisrpski sud koji propušta kazniti Bošnjake i Hrvate. S osuđenim oficirom solidarizirali su se Akademija i vrh Crkve (patrijarh Kiril), a nogometni su navijači na dvama utakmicama lige UEFA istakli transparente podrške “đeneralu”. Hrvatski su mediji, sasvim s razlogom, zgroženo pisali o Srbiji kao društvu koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije.

Samo devet dana kasnije, sve nam te reakcije izgledaju kao gorka poruga povijesti. Jer u tih devet dana uloge su se obrnule. Obrnule su se, pri čemu je igrokaz ostao isti, a tekst nepromijenjen.

Jer samo devet dana kasnije isto je sudište s istim tamnim togama u istoj dvorani donijelo još jedan pravorijek koji podvlači crtu za bosanskim ratom 90-ih. A reakcije na presudu izgledaju kao “remake” onih prošlotjednih, samo s promijenjenim ulogama. Ovaj put, Sarajevo je ono koje je presudu dočekalo sa samorazumljivim zadovoljstvom, kao pravdu koja je stigla kasno, ali slasno. Reakcije su u Hrvatskoj, pak, gotovo istovjetne kao one nedavne u Srbiji. Mediji, državna i privatne televizije zapomažu i nariču nad haaškom nepravdom, s ogorčenim se izjavama javljaju veterani, gradonačelnici, saborski zastupnici i desničarske udruge. Novine pišu da je Haag antihrvatski sud koji propušta Srbe i Bošnjake.

Na haašku su presudu kao na nepravdu pociknuli Akademija i povjesničari, a da imitacija srpskog “scenarija” bude potpuna pobrinuli su se osječki navijači koji su haaškom samoubojici podigli transparent. U neku ruku, hrvatske su reakcije bile čak i gore od srpskih, jer u Beogradu nitko nije razmatrao zamisao da u parlamentu osuđenom ratnom zločincu održi minutu šutnje niti je predsjednik vlade sazvao presicu u kojoj je stao pobijati presudu suda Ujedinjenih naroda.

Smije li se, dakle, po analogiji zaključiti kako je i Hrvatska društvo koje nije prošlo otrežnjenje, koje nije osvijestilo zločine 90-ih niti je u stanju otresti se nacionalističke ideologije? Odgovor se sam daje.

A u cijeloj priči oko presude vezane uz političku tvorevinu zvanu HR Herceg-Bosna najgluplje je to što se hrvatska politička javnost danas unisono zbija u obranu politike o kojoj ni 90-ih nije mislila ništa dobroga. Jer - uvijek nanovo vrijedi podsjećati - i 90-ih je svakom razboritom bilo jasno kako je politika koju je jedan dio HDZ-a vodio u BiH bila u ratnom smislu kontraproduktivna, u političkom samoubilačka, u moralnom odurna, a zakonskom kriminalna. I tada je bilo jasno da je to politika s kojom Hrvatska zabija nož u leđa (tada još) jedinom oružanom savezniku, s kojom je raspršila i oslabila vlastite vojne snage, produljila rat za barem dvije godine, dovela sebe na sam rub međunarodnih sankcija te se u globalnoj percepciji pretvorila iz neupitne žrtve u tek još-jednu-od antipatičnih nacionalističkih državica koje se kolju.

Bila je to politika zbog koje se Hrvatska dovela u situaciju da moralno i zakonski odgovara za razmjere zlodjela kakvi nisu postojali s ove strane Dinare, Kamešnice i Save. Jer Hrvatska 90-ih sasvim sigurno nije bila bajno mjesto, bila je to zemlja u kojoj su se dogodili i Lora i Kuline i Medački džep, ali ipak nije bila zemlja koja inovjerce organizirano deportira u konclogore niti zemlja koja sustavno, mehanizacijom ruši bogomolje i sravnjuje povijesne jezgre gradova. Podupirući HRHB, Hrvatska je to postala.

Najgore je to što mišljenje koje ovdje iznosim 90-ih nije bilo nimalo avangardno. To nije bio stav koji je 90-ih u Hrvatskoj zastupala malobrojna, elitna “druga Hrvatska” ili majušna kontrakultura izoliranih pacifista. Mišljenje o hrvatskoj politici u BiH kao o poraznoj, kriminalnoj pogrešci bilo je tada masovno prisutno u Hrvatskoj, a zastupali su ga lijeva i desna opozicija i dobar dio HDZ-a. To mišljenje ujedinjavalo je pravaše i esdepeovce, Feral Tribune i Zagrebačku nadbiskupiju, znatan dio HDZ-a, civilno društvo i gotovo sve novine. Da je tomu tako jednako su smatrali i Račan i Hasanbegović, i Manolić i Ivo Banac, i Arkzin i bosanski fratri, i Karamarko i HOS. Zbog te politike Stipe Mesić je napustio HDZ, protiv nje je kardinal Kuharić pisao otvoreno pismo, a Slavko Goldstein je zbog nje sročio poziv Franji Tuđmanu da dâ ostavku. U međuvremenu objavljeni transkripti pokazuju da je ta politika i u samom HDZ-u bila izvor ozbiljne nelagode te da je u svom izvorištu imala spoj privatnih antimuslimanskih predrasuda Franje Tuđmana te zemljačkih interesa grupe hercegovačkih političara. Kad je nakon preduge dvije godine ta politika 1994. revidirana Washingtonskim sporazumom, u Hrvatskoj je i lijevima i liberalnima i desnima laknulo, a Hrvatska je u manje od 12 mjeseci dobila rat.

Kad se sve to ima na umu, utoliko je neshvatljivije što se današnja Hrvatska od Vlade do televizije i od novina do Akademije i nogometnih navijača zajapureno svrstava iza takve politike koja je po naciju bila štetna, a usput i kriminalna. Hrvatska danas nije kadra razgovarati o svojoj bosanskoj politici čak ni onoliko trezveno koliko je bila kadra usred rata 1993., kad su srpski položaji bili onkraj Velike Gorice, u Okučanima i Ružiću. To samo svjedoči do koje su mjere šatoraška revolucija, Crkva i mediji u današnju Hrvatsku utisnuli represiju, strah i zabranu mišljenja. Rat 90-ih postao je u Hrvatskoj nedodirljiva sveta krava u najgorem smislu riječi, a ta nedodirljivost tiče se aspekata koji su čak i u samom ratu bili tema otvorene debate. Na kraju puta, postali smo zemlja koja s tronutošću pali šterike osuđenom ratnom zločincu.

Od oslobađajuće presude Gotovini i Čermaku pa sve do danas, veterani i hrvatska konzervativna politika mahali su presudom za Oluju kao nekom vrstom legalističke metle kojom su priječili i ma kakav razgovor o kontroverzama hrvatskog ratovanja ‘90-ih. Taj argument sad bi im mogao zapeti u grlu. Naime, isti sud koji im je bio dobar (a Srbima loš) kad je oslobodio zapovjednike Oluje, sada je pravomoćno za zločinački urotnički pothvat osudio nikog drugog doli - Franju Tuđmana. Ukratko, čovjek po kojem se u Hrvatskoj zovu aerodrom i studentski domovi, ulice i trgovi te kojem su u nizu hrvatskih gradova i sela podignuti kipovi sada je formalno kriminaliziran pravomoćnom presudom suda Ujedinjenih naroda. Stoga bi se doista moglo postaviti pitanje legalističke dosljednosti - treba li, naime, društvo koja je svesrdno prigrlilo presudu za Oluju ‘95 sada isto učiniti i s ovom? Ne bi li trebalo, u skladu s legalizmom, sada poskidati sve te spomenike, preimenovati trgove i aerodrom? I ako to ne činimo, po čemu se razlikujemo od navijača Zvezde koji s banerom na okuci prkose “antisrpskom tribunalu”?

Ovo pitanje nije samo pitanje iz apstraktne etike. Ono je istodobno i realpolitičko pitanje. U idućim desetljećima prijateljski će i neprijateljski državnici slijetati na aerodrom koji drži francuski koncesionar, a koji se zove po čovjeku iz pravomoćne presude. U idućim desetljećima, Hrvatska će svijetom ići s tim biljegom. O čemu god Hrvatska imala mišljenje - bio to Piranski zaljev, digitalna agenda ili poljoprivredna politika EU - to će mišljenje biti inficirano, bit će to mišljenje zemlje koja je u parlamentu održala minutu šutnje pravomoćno osuđenom, koja se presicama svađala sa sudom Ujedinjenih naroda te kojoj se aerodrom zove po čovjeku iz presude tog suda. Hodat ćemo okolo s biljegom na obrazu, a ako želimo saznati kakav je to osjećaj - nije problem: pitajmo Srbe. Oni to znaju.

A dok ovo pišem, pada mi na pamet jedan trenutak iz ratne jeseni 1993. U tom trenutku ja sam vojnik 6. splitske pukovnije i noćim na bojišnici, u nekoj seoskoj dalmatinskoj kući na obroncima Svilaje. Tih tjedana front je miran, no povremeno se ipak puca, a prijeko - na srpskoj strani - opjevani su Baljci i Mirlovići iz kojih nas katkad roknu minobacačem. U seoskoj kući od bloketa preko agregata gledamo TV. Na TV-u je dnevnik. A na dnevniku, prilog o političkom susretu dvojice budućih aktera optužnica - Radovana Karadžića i Jadranka Prlića. Susreli su se u Livnu, s onu stranu Kamešnice, ni pola sata autom od točke na kojoj sam ja tada bio. Prilog je izvještavao da su lider RS-a i lider Herceg-Bosne - citat - “u srdačnom razgovoru dogovarali gospodarsku suradnju”. Netko od muških u maskirnim trlišima koji su sjedili oko mene zgurani u seoskoj kući utom je jetko primijetio. “Mi njima prodajemo naftu. Oni nama metke. Oni će s tom naftom vozit tenkove. A mi s tim mecima pucat na njih.”

Nikad - ni do dandanas - nisam čuo bistriju i jezgrovitiju ocjenu onog što se zvalo Republika Herceg-Bosna.

[Krokodil Behko]

Ma hajde, ne može to biti istina. Ljudi nam fino poslali onaj kamion u SA

Btw, trgovina je bilo raznih, preko linije i ako su u sklopu te trgovine, stigli neki kamioni u SA, to ne mijenja značenje te riječi - trgovina.

I na Majevici se trgovalo. Sol i razne hemikalije iz TZ idu Srbima, a otuda dolaze cigarete, brašno.

[Mohr]

Šaljivdžije

Dejan Ilić


I posle par dana, nema objašnjenja za postupak američkog ambasadora Kylea Scotta i reakciju potpredsednice vlade Zorane Mihajlović. Mora se biti silno arogantan i nepromišljen, ili naprosto ciničan, pa kao ambasador strane zemlje u zemlji domaćinu dodeliti nagradu državnoj službenici što radi posao za koji je plaćena. S druge strane, ne sme se imati ni trunka samopoštovanja niti svesti o vlastitoj poziciji, pa kao državna službenica primiti nagradu od službenika strane zemlje, nagradu dakle za posao za koji ste plaćeni da ga radite.

Stvari zapravo stoje još gore: na stranu što i potpredsednica i ambasador znaju da su njihovi gestovi nedolični, poenta je u tome što i Scott dobro zna kao i Mihajlović da ona svoj posao predsednice Koordinacionog tela za rodnu ravnopravnost radi očajno loše. Scott je to i otvoreno rekao – „statistika je porazna“. Na šta je Mihajlović samouvereno odgovorila – hvala američkoj ambasadi što je „prepoznala napore da se nasilje nad ženama smanji“. Naravno, trebalo je da kaže uzaludne ili promašene napore, pa otuda i „porazna statistika“, ali, eto, nije.

Sve u svemu, Scott je kod Mihajlović prepoznao zalaganje, a Mihajlović je priznala da se trudi. Statistika je otišla u drugi plan. Kao kulise, oko Scotta i Mihajlović poređale su se aktivistkinje iz nevladinih organizacija, takođe dobitnice nagrade, a zapravo nemi svedoci „porazne statistike“ za koju je kao predsednica Koordinacionog tela i kao potpredsednica vlade odgovorna upravo prvonagrađena Mihajlović.

Godinu 2017, kada je reč o nasilju nad ženama, nije u stvari obeležilo nikakvo zalaganje. Obeležili su je koliko proletos upravo primeri nasilja nad ženama sa smrtonosnim ishodom i to baš pod krovom ili u dvorištu državnih ustanova, to jest centara za socijalni rad. Umesto zalaganja, ta dva zločina, izvršena praktično u okrilju države, pokazuju pravu meru rada državnih tela na zaštiti žena od nasilja: neznanje, nemar, nedostatak sredstava i ljudi, nespremnost države da deluje preventivno čak i u situacijama kada je očigledno da će se nasilje dogoditi, jer se događalo i ranije.

Na sve to, na kraju 2017. Scott ima da kaže Mihajlović – evo, vidim da se trudite. Na šta Mihajlović ima da odgovori – evo, stvarno se trudimo. Mogao je Scott da kaže i – evo vam nagrada, samo nemojte više da se trudite ali, videli smo, nije to rekao. Ali zato je Mihajlović krajnje neumesno dodala da je veoma važno da se u vezi sa „ovom temom“ – ej, „temom“! – razgovara i radi u školama sa najmlađima. Zamislimo sad kako ministar prosvete Šarčević sa najmlađima obrađuje „ovu temu“ u školama. Ko je imao stomak, gledao je na javnom servisu kako Šarčević razume i rešava, recimo, vršnjačko nasilje u školama.

Na kritike koje su mu upućene jer je rekao da je žrtvi vršnjačkog nasilja na čelu pisalo – muči me, Šarčević je mirno odgovorio da se on tako, pomalo neobično, šali. I sa tim šaljivdžijom bi Mihajlović da rešava problem nasilja nad ženama. Pokazaće, međutim, šaljivdžija i svoje drugo lice, pa će u Aranđelovcu deca koja su zlostavljala svoju drugaricu ovih dana biti izbačena iz srednje škole. Tako šaljivdžija rešava stvari – šta će sa tom decom dalje biti, njega naprosto ne zanima, jer on već smišlja nove dualne šale. Bizarno u svemu tome je da je i Vučić u ulozi predsednika države nešto ranije posetio istu školu i praktično sugerisao deci da neće biti nikakvog progona.

I ne samo to, Vučić je otišao i korak dalje, pa je rekao da je dobro što se događa nasilje, jer tako saznamo da postoji problem. Zastanimo tu za trenutak: teza je da je dobro kad se dogodi problem, jer onda imamo šta da rešavamo. Recimo, da se ništa nije dogodilo i da problema nema – šta bismo onda radili i rešavali? To je prilično uvrnuto shvatanje problema: ispada tako da su problemi dobrodošli, jer onda imamo oko čega da se trudimo, a za trud će se onda dobijati i nagrade. „Tek sam sad saznao da su danas u razgovoru u učionici sedeli i žrtva nasilja i učesnici, ali sam im poručio da moraju da računaju na prijatelje i da ih čuvaju, devojčice posebno“ – glasiće Vučićeva mudra poruka đacima, za kojom će onda slediti izbacivanje iz škole.

Sasvim je moguće da je Mihajlović imala na umu ovakav predsednički razgovor i rad sa najmlađima u školama kada je izgovarala svoju zahvalu Scottu. Njena vizija, otelovljena u Vučićevom nastupu, zadobija tako obrise programa: ponekad je dobro kada se dogodi nasilje nad ženama; dobro je zato što onda možemo da reagujemo, razgovaramo i radimo; a kada reagujemo, dobijamo nagrade. Žrtve ćemo naravno oplakati, a počinioce kazniti. I tako ukrug. U takvom programu, statistika je „porazna“ jedino za žrtve; državni službenici imaju samo koristi od takve statistike. I nagrade.


Peščanik.net, 02.12.2017.

[Krokodil Behko]

Pa sad, nije miješanje u unutrašnje poslove, ako se dijele medalje, pohvale, šarene laže isl..
Miješanje je samo kad se dijele kritike

[Mohr]

Veliki meštri tajkunizacije

Milan Gavrović, Novosti


Usprkos primjedbi da se ponaša kao da je popio svu pamet svijeta, Mostov Nikola Grmoja demonstrirao je potpuno neznanje. U tome mu je sekundirao SDP-ov Gordan Maras, koji zajedno s njim nije znao iznijeti čak ni samo nekoliko imena s famozne Tuđmanove liste 200 obitelji koje su po općem uvjerenju privilegirane u hrvatskoj privatizaciji. Bili su premladi da se sjećaju onoga što se dešavalo prije 20 i više godina, ali sad su dovoljno stari i obrazovani da barem prelistaju novinske arhive prije nego što počnu dokazivati da je i obitelj Todorić bila Tuđmanov izbor i da je, prema tome, slučaj Agrokor grijeh HDZ-a. Promašili su prazan gol i to pred televizijskim kamerama, na sjednici saborskog povjerenstva za Agrokor, dakle na priredbi za birače, čije su održavanje njihove stranke jedva izborile.

Da su se pripremali, naišli bi na primjer na obitelj Lukšić i njihovu kupovinu Karlovačke pivovare, zbog koje se u jednom trenutku, na javnoj sjednici Fonda za privatizaciju, zgrozio čak i HDZ-ov Borislav Škegro. Sad već pokojni čileanski kralj piva Androniko Lukšić bio je najbogatiji Hrvat u dijaspori, a na spisku 500 najbogatijih ljudi na svijetu ispod njega bilo je barem 150 imena. Karlovačka pivovara bila je pak najveća u Hrvatskoj i jedno od najboljih poduzeća u regiji, koje je svake godine iz vlastitih sredstava investiralo u razvoj po deset milijuna maraka. Do godine 1994., kad se kao interesent pojavio Lukšić, radnici i građani Karlovca već su otkupili 70 posto pivovare, a očekivali su da će za ostatak (koji je bio u rukama Vlade i Mirovinskog fonda) biti raspisan javni natječaj. Isključivo se tako radilo, tvrdili su sad HDZ-ovi korifeji privatizacije, na sjednici saborskog povjerenstva. Ali suprotno njihovom svjedočenju, s gospodinom Lukšićem se poslovalo neposrednom pogodbom, a kad su se Karlovčani pobunili, odgovaralo im se prstom usmjerenim na gore. Na koga je prst pokazivao, odnosno tko je bio gore, zna se.

To je bio tek početak priče. Neposrednom pogodbom utvrđena je cijena od 15,1 milijun njemačkih maraka, na koju je gospodin Lukšić dobio popust kakav su dobivali zaposlenici pivovare s najmanje 20 godina radnog staža. I to na najviše 20 tisuća maraka, koliko su po zakonu smjeli otkupiti. Lukšić je popust dobio za svih 15,1 milijun, pa mu je tako cijena smanjena na 10,5 milijuna maraka. Je li to bio kraj nezakonitom pogodovanju? Ne, slijedi ono što je navelo gospodina Škegru da se javno zapita: ‘Što misli taj Lukšić?’ A Lukšić je tražio još tri milijuna maraka dividende od prethodne godine, u kojoj nije bio vlasnik nijedne dionice. Svugdje u svijetu na to bi mu se samo nasmijali. Ali u Tuđmanovoj Hrvatskoj mu je odmah udovoljeno (Škegro se vjerojatno bunio samo zato što je to rečeno na javnoj sjednici Fonda) , pa mu je ukupna cijena prepolovljena sa 15,1 na samo 7,5 milijuna maraka. Nakon toga je otkupljivao dionice od zaposlenih i građana po 70 posto njihove nominalne vrijednosti. Pritom su oni još dobro prošli, jer su u drugim sličnim slučajevima torbari koji su kupovali u ime novih većinskih vlasnika (postajali su to također državnim i dionicama Mirovinskog fonda) plaćali mnogo manje, čak i samo deset posto vrijednosti, prijeteći otkazom svakome tko odmah ne pristane. Lukšić je poslije bio korektan poslodavac, a pivovaru je prodao za desetorostruki iznos.

Treba li reći da su prije svega toga predsjednik Tuđman i Škegro bili u Čileu, a kao posebni gosti i na hacijendi gospodina Lukšića. Objašnjavalo se tada da je on kupovao oružje za Hrvatsku, ali kao što se vidi, Hrvatska je to oružje, ako ga je bilo, platila iznimno skupo. Inače, za zasluge se daju odlikovanja, a ne poduzeća.

Puno banalnija je priča o obitelji Josipa Gucića, zlatara i međunarodnog švercera iz Janjeva na Kosovu. Nakon prvih višestranačkih izbora Gucić je doputovao iz Njemačke, javio se Tuđmanu i iz torbe istresao pred njega sedam milijuna maraka. Nikad nisam vidio toliko novca na hrpi, zadivljeno je uzviknuo jedan od prisutnih predsjednikovih suradnika. O tome se mnogo može doznati iz jednog intervjua koji je sam Gucić dao Globusu. Zahvaljujući tom novcu Gucić je dobio 17 uspješnih poduzeća, koja je mahom uništio, zaposlene izbacio na ulicu, a izvučenim novcem umnogostručio prvobitnu investiciju. Odnosno onih sedam milijuna maraka. Broju poduzeća koja je dobio Miroslav Kutle treba dodati jednu nulu. On ih je, po istom receptu, uništio oko 170. Kako ih je i čime kupio? Do prvih višestranačkih izbora bio je mladi pravnik u Zavodu za mirovinsko osiguranje i vlasnik jednog kafića. Nova vlast mu je dala saborski restoran, u kome je zaposlenima pola plaće davao u bonovima za svoje samoposluživanje (koje je u međuvremenu otvorio.) Onda je dobio kredit iz Fonda za socijalne slučajeve, uz obrazloženje da taj novac i tako stoji neiskorišten. Paradigmatski je, međutim, slučaj kako je Kutle postao vlasnik Slobodne Dalmacije.

Uspješni splitski dnevni list i istoimeno izdavačko poduzeće bili su u vlasništvu zaposlenih, koji su ga privatizirali po zakonu Ante Markovića. Slobodna je, međutim, svojedobno kupila novu rotaciju uz pomoć kredita Splitske banke, koji je u cijelosti otplatila još 1980-ih godina. Onda se netko od privatizacijskih maga dosjetio da taj kredit preračuna uzevši u obzir sve promjene vrijednosti novca koje su se dogodile nakon njegove otplate (inflacija, devalvacija), pa je Slobodna odjednom postala ponovno dužna. Po amoralnosti bankarski trik sa švicarcima prema ovome je dječja igra. Ali vlast, pogotovo beskrupulozna vlast, tada je mogla sve. Na temelju novog izračuna starog i davno vraćenog kredita banka je prisvojila Slobodnu i pod nepoznatim uvjetima je ‘prodala’ Miroslavu Kutli. Banke su tada za neke bile besplatna samoposluživanja. S promjenom vlasnika Slobodne ugašen je i jedan centar slobodnog novinarstva u Hrvatskoj. Po istom receptu, dakle preračunavanjem starih kredita, banke su postale vlasnice i golemog broja hotela. Tim kanalom privatiziran je velik dio turizma. Ali sudeći po njihovim intervencijama, članovi saborskog povjerenstva o svemu tome nemaju pojma.

Posebno su zanimljiva pitanja koja je nekadašnjim velikim meštrima privatizacije postavljao potpredsjednik HDZ-a Milijan Brkić. Po njima se, naime, moglo zaključiti da je on više od HDZ-a zastupao strukture krajnje političke desnice. Jesu li se u privatizaciji okoristili branitelji, pitao je on, je li sudjelovala dijaspora? Očito se nadao odgovoru kako su oni čisti kao suza i zato, u vremenu općeg razočarenja političarima i strankama, pogodni za preuzimanje vlasti. Na njegovu žalost, u svim primjerima koje smo ovdje spomenuli glavnu su ulogu imali ljudi iz dijaspore. I Lukšić i Gucić i Kutle, koji sad glasa na listi za dijasporu, negdje u Hercegovini, kuda je pobjegao ostavivši iza sebe ruševine i pustoš u velikom dijelu hrvatske privrede. A branitelji? Oni su, uz ostalo, svojih sedam posto dionica Ine odmah prodali. Kome? Zna se, Molu. Ne treba ih za to optuživati. Košulja je uvijek bliža od kaputa, pa i kad je on okićen blistavim odličjem.

[Mohr]

Osnove marksizma: tragedija i farsa

Boris Dežulović, Novosti


A onda je prije nekoliko dana – točno, eto, na četrdeset treću godišnjicu boja na Geoffroy-Guichardu – Francusku potresla senzacionalna autobiografija Jean-Françoisa Lariosa zvanog Turbo, nekadašnjeg enfant terriblea Saint-Étienna i francuskog nogometa, čudesno talentiranog mladog veznjaka što je uz suigrača i prijatelja Michela Platinija kasnih sedamdesetih bio viđen za nositelja reprezentacije.

Čitali smo u nevjerici: u memoarima pod naslovom ‘Igrao sam se s vatrom’ Larios – koji je na mitskoj utakmici protiv Hajduka sjedio na klupi – hladnokrvno je priznao da im je klupska liječnička služba sedamdesetih, u vrijeme prije antidoping-kontrola, redovito davala tablete Captagona, njemačkog psihostimulansa što je već do osamdesetih bio zabranjen u cijeloj Europi i Americi. Kasno za Lariosa – koji se Captagonom dotle već uvukao u pakao droge i alkohola, gdje je temeljito uništio vlastitu obećavajuću karijeru, tužno je završivši na Svjetskom prvenstvu 1982., potjeran iz reprezentativnog kampa kad se otkrilo da je spavao s Platinijevom ženom Chantelle – a kasno bogami i za nas, koji smo zgromljeni držali u rukama dokaz da sve ove godine nismo bili ludi mitomani.

Da, ‘stefanisti’ su nas razbili drogirani Captagonom, istom onom ‘džihad-drogom’ o kojoj se govorilo sve otkako je 2014. stanoviti Kareem, mladi neki borac Islamske države, u intervjuu CNN-u otkrio kako im prije borbi daju nekakve amfetaminske pilule što ih pretvaraju u euforične, neustrašive samoubilačke zombije praznih, staklenih očiju, koje ‘nije briga hoće li umrijeti ili ne’. Cijela skladišta Captagona otkrivena su kasnije u bunkerima ISIL-a, razjašnjavajući zašto se taj snažni stimulans danas proizvodi praktički još samo u Siriji, odakle je stigla i ona pošiljka od šesto hiljada tableta što ju je na krijumčarskom putu u Europu prije nekoliko mjeseci otkrila grčka policija.

‘Nismo osjećali umor, nismo osjećali bol, nismo osjećali strah, nije nas bilo briga hoćemo li umrijeti ili ne’, pričao je Kareem novinaru CNN-a, upravo kao da to na stadionu Geoffroy-Guichard daje izjavu francuskoj televiziji poslije povijesnih 5:1 protiv strašnog splitskog Hajduka.
I što sad?



https://www.portalnovosti.com/osnove-ma ... ja-i-farsa

[Krokodil Behko]

VIKTOR IVANČIĆ: „Himna za Praljka“

Piše: Viktor Ivančić


„Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji?“, postavi pitanje građanka zamišljeno zureći u ekran svoga laptopa.

„Misliš - zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju?“, zbunjeno je pogleda suprug.

„Ne, mili“, ustraje građanka. „Svečana komemoracija za Slobodana Praljka, friško osuđenoga ratnog zločinca koji je po izricanju presude u haškoj sudnici teatralno popio otrov i oduzeo si život, svakako će biti održana. I to u ponedjeljak, u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, u aranžmanu Hrvatskoga generalskog zbora, uz nazočnost mnogobrojnih pripadnika političke, kulturne i društvene elite, te standardno patetičnu dramaturgiju oproštajnog protokola: uz tugaljive zborske pjesme, uz cviljenje ozbiljne glazbe, uz vijence i bukete snuždenih krizantema, uz revere ukrašene crnim florom i značkama s kariranim uzorkom, uz tronute govore odličnika u kojima će veličati zločinčeva herojstva, ili herojeva zločinstva, svejedno, čak i uz recitiranje Shakespearove poezije...“

„Zašto me onda pitaš za himnu?“, prekine je suprug.

„Zato što je, prema programskoj šemi okupljanja u Lisinskom, predviđeno da svečanost počne intoniranjem hrvatske himne. Kada sam ti postavila pitanje - Zaslužuje li Slobodan Praljak himnu na komemoraciji? - zapravo sam citirala naslov s jednoga od ovdašnjih portala, a isti je, pretpostavljam, sročen zbog toga da potakne javnu debatu“.

„Kakvu vražju debatu?!“, uznemireno poskoči suprug. „Što se oko toga ima debatirati? Jedino razumno pitanje moglo je glasiti: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju? Ali kad je već riješeno da zaslužuje, kad je već odlučeno da je u Hrvatskoj normalno odavati pompoznu javnu počast osuđenome ratnom zločincu, i to na elitnoj lokaciji i uz elitnu garnituru ožalošćenih uzvanika, tada je pitanje himne od drugorazrednog značaja. To je, oprosti mi na usporedbi, kao da raspravljamo o primjerenosti jednog govanca u prepunjenoj septičkoj jami“.

„Nemoj tako, mili“, usprotivi se građanka. „Najprije nije uljudno s tvoje strane da koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, ispunjenu svim tim krasnim svijetom što će se u ponedjeljak okupiti, uspoređuješ sa septičkom jamom. A zatim, pitanje himne nipošto nije drugorazredno. Pogotovo jer se njime otvaraju i neke dileme oko poštivanja zakona.“

„Kakvog zakona?“

„Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike“.

„Takvo što postoji?“

„Postoji, upravo pod takvim bizarnim nazivom. A u paragrafu 19. toga zakona piše: ‘Himna Republike Hrvatske može se izvoditi i na službenim proslavama, političkim skupovima i drugim svečanim manifestacijama. Himna Republike Hrvatske ne smije se izvoditi na način i u prilikama koji vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske.’ I sad, budući da spomenuti ‘načini’ i ‘prilike’ u spomenutom zakonu nisu precizirani, onaj portal logično izvodi pitanje: Spada li komemoracija za osuđenoga ratnog zločinca u ‘prilike koje vrijeđaju ugled i dostojanstvo Republike Hrvatske’?“

„Drugim riječima“, zlobno se osmjehne suprug, „da li septička jama vrijeđa ugled i dostojanstvo govanca?“
„Majmune!“, drekne građanka, tražeći kakav tvrdi predmet koji bi mogla uputiti u smjeru suprugove glave, a da to ipak ne bude laptop.

„Dobro, dobro, shvatio sam“, hitro je umiri muž i konstruktivno nastavi: „Ako se kroz pitanje sugerira odgovor - naime da sudski ovjereni ratni zločinac ne zavrjeđuje ispraćaj uz državnu himnu, to jest da se država ne može povezivati sa zločinom - postavljam protupitanje: Što ako ratnoga zločina ne bi ni bilo bez države kao univerzalne izlike? Što ako su država i zločin nerazdvojni? Što ako su sve one svinjarije što su ih po direktivi iz Zagreba ‘naši’ obavili u Bosni i Hercegovini, uključujući otvaranje logora, organiziranje masovnih ubojstava i rušenje kulturnih spomenika, što dakle ako je sve to planirano i provedeno ‘u interesu Republike Hrvatske’? A nesumnjivo jest, jer se ta nedjela i danas brane uvlas istim argumentom“.

„Bojim se da si u pravu“, klimne glavom građanka. „Tim više što su najviši predstavnici državne vlasti proglasili Slobodana Praljka pravednikom i nacionalnim svecem, a pridružio im se veći dio opozicije, u Saboru su mu odali počast minutom šutnje, u podnožju spomenika banu Jelačiću načinjen je oltar sa slikom osuđenog zločinca pred kojim građani masovno pale svijeće... Ipak, smijemo li to dovoditi u izravnu vezu s Republikom Hrvatskom, odnosno s himnom koja je simbolizira?“

„Republika Hrvatska od samoga početka nije ni geopolitička činjenica, ni administrativna tvorevina, ni servisna služba građana, niti išta četvrto, već je ona mitska kategorija, entitet koji u sebi okuplja kolektivnu osjećajnost. Čak je i onaj zakon koji spominješ tretira poput živoga bića, ili poput čovjekolikog božanstva, stavljajući pod zaštitu njena delikatna ‘čuvstva’, čuvajući njeno ‘dostojanstvo’ od mogućih ‘uvreda’. Stoga je i debata koju pokreće taj tvoj portal iznikla iz tipično ovdašnje malograđanske tlapnje: kako ekskulpirati Republiku Hrvatsku od opačina koje su počinjene u ime Republike Hrvatske?“

„Drugim riječima - kako državu distancirati od gadosti kojima je ona bila oficijelni razlog?“

„Ako mene pitaš, ispratiti na onaj svijet nekoga tko se ‘u ime Hrvatske’ odao ratnim zločinima bez odgovarajućih državnih simbola - s akcentom na zastavi i himni - znači posthumno ga lišiti motivacije. Znači zabiti mu glogov kolac u lijes. Možda sam perverzan, ali ima nečega istinski ogavnog u ambiciji da se ratni zločin deetatizira u državnome interesu“.

„Tu sam te čekala, mili“, naceri se građanka. „Je li onda državna himna tek govance u onoj tvojoj septičkoj jami ili nešto mnogo veće?“

„Dobro kažeš“, dodatno se uozbilji suprug. „Šteta što je šansa propuštena. Prava bi se rasprava mogla dogoditi tek da u scenariju svečanog okupljanja u koncertnoj dvorani nije predviđeno intoniranje ‘Lijepe naše’, pa da pitanje glasi: Zaslužuje li Slobodan Praljak komemoraciju bez himne?“

„I kakav bi bio tvoj odgovor?“

„Kategorično ne! Želi li se doista iskreno odati počast ratnome zločincu i ratnim zločinima, komemoracija bez himne je nezamisliva! Molim lijepo, kakvo bi to bilo veličanje zločina bez veličanja Hrvatske ako se bez veličanja Hrvatske zločin ne bi dogodio?“

„Ipak, ne možeš osporiti da se ogromna većina građana tome dvostrukom veličanju pasionirano prepušta, makar ga nisu spremni do kraja osvijestiti. Čini se da nema strahote koja bi bila u stanju ohladiti njihove uzavrele emocije. Sama pomisao na voljenu državu ispunjava ih ponosom i gordošću“.

„Budući da Republika Hrvatska, za razliku od mnogih drugih država, ima konstituciju religijskog kulta, izbrisana je razlika između državljana i vjernika. Dignitet se trenira u molitvenoj pozi. Građani su najuspravniji kada su bačeni na koljena. Ritualnim ustajanjem na intoniranje službenoga državnog napjeva tek potvrđuju trajnu predanost klečanju.“

„Izgleda da se samo iznimno rijetki uspijevaju tome oduprijeti“, sumorno primijeti građanka.

„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“

„Mislim da se radi o uvjetnome refleksu, mili, kad fiziologija trči ispred razuma. To sam i kod sebe primijetila“.

„Zar jesi?“

„Čim krene himna, diže mi se kosa na glavi."

(Peščanik)

[storm]

„Istina“, klimne glavom suprug. „Za razliku od septičke, skeptička jama je gotovo prazna.“

to je sve

koji poraz uma

[Mohr]

Блaгo увoзницимa

Milan Gavrović, Novosti


пoтпунa je нeистинa дa Хрвaтскa eкoнoмски зaoстaje зaтo штo сe нe прoвoдe структурнe рeфoрмe. Сaсвим супрoтнo тoj пaпaгajскoj мaнтри, рaдикaлнa рeфoрмa прoвoди сe вeћ гoдинaмa и тo тoликo успjeшнo дa je дo дaнaс пoтпунo прoмиjeњeнa циjeлa структурa хрвaтскe приврeдe. Збoг тe рeфoрмe, a нe збoг њeнoг изoстaнкa, дoспjeли смo у eкoнoмску бaнaну, кaкo би тo рeкao Ивo Сaнaдeр. To je пoкaзaлa нoвa aнaлизa стручњaкa Eкoнoмскoг институтa Зaгрeб, кojу нaши пoлитичaри, зaбaвљeни мeђусoбним свaђaмa и oптуживaњимa, нису ни примиjeтили. Њен je зaкључaк дa гoтoвo 80 пoстo дoмaћих твртки (или чeтири oд пeт) нe извoзи, нити имa икaквих кoнтaкaтa с инoзeмствoм. Taквa структурa ниje нaстaлa случajнo. Oнa je успoстaвљeнa вeликoм рeфoрмoм с пoчeткa 1990-их гoдинa, чиjи je циљ биo штo лaкшe и бржe бoгaћeњe пoлитичких пoбjeдникa. Привaтизaциja ниje билa дoвoљнa. Tрeбaлo je ствoрити сустaв кojи ћe трajнo пoдржaвaти нoвo стaњe. Лaкo сe зaрaђивaлo тргoвинoм и увoзoм, a тeшкo прoизвoдњoм и извoзoм. Зaтo су eфикaснo прoвeдeнe рeфoрмe у кoрист увoзникa. Глaвнa oд њих биo je дeвизни тeчaj, нaкoн чeгa je зaкoнитo (eкoнoмисти би рeкли прeмa Грeшeмoвoм зaкoну, кojи кaжe дa слaбиja вaлутa пoтискуje jaчу) дoшлo дo eуризaциje друштвa. Свe из увoзa пoстaлo je jeфтинo, a свe прoизвeдeнo у зeмљи скупo. Нaкoн тoгa Хрвaти вишe нису били спoсoбни кoнкурирaти ни лукoм ни мрквицoм.

Taкo je ствoрeнa структурa кojoм сe Хрвaтскa врaтилa мeђу нajсирoмaшниje зeмљe Eурoпe. У нeкaдaшњoj Jугoслaвиjи њeнa je приврeдa билa изрaзитo извoзнo oриjeнтирaнa. Прoизвoдилo сe и извoзилo свe. Oд хрaнe дo сoфистицирaних стрojeвa. Зaтo je хрвaтскa приврeдa тaдa трaжилa либeрaлизaциjу eкoнoмских oднoсa с инoзeмствoм и укидaњe aдминистрaтивнe дистрибуциje дeвизa. Сa структурoм приврeдe кaкву имaмo дaнaс oнa би у рeфoрмским рaспрaвaмa oнoг врeмeнa нeсумњивo билa нa другoj стрaни. Oнoj кojу су тaдa зaступaлe нeрaзвиjeнe jугoслaвeнскe рeпубликe.

Нaкoн нeкoликo гoдинa члaнствa у Eурoпскoj униjи и цунaмиja глoбaлизaциje кojи je у пoсљeдњих чeтврт стoљeћa прeплaвиo и Хрвaтску, прoсjeчнa прoдуктивнoст рaдa нaшeг гoспoдaрствa ниje пoвeћaнa, упрaвo супрoтнo, смaњeнa je. To je нajбoљи пoкaзaтeљ дo чeгa je дoвeлa рeфoрмa приврeднe структурe нaслиjeђeнe из прoшлoсти. Aли прoцeс ниje зaвршeн, oднoснo рeфoрмa сe и дaљe прoвoди. Oвих дaнa Дaринкo Бaгo, прeдсjeдник Хрвaтских извoзникa (и oнoгa штo je прeoстaлo oд нeкaдaшњeг извoзнoг гигaнтa ‘Рaдe Koнчaрa’), изниo je пoдaтaк дa je извoз лaни биo дeсeт милиjaрди кунa мaњи нeгo 2012. Супрoтнo службeнoм oптимизму, извoз сe смaњуje из гoдинe у гoдину, a нaшa je приврeдa свe нeспoсoбниja дa сe нoси сa свjeтскoм кoнкурeнциjoм. Tврткe кoje joш ниje зaмeo вjeтaр бaцилe су кoпљe у трњe и вишe сe ни нe пoкушaвajу плaсирaти у eурoпскa нaтjeцaњa. To знaчи дa су сe пoмирилe сa судбинoм кoja их je oсудилa сaмo нa дoмaћe тржиштe jeднe мaлe зeмљe и нa прoизвoдњу у ниши кoja им прeoстaje нaкoн штo увoзници пoдиjeлe блaгo. O суврeмeнoj тeхнoлoгиjи и пoслoвимa с висoкoм дoдaнoм вриjeднoшћу мoжe сe сaмo сaњaти. Прeoстao je jeдинo туризaм.

Нa исти сe нaчин пoнaшajу и стрaнци у Хрвaтскoj. И oни су сe прилaгoдили увjeтимa кojи ту влaдajу и кoнцeнтрирaли сe нa зaрaду кoja сe мoжe oствaрити нa дoмaћeм тржишту. У кojу прoизвoдњу су oни инвeстирaли? У тeлeкoмe, a пoкупoвaли су и свe хрвaтскe пивoвaрe и нa тoм бизнису сaсвим сигурнo пристojнo зaрaђуjу. Притoм их нису смeтaлe никaквe бирoкрaтскe бaриjeрe ни кoмплицирaнa aдминистрaциja. Битнo je билo дa сe нe мoрa извoзити, пa им пoлитикa прejaкe кунe нeћe рушити прoфитaбилнoст. Сaсвим супрoтнo, oнa им чaк пoгoдуje кaд свoj прoфит изнoсe из зeмљe, кao штo je пoгoдoвaлa и свим хрвaтским нoвoпeчeним бoгaтaшимa кojи су свojу лoвину скривaли у инoзeмним Aлибaбиним шпиљaмa. Зaхвaљуjући њoj зa oпљaчкaнe кунe дoбивaли су знaтнo вишe дeвизa. Tрoмa, нeспoсoбнa, кoмплицирaнa и кoрумпирaнa бирoкрaциja, кoja сe стaлнo прoглaшaвa глaвним кривцeм зa изoстaнaк стрaних улaгaњa, ниje oмeлa ни другe стрaнe инвeститoрe, кojимa je циљ биo сaмo прoфит нa дoмaћeм, хрвaтскoм тржишту. Пoкупoвaли су свe бaнкe кoje су хтjeли и сaгрaдили свe шoпинг-цeнтрe кojи су им трeбaли. Jeдинo штo нису ни купили ни сaгрaдили jeст нeкa твoрницa кoja би прoизвoдилa зa свjeтскo тржиштe. Зa тo им je, oдjeднoм, свe биo прoблeм, свe aдминистрaтивнe бaриjeрe прeвисoкe и сви пoнoри бирoкрaциje прeдубoки.

И штo je нajвaжниje, прeвисoки су им трoшкoви пoслoвaњa, a пoсeбнo циjeнa рaдa. Aли кaкo тo дa их нe смeтajу ти исти трoшкoви у пивoвaрaмa, тeлeкoмимa или бaнкaмa? To сe нe питa, jeр je риjeч o дoгмaтскoj мaнтри суврeмeнoг кaпитaлизмa, кojу диктирajу и EУ и MMФ и Свjeтскa бaнкa. И кojу нaшa пoлитикa слиjeди кao свeтo писмo, читajући нeриjeткo унaприjeд с усaнa свojих инoзeмних пaтрoнa. Истини зa вoљу, ништa им другo ни нe прeoстaje у ситуaциjи кojу je сjajнo oписaлa нoвa aнaлизa Eкoнoмскoг институтa Зaгрeб (aутoри су Брунo Шкрињaрић, Вeдрaн Рeхeр и Eдo Рajх). Уз прejaку куну свe штo сe прoизвoди у зeмљи je прeскупo, aли тa кунa je истoврeмeнo стeклa стaтус кojи у Индиjи нису имaлe ни свeтe крaвe. Aкo сe нe смиje дирaти кунa, мoрa сe дjeлoвaти нa другу стрaну вaгe. A нa тoj стрaни су рaдници и сви кojи живe oд свojих плaћa. Из њихoвих џeпoвa мoрa сe нaдoкнaдити oнo штo сe губи нa тeчajу. Зaтo je Хрвaтскa прeдвoдник у пoвeћaњу сoциjaлних рaзликa, штo je, инaчe, сaмoубилaчкa пoлитикa суврeмeнoг зaпaднoг кaпитaлизмa. Вeћ je пoстaлa смиjeшнa стaлнa кукњaвa збoг прeвeликих трoшкoвa рaдa и издвajaњa зa здрaвствo и мирoвинe, jeр je свe тo биjeднo у oднoсу нa успoрeдивe зeмљe. Притoм су ‘нeиздрживa’ прaвa из рaднoг oднoсa вeћ избрисaнa нa нajjeднoстaвниjи мoгући нaчин. Вишe нeмa рaднoг oднoсa, пa прeмa тoмe ни прaвa. Прeкaрни рaд увeдeн je уз прeшутну суглaснoст влaсти (кaкo ХДЗ-a тaкo и СДП-a), a жртвe смируje тзв. дисциплинa глaди. Пoлитичкa клaсa jaвнo здвaja збoг мaсoвнoг исeљaвaњa, aли вjeрojaтнo je срeтнa збoг тoг вeнтилa. Штo би билo дa су сви ти млaди људи oстaли у зeмљи бeз икaквe пeрспeктивe?

Уз тaкву структуру гoспoдaрствa и свe пoлoниjeвскe, дaклe кoнвeнциoнaлнe мудрoсти губe нa вриjeднoсти. Нa примjeр, дa су oд свих улaгaњa нajпрoфитaбилниja oнa у знaњe. Приврeди кaквa сaдa пoстojи у Хрвaтскoj, бeз мoгућнoсти и мoтивaциje зa излaзaк у свиjeт, нeкa вeликa знaњa нису ни пoтрeбнa. Гдje зaвршaвajу сви oни дoктoри знaнoсти, кojи сe уз вeлику пoмпу свaкe гoдинe прoмoвирajу у Хрвaтскoм нaрoднoм кaзaлишту? Дeвeтeрo oд свaких дeсeт oстaje нa свeучилиштимa или у институтимa (дaклe нa држaвним jaслaмa), a сaмo jeдaн нaлaзи пoсao нeгдje у рeaлнoм сeктoру. Нe oдлaзe млaди људи из зeмљe сaмo зaтo штo нeмajу пoсao, вeћ и збoг тoгa штo сe нe мирe с oним штo им сe нуди. A тo je нajчeшћe хрвaтскo трojствo, oднoснo ‘три к’ (кoнoбaр, кухaр, курвa), кaкo тo зoву Сплићaни. Истoврeмeнo, нajнoвиja зaбaвa зa jaвнoст je увoђeњe eурa, штo би бeз прeтхoднe прoмjeнe тeчaja сaмo бeтoнирaлo пoстojeћe стaњe. Нa виjeкe вjeкoвa.

[storm]

[Mohr]

Šta je @stormaga, šta ne paše?

[storm]

Šta je @stormaga, šta ne paše?

Ne čitam to pismo
Mislim....ne znam

[Mohr]

Šteta! Potrudi se malo, nije uopće teško...

[Mohr]

Krv, laž i suze

Viktor Ivančić, Novosti


Hrvatski parlament, u kojem ordinira i predsjednik Mosta Božo Petrov, nadređen je Svemiru. Dogodi li se, na primjer, da Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda usvoji kakvu kapitalnu rezoluciju, ili da papa Franjo revolucionarnom enciklikom dopusti abortus, ili da Donald Trump objavi nuklearni rat Sjevernoj Koreji, a da o tome nije bio konzultiran Sabor RH, nema sumnje da bi to kod hrvatskih parlamentarnih zastupnika izazvalo ozbiljnu zabrinutost i potaknulo ih na razmatranje oštrih mjera odmazde. Desi li se da Zemlja odstupi od putanje po kojoj uobičajeno kruži oko Sunca, ili da zbog nekih razloga uspori vrtnju oko svoje osi, ili da zbog otapanja ledenjaka pri Sjevernom polu trećina Europe i četvrtina Sjeverne Amerike nestanu pod morem, a da to nije prodiskutirano u Hrvatskome saboru, eto razloga za hitno sazivanje sjednice Sabora RH. Samo je Bog iznad Hrvatskoga sabora, kao što reče neki od hrvatskih političkih velikana, a i Njemu bi bilo mudrije da pripazi što čini.

U orkestriranoj histeriji što je zahvatila Hrvatsku nakon nepravedne, neodržive i neprihvatljive presude Haškog suda ‘šestorici Hrvata’, u svoj toj kakofoniji visokokvalitetnih psovki, urlika, anatema i kletvi, koje odišu takvom jednodušnošću da će nepažljivi promatrač vrlo lako zamijeniti pljuvanje Ovoga s krikovima Onoga, proklinjanja Onoga s baljezganjem Ovoga, jer svi krešte izrazito slično i da, shodno tome, prolom ujedinjenog Protesta poništava njegove subjekte, ipak se izdvaja staložena solo dionica uvaženoga saborskog zastupnika Bože Petrova: on je, elem, zatražio da se povodom presude suda u Haagu u najkraćem roku oformi istražno saborsko povjerenstvo!

Što bi točno rečeno istražno povjerenstvo trebalo istražiti i kakvi bi bili dometi njegovih zaključaka, Božo Petrov nije do kraja pojasnio – u radijskoj emisiji uspio je iznijeti tek šturu skicu svoje zamisli – no osnovna ideja je razvidna: nakon što je sud u Haagu prestao sa suđenjima, u Hrvatskome saboru treba se upriličiti suđenje Haškom sudu i njegovim pomagačima! Za kazne koje je izrekao Hrvatima, tribunal u Haagu ne smije proći nekažnjeno! A pogotovo domaći izdajnici koji su ga servisirali! Uvriježene liberalno-demokratske trice o strogome razdvajanju zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, ili o razgraničavanju međunarodnih i nacionalnih jurisdikcija, za Božu Petrova ne predstavljaju nikakvo opterećenje, jer ‘samo je Bog iznad Hrvatskog sabora’, a Taj nije sklon osuđivati Hrvate, što će potvrditi i istražno saborsko povjerenstvo.

To da nekakvo međunarodno tijelo donosi nekakvu odluku – i to odluku koja se tiče Hrvata, koja na izravan način tangira hrvatske nacionalne interese – a da Hrvatski sabor, kao vrhovni reprezentant hrvatskoga ljudstva i zastupnik hrvatskih nacionalnih interesa, prodaje zjake i nemoćno sliježe ramenima, za Božu Petrova je potpuni užas. Za njega je to skarednost nad skarednostima. Za njega je to sramotna propast hrvatske nacionalne ideje. Za njega je to smak svijeta, jer svijet, kao što znamo, niti ne postoji izvan obzora hrvatske političarske arogancije.

Ukoliko, dakle, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju donosi presudu ne uzimajući u obzir ‘Deklaraciju o Domovinskom ratu’ što ju je usvojio Hrvatski sabor – to jest stotinjak baraba skupljenih s koca i konopca, koji nemaju problem s tim da ordinarnu laž proglase svetom i obvezujućom nacionalnom istinom – to je nešto nepodnošljivo. Jer za što smo se onda borili? – pita se Božo Petrov. Čemu uopće suverena i krvlju izborena država? Imati samostalnu Hrvatsku, smatra Božo Petrov, znači prije svega imati pravo na tumačenje svijeta u hrvatskome ključu.

Radi se, prema tome, o pitanju istine. Razlika između hrvatske istine i istine kao takve tolika je da u predodžbi zastupnika one prve – među kojima istaknuto mjesto zauzima Božo Petrov – ona druga zapravo ne postoji, osim kao strašno oruđe neprijateljske propagande, pogodno za svaku vrstu sabotaža. Istina kao takva je, takoreći, protuhrvatski fenomen, podmukli vid uobličavanja činjenica čiji je jedini cilj podrivanje mlade i ponosne države; istina kao takva u optjecaju je samo i isključivo zato da diskreditira hrvatsku istinu.

Dražen Ciglenečki, dežurni umobolnik Novog lista, u utorak nas je poučio da je ključni argument za takav odnos prema realitetu ‘nešto što se zove državni razlog’. ‘Ozbiljne nacije’, piše on, ‘uglavnom nastoje nekako zataškati sramotu koju učini neki od njihovih lidera.’ Stoga je Stjepan Mesić, suradnjom s Haškim sudom i publiciranjem transkripata iz kojih se vidi da je Franjo Tuđman planirao agresiju na Bosnu i Hercegovinu, prema mišljenju novinara Ciglenečkog, nanio nepopravljivu ‘štetu’ Hrvatskoj i tragično joj ‘naškodio’. Naime: ‘Odgovorni predsjednici u pravilu skrivaju prljavo rublje svojih prethodnika. Ne zbog njih, nego zbog vlastite države.’ :imex

Eto toga jednostavnog, valjda u stotoj varijaciji izloženog principa: nacije su neozbiljne, a predsjednici neodgovorni ukoliko ne ‘skrivaju prljavo rublje’ i nisu spremni ‘zataškati sramotu’ u interesu ‘vlastite države’. Jedino skrivanje i zataškavanje vodi u ozbiljnost i odgovornost, dok suprotne navade trasiraju put u izdaju i nacionalno štetočinstvo. Državotvorne neistine imaju utemeljiteljsku važnost, pa bi valjda i hrvatska država, da u svojoj mitskoj egzistenciji ima moć oglasiti se poput živog organizma, bez suvišnih dvojbi istaknula osnovni kredo za svoj modus vivendi: Lažem, dakle, postojim! Ili čak, u verziji za zlobnike: Lažem da postojim?

Novinar Dražen Ciglenečki vjerojatno ne smatra da je obesmišljavanje kategorija istine i laži klasičan fašistički refleks, niti da je utaja istine kao takve za račun hrvatske istine pouzdani simptom fašizacije društva, a zacijelo mu nije bliska ni misao da onaj njegov ‘državni razlog’, skupa s prostim načelom koje iz njega slijedi, skončava u moralnoj provaliji nepregledne dubine, jer je ‘prljavo rublje’ koje valja sakriti od očiju javnosti – i haških tužilaca – samo ofucana fraza iza koje leže prnje u kojima su živote gubili logoraši iz Dretelja i Heliodroma. Njegova je namjera tek dodati svoju časnu cjepanicu na lomaču što je naložena za Stjepana Mesića, jer ovaj nije bio dovoljno odgovoran da obmanama štiti hrvatsku državu.

Nema sumnje da s istom ambicijom Božo Petrov zagovara osnivanje istražnoga saborskog povjerenstva, s tim da mu iznova otkrivena oporbena strast omogućuje sagledavanje širega fonda izroda, jer bi to tijelo, rekao je, utvrđivalo ‘odgovornost pojedinih hrvatskih političara’ za dijabolično djelovanje Haškog suda. Pritom je iskazao i notu racionalne skepse, primijetivši da figure poput Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića ili Vladimira Šeksa ‘neće dopustiti takvo istražno povjerenstvo u kojem bi oni bili prvi svjedoci’. Ukratko – treba pod krovom parlamenta organizirati lov na veleizdajnike.

Božo je Petrov, drugim riječima, odlučan provesti istragu o tome zbog čega udruženi zločinački pothvat Tuđmana i kompanije nije proveden do kraja, nego je operacija, uz evidentan geopolitički debakl, okončana i nepravednom & neprihvatljivom međunarodnom osudom glavnih aktera. Neugodno je i pomisliti do čega bi ga dosljednost mogla dovesti, imamo li u vidu činjenicu da je upravo Otac države svojim potpisom blagoslovio osnivanje suda u Haagu: da li bi vođa Mosta naposljetku smogao snage optužiti Franju Tuđmana za kriminalizaciju i neprijateljsko ozloglašavanje Tuđmanove državničke politike?

Poručiti mu da se okani ćorava posla, da je razmetanje parlamentarnom žandarmerijom tek lakrdijaško artikuliranje nemoći, pokušaj da se patriotskom očajavanju prida forma političke akcije, a usput i prikolje šačica nelojalnih državljana, da samim pozivanjem na autoritet Sabora RH podsjeća na vladara koji vitla žezlom od staniola i nakrivljuje krunu od kokošjih pera, da je famozna ‘Deklaracija o Domovinskom ratu’ vjerodostojna kao prijetnja jedino u mentalno zarobljenoj Hrvatskoj, a da je, što se ostatka čovječanstva tiče, može objesiti mački o rep, te je možda vrijeme da konačno sleti s gustih hrvatskih oblaka i svečano tresne dupetom o tlo, bilo bi, razumije se, sasvim izlišno.

A sigurno je i da Božo Petrov ima unaprijed pripremljen odgovor. Otkud debilu iz velikosrpskih Novosti pravo da tako komunicira s hrvatskim državnim dužnosnikom? Što on sebi umišlja? Tko to financira? Na koji bi to način uopće bilo moguće sletjeti s oblaka i tresnuti dupetom o tlo ako zakon gravitacije nije usvojen u Hrvatskom saboru?

[Vjetar]

Блaгo увoзницимa

Milan Gavrović, Novosti


пoтпунa je нeистинa дa Хрвaтскa ...

A što Milan nije ćirilični?

[Mohr]

Ne'am pojma, pitati uredništvo...

Jel' to jedina primjedba glede texta?

[Vjetar]

Ne'am pojma, pitati uredništvo...

Jel' to jedina primjedba glede texta?

Jes' Dobar tekst, negdje boldovan, negdje podvučen... Možda da su šarenija slova, bar u tri boje? Inače je ljepša ćirilica nego latinica. Ja ba, jedino ne znam šta se hoće sa ovim tekstom? Da im mi devalviramo kunu? Otvore nam oči tekstom da vidimo crnjak Crno je i kad su zatvorene

Šalim se, dobar

[storm]

Voli gospon mohr tipografske akrobacije
eto pošto sam polupismen, ostadoh zakinut za navodno dobar tekst

[Mohr]

Oskar za epizodu

Ljubomir Živkov, Istinomer.rs


Hrvatski general Praljak kojeg sam bio prepustio zaboravu bacio je u zasenak našeg Mladića; iako u Hagu nema smrtne kazne ovaj bivši poslenik teatra sam je sebe osudio na smrt i kaznu na licu mesta izvršio, uputivši u trećem licu jednine, kao da ga već nema, pripremljenu rečenicu da nije ratni zločinac i potegavši muški iz bočice u kojoj beše tekućina na bazi kukute.

O Hrvatskoj neću ni da govorim, ali kod nas je ovaj potez izazvao divljenje gde god se moja neznatnost ovih dana zadesila, vidim da je svima pomalo krivo što takva slava pripade neprijateljskom generalu, dok je naš ljubimac, još osuđeniji nego Praljak, napravio jedan takoreći kafanski izgred, dok mu je bila izricana presuda, te su ga uniformisani pripadnici Suda izveli kao što kelneri izvode pijanog i odveć razularenog gosta. Svoje poštovanje Praljku izrazili su, a nisu morali ništa ni da zucnu, i predsednik Republike Vučić, rekavši da to zacelo nije kukavički čin, dapače, i njegov nekadašnji mentor i vođa: dr Šešelj isto je pun poštovanja za samoubicu, te je general Praljak jednim potezom iz svog predratnog života, dakle teatarskim, teatralnim, umnogome popravio zločinački utisak koji je ostavio u rodnoj mu Hercegovini.

Nama koji nismo bili generalova meta, nego su mu to bili Muslimani, utoliko je lakše da razmišljamo samo o ponositosti i čvrstoj volji samoubice, jer ako je tu i tamo prekardašio kao vojskovođa, a tako je sebe voleo da naziva, prekardašio je sa našim tadašnjim neprijateljima, tako da sa naše strane – no hard feelings!

&

Da sam juče umro ne bih znao da mi sa Bosnom i Hercegovinom nemamo granice! To jest, imamo, ali neke valjda privremene, ili nepravilne, nepravedne, pa bismo u opštem preporodu Srbije i to da dovedemo do savršenstva, ministar Selaković veli da je to glavno pitanje između nas i Bosne, ali nije optimista da će se ovo goruće pitanje ubrzo rešiti na zajediničko zadovoljstvo; očito sam propustio dosta novijeg gradiva iz geografije i istorije; vidim da se u odveć srdačnim odnosima sa Dodikom i dalje vredno radi na stvaranju Kolike-Tolike Srbije, ako smo od Velike Srbije morali, barem zvanično, da dignemo ruke, sad sam video završnu scenu sastanka mog predsednika sa članovima Predsedništva BiH, koji su došli u posetu Beogradu, a kojim dobrom, pa, po moemu, da bi sva tri gosta, svak svojim rečima i stilom, obećali da će biti dobri i poslušni susedi, da neće priznati Kosovo, a da će prigrliti ono što su naši kartografi već smislili oko meni zapanjujuće nejasnih graničnih pitanja. Lično sam oduvek priznavao sve granične prelaze, i mislio sam da oko granice nema nikakve dvojbe niti muke, plaćao sam zeleni karton u svim istorijskim razdobljima kad je ovaj namet bio na snazi u susednoj državi, sad vidim da ćemo oko granica tek da se muški dohvatimo!

Doduše, ja sam svojevremeno, kao ondašnji sredovečnik, bio i protiv učešća Srbije u Dejtonu, čuo sam hiljadu puta kako smo mi garanti toga sporazuma, a mi to nismo, mi smo ga potpisali, garanti su velike sile, UN, i šta ti ja znam, ali ako nismo učestvovali u ratu, što nam je poručivano svakog bogovetnog dana, nije trebalo da učestvujemo ni u mirovnom sporazumu! Da, ali mi tamo imamo našu braću, i Hrvati bi, kao učesnici i odbrambenog i osvajačkog rata, tamo prigrabili boga oca, a Republika Srpska, koja jednog lepog dana treba da se pripoji matici, bila bi ostrvce u okruženo tuđinskim i do juče neprijateljskim narodima! Ispostavlja se da smo i pored Slobinog ličnog prisustva i autoriteta dobili granice koje sada novi naraštaj političara, oličen u Vučiću i Selakoviću, treba da ispravlja i pomera, ne znam doduše gde niti zašto.

Ali zbog toga smo imali goste, koji su se na konferenciji za štampu umereno pokarabasili, Bakir Izetbegović ukorio je kolegu iz Predsedništva (Čovića, koji je izgleda više podlegao našem zavodljivom i sugestivnom gostoprimstvu) što nije naglasio da govori u svoje lično ime, jer Predsedništvo odlučuje glasanjem, upozorio je (Izetbegović) da će se bosanska politika voditi u Sarajevu, uza sve poštovanje naspram suseda, ali i Evropske unije, što je domaćina ubacilo u jednu od epizoda koje bih uvrstio u anale glumačkog umeća: na licu ovog samoukog glumca smenjivali su se prezir, podsmeh, trijumfalno samozadovoljstvo onoga ko je ostao gospodstveni svedok tuđe bruke; na licu našeg predsednika očitovale su se istovremeno tobožnja tuga, pa čak i bol, zbog toga što su gosti takvi kakvi su, ali i radost nadmoćnog uma koji i za njih, kakvi god da su, ili upravo zato što su takvi kakvi su, ima hrišćansko, očinsko svepraštajuće razumevanje: „Evo ovako vam izgleda sve! […], I kad je reč o Kosovu i oko granica!“

Nakon ove solo tačke domaćin je rekao da će goste voditi na Avalu i u Muzej savremene umetnosti, lepo, a u Zoološki vrt i na Marakanu?! Zašto ne, kad su toliko detinjasti i hiroviti, neka nose Beograd u što lepšoj uspomeni!

Uglavnom, sad tek vidimo sa kakvim sve sagovornicima naš dobrotvor ima posla, kako zarađuje koricu hleba i odakle mu novac da sam plaća kiselu vodu, koliko je njegove mudrosti, strpljenja i dobre volje potrebno da se stvari urede onako kako mi u Srbiji to svi prirodno i saborno želimo.

Da, uvek zaboravim na Maloga, Sinišu, nedavno sam pročitao njegovu viziju, ili možda i ugovor, koliko ćemo novih autobusa dobiti u skoroj budućnosti, možda u naredne dve godine, uglavnom mi se nije činio kao neko ko ima svaki čas da odleti sa položaja. Više se i ne sećam zašto je gradonačelnik bio meta zlurade javnosti, ne znam ni zbog čega se očekivao kraj i krah njegove sjajne karijere, ali sam upamtio reči predsednika Vučića da je položaj g. Malog kao gradonačelnika neodrživ. To sam upamtio jer nije bilo rečeno „Mali će biti smenjen“, „Malog ću lično ja da oteram“, nego je govornik pribegao stilu takoreći nauke, sama dijalektika, kosmička pravda ili Proviđenje, učiniće da Mali ne bude više gradonačenik, ali su zakoni fizike, vere i etike listom podbacili, ustuknuli su pred radinošću i odanošću Siniše Malog, i čovek se, ne znam ni koliko meseci ili godina nakon predsednikovog kvazinaučnog obećanja održao na kormilu naše umnogome ponesene pa upuštene prestonice, te će ga istorija možda zvati Siniša I Neodrživi.

[Mohr]

Biznismen se preračunao

Zlatko Dizdarević, novilist.hr


Otkako je svijeta i vijeka, Jeruzalem je bio »grad slučaj«. Nije čudo. U njemu su najveće svetinje tri monoteističke religije, judaizma, kršćanstva i islama. U ionako složenu storiju miješala se odvajkada politika.

U ime nje, vjere i raznih interesa, svašta se radilo. Od lukavih prevara i pljačke, do krvavih obračuna najstrašnije vrste. Povijest, ipak, nije zabilježila odavno toliko politički katastrofalan i po interese »napadača« promašen potez kao ovaj posljednji u izvedbi već pomalo grotesknog Donalda Trumpa i njegovog pogubljenog okruženja. Predsjednik je, naime, odlučio da ispoštuje obećanje dato uoči izbora, potom privremeno zaboravljeno i evo sada iznenada iznešeno pred zblanutu svjetsku javnost: Amerika će prebaciti svoju ambasadu u Jeruzalem iz Tel Aviva i time Sveti grad »pokloniti« samo Izraelu. Ovaj potez vodi se, kako vjeruje Trump, prvo kao njegov politički biznis i dug biračima, a potom ide na konto nezajažljivog partnera Benjamina Netanyahua i ostalih ekstremista okolo omađijanih mitologijom i potpuno klaustrofobnim tumačenjem povijesnih prava.

Davno nekad, prvi premijer Izraela Ben Gurion kazao je: »Stari Palestinci će izumrijeti, mladi će zaboraviti i biti raseljeni. Naš krajnji cilj je da svi Palestinci odu...« Poznato je šta se sve dešavalo kroz sedam decenija od tada. U sjajnoj knjizi »Izraelski aparthejd« novinar i pisac Ben White konstatira: »...U Južnoj Africi bijeli doseljenici su iskorištavali radnu snagu domicilnog stanovništva kojemu su oduzeti posjedi, a u Izraelu je domicilno stanovništvo trebalo biti uklonjeno, istrijebljeno ili protjerano, a ne eksploatirano...« Moglo bi se reći, piše White, da je cionizam gori prema autohtonom stanovništvu od aparthejda u Južnoj Africi. Izraelu treba zemlja, ali bez naroda.

Formalno, kaže sad i šef State Departmenta Rex Tillerson, Trump je odlučio »samo« da potpiše odluku o prebacivanju ambasade iz Tel Aviva u Jeruzalem kao »cjeloviti glavni grad Izraela«, koju je Kongres donio još 1995. godine. I ništa više!

Trump naravno zna da se ovdje ne radi samo o statusu glavnog grada Izraela, već i o činjenici da time u oduvijek zajedničkom, svetom gradu tri velike monoteističke religije, judaizam ostaje domaći kod kuće, a kršćanstvo i islam postaju podstanari. Ili se sutra moraju i iseliti odatle. Rezolucije UN-a tako više ne važe, a tzv. »palestinsko pitanje« definitivno nestaje. Bezmalo pola planete, kršćani i muslimani, ovakvom odlukom bivaju poniženi. I sve bez posljedica ? Teško. Na kojoj osnovi i procjeni svjetske realnosti Trump ovo radi? Da li samo zaigran silom i u uvjerenju da »oni« doista mogu sve što hoće, ili jer misli da radi dobar posao s velikim profitom i malim rizikom.

Ove godine navršeno je sedam decenija otkada je u UN-u dogovoreno, pa 1948. i odlučeno da se podjelom bivše Palestine stvore dvije države - Izrael i Palestina. Jevreji su tada dobili mnogo više od polovice onoga što su prethodno sanjali, a Palestincima je uzeto tri četvrtine onoga što su do tada vjekovima imali. Palestina je u međuvremenu priznala Izrael, pa nestaje. Izrael nije priznao Palestinu i širi se. Evo sad i preko cijelog Jeruzalema.

Izrael je prvo donio odluku o tome 1950., a trideset godina kasnije, 1980. Kneset je digao na nivo zakona. Vijeće sigurnosti UN-a je tada reagiralo Rezolucijom broj 478 osporavajući taj zakon. Petnaest godina kasnije američki Kongres 1995. godine pod pritiskom jevrejskog lobija donosi zakon o preseljenju ambasade u Jeruzalem. Protivno jasnoj Rezoluciji u UN-u.Tadašnji i kasniji predsjednici SAD-a zakon nisu potpisivali uz obavezu da će pratiti stanje tzv. mirovnog procesa pa onda odlučiti o potpisu. Trump je prvi koji je evo odlučio da se nema više šta čekati. Kaže,»u cilju ubrzavanja tog procesa«.

Trump i njegovi »šaptači« na čelu sa zetom, savjetnikom za Bliski istok, Jaredom Kushnerom, ortodoksnim Jevrejom i jednim od glavnih organizatora poslova u korist izraelskih ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, otvorili su tako novo poglavlje o Bliskom istoku ali i više od toga. Usprotivili su se ovome i oni koji su se uvijek smatrali bliži Americi nego ostatku svijeta. Sasvim glasno i evropske zemlje poput Njemačke, Velike Britanije, Francuske, Italije itd. uz Tursku, Kinu, Jordan, Saudijsku Arabiju, Egipat, Libanon, Iran...

Jeruzalem u sudaru s vlastitom istorijom i ljudima poput Netanyahua i Trumpa postao je globalni upaljač iz više razloga nego što to narcisoidna i imperijalna politika uz poslušnike hoće da vidi. Sveti grad pripada svima, ma kakve mu granice odredio ovaj ili onaj ugovor. Tako je bilo oduvijek iako se nisu svi s time mirili. Region je vjekovima uzdrmavan događanjima u čijim su temeljima sukobi religija, geostrateški interesi velikih, voda, zemlja i nafta. Ipak, najosjetljivije i najdelikatnije pitanje bilo je i ostaje status Jeruzalema, grada koji nazivaju »pupkom svijeta«, »centrom civilizacija«, »kolijevkom čovjekove duhovnosti«, »svetištem svih svetišta«. Svojevremeno mi je tamo jedan kršćanski sveštenik izrekao pomalo bogohulnu rečenicu: »Ne postoji na zemlji dovoljno ekumenizma da bi se premostile sve ovdašnje vjerske i druge razlike…« Ali, milijarde ljudi Jeruzalem doživljavaju kao zajedničku kapiju kroz koju valja proći na putu između sadašnjosti i vječnosti.

Jeruzalem je uvijek, bez obzira na vlasnika, gotovo uvijek uživao poseban tretman. Tako mu je značaj i danas, u postojećoj krizi na Bliskom istoku, izuzetan. Od razaranja Solomonovog carstva, Jeruzalem nikada nije bio formalno glavni grad neke države osim svoje, »jeruzalemske«. Bio je autohtono administrativno sjedište, značajan kulturni, vjerski, trgovinski centar. Tek poslije Prvog svjetskog rata, Britanci, s mandatom upravljanja Palestinom, određuju Jeruzalem kao administrativni centar, a tada iscrtane granice Palestine računat će se i u savremenoj istoriji i politici.

Četiri su ključna spora u sedam decenija od podjele Palestine 1947.: teritorija, Jeruzalem, ilegalna jevrejska naselja i izbjeglice. Problem Jeruzalema ostat će najteži, a Izraelci 1950. godine, zakonom kojim Grad jednostrano proglašavaju nedjeljivom prijestolnicom samo njihove države, ujedinjuju Arape protiv sebe. Sudbina Svetog grada prevazilazi okvire izraelsko-palestinskog sukoba.

Poslije junskog rata 1967. godine Izrael je sistematski radio sve kako bi ojačao pozicije na okupiranom dijelu Palestine, a posebno u Jeruzalemu. »Uređenja« su značila rušenja i uklanjanja čitavih arapskih naselja iz dijelova grada. Tako je nastao i trg ispred Zida plača. Nezakonite eksproprijacije, konfiskacije arapske zemlje i vjerskih posjeda, sve je to bila planska aneksija i pretvaranje Jerusalema u dominantno jevrejski grad. Jevreja kojima je na duši trajna sigurnost Izraela i spremni su na kompromis s Palestincima nije malo, ali ni dovoljno da se porazi Netanyahu dodatno zaštićen Trumpom.

O smislu Trumpovih političkih poteza danas je, nakon bezmalo godinu dana otkako je u Bijeloj kući, teško govoriti. Ipak, često i nije problem prepoznati njegove motive. Teže je shvatiti kako mu se može desiti da upadne u ovoliko »propalu investiciju« s velikom mogućnošću »bankrota«.

Osnovni motivi za ovu investiciju logično se nameću. Prvo, naivno je bilo povjerovati da će Trump i vodeća politička struktura oko njega tek tako, lako i bez otpora, prihvatiti novu bliskoistočnu zbilju u kojoj Amerika više nije pobjednik i jedini »vlasnik svega« na tim prostorima. Tamo je sada s ekskluzivnim liderstvom drugačije. Ušli su Rusi na velika vrata, Assad je ostao neporažen, vratio se Iran na regionalnu scenu, otela se Turska, Indija je drugačija, Kina nezaobilazna...Sve su to za Washington bolna saznanja. Zato Izrael, stub američke alijanse tamo, mora dobiti vjetar u krila. I dobio je na najvažnijem terenu, mitskom.

Ništa manje važno, svekoliki pritisak na Trumpa kod kuće dostiže vrhunac uz orkestrirane operacije »neoliberala«, obavještajnih kuhinja, medija, korporacija itd. Validnost argumenata nije važna. Histeričan on, histerični oni. Trump zna da su mu preostali obožavatelji konzervativci i mrzitelji svakog useljenika – izbjeglice koji nije njihove »krvne grupe«. Posebno ako je musliman.

Istaknuti branitelji Trumpovog »lika i djela« od početka su jevrejski moćni lobiji, ne samo zbog njihovih ljudi oko njega poput pomenutog zeta ili ambasadora u Izraelu Friedmana i sličnih. Za samo jevrejski Jeruzalem tu cijena podrške ne postoji. San je potpuna judaizacija Jeruzalema i mimo groba Isusa Krista i Al Akse u njemu, uz sve ostalo. Od toga je napravljen mit odavno, uz politiku koja, naravno, podrazumijeva i silu.

Međutim, ovdje čak i nije samo okupacija Palestine dominantno u prvom planu, već atak na »multisvetost« mjesta koje je bez alternative. To nije stvar politike o kojoj, vjerovatno, ogroman broj ovim poniženih, povrijeđenih i poraženih čak i ne razmišlja. Uostalom, mimo »lidera u Islamu«, među prvima je na precizan način reagirao i Papa Franjo kazavši da »svako mora poštivati status quo Jeruzalema.« Veoma glasni bili su i lideri mnogih, različitih svjetskih crkava.

Muslimanski i kršćanski svijet, onaj dio koji se zove »narod« koji ne mora biti baš opsjednut politikom, strankama i ideologijama, osjeća sad isto – poniženje i bijes. Zar to niko sa silnih američkih instituta, univerziteta, iz Trumpovih medija, od biznismena i inih nije znao. Može se Kralj iz Rijada iz samo mimikrijskih razloga oglasiti javno protiv Trumpove odluke vjerujući da će posao s naftom i oružjem potajno ići kao i do sada. Teško je vjerovati da njegovi beduini to neće pročitati.

Naivno je bilo očekivati i da će ponižavanje međunarodne zajednice, UN-a i drugih svjetskih organizacija proći olako uz prihvatanje ove igre šutke. Velike evropske države ovaj put to očigledno ne žele. Većina je zatražila zasjedanje Savjeta bezbjednosti kako bi se atak na njihove oduke i rezolucije kvalificirao na pravi način.

Iz Washingtona, kao i u nekim prethodnim slučajevima Trumpovog zalijetanja stižu prva, doista naivna petljanja. Od onih da se, zapravo, ništa u vezi s Jeruzalemom ne mijenja, (sic), do tvrdnji da je operacija u cilju »odmrzavanja mirovnog procesa«. Ako je doista potrebna nova energična odluka o tome, odavno je najbolje bilo – priznati Palestinu s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom. Pa onda pregovarati ravnopravno o spornim pitanjima. Ovako, sa ovim »biznisom« Trump je doista u problemu. Velikom.