Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
vila
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 14912
Joined: 08 May 2014, 08:45
Has thanked: 436 times
Been thanked: 786 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by vila » 10 Feb 2019, 19:09

Citat necu ali cu te pozdravit
Druze mohr :pusa

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 10 Feb 2019, 20:00

Heeeey, vilenice... Image


:kiss

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 26 Feb 2019, 21:32

Katolički spam


Tako je u maloj, katoličkoj Hrvatskoj – sasvim u skladu s velikim historijskim vremenom, koje je ovdje stalo negdje u prvoj polovici prošlog stoljeća – razvijen posve osobit, analogni spam. Načelo je isto kao kod internetskog, digitalnog spama, samo što neželjena pošta ne stiže u mail-inbox, već u one fizičke, davno zaboravljene limene poštanske sandučiće. I što je najbolje – nema opcije blokiranja spama. :obrve Ukoliko ne želite i dalje primati Glas Koncila, Hrvatsko slovo ili upute za krunicu, morate otkazati pretplatu na srpske Novosti. Nije li to genijalno?



https://www.portalnovosti.com/katolicki-spam

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 15 Mar 2019, 18:35

Zašto bijeli kršćani misle da imaju pravo na Europu?


Image

"Europski narodi moraju shvatiti da Europa neće imati slobodan život bez svoje kršćanske kulture", izgovorio je mađarski premijer Viktor Orban. U toj je rečenici sadržan sav strah europskih desničara.

Europa je starija od kršćana

Čega se ta ksenofobna, konzervativna ekipa u Mađarskoj, Austriji, Poljskoj, Francuskoj, Hrvatskoj i Njemačkoj toliko plaši? Ukratko, strah ih je da će im netko oteti nešto što nikada nije bilo njihovo. Odnosno, bilo je, ali u povijesnim mjerama vrijeme u kojem su vladali Europom mjeri se treptajem oka. Europa je starija od njih i postojat će nakon njih.

Silovani kontinent

Ovim su kontinentom prije njih vladali, svojom civiliziranošću, Grci. Pogani, rekli bi oni.

Europa se u mitologiji prvi put pojavljuje kao kći Tetide i Oceana, djevojka koju je Zeus silovao preobličen u bika. Rodila mu je tri sina i dala ime kontinentu. Nasilna prošlost je, dakle, u samom imenu kontinenta koji nastanjujemo.

Rimljani se, za razliku od Grka, nisu zamarali davanjem imena kontinentu. Bilo im je dovoljno da njime vladaju i da svatko od Britanije preko Rajne i Dunava štuje njihove bogove. U tome nisu nimalo različiti od Viktora Orbana u Mađarskoj ili Vice Batarela u Hrvatskoj.

Došli divljaci

I onda dođoše kršćani. Religiozno pleme prvo je pokorilo dva rimska carstva, a onda je asimiliralo i divlje narode koji su dolazili s istoka. Svi ti Vizigoti, Lombardi, Orbanovi Huni, Batarelovi Hrvati, Franci, Goti i Vandali nasilno su došli u Europu. Pregazili su limes i osvojili područja na kojima su dotad živjeli građani rimskih carstava – Zapadnog i Istočnog.

Nisu to bila miroljubiva plemena. Ni blizu. Pregazili su i uništili kulturu koja se nije oporavila sljedećih 1000 godina. Da nije, nešto kasnije, bilo Arapa u Španjolskoj, zbrisali bi i posljednju uspomenu na antičku povijest Europe. Došli su divljaci, pobili domaćine pa se obukli u kršćane i nazvali svoje novo carstvo, miješano od mnogih naroda, kršćanskom zemljom.

Sad bi se branili zidovima

Ni tisuću i pol godina kasnije ti bi divljaci dizali ograde, zidove i bodljikave žice. U njima i danas postoji kolektivno sjećanje na ono što su učinili Europi. Silovali su je daleko brutalnije nego Zeus. I ne samo da su je silovali nego su, još uvijek mokri od vlastitog sjemena, krenuli silovati druge dijelove svijeta.

Povijest će ih zgaziti

Ubojica na Novom Zelandu je u pokolj krenuo zabrinut što se muslimani brže razmnožavaju od bijelih kršćana. Pobio je četrdesetak muslimana na otoku na koji nikada nije imao pravo. Jer su njegovi preci nasilno došli na njega. I pritom je, kao i Orban i Batarelo, bio zabrinut za kršćanstvo. Za bijele kršćane koji misle da imaju Bogom dano pravo na svaki komadićak Zemlje, a ne znaju jadni da su samo treptaj u povijesti koja će ih zgaziti.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 16 Mar 2019, 19:37

Miloš Obilić goes global

Dubravka Stojanović

Image

Kako ono beše? Sačuvaj me Bože od prijatelja, a od neprijatelja ću se već sam nekako sačuvati, ili tako nekako? Kako god da tačno glasi, upravo to je ono što se Srbiji i Srbima dogodilo 15. marta 2019. Na Novom Zelandu.

Neprijateljima odolevamo evo već više od 30 godina. Od kraja 80-ih odbijamo svaki napad! Od onih prvih besramnika koji su govorili da je Memorandum SANU zapravo ratni program za rušenje Jugoslavije. Pa preko onih nedoličnih koji su tvrdili da je rat pažljivo pripreman i finansiran, jer su tenkovi JNA stali na granice zamišljene nove Srbije, sve do onih gradova kao što su Karlobag, Karlovac… Da ni ne govorimo o onima koji su klevetali da snage Radovana Karadžića skoro četiri godine drže Sarajevo pod opsadom, da u tom gradu nema struje, vode, grejanja, prozora, hrane. Da je samo u tom gradu ubijeno oko 1.500 dece. Ne želim ni da pomislim na sve one, uključujući i domaće izdajnike, koji u Srebrenici vide 8.373 groba. A šta tek reći o onima koji u Prijedoru i dalje nose belu traku oko ruke da bi se setili naredbe iz 1992. godine, po kojoj su nesrbi u tom gradu bili prinuđeni da nose belu traku i istaknu belu zastavu na kući kao znak lojalnosti srpskim vlastima. Logori, strateška silovanja, masovne grobnice, sekundarne grobnice, tercijalne grobnice, Batajnica, Perućac… Najodlučnije se suprotstavljamo svima koji mogu i da pomisle da je država na Kosovu sprovodila nasilje koje je dovelo do stvaranja UČK, pa onda otvorenog rata, odbacivanja ponude iz Rambujea, zatim do Račka, pa NATO bombardovanja, progona 800.000 Albanaca…

Kako kaže poslovica, sami smo se sačuvali od svih neprijatelja koji su zahtevali da nasilje stane, koji su nam nametnuli sankcije, koji su nas izolovali i izbacili iz zajednice civilizovanih naroda. Šta su sve posmatrači UN-a i međunarodne snage smislili da nam okače kao stigmu i da nas tako nadobudno optuže. Odbranili smo se i od onih koji su posle Markala hteli da nas bombarduju, koji su posle Srebrenice gađali srpske položaje u BiH. Zalepili smo šamarčinu svima koji su nas optuživali da smo za sve to odgovorni, u lice se smejali Haškom sudu i njegovim komičnim presudama za ratne zločine. A tek Međunarodni sud pravde! Pa ta njihova presuda da je u Srebrenici izvršen genocid! Tek to smo s neprijateljem i posebno sami sa sobom odlučno i ćutke rešili. Sve smo to odbacili, prezreli, porekli i ostali čvrsto pri stavu da se ništa od toga nije ni desilo.

A onda se pojavio prijatelj! Na dalekom Novom Zelandu! Na patološkom FB snimku pokolja čuje se kako iz kola trešti „Karadžiću, vodi Srbe svoje“. Na njegovom oružju jasno, ćirilicom piše: Miloš Obilić, Knez Lazar, Bajo Pivljanin, Marko Miljanov. Neobičan izbor istorijskih ličnosti, možda mu se tu nešto i pobrkalo, ali pogodio je „u sridu“. Drži ih tako ispisane, blizu srcu, kao inspiraciju. Da ga podsete kako se treba boriti protiv muslimana, kako biti dobar rasista, kako uspešno ubijati, kako ići do kraja.

Odao je tako, prijatelj, sve što smo odlučno odbacili i kao sakrili od samih sebe. Tu nam ni Bog više ne može pomoći.

Peščanik.net, 16.03.2019.
online

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 18 Mar 2019, 07:15

IVO ANIĆ
KOLUMNA
UDJEL ĐAVLA Dosta nam je vas i vaše crne sramote

Sunce mu j.... treba li nas stalno netko podsjećati kakva smo sramota? Ako vas nije sram što vas takve spodobe predstavljaju u svijetu i u takvom svijetlu, mene bogami jest.


Image

Dokle mislimo kao društvo tolerirati da nam zatucana manjina, neobrazovana, ispranih i zakržljalih mozgova ostavlja takvu sliku o nama, kao narodu, kao pojedincima? Kolika je zapravo civilizacijska sramota svih nas kada nam iz Koruške, iz tamošnje nadbiskupije stigne ovakva poruka? Kada zgranuti biskupi, uvrijeđena Hrvatica i vjernica predsjednica, vrh državne politike osupne jedna ovoliko civilizacijski normalna vijest da se misa na Lojbaškom polju pored Bleiburga neće više održavati, ja se jedino pitam – što se do sada čekalo?

Svjedočili smo iz godine u godinu sramotnom, skandaloznom skupu na kojem je praktički kompletan državni vrh sudjelovao u ritualu kanoniziranja i rehabilitacije ustaštva. Ta manifestacija, do srži instrumentalizirana u cilju i smislu revitaliziranja povijesti i potpuno krivom tumačenju iste, služila je isključivo kako bi se naciji poručilo da je antifašizam samo nebitno slovo u Ustavu RH, a ustaštvo naša tradicija, borba za slobodu i neovisnost i volja velikog dijela Hrvata. Iz godine u godinu, ponavljam, čitav civilizirani svijet zgražao se nad crnim uniformama, crnim zastavama, čitavim obiteljima obučenim u crno zajedno s djecom, dok je tamošnja Katolička crkva primala “vjernike”, hodočasnike i visoke goste na Bleiburško polje.

Distanca prema fašističkom svjetonazoru, koja je uzus i temelj moderne Europe poljuljala se upravo na tom nesretnom polju, i poljuljao ju je zatucan i primitivan narod kojeg su tamo isporučivali iz godine u godinu autobusima financiranim iz župa i nadbiskupija diljem Hrvatske. Tu sramotnu perverziju Katoličke crkve u Hrvata prenosila je državna televizija, a tiskani i elektronički mediji davali su joj dimenziju više. No nitko nikada nije do danas, kada su očito shvatili u Koruškoj, kada im je došlo iz guzice u glavu što se na toj ledini radi, stavio stvari na svoje mjesto i rekao Hrvatima – dosta.

Trebale su godine “temeljnih analiza”, trebale su godine suzdržanosti jer smo im prijateljski i europski narod, jer su nam dragi i rado viđeni gosti na Jadranu, trebalo je lobiranja i uvjeta koji se nikada nisu ispunili, pisama i prosvjednih nota, da ta lijena i nadležna Katolička crkva u Koruškoj konačno se odredi i konačno Hrvatima kaže ono što ih ide. Ako mislite rehabilitirati ustaštvo, ako mislite i dalje imati nekakvu svoju povijest suprotnu povijesti svijeta, ako mislite raditi to što radite, izvolite, dragi Hrvati, pa radite lijepo to kod svoje kuće. Crkvi u Koruškoj, kako doznajemo iz neslužbenih izvora, kap koja je prelila čašu i nisu bili Hrvati. Još bi se derneka i svetih misa zadušnica na toj ledini itekako slavilo, da austrijska vlada i parlament nisu usvojili zakon koji zabranjuje ustaške simbole kao fašističke.

Ako niste dobro čuli dragi Hrvati, draga predsjednice, nadbiskupi i biskupi, vojni ordinariji i ostali jebivjetri, ponovit ću vam ponovo. U Austriji, nama susjednoj zemlji donesen je zakon, zakon koji izričito zabranjuje isticanje ili nošenje ustaških simbola kao fašističkih te su za tu mjeru predviđene visoke novčane i zatvorske kazne. Meni je osobno žao što Hrvatica i vjernica Kolinda Grabar – Kitarović toliko žali zbog odluke mjesnog dijecezanskog upravitelja Koruške, a od svojih mudrih savjetnika nije doznala za tu zgodu, jer bi valjda svoje iskreno žaljenje zadržala za sebe, ovako je snebivanjem i konsternacijom opasno stavila upitnik na jedan europski zakon. Iako se iz godine u godinu spomenuti skup održava na privatnom posjedu, zakon jedne uređene države kakva je Austrija je jasan i nedvosmislen. Nema isticanja simbola, nema crnih košulja i oznaka, nema ustaštva i misa zadušnica za fašiste. Nema, gotovo, točka. Gdje mislite održavati iste?

Iskreno, boli nas kurac.

I tako funkcionira jedna normalna, civilizacijski uređena, povijesno jasno određena, država koja smatra da je nedopustivo da bilo tko na njenom državnom teritoriju ističe, slavi ili veliča fašizam. U bilo kojem njegovom obliku. A ustaštvo nije samo oblik fašizma, već njegov najsrašniji dio. Nije li stoga sramotno ponašanje predsjednika hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića? I što taj lik sebi umišlja? Tko je on da nas sve tako sramoti? I kakav je to Sabor koji je pokrovitelj takve manifestacije koju Europa drži sramotnom i zabranjuje je? Treba li takav predsjednik, takvog jednog tijela podnijeti neopozivu ostavku? Naravno da treba i naravno da mora, no on kao i njegova kamarila u tome ne vide ništa sporno. Kao što bivši premijer, nečasno otpušten zbog izdaje nacionalnih interesa drži kako je čitava Hrvatska – Bleiburg, kao što sadašnji kaže kako je to najveća tragedija Hrvata.

I tko su ti ljudi u Počasnim vodovima koji drže sebi za pravo da mogu raditi bilo što u ime jednog naroda, velikog naroda kao što je naš, Hrvatski? Zar mi Hrvati nismo bili sudionici antifašističke borbe? Zar nismo bili u najvećoj koaliciji koju je svijet ikada vidio, a koja se okupila da se jednom zauvijek s planete iskorijeni zlo, zlo fašizma, zlo ustaštva? Zar se mi kao Hrvati ne smijemo ponositi tom činjenicom?

I zašto bi se danas ja, kao Hrvat, trebao sramiti? Zbog koga? Zbog tih spodoba u crnom u tim autobusima? Jer se dogodilio što? Poraženi fašisti dobili su po pički na Bleiburškom polju? A što su zapravo trebali? Da im se donese cvijeće nakon četiri godine klanja, silovanja, ubijanja vlastitog naroda? Zar se ista sudbina nije događala diljem Europe nacistima koje se proganjalo kao zvijeri, jer su to zapravo i bili? Zar trebamo zanemariti šest milijuna ubijenih samo Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata i danas veličati njihove krvnike? Njihova krv je na rukama svih koji su obukli crnu uniformu. Svih. Kao i krv nedužnih Roma, Srba, komunista koji su skončali po sabirnim logorima diljem Hrvatske. Ustaše su najveća sramota ovog naroda i dobro su prošli, sam general Patton izričito je tražio da svaki vojnik s tetoviranim SS na ramenu bude streljan na licu mjesta, svaki kolaboracionist osuđen, svaka sluga ljudi koji su plinom gušili djecu objesi kao primjer povijesti da se više nikada ne ponovi? Zašto? Zbog svih nevinih ljudi ugušenih plinom za vrijeme njihove kvislinške države, zbog sve djece koja su završila u plinskim komorama, u Auschwitzu, Jasenovcu, Treblinki.

Antifašizam je u izvorišnim osnovama Europe, pa tako i Ustava RH. Antifašizam, uvažena najveća vjernice i Hrvatice, a ne fašizam. Fašizam je zaslužan za najstrašnije stranice europske, ali i svjetske povijesti, uvaženi Gordane Jandrokoviću. Fašizam je odgovoran za koncentracione logore i sve užase koje je ljudska vrsta napravila u ime jedne ideologije, ideologije koju povijest naziva nacizmom, Tomislave Karamarko, ideologije protiv koje je ustao cijeli svijet u koaliciju do tada nezamislivu po svojoj veličini, koaliciju koja se više u povijesti nikada neće ponoviti jer više nikada nije bilo potrebe. Tih sudbonosnih mjeseci svijet je jasno rekao svojim zajedničkim činom borbe što misli o fašizmu i koliko je važan antifašizam u daljoj povijesti, koliko je važno učiti djecu o tim danima da se nikada ne ponove, da nikada takvo zlo ponovo ne digne glavu i užasne svijet.

A što mi radimo?

Mi, koji smo bili dijelom te ponosne, oslobodilačke alijanse. Mi koji smo oslobodili svoju zemlju od okupatora, od domaćih izdajnika ustaša, od domaćih izdajnika četnika, mi čiji su djedovi ispisali možda najslavniju stranicu cjelokupne povijesti svijeta? Što mi danas radimo? Sramimo se tih činjenica. Zar je naša povijest nešto čega bi se mi kao narod trebali sramiti?

Sramimo se i šutimo. Dok iz našeg državnog vrha dolaze prosvjedne note i poruke kako nećemo odustati. Sram nas može biti sve i uistinu. Jer smo davno pljunuli na svoje djedove kada smo ih se odrekli. Jer smo davno pljunuli iz straha od tih spodoba u crnom na te časne starine koje su znale na čijoj se strani oni nalaze i što treba raditi s njima. Jesmo li mi, ako sve sagledamo, svu današnju sramotu, civilizirana, suvremena država koja pazi da se djecu uči što je bio fašizam, ili smo ustrašena nacija kojom manipuliraju besramni skotovi koji bi prekrajali, rehabilitirali zločince za račun svojih trenutnih političkih ciljeva?

I na koncu kome ta besramna igra koristi može donijeti? Kome ta nečuvena transvestija nad poviješću? Samo onima kojima je trn u oku antifašizam. Jer je izrodio socijalizam, jer je iz njega nastao progres, isti onaj progres koji oni nisu u stanju pokrenuti jer im prosperitet naroda nije bitan, već njegova zatucanost, nepismenost i nazadnost. Ono što je nastalo iza NOB-a, industrija, školstvo, besplatno zdravstvo, radništvo i prosperitet oni nisu sposobni ponoviti. I zbog toga nas sve drže zaključanima u prošlom stoljeću.

Jer se nismo dužni sjećati. Ponajviše naših časnih djedova koji su nam, pregazivši fašizam osigurali budućnost i korak sa svijetom. Tog svijeta oni se gnušaju jer ih stalno na to podsjeća.

Kakvi smo jednom bili, a kakvi smo sada.

Kada me ti i takvi ljudi sramote ja kao čovjek reagirati moram. Jer ne pristajem biti dijelom te i takve politike. Ne pristajem da se sa mnom manipulira i da me se svrstava u njihov crni tor. Jer ta sramota na tom polju je upravo to, orgija u toru s crnim dekorom.

Pa ako i nakon ovakvog šamara izvana mislite nastaviti i dalje, to ćete morati van zakona civilizacijskog svijeta. I ja se kao Hrvat ne želim više sramiti ni zbog čega. Ja se danas sramim jedino vas, vas koje će povijest označiti kao mračnim akterima, mračnog razdoblja jedne prosperitetne zemlje kakva je mogla biti Hrvatska.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 30 Mar 2019, 23:58

IZ ĆORSOKAKA; Zlatko Dizdarević: Tragični izbor kukavičluka

Danas je Dan zemlje u Palestini. Praznik dostojanstva i sjećanja na žrtve pobune protiv sile i otimanja 30.marta 1976. godine. Koliko ljudi na svijetu zna šta je Dan zemlje, gdje je i zašto je? Uz mnogima i "realno" pitanje, zašto bi im to bilo važno pored svih njihovih muka. Planetarnih tragedija, velikih i malih, intimnih, bezbroj je, pa ljudi i ne znaju. I misle, pa šta?

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba


Prije neki dan Trump mrtav hladan poklonio Izraelu Golan koji nije njegov, a Izrael proglasio već odavno svojim to što nije njegovo. Eno u četvrtak u Savjetu bezbjednosti UN-a svi osim Amerike rekli da to ne važi, "nema pravno značenje", pa Izrael opet ostaje na Golanu. Pa šta? Tako je bilo i '67. i '76. i '81...Uz rezolucija nebrojeno. Bila je eno i preklani, u decembru 2017. kada se 128 država svijeta, hej 128, usprotivilo na Generalnoj skupštini UN-a američkom poklanjanju planetarno svetog Jeruzalema Izraelu. Pa šta. Rekla ona tada tamo ambasadorica Trumpova Nikky Haley "ovo je uvreda koju nećemo zaboraviti". Ispade onda eto da su u tom takozvanom realpolitičkom svijetu straha i naši politički jadovani bili na "pravoj" strani: Nemajući ni pršljen kičme da se pridruže onoj ogromnoj većini država što su branile Jeruzalem – a toliko obožavaju i Allaha i Isusa i sve svetinje u Jeruzalemu – svrstaše se uz šaku "uzdržanih"... Kako se onda može očekivati da shvate i u čemu je smisao Dana zemlje kojim Palestinci i svi iole uspravni na svijetu ustaju protiv nepravde, otimačine, mizerije planetarnog kukavičluka, spremnosti da se makar malim gestom naklone ljudskom dostojanstvu.

Nema to veze eto baš samo sa Palestinom, već i sa svima nama koji smo na malom kvadratiću planete. I sa spremnošću hladnog prihvatanja da nas gomila s ljubavlju izabranih nikogovića vuče za nos evo pola godine od izbora, premišljajući se kako posložiti u vlastite džepove interese onih što su ih birali. I da sve bude po njihovome, uz saglasnost i odobrenje još bjednijeg Bruxellesa, uz matematiku vlastitog dobitka a da je opet "demokratski", i da se onda zafrknu oni drugi a mi ostanemo čista obraza, pravedni i merhametli... I da onda pomno pratimo svijet i kažemo, Trump je lud ali ga treba glasno ljubiti tamo gdje treba. :poltron Ili, Izraelci su okupatori i to stvaaaaarno nema smisla što rade ali šta ćeš, nije to naša stvar. A Palestinci i njihovi Dani zemlje jesu, naravno važni. Baš ono, kada su i gdje su ono ti dani... Pa zar nisu to obilježili lani...

I jesu, evo 43 godine otkada su izašli na ulice da bace kamen na oklopnjake koji su tada, 30. marta 1976. krenuli da im majku majčinu jer su se drznuli pobuniti protiv novog zakona o otimačini zemlje čije im gruntovnice u kućnim seharama postoje vjekovima. Tada ih je ubijeno šest, a od tada do danas na hiljade. I opet izlaze, i opet će biti ubijeni jer branitelji onoga što im Trump i slični poklanjaju, donose nove i nove zakone da uknjiže sebi silom još više – tuđeg. Uz naloge vojnicima da snajperima smaknu svakoga koji se tome uprotivi. Tako je bilo lani, preklani i četiri decenije prije, tako će biti i danas. Pa šta?

Kazat će neko da je sve ovo potpuno blesavo, kakve veze imaju Palestina, Trump, Dan zemlje pa i ismijane rezolucije UN- a sa našim izborima, prevarantima i dupeliscima, konvertitima i lažima o brizi za narod, o malim ljudima koji su na svoj privatni konto uknjižili i današnje nejadankopravnosti i hiljadugodišnju Bosnu od Tvrtka do ZAVNOBiH-a. i posebno u tridesetak posljednjih godina. Tačno je, kao da nema nikakve. Ali ima nešto planetarno zajedničko u ovom haotičnom trpanju u isti koš puno toga što se nije ni u putu srelo.

Zajedničko je ono "Pa šta?". I zajedničko je pitanje kako na svijetu postoje ljudi koji ne odustaju evo duže od sedam vijekova u svojoj borbi za pravdu, goloruki protiv tenkova i snajpera – uz sve unutrašnje i vanjske podvale i kupljene duše (o čemu puno znamo iz kuće), kao i oni ljudi koji su se evo izborili protiv tenkova i snajpera, niko više ni na koga ne puca, svi su na svome, a šute kao zadnji miševi. Iako ih se svakodbnevno zajebava u zdrav mozak na svaki način i na svakom koraku. Zajedničko je strašno licemjerstvo onih po raznim un-ima koji decenijama glasaju za isto, a to im moćni uz šprdanje otimaju pokazujući srednji prst, i onda opet svi idu dalje, jako važni i odlučni u zajedničkom stavu "So What ?" Takvima, očigledno, već pomalo idu na živce i "Dani zemlje" i "Nakba", ovdje bliže dani antifašizma, neovisnosti, ujedinjavanja, ustanaka...Svi oni dani što su se slavili kad nismo bili govna. :grana

Kukavičluk je vječiti saputnik čovjeka u istoriji. Bitno je da li je čovjek na njega pristane ili ne.

U Izraelu, recimo, živi sjajni i čudesni pisac i novinar Gideon Levy. Svojim je kolumnama u "Haaretzu", novini što je noćna mora Netanyahua koji će i danas pucati na Palestince, zaradio je epitet najomraženijeg čovjeka u svojoj zemlji, ali za ne mali broj njih i najvećega heroja. Jednostavno je objasnio zašto uporno svake sedmice ide na okupiranu palestinsku Zapadnu obalu i odatle hladno faktografski piše o onome što je vidio. Veli, “da ne kažu jednoga dana, nismo znali!” :rol

Kako stvari stoje, svijet se, zajedno sa nama malima u njemu, opet bavi samoproizvedenom slikom, a ne namjerno zaboravljanim istinama. I odabrao je kukakvičluk. Pa i nijanse i gradacije u tom kukavičluku, koje su nekako smirujuće za preostalu mrvu savjesti. Već smo se navikli, kao i taj svijet, na "malo teroriste" i na "malo fašiste...", a počelo je od "pomalo nacionalista" i "pomalo govana..." Nekada toga nije bilo. Baš smo bili grubi. Danas je to dio mentaliteta. Pa šta?

Mark Twain je negdje zapisao da "ima nekoliko dobrih zaštita od iskušenja, no najbolji je kukavičluk..."

Svijet je izabrao, od mnogih iskušenja sa kojima je nekada znao da se nosi, kukavičluk kao zaštitu pred silom kojoj služi. I pred malim ljudima, profiterima te sile. A mi, služenje njima, i šutnju uz kukavičluk. Zato Dan zemlje, tamo daleko gdje se i danas, nakon četiri decenije nastavljaju protesti uz krvave rezultate - nije dan kukavica. Za koga je to "Pa šta?" a za koga nije, ostaje svakome da sam odluči. Hrabro ili kukavički.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Apr 2019, 19:33

Viktor Ivančić: JAVNOST NA TAJNOM ZADATKU


Kako je Sigurnosno obavještajna agencija – oficijelna tajna služba Republike Hrvatske, skraćeno SOA – reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe da su njeni agenti vrbovali i ucjenjivali građane Bosne i Hercegovine, pripadnike selefijske zajednice, s ciljem da susjednu zemlju diskreditiraju i lažno prikažu kao vježbalište islamskih terorista?

SOA se oglasila kratkim saopćenjem: sve je to izmišljotina, tendenciozna manipulacija i jeftino podmetanje.

Kako je SOA reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe da su njeni agenti tajno snimali slovenske političare s ciljem da susjednu zemlju diskreditiraju dok traje proces međunarodne arbitraže oko slovensko-hrvatskoga graničnog spora?

SOA se oglasila kratkim saopćenjem: sve je to izmišljotina, tendenciozna manipulacija i jeftino podmetanje.

Tko u Hrvatskoj vjeruje da SOA u svojim saopćenjima govori istinu?

Praktički nitko.

Što to znači?

Znači da je gotovo svakome u Hrvatskoj nedvojbeno jasno kako agenti SOA-e jesu vrbovali i ucjenjivali građane BiH s namjerom da ocrne susjednu zemlju i, generalno uzevši, provode na terenu službenu hrvatsku politiku koja je usmjerena na proizvodnju kaosa i dezintegraciju Bosne i Hercegovine; kao i da agenti SOA-e jesu prisluškivali slovenske političare s ambicijom da ih uhvate u „nedopuštenim kontaktima“ i pronađu izliku za povlačenje Hrvatske iz postupka međunarodne arbitraže oko graničnoga spora.

Kako je onda šira hrvatska javnost reagirala na ozbiljne, utemeljene i dokumentirane optužbe koje dolaze iz Slovenije i Bosne i Hercegovine?

Ako „širu hrvatsku javnost“ svedemo na mnoštvo pripadnika političkih elita, vladajućih i opozicijskih, kao i na sve vodeće medije, reakcija je bila odlučna i jednoglasna: sve su to izmišljotine, tendenciozne manipulacije i jeftina podmetanja.

A nakon toga?

Nakon toga je oglašena opća šutnja. Političke i medijske scene u Sloveniji i BiH su zakuhale, objavljuju se nova i nova otkrića, sastaju najviša državna tijela, povlače ambasadori, šalju prosvjedne note, organiziraju žustre debate… a u Hrvatskoj vlada kompaktna, jednoobrazna i dostojanstvena tišina, bilježi se impresivan nastup organizirane ignorancije, kao da je u središtu skandala obavještajna služba neke daleke i nepoznate zemlje.

Zašto hrvatska javnost na taj način reagira na skandalozni rad SOA-e, premda nitko ozbiljan ne sumnja u njene nezakonite aktivnosti prema susjednim zemljama?

Zato jer, prema općem uvjerenju, sve što SOA čini spada u red najstrožih tajni, uključujući ono očigledno.

Što je onda to što SOA-u čini tajnom službom?

SOA-u tajnom službom čini čelična odlučnost hrvatske javnosti da ne vidi i ne čuje ono što ova više-manje otvoreno poduzima. Hrvatska javnost odnosi se prema aktivnostima hrvatske tajne policije na isti način kao što se odnosila prema hrvatskim ratnim zločinima. Princip je jednostavan i uzorno istreniran: nitko ne zna ništa o onome što je svakome do detalja poznato.

Što to zapravo znači?

Znači da je hrvatska tajna policija konstituirana na hrvatskoj javnoj percepciji. Tajni karakter njenih operacija zasniva se isključivo na riješenosti javnosti da od njih energično okrene glavu. U tome leži javna tajna njene zajamčene konspirativnosti. Da nije tako, da element skupne hipokrizije nema utemeljiteljsku težinu, čak bi i iz regularne nacionalističke perspektive aktualni skandal imao drugačiji rasplet.

Kakav rasplet?

Otvorilo bi se, na primjer, pitanje eklatantne nesposobnosti rukovodstva SOA-e. Uvjereni nacionalisti bi ogorčeno zaključili: da, sasvim je legitimno i poželjno da SOA aktivno djeluje na diskreditiranju Slovenije i rasturanju Bosne i Hercegovine, budući da zalog hrvatske sreće leži u antagonističkom odnosu prema njima, ali kakva je to tajna služba, bog ga jebo, kada je Slovenci i Bosanci uspijevaju tako sramotno razotkriti? Tko je krivac što su njene akcije provaljene? Otkud taj debakl? Kakvi su to usrani paceri? Zašto tu nesposobnu bagažu hitno ne smijenimo?!

Zašto se takva reakcija nije dogodila?

Zato jer takva optika nije moguća ako licemjerje leži u srcu cinične zajednice. Tu važi kredo: zbiva se ono što se ne događa. Javno opsluživanje tajne policije u tom je smislu mnogo više od puke logistike.

Što bi to bilo, „mnogo više od puke logistike“?

U većini zemalja, rekli smo, tajne se službe smatraju tajnima zato što svoje poslove kriju od javnosti, a u Hrvatskoj zbog toga što javnost prikriva pregalaštvo koje SOA u pravilu otvoreno poduzima. Radi se o takvoj razmjeni nadležnosti. Čim počnu žmirkati crvene lampice i oglasi se sirena za uzbunu koja upozorava da bi nacionalni interesi mogli biti ugroženi, ovdašnja se javnost – mobilizirana od kompletne političke garniture i kompletne medijske industrije – jedinstveno i bez pogovora odaje kontraobavještajnom radu.

Drugim riječima?

Drugim riječima: najmoćnija hrvatska tajna služba je hrvatska javnost!

Do kojih razmjera to može ići?

Samo je nebo granica, pod uvjetom, jasno, da je ono hrvatsko. Bez sumnje se teži ostvarenju ideala: svaki bi građanin imao biti agent koji neprestano djeluje u najboljem interesu hrvatske države, spreman da podredi svoj život – a naročito principe, savjest, uvjerenja i slične tričarije – tome uzvišenom cilju. Za sabotere su predviđene najoštrije kazne.

Ako je tome tako, ako je takozvana javnost konstituirana na način da preuzima svojstva i ingerencije tajne službe, što je onda zadaća same SOA-e?

SOA je tek jedna od podružnica krovne institucije, a krovna institucija je dresirano društvo, entitet koji nepogrešivo slijedi volju vlasti. Ukoliko formalno ustrojena tajna služba i ima istražne kompetencije, one se svode na pronalaženje dodatnih argumenata za službene, politički i ideološki nametnute, pa onda i većinski usvojene stavove.

Na primjer?

Ako je, na primjer, službeno stajalište da je Bosna i Hercegovina leglo terorista i prostor visokoga rizika prema kojemu valja isukati sve raspoložive sigurnosno-obrambene mjere, kao što je to kompetentno i autoritativno obznanila predsjednica Republike Hrvatske, SOA nije tu da provjeri je li to istina ili nije, već da zadanu istinu potkrijepi odgovarajućim dokaznim materijalima, makar te dokaze morala fabricirati, naime – makar podmetnula oružje u muslimanske bogomolje.

Zvuči prilično bogohulno?

Zavisi čiji je bog u igri. Normalno da je onda pater Ivan Tolj, kao delegat hrvatske javnosti, odnosno hrvatske obavještajne zajednice, pokušao obraniti pravo SOA-e da slobodno, bez ometanja od strane novinara i protivničkih tajnih službi, poduzima takve opačine.

Tko je pater Ivan Tolj?

Pater Ivan Tolj je, najprije, crkveno lice, zatim je predstavnik krupnog kapitala austrijsko-katoličkog porijekla, zatim je šef uprave najveće hrvatske novinske kompanije, a zatim je i čovjek koji je, predstavljajući se zastupnikom hrvatske vlade, ucviljeno molio nekakvoga međunarodnog medijskog moćnika da spriječi objavu priloga na slovenskoj POP televiziji o ilegalnim rabotama SOA-e u Sloveniji i BiH. To mu nije pošlo za rukom jer je, rekosmo, POP televizija slovenska, a ne hrvatska.

Kako je taj pop uopće nagrabio tolike ovlasti?

Život ne piše romane, već crta karikature. U ličnosti patera Ivana Tolja zbila se frankenštajnovski kombinirana smjesa religijske, političke, ekonomske, medijske i policijsko-obavještajne moći, pa prije možemo govoriti o ekstraktu vladajućeg poretka, nego o osobi. U normalnim okolnostima, budući da pater Tolj vodi najveću hrvatsku novinsku kompaniju, bilo bi za očekivati da ga zbog odurnog pokušaja gušenja slobode štampe svojski razguzi barem konkurentska novinska kompanija, kada to već nisu učinili Hrvatsko novinarsko društvo ili organizacije koje se bave zaštitom slobode informiranja.

Pa zašto ga nisu razguzili?

Zato jer, kada je nacionalni interes u pitanju, liberalno-demokratski ideali padaju u vodu, ponajprije sloboda medija, a bogme i sloboda tržišnog natjecanja. Razguziti patera Tolja u takvom ambijentu bilo bi isto što i razguziti Hrvatsku. A razgužena Hrvatska, kako god okreneš, bila bi prostor visokoga rizika, skoro kao i BiH sa svojim tisućama zloglasnih terorista.

Zbog čega?

Zbog lojalnosti prema matičnoj domovini koju je hrvatska javnost u bezbroj navrata potvrdila. U slučaju razgužene Hrvatske, građani bi do te mjere dijelili sudbinu svoje države da bi ih boljelo dupe za nju.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Apr 2019, 19:54

Assange je Che Guevara našeg vremena

Piše: Andrej Nikolaidis


Dobro, djeco. Ako su vam se od pranja izlizale majice sa likom Che Guevare, nabavite one sa likom Juliana Assangea. Jer on je Che vašeg vremena. Hoćete heroja? Ne morate ići sve do Kube, ne morate ići šezdeset, sedamdeset, osamdset godina unatrag. Eno vam heroja u londonskom zatvoru.

Assange se nije tukao u džungli, jer tući se u džungli više nema nikakvog smisla – džungla, napokon, više i ne postoji, barem ne kao skrovito, opasno mjesto, dom odmetnika. Za satelite, Google Earth i naše nadzornike sve je to isto – i Brixton i Amazon.

Assange se tukao na serverima, tamo gdje se odvija naš život.


Assange nije pucao na moćne. On je učinio nešto daleko nasilnije, daleko ubojitije: on nam je omogućio da saznamo istinu o njima. On nije dizao pruge u vazduh, nije zemlju oduzimao bogatima da bi je vratio siromašnima – jer zemlja, ionako, više nikome ne treba. On je izvršio mnogo razorniji napad: obznanio je da su prevara i laž krvotok i srce koje pokreće svijet.

Assange nije, kao Sjeverna Koreja, lansirao raketu dugog dometa. Nije bacio atomsku bombu. On je aktivirao nešto neusporedivo moćnije: istinu. Koja, je li tako, tako je, oslobađa. Assange je učinio sve što je mogao ne bi li nas oslobodio. To što ipak nismo - i nećemo biti – slobodni, nije do njega.

Koliko je ozbiljno to što je Assange učinio, razvidno je iz toga što na ulici nećete sresti klince sa njegovim likom na majicama. Protiv Assangea su se odavno okrenuli i oni koji su profitirali od njegovih informacija – šampioni "slobodnog novinarstva" poput The Guardiana, na primjer. Za Assangeom neće zakukati ni američki republikanci ni demokrate. Niti jedan visoki funkcioner Evropske unije neće posjetiti Assangea u zatvoru i izraziti zabrinutost zbog stanja ljudskih prava u Engleskoj. Niti jedna nagrada EU za novinarstvo neće nositi Assangeovo ime.

Ne, nećete gledati koncerte na kojima muzičke zvijezde, udružene, zahtijevaju slobodu za Assangea. Beyonce i Coldplay nisu svoje nastupe na poluvremenu Super Bowla ni započeli, a ni završili uzvikom: Free Assange!


Treba li pomenuti: da je Assangea uhapsio Putin, ili Assad, svega bi toga bilo.Image

Nakon što je WikiLeaks objavio prljave tajne zapadnih demokratija, saznali smo i koliko danas vrijede Ujedinjene nacije.

Assange je na balkonu ambasade Ekvadora u Londonu pred novinarima mahao odlukom radne grupe UN-a. Radna grupe za proizvoljna hapšenja je odlučila: odnos prema Assangu je protivzakonit, on pod hitno mora na slobodu i treba da mu se isplati odšteta za 2.000 dana koje je protivzakonito proveo u pritvoru.

Samo što Veliku Britaniju odluka Radne grupe Ujedinjenih nacija ne zanima ni koliko zaključci koje, recimo, Senad Pećanin, Mile Stojić i ja možemo donijeti na ručku u bašči kod, recimo, Ene.

Britanske vlasti su na šuplju priču Ujedinjenih nacija odgovorile hladnim saopštenjem da će Assange, čim kroči iz ambasade Ekvadora u Londonu, biti uhapšen. Na kraju je uhapšen ne ispred, nego u ambasadi.


Ako ste slučajno zaboravili šta to, ono, sa tim Assangeom bi, dozvolite da vas podsjetim. Protiv tog čovjeka, koji je godinama u pritvoru, do sada nije bila podignuta optužnica. Barem ne javna. Nedavno smo, zahvaljujući činovničkoj grešci, saznali da su Amerikanci ipak proizveli optužnicu, spremnu da bude ispaljena kad bude vrijeme za to.

Britansko pravosuđe je isprva svoje postupke pravdalo nalogom za hapšenje koji je izdat na nivou EU. Tužiteljka iz Švedske je, kao, htjela da ispita Assangea prije zvanične istrage.

Tužiteljka kojoj je Assangeov slučaj prvobitno povjeren optužbe je smatrala neosnovanim, pa ih je odbacila. Onda su slučaj dali drugoj, naravno, nezavisnoj tužiteljki iz Geteborga. Assange nije imao ništa protiv da bude ispitan – u Londonu, u ambasadi Ekvadora. Ali tužiteljka nije htjela. Ona je insistirala da ispitivanje bude obavljeno u Švedskoj. Uzgred budi rečeno: otkako je Assange zatočen, švedski istražitelji su u preko 40 drugih slučajeva izvršili ispitivanje u Engleskoj.

To je, dakle, uobičajena praksa.


Švedski "slučaj" je, sjećate li se, već sam po sebi bio bizaran. Assange je optužen da je namjerno učinio da kondom koji je koristio pukne, čime je u opasnost doveo svoju/e seksualnu partnericu/e.

Svaka bena znala je da se ne radi o tome. Kao što je svaka bena znala da bi Assange, da je otišao u Švedsku na izjašnjenje o puknutom kondomu, završio u američkom zatvoru gdje bi se, ili ne bi, izjasnio o svojim aktivnostima koje je State Department okarakterisao kao "cyber terorizam".

Kao što je i svaki politički idiot do sada morao shvatiti poruku "slučaja Assange".

Julian Assange je odabrao "pogrešnu" borbu protiv "pogrešnog" neprijatelja. Možete imati svoje plemenite ciljeve: možete voditi svoje kulturalne, feminističke, transrodne borbe do mile volje, možete, koliko vam srce hoće, najavljivati kraj kapitalizma i revoluciju, možete, kad hoćete, ustati u zaštitu raznih ugroženih grupa, od kitova do izbjeglica, možete imati svoje antizapadne, proputinovske mitinge, možete, eto, kao ja, ako vam je do toga, napisati nešto lijepo i o Assangeu.

Sve to može. Ali za one koji objavljuju istinu ne postoji safe space. Teror istine neće biti tolerisan.

A upravo ona, istina, čije se dejstvo uvijek čini kao apsolutni teror, jedino je što nas može osloboditi i iskupiti. Što ne velim ja. Nego Isus.


Hapšenje Assangea veliki je trenutak našeg vremena. To je jedan od onih događaja koji sistem tjeraju do njegovih posljednjih, vanjskih granica, kada se, nemajući više kamo, monstrum okrene prema građanima kojima je neko (Assange) na desktop zalijepi sliku cara koji je go, pa raširi ruke i poruči:

"Dobro, vrijeme je da prestanemo sa šalom. Niste valjda stvarno vjerovali u ono što smo vam govorili o vladavini naroda, o tome da vaš glas vrijedi, da sami odlučujete o svojoj sudbini? Niste valjda stvarno vjerovali da se mi zalažemo za to da mediji otkrivaju istinu, koja i nije istina ako nije iznimno neugodna? Niste valjda zaista mislili da mi podržavamo borbu protiv korumpirane moći? Mislimo, svako zna da je moć uvijek korumpirana? Mislimo, jasno vam je da antikorupcijsku borbu svi podržavaju – sve dok je to borba protiv korupcije u tuđim redovima? Jasno vam je da, kada je po srijedi naša korupcija, po pravilu postoji viši interes zbog kojega se pitanjem korupcije nije uputno baviti baš sada, baš na eksplicitan način? Jer, valjda ste to razumjeli, odavanje prljavih tajni naših neprijatelja je put do Nobelove nagrade, dok je odavanje naših prljavih tajni put u zatvor?

Mi, naravno, računamo da ste vi glupi, vaša je glupost, napokon, temelj naše moći; mi, naravno, računamo da vi hipokriziju smatrate mudrošću, pa je i vaša hipokrizija temelj naše moći - ali niko nije toliko glup da bi stvarno povjerovao u naše priče o demokratiji i slobodi govora? Mislimo, stvarno?"

Onda građani odu u shoping mall ili na porno sajt, moć ostane moćna, a Assange umre u zatvoru.

Tako završava savremena verzija Andersenove bajke Carevo novo ruho.


Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 24 Apr 2019, 00:26

Atak jataka

Viktor Ivančić, Novosti


Prije nekoliko dana, na jednome od suđenja Ivi Sanaderu – onome što se zavodi pod šifrom ‘slučaj INA-MOL’ – biznismen Robert Ježić, nastupajući u svojstvu svjedoka, ispričao je kako je 2010. podmirivao troškove smještaja i boravka Sanaderove kćerke Petre i njezina tadašnjeg partnera Andreja Dojkića u New Yorku, u iznosu od oko 250.000 eura, ‘a možda i deset-dvadeset tisuća više’.

‘Sanader je tražio da to napravim’, naglasio je Ježić, precizirajući kako je račune za putne karte i najam stana na elitnoj lokaciji plaćala njegova tvrtka ABC Holding, i to tako što je u bilancama i poslovnim knjigama lažirana svrha troška. ‘To smo podveli pod projekt otvaranja nekog našeg predstavništva u New Yorku’, rekao je i predložio da na sljedeće ročište donese ‘svu dokumentaciju o tome’. Dodao je da je nekadašnjeg premijera financijski servisirao i na mnoge druge načine. ‘Pa i ručkovi i večere predstavljaju neki trošak kad ih kontinuirano plaćate. A bilo je puno njegovih zahtjeva.’

Sutkinju i advokate obrane zanimalo je zbog čega te inkriminacije iznosi tek sada, na što je Ježić odgovorio da ranije o njima nije bio pitan. :?? Osim toga, ‘po cijelom tijeku ispitivanja ovdje ispada da gospodin Sanader nije dobio ništa’, kazao je. ‘Pa nisam dobio ništa’, dobacio mu je optuženi. ‘Nego tko je dobio?’ uzvratio mu je bivši partner. ‘Nego tko?’

Iako sam potpuna neznalica u oblasti prava, svjestan da svaki brucoš, a nekmoli odvjetnički vježbenik može od mene učas posla napraviti budalu, ne uspijevam odoljeti pitanju: A zašto Robert Ježić nije u zatvoru? Kako to da on svjedoči kao slobodan čovjek? :ovaj

Zašto je, naime, moguće da netko hladno i staloženo opisuje kako je na zahtjev političkog patrona isplatio više od četvrt milijuna eura da bi premijerovu kćerku i njenog dečka zbrinuo u New Yorku, lažirajući poslovne knjige svojeg poduzeća, i još predlaže da sudu dostavi ‘svu dokumentaciju o tome’, dakle tu krivotvorinu, a da pritom ne strahuje kako će biti podvrgnut istrazi i već sutra – kada već nije dosad – završiti u zatvoru? Zašto tužilaštvu, čiji je Ježić svjedok, takva inicijativa ne pada na pamet? :zid I kako to da pravosudni aparat u kojemu se kuha takva vrsta pravde ne strahuje od eksplozije?

Doista, što ako ovaj, pod pritiskom nepodnošljivih nesporazuma, grune tako efektno da javnost, čekajući pravorijek, bude poprskana vrućim iznutricama aktera u sudskoj dvorani?

Na institutu svjedoka-pokajnika temelji se kompletan ‘slučaj INA-MOL’: Ježić tereti Sanadera da je za njega od mađarskoga MOL-a uzeo mito od deset milijuna eura – koliko je koštala Vladina odluka da se MOL-u prepusti komanda nad INA-om – od čega je pola odmah proslijedio podmićenome, a pola pričuvao ‘da mu isplati kasnije’, pa je spletom okolnosti taj novac zadržao do danas. Prije sedam godina zajamčio je sucu Ivanu Turudiću da će svotu od pet milijuna eura uplatiti na račun Županijskog suda u Zagrebu ‘u roku od 30 dana’, ali – eto – nešto se zakompliciralo… Ježić tako ima i teške inkriminirajuće iskaze protiv nekadašnjeg premijera i pet milijuna eura od mita što ga je uzeo za Sanadera, s tim da ga Sanaderu nije dao, a niti bilo kome drugom. Image

Zašto dakle Robert Ježić nije u zatvoru? Kako to da on svjedoči kao slobodan čovjek? Zbog čega ne samo što nije izložen progonu zbog sudjelovanja u podmićivanju koje sam priznaje, već od njega više nitko ni ne potražuje pet milijunčića što ih je stavio u džep radi prodaje nacionalnog interesa? ;)

Zbog toga, razumije se, jer mu je tužilaštvo obećalo slobodu u zamjenu za Sanaderovu glavu, a sud takav opsceni manevar objeručke prihvatio. Ta glava, koja se već godinama paradno kotrlja u javnoj sferi, od sudnice do sudnice, od naslovnice do naslovnice, poprimila je konturu smokvina lista: umjesto da diskreditira, ona sa svakom novom zadobivenom kontuzijom osnažuje zaštitu zločinačkog stroja kojemu je nekoć bila na ramenima.

Sanaderu se, naime, sudi kao samonikloj jedinki, pomahnitalome kleptomanu, individui oboljeloj od pohlepe, a ne kao nadzorniku kriminalnog sustava čiji su vojnici i oficiri davali sve od sebe da namire vlastite i partijske apetite. Kako vrijeme prolazi, sve je jasnije da taktički napori državnoga tužilaštva slijede iz obrambene logike: organi gonjenja ne optužuju, već brane kriminalni aparat žrtvujući jednu njegovu markantnu figuru. Sindrom Pedra, kao i obično, u službi je intaktnosti vladajućeg mehanizma.

Uopće nije čudno što se pravosudni dodaci korupcijskih afera odvijaju gotovo isključivo u žanru ataka jataka. Kovanjem nekadašnjega premijera u izoliranog demona, u biće koje će poslužiti za deponiranje kolektivnih grijeha, polira se formalna čednost njegove partije i partijske tajkunerije. Riječki je poduzetnik u tom pogledu tek personifikacija mnoštva koje očekuje sretan rasplet. Ili drugačije: Sanader je bivši, a Ježić vječni hadezeovac.

Poslovne spone između optuženoga i svjedoka-pokajnika proizašle su iz oligarhijskog modela upravljanja Hrvatskom, obilježenoga strasnim zagrljajem visoke politike i krupnog kapitala, no daleko od toga da je ovaj nastao kao hir izvitoperena pojedinca. Niti je bivši premijer kroz kriminalnu privatizaciju mogao samostalno obogatiti ponizna tajkuna, niti je tajkunu premijer bio jedini oslonac u konjunkturi. Za to je bila potrebna razgranata i uvježbana partijska infrastruktura, s prošlošću koja seže do slavnoga proglašenja hrvatske državne samostalnosti i budućnošću kojoj se ne nazire kraj. Najdojmljivije epizode iz bogate historije beščašća, osim svega, nikada neće biti obuhvaćene optužnim aktima.

Recimo, Novi list. Premijer je zatražio od tajkuna da kupi riječki dnevnik, kako bi ga ideološki ukrotio i priveo političkim potrebama stranke, a zauzvrat mu obećao da će odlukom Vlade zemljište njegove tvrtke na Krku proglasiti lokacijom za gradnju terminala za ukapljeni plin i umnogostručiti mu vrijednost. I zaista, dan nakon abdikacije, na zadnjoj sjednici Vlade kojom predsjedava, Sanader održava obećanje. Dvadesetak ministara koji na tom sastanku, donoseći stratešku odluku, energično podižu ruke u zrak – da bi se svega koji mjesec kasnije u istim desnicama smjestili noževi kojima će, skupa s Ježićem, zdušno prionuti obrednome klanju bivšega šefa – garancija su da će sistem Pedrovim smaknućem ostati zaštićen i nastaviti s nizanjem daljnjih uspjeha. U tome uživa snažnu podršku organa državnog progona i pravosudnog aparata.

Koliko god to djelovalo neprilično, serija suđenja Ivi Sanaderu po svojoj me dramaturgiji neodoljivo podsjeća na dvadeset godina stari proces Dinku Šakiću, nekadašnjem zapovjedniku koncentracionog logora u Jasenovcu. Sve je u tome neželjenom pravosudnom igrokazu bilo podređeno jednome cilju: da Dinko Šakić bude osuđen, i to maksimalnom kaznom koju zakon predviđa, a da NDH bude obranjena. Izbjegavši protiv šefa konclogora podignuti optužnicu za genocid, tretirajući ga kao sporadičnog ubojicu – koji je svoje nedjelo mogao počiniti bilo kada, bilo gdje i za bilo čiji račun – državni je tužilac onemogućio svaku raspravu o prirodi poretka i karakteru zločinačke organizacije koja je uzgojila kastu ovlaštenih krvoloka i delegirala ih na egzekutivne funkcije. Mračni se paradoks smjestio u činjenicu da je sama osuda Šakića uključivala aboliciju Nezavisne Države Hrvatske.

Sasvim slično tome, Sanaderu se sudi kao neukorijenjenome drumskom razbojniku, dijaboličnome delikventu što je pao s neba i slučajno se zatekao u društvu hadezeovih anđela, a u ishod ne treba sumnjati: način na koji će pravda biti namirena predstavljat će jamstvo da tvornica kriminala nastavlja s radom.

Tko ne vjeruje u reproduktivne sposobnosti vladajuće oligarhije i njenu dugoročnu predanost korupciji, neka se – primjera radi – upita zbog čega je to pater Ivan Tolj, crkveno lice koje zastupa interese austrijskog kapitala i sjedi na dužnosti šefa uprave najveće novinske kompanije u Hrvatskoj, prošloga tjedna nastupio kao predstavnik Vlade kada je jednoga međunarodnog medijskog moćnika molio da zaustavi prilog na slovenskoj televiziji u kojemu se razotkriva nezakoniti rad hrvatske obavještajne službe.

Odnosno: tko je paterov Sanader? :obrve

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 24 Apr 2019, 01:10

Normalno da ovaj Jezic ne ide u zatvor kad je sa tuzilastvom sklopio ugovor da ga ne progone ako svjedoči. :rol

To je normalno u mnogim zemljama svijeta. Da se ne sklapaju takvi ugovori, mnogi ljudi ne bi ni svjedočili. :rol

A ja se čudim sto to moram "objašnjavati" ovim katastrofama od kolumnista u 2019-oj. :place
. . . . . . . . .

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 24 Apr 2019, 06:10

Kolumnist se čudi i ja ga razumijem. U vremenima koja on priželjkuje, partijski vodje, jednostavno nisu mogli na sud... Pa tako nije bilo ni svjedoka potrebnih.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 24 Apr 2019, 18:35

Socrates wrote: 24 Apr 2019, 01:10 Normalno da ovaj Jezic ne ide u zatvor kad je sa tuzilastvom sklopio ugovor da ga ne progone ako svjedoči. :rol

To je normalno u mnogim zemljama svijeta. Da se ne sklapaju takvi ugovori, mnogi ljudi ne bi ni svjedočili. :rol

A ja se čudim sto to moram "objašnjavati" ovim katastrofama od kolumnista u 2019-oj. :place

To što je neka praksa uobičajena, ama baš nikako ne znači da je normalno. Samo potpun idiot može smatrati normalnim da se težak kriminalac "nagađa" (iliti "sklapa ugovore"! :o ) sa tužilaštvom, koji ga aboliraju. Sve vrijeme nastojim da te potaknem da malo mućneš tom svojom razbarušenom ćupom, ali vidim da baš i nema fajde. To što su onomad feudalni gospodari imali Ius primae noctis, bilo je "normalno", pravno i zakonski utemeljeno. Danas to sa zgražanjem posmatramo, zar ne? I prestani se praviti pametan i lupetati kao da baš nešto naročito znaš, mani se više tih glupih konstatacija kojima potvrđuješ opštepoznate stvari, i koje niko ne spori, ali koje nemaju veze s mozgom, s tzv. common sense-om. Bezze se blamiraš pabirčeći te tričarije, jer da imaš malo soli u glavi, shvatio da čovjek upravo na to i ukazuje ovim textom...


Haj' zdra'o. I pozdravi @stormagu :feslije

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 24 Apr 2019, 18:43

Mohr wrote: 24 Apr 2019, 18:35
Socrates wrote: 24 Apr 2019, 01:10 Normalno da ovaj Jezic ne ide u zatvor kad je sa tuzilastvom sklopio ugovor da ga ne progone ako svjedoči. :rol

To je normalno u mnogim zemljama svijeta. Da se ne sklapaju takvi ugovori, mnogi ljudi ne bi ni svjedočili. :rol

A ja se čudim sto to moram "objašnjavati" ovim katastrofama od kolumnista u 2019-oj. :place

To što je neka praksa uobičajena, ama baš nikako ne znači da je normalno. Samo potpun idiot može smatrati normalnim da se težak kriminalac "nagađa" (iliti "sklapa ugovore"! :o ) sa tužilaštvom, koji ga aboliraju. Sve vrijeme nastojim da te potaknem da malo mućneš tom svojom razbarušenom ćupom, ali vidim da baš i nema fajde. To što su onomad feudalni gospodari imali Ius primae noctis, bilo je "normalno", pravno i zakonski utemeljeno. Danas to sa zgražanjem posmatramo, zar ne? I prestani se praviti pametan i lupetati kao da baš nešto naročito znaš, mani se više tih glupih konstatacija kojima potvrđuješ opštepoznate stvari, i koje niko ne spori, ali koje nemaju veze s mozgom, s tzv. common sense-om. Bezze se blamiraš pabirčeći te tričarije, jer da imaš malo soli u glavi, shvatio da čovjek upravo na to i ukazuje ovim textom...


Haj' zdra'o. I pozdravi @stormagu :feslije
To sto ti nemaš pojma o tužilaštvu i sudstvu isto tako nema veze. Kako bi bez ovog svjedoka uopste imali proces?

Ono što ti ne znaš je da na sudu nije važno sta je istina ako je ne možeš dokazati. A dokazujemo je, u nedostatku drugih dokaza, uz pomoć svjedoka. Kao što je ovaj. Čovjeka možeš sudski natjerati da svjedoči ali ga ne možeš natjerati sta da svjedoči. Osim ako ga ne podvrgnes torturi.

Dakle, da li je javni interes da nemamo nikakav proces ili da imamo proces u kojem barem nekog možeš osuditi?
. . . . . . . . .

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 24 Apr 2019, 19:00

I da ispravim još jednu ublehasku nedoumicu ovog kolumniste u najavi, sud nema pravo da komentarise ili na bilo koji način utiče na to ko će se naći na optuženičkoj klupi. Drugim riječima, ako je tuzilastvo sklopilo ugovor sa ovim svjedokom i odlučilo da ga ne progoni krivično, sud tu ne može apsolutno ništa. Uloga suda nije da komentarise ili na bilo koji drugi način utiče na rad tuzilastva, nego da odlučuje o krivici ili nevinosti ljudi koje je tuzilastvo odlučilo da izvede pred sud.

Sud može da odbije svjedočenje bilo kojeg svjedoka ali ne na osnovu bilo kakvih moralnih razloga, nego isključivo iz proceduralnih razloga.

Pred sudom, tuzilastvo (drzava) je jedna od strana u procesu i nista manje i nista vise.
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 29 Apr 2019, 21:25

Budala i ludak

HARRISON FLUSS

26/04/2019

Džordan Piterson i Slavoj Žižek su debatovali u Sony Centru u Torontu. Naziv debate bio je „Sreća: Kapitalizam protiv marksizma.“ Struktura debate je bila takva da je svaka strana prezentovala 30-minutni uvod praćen nizom kratkih 10-minutnih odgovora jednog drugom. Razgovor se okončao uz nekoliko uopštenih pitanja iz publike.

Događaj je bio rasprodat i trajao je 3 sata. Iako se očekivalo da bude „debata veka“ ispostavilo se, ipak, kao krajnje prijateljska i prijatna razmena mišljenja. Tokom cele večeri, oba govornika su, u nekoliko navrata, naglasila koliko se slažu i poštuju jedno drugog. :D. Pitersonu se naročito svideo Žižekov harizmatski nastup i „kompleksni argumenti“, dok je Žižek isticao koliko se slaže sa Pitersonovom kritikom političke korektnosti i njegovim agresivnim stilom argumentacije.

Žižek sigurno nije toliko omražen kao Piterson. Ali debata je otkrila upravo koliko je levičarski intelektualac propao i zašto nam je potrebna prava marksistička politika kako bismo se istinski izborili za slobodu i pravdu.

Piterson je skoro celih svojih uvodnih 30 minuta posvetio napadu na Komunistički manifest. Došao je pripremljen sa 10 argumenata protiv Manifesta i marksističke ideologije. :ne Piterson je počeo sa tvrdnjom da su Marks i Engels pogrešili kada su redukovali glavne probleme egzistencije na klasnu borbu. Tvrdio je da Marks i Engels nisu uspeli da usvoje hijerarhiju kao čvrstu biološku činjenicu. Takođe, postavio je pitanje da li bi „diktatura proletarijata“ bila bolja od buržoazije.

Piterson je čak predstavio Marksa kao identitarijanskog mislioca, suprotstavljajući navodno benevolentnu, ali ugnjetenu radničku klasu nasuprot opakoj kapitalističkoj klasi. Nastavio je, pitavši se kako bi društvo bilo organizovano u komunizmu, tvrdeći da bi moć uvek bila koncentrisana u rukama manjine, bez obzira na postojeći društveni sistem.

Piterson je, takođe, pokušao da kritikuje Marksa po pitanju ekonomije. Počeo je citirajući Marksovo prihvatanje materijalnog obilja stvorenog od strane kapitalizma. Piterson je tvrdio da kapitalisti, kroz svoje poslovne sposobnosti i vođstvo, stvaraju ekonomsku vrednost za društvo i da je taj sistem učinio mnogo toga da eliminiše siromaštvo i pomogne siromašnima. Iako je priznao da kapitalizam stvarno bogate čini bogatijima, naglasio je da kapitalizam, takođe, čini siromašne bogatijim. Završio je svoje uvodno izlaganje tvrdnjom da težnja za profitom moralno disciplinuje kapitaliste da se ne ophode loše prema svojim radnicima i da nijedan gazda, vođen profitom, nikad ne bi eksploatisao svoje radnike iz straha da mu ne propadne biznis. Kako je to Piterson rekao „ne dolazi se na poziciju autoriteta u ljudskom društvu tako što se eksploatišu drugi ljudi“.

Pitersonovo prezentovanje fundamentalnih načela marksizma je smešna vulgarizacija, u najmanju ruku. Zvučao je kao neko ko je jedva prelistao ključne tekstove. :o

Uzmimo njegove komentare o inherentno hijerarhijskoj i ugnjetačkoj prirodi ljudi: kada su Marks i Engels rekli da je istorija zapravo istorija klasnih borbi, oni su govorili o zapisanoj istoriji. Ljudska bića živela su bez klasa milionima godina. Stvaranje klasnog društva – gde manjina prisvaja višak rada većine – je relativno skorašnji fenomen, a za Marksa i Engelsa proizvodnja i reprodukcija života je ta koja je u centru interakcije čoveka sa prirodom.

Piterson je čak otišao toliko daleko da je rekao da priroda kao kategorija ne postoji u Marksovim spisima, što je očigledno netačno. U prvom odeljku Kapitala, Marks je istakao da je rad osnovni odnos među ljudima i prirode i da rad nekog oblika „je večna prirodom nametnuta neophodnost, bez koje ne može biti materijalne razmene između čoveka i Prirode, stoga ne može biti ni ljudi“. Nije čak morao ni da iščita do kraja Prvi tom da bi to shvatio. :123

Što se tiče Pitersonovih tvrdnji o hijerarhiji, konstantno ju je mešao sa klasnim društvom. Nijednom nije demonstrirao zašto je privilegija jedne klase da eksploatiše drugu ključna za ljudsko postojanje. :rol Dalje, kada se Marks zalagao za ukidanje klasnog društva, nije mislio da će ljudska društva prevazići potrebu za političkim organizovanjem. Za Marksa, politička „država“ ima veoma specifičan značaj kao organ klasnog društva. Pri prevazilaženju klasnog društva, ljudima će i dalje biti potrebna struktura i organizacija; oni će i dalje imati potrebu da promišljaju, raspravljaju i teže ka stvarima koje su im zajedničke, kroz borbu i debatu. Kako Norman Geras u svojoj odbrani Marksa od „Sedam tipova osude“ tvrdi, u komunizmu, oblici javne vlasti biće utemeljeni na demokratskim i izbornim principima.

Pošto Piterson vidi ljudsku prirodu kao esencijalno propalu i sinonimnu sa prvim grehom, napori potlačenih grupa u kolektivnom prevazilaženju sopstvene situacije biće nužno obeležena sa još više nasilja i patnje. Ali, to je metafizika koja sprečava svaku grupu ljudi da traži pravdu ili poboljšanje svojih uslova iz straha da će izazvati još više nasilja.

Dalje, suprotno Pitersonu, Marks nije video borbu radničke klase u identitarijanskim uslovima: radnici imaju interes da unište sopstveni identitet, identitet eksploatisanih proletera. Za Marksa, iako će socijalistička borba imati svoje elemente idealizma, solidarnosti i žrtve, proleteri nisu anđeli; stotine godina tlačenja ove klase sprečava čovečanstvo da deluje „benevolentno“ (u Pitersonovom smislu). Ovi problemi klasnog antagonizma ne smeju se sagledati kroz Pitersonovo plitko moralizovanje, već u strukturalnim uslovima koje je istakao Marks.

A što se tiče kapitalista koji stvaraju vrednost, Piterson ne razume da Marks vidi vrednost kao društveno potrebno radno vreme. Buržoazija ne može stvarati vrednost ukoliko ne eksploatiše radnike, odnosno ukoliko nemaju koristi od njihovog neplaćenog rada. Eksploatacija stoga nije moralni neuspeh kapitalista, već je izgrađena u strukturalni odnos između kapitaliste i radnika. Pitersonov pokušaj da učini kapitaliste neophodnim stubom civilizacije slična je poznatoj basni Menenija Agripe o trbuhu i njegovim podanicima.

Možemo nastaviti, ali dovoljno je jasno da je Piterson besramno ignorantan oko stvari kojima se Marks zapravo bavio. Ne radi se o tome što se nije složio (mnogo pametnih desničarskih kritičara se ne slaže), ne radi se o tome da je pokušao da pojednostavi problem za širu publiku, već on jednostavno nije dovoljno informisan da bi se upustio u debatu.

Možemo nastaviti, ali dovoljno je jasno da je Piterson besramno ignorantan oko stvari kojima se Marks zapravo bavio. :p Ne radi se o tome što se nije složio (mnogo pametnih desničarskih kritičara se ne slaže), ne radi se o tome da je pokušao da pojednostavi problem za širu publiku, već on jednostavno nije dovoljno informisan da bi se upustio u debatu.

A što se tiče globalnog kapitalizma danas, poboljšanja u potrošnji, smrtnosti i činjenica da nam je bolje nego našim precima, nije izgovor za osudu velikog dela čovečanstva na kontinuirano eksploatisanje i otuđivanje. Piterson je dogmatski tvrdio da su ova relativna poboljšanja rezultat slobodnog tržišta, a ne zbog nekih drugih stvari, kao što su intervencije u javnom zdravstvu, obrazovanju i borbe radničke klase protiv eksploatacije. Ne treba ni spomenuti da je težnja za profitom, takođe, jedan od glavnih faktora koji stoji iza svih društvenih problema, uključujući i ubrzavanje klimatskih promena.


Dok je Piterson pretpostavio da ulazi u debatu sa klasičnim marksistom i da će većina debate biti centrirana oko marksizma, Žižek se uopšte nije koncentrisao na Marksa, već je izlaganje počeo žaljenjem :place za tim kako su Piterson i on marginalizovani od strane „politički korektne“ akademije:

„Piterson i ja…smo oboje marginalizovani od strane zvanične akademske zajednice i od nas se očekuje da branimo levo-liberalnu liniju protiv neokonzervativaca. Stvarno? Većina napada na mene dolazi upravo od levih liberala. Setite se samo negativnih reakcija zbog moje kritike LGBT ideologije.“

Nakon što je ustanovljeno da Piterson i on dele zajedničkog neprijatelja, Žižek je nastavio da diskutuje o različitim temama. To je uključivalo tvrdnje da kinesko ekonomsko čudo nije utemeljeno na demokratiji slobodnog tržišta, već na autoritarnom kapitalizmu; da je Berni Senders demonizovan kao radikalni političar, dok je on zapravo „staromodni moralista“ i da za propast levice treba kriviti „beli liberalni multikulturalizam“.

Žižek je, takođe, tvrdio da je migrantska kriza rezultat „imanentnih protivrečnosti“ kapitalizma, međutim, kasnije te večeri je govorio protiv otvorenih granica. Žižek je, s pravom, tvrdio da je populistička mržnja prema izbeglicama iracionalna. Međutim, dvosmisleno je isticao da „su izveštaji [o izbeglicama] istiniti”. Može se špekulisati da je Žižek mislio na prethodne napomene koje se tiču nasilnih izbeglica, koje su bile kritikovane kao ksenofobne.

U njegovu korist ide to što je istakao podršku za univerzalno zdravstvo i obrazovanje, koje bi omogućilo individuama da se fokusiraju na ispunjavanje svojih kreativnih potencijala. Takođe, potvrdio je da klimatske promene nisu obmana, već stvarna pretnja čovečanstvu protiv kog se treba izboriti nekim vidom međunarodne saradnje.

Ali, kroz debatu, Žižek je nebrojeno puta istakao da je pesimista. On savremenu levicu vidi na manje više isti način kao i Piterson, kao močvaru ozlojeđenosti i žrtava. Ne može da se poistoveti sa Marksovom optimističnom vizijom, koja se zalaže sa slobodne i transparentne društvene odnose. Suprotno tome, Žižek i Piterson su tvrdili da ljudska bića nisu racionalna, već da inherentno teže ka sopstvenoj sabotaži.

Marksistički cilj da oslobodi proizvodne sile od kapitalizma nije problem za Žižeka. On shvata modernost u egzistencijalnim uslovima kao potrebu da „nosi…pravi teret, što znači slobodu samu po sebi“. Bez tradicionalnog autoriteta, mi smo odgovorni za sopstveni teret, osuđeni da se borimo za smisao protiv komodifikovanog i hedonističkog sveta. „Moramo da nađemo neku značajnu svrhu izvana sušte borbe za ugodno preživljavanje“. Ali, ova vrsta egzistencijalnog asketizma protiv zadovoljstva i hedonizma, je strana Marksovom projektu zadovoljavanja ljudskih potreba na univerzalnom nivou. Marks, kako Išaj Landa ističe, nije bio protiv konzumerizma po sebi, već protiv mera štednje na koje kapitalizam prisiljava većinu. ;)

Iznova, Piterson i Žižek su citirali judeo-hrišćansku tradiciju (ili „Zapadnu“ tradiciju) kao svoju početnu tačku, što to je egzistencijalna tradicija a la Kjerkegor, Niče ili Hajdeger, a ne racionalistička tradicija Hegela i Marksa. Žižek je postavio Hegela nasuprot Marksu, kao svog filozofskog heroja, ali to predstavlja hegelijanstvo bez dijalektičkog rešenja, stvarajući od Hegelovih kontradikcija nerešive antinomije.

Otuđenje, za Žižeka i Pitersona, ispečeno je u samom kolaču egzistencije. Obojica vide ljudske uslove kao inherentno tragične, ili kroz sočiva biologije, psihoanalize ili metafizike. U osnovi, svi smo osuđeni na propast i frustracije, bez obzira na to kakav je ekonomski i politički režim.

Kako se debata nastavila, Piterson je navodio Žižeka na temu marksizma i terao Žižeka da razjasni svoj stav prema Marksu. U odgovoru na to, Žižek je pojasnio da je njegovo korišćenje reči „komunizam“ provokacija i da se on zapravo ne identifikuje kao komunista. Naprotiv, Žižek je potvrdio potrebu za ograničenim, regulisanim kapitalizmom. Nije se zalagao za emancipaciju radničke klase, već za vođu koji bi „prisilio ljude na slobodu“. Ovde se Žižek postavio kao tehnokratski liberal, pošto za njega, mase nisu sposobne za ostvarivanje slobode – neka vrsta „vođe“ je neophodna da ih predvodi. Piterson se nije usprotivio nijednoj od ovih tvrdnji; već je priznao da kapitalizam ima svoje probleme i da on ne podržava potpuno razuzdano tržište. Parafrazirao je Vinstona Čerčila rekavši da je kapitalizam najgori mogući sistem…ali i dalje bolji od svih ostalih.

Ka kraju večeri, Piterson je izazvao Žižeka poslednji put, pitavši ga zašto bi sebe uopšte i poistovetio sa marksizmom. U odgovoru, Žižek je nejasno, ali sa poštovanjem referisao na „Osamnaesti Brimer“ i Marksov „Kapital“ kao suptilnu i sofisticiranu političku i ekonomsku analizu. Van toga, nije ponudio malo podrobniju odbranu.

Iako je Piterson bio očaran Žižekovom harizmom, bio je još više impresioniram Žižekovim čvrstim odbijanjem da se svrsta uz Marksove i Engelsove ključne argumente. Uprkos Žižekovoj privrženosti levici i Piterson i on su potvrdili postojanje klasnog društva, društvene hijerarhije i neizbežnu sudbinu patnje. Možemo se samo nadati da ćemo se nositi sa patnjom koju stvara kapitalizam (ili kao individue ili kroz mlake regulacije) – ali nikad se ne može nadati da ćemo prevazići ovaj sistem.

Piterson je rekao da Žižekove tvrdnje nisu uopšte zvučale marksistički, već više „žižekijanski“. :( Ali, nema ničeg originalnog ovde: nije to Žižekizam ili Pitersonizam, već stara metafizika buržoaskog pesimizma. Nijedan od učesnika u ovoj debati nije istakao konkretnu alternativu kapitalizmu, niti veruje da je stvarna sistemska alternativa poželjna.

Razlika između Žižeka i Pitersona je, stoga, razlika između Lokove budale i ludaka :mohr : budala nije u stanju da izvuče zaključke iz svojih premisa, dok ludak nužno donosi zaključke iz pogrešnih premisa. :ok Žižek je u ovom slučaju budala, jer njegova privrženost levici ostaje nekompatibilna sa filozofskim premisama koje deli sa Pitersonovim tragičnim viđenjem ljudskog postojanja. Piterson, ludak, shvata ove tragičke premise kao svoje logičke, anti-socijalističke zaključke.

Ali ko zna: Sa toliko toga zajedničkog, može li ovo biti početak jednog lepog prijateljstva? :ruke


Izvor: JACOBIN

PREVOD: Goran Radlovački

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 07 May 2019, 10:38

SENAD AVDIĆ ODGOVARA BIVŠEM I TAKOZVANOM REŽISERU KUSTURICI: Kako to da te na Pavelića i na NDH-a asocira Viktor Ivančić, a ne asociraju Čović i Ljubić, haveri tvog predsjednika Dodika?!


Piše: SENAD AVDIĆ

Klinci sa sarajevskog "čarobno-veselog brijega" spuštali bi se na obližnju Željezničku stanicu i na sebi svojstven način, nasiljem, ispraćali putnike iz vozova. Postrojili bi se na peronima nedaleko od mjesta polaska vozova, pa putnike koji su u odlazećem vozu sa prozora mahali, opraštajući se od svojih najbližih, udarali šamarima (oni malo odrasliji i izrasliji) ili u tube smotanim novinama, pendrecima, drvenim palicama (oni sitniji delikvanti). Dugo su putnici u vozovima sa sarajevske željezničke stanice nosili, pamtili i zacjeljivali ozljede zadobijene tokom prolaska kroz "toplog zeca", špalir obijesnih dječaka-batinaša sa Gorice.

Među tom surovom balavurdijom, goričkim "gospodarima muha" bilo je raznoraznih uzoraka, neki od njih će ostvariti bogatu karijeru u institucijama maloljentičke resocijalizacije, neki će se odati društveno-političkom angažmanu, a neki će, pak, postati veliki režiseri, pa i vlasnici privatnih naselja i željezničkih stanica, na kojima putnicima neće mlatiti po glavi, nego po džepu, uzimajući im harač zvani "ekološka taksa" za prolazak kroz njihov privatni posjed, Ujedinjene Srpske Emirate.

Ostao je međutim u Emiru Kusturici, šeiku Ujedinjenih Srpskih Emirata taj atavistički, sitnodelikventski impuls da zlostavlja, šamara, mlati ljude koji odlaze iz Sarajeva, ili dolaze u njega, ili, naprosto, ne žele "ni tamo, ni `vamo".

VELIKI IMAM UJEDINJENIH SRPSKIH EMIRATA

Neće mi to istorija kinematografije oprostiti, nema šanse: umjesto da se Emir Kusturica, mag filmske režije, čiji se svaki film očekuje "ko ozeb`o sunce", usredotoči na najmanje tri filmska projekta na kojima, po vlastitom priznanju rudarski radi, umjesto da brusi scenarije, bira lokacije, glumce i druge suradnike, sakuplja pare...on se bakće sa propalim lokalnim novinarom i njegovim kloaka-portalom "Slobodnom Bosnom". Još su manje šanse da mi halali povijest pozorišta, nema teorije: taman se Profesor Kusturica nameračio i naštelio da, napokon, poslije 7-8 godina i tri- četiri ugovora koja je potpisao u Italiji obavezujući se da se napokon prihvatiti režiranja pedstave "Na Drini Ćuprija", ponovo mu pažnja, stvaralački nemir odlepršaše u pravcu iritantnog "hora sarajevskih pješaka".

U grčevitom je nestrpljenju i povijest moderne srpske književnosti: obećao joj je srpski književni hitmejker Kusturica (kojeg je za pola silikonskih prsa na sajmu knjiga prešišala Kija Kockar) inernacionalnu poslasticu- roman o kineskoj mafiji na privremenom radu Francuskoj, pa da će na osnovu tog bestselera snimiti još uspješniji film; avaj, i taj književni spekakl mora pričekati dok se Profesor razračuna sa balkanskim novinarskim sitnežom, psihopatom Viktorom Ivančićem i alkoholičarom na dopustu, gore otpisanim Senadom Avdićem.

Cvili ovih dana po Cannesu Jim Jarmush dok njegov film otvara filmski Festival, suze roni Enki Bilal, član žirija, u behutu su Almadovar i Ken Louch, ucviljeni hodaju Maradona i njegov novi filmski biograf Asif Kapadija, svima isto pitanje lebdi na usnama a upinik iznad glave : "Zašto Kuste nema među na nama?". Eto nema, iskrsli mu, odnosno Iskra-snuli mu neki neodložni poslovi iz oblasti pljuvanja i razobličavanja novinarskog ološa po Hrvatskoj i crvljive medijske boranije po Sarajevu. Njemu već dulje vrijeme grane ne njišu (zlatne) palme, nego mu grane njišu Pale. Stara bosanska sevdalinku (srpskog autora Dragiše Nedovića) provučena kroz dim njegovog zabranjenog pušenja u Andrićgradu danas valjda glasi "Višegrade grade, gdje je moja droga".

DOK PALE NJIŠU GRANE

Ali, tako u pravilu stoje stvari sa svim vrhunskim šibicarima: kuglica njihove genijalnostti nikada nije ondje gdje se svima, pa i njima samima čini da jeste, i zalud se truditi, pogađati gdje je zapravo ta kuglica. Takva pitanja i natucanja znatiželjnog pogađača po pravilu šibicarskog profita košta para, truda i samoponiženja.

Jednom mom poznaniku otužni Kusturicin sastav objavljen na zavičajnom (ruskom) portalu "Iskra" učinio se kao "stenogram moždanog udara". Meni se, pak gradonačelnik Andrićgrada doima kao Radoš Bajić, seoska lola, filmaš i desetarčki srpski domaćin obogaćen postmodernisičkim reality tehnološkim novotarijama Željka Mitrovića, a sve sa higijensko-muzičkim navikama i afinitetima Ace Lukasa. Gradonačelnik Andrićgrada Kusturica je zapravo tri u jedan : Bajić plus Mitrović, plus Lukas.

"Tog (Viktora) Ivančića nervira pojava Andrićgrada, a to se sviđa Senadu Avdiću, uredniku portala "Slobodna Bosna", započinje svoju smušenu pisaniju, koja je na najboljem tragu dramaturgije kakvu bivši i takozvani režiser upražnjavali u svojim novijim filmovima - neviđenom strovalom "Na mliječnom putu" i onom drugom dokumentarnom "Posljednji heroj" u kojem je jednim Muhicom ubio dva udarca- globalizam i producentski budžet.

Ta se dramaturgija u miljeu i jeziku junaka nekadašnje Kusturicine mahale okupljenih na sarajevskim željezničkim peronima zvala "brat, brata za guz fata", ili, ako vam je milije, "ništa- niščim". Člankom u "Iskri" Profesor se stilsko-poetski sasvim približava pjesničkom heroju beogradskih ulica Žiki Obretkoviću, čovjeku-pokretnom hepeningu i njegovoj himničnoj pjesmi "Zelena salata"- ljupkom bulažnjenju i montaži besmislica. To je kod rečenog uličnog umjetnika Obretkovića, ma koliko bilo sumanuto, djelovalo zavodljivo, autentično i uvjerljivo; kod prevejanih uličara poput Kusturice posrijedi je lajavo bulažnjenje, kojem uvijek kada se ustanovi odsustvo misli, logike, on naziva magičnim realizmom.



"Taj Avdić predstavlja grupu poznatiju pod imenom "hor mrtvih pješaka" u sarajevskom novinarstvu. To su oni tipovi koji kako zalaze u godine sve više liče na svoje babe nikako na majke pošto one ni suzu za njima ne bi pustile". Nema tog književnog eksperta, od Muharema Bazdulja do Mila Lompara (redovnih učesnika Kusturicinih reality književnih tribina poznatih kao "Lom-Parovi" u koje se nekim čudom još nisu telefonski uključili i podršku dali Deda Ratko i Dabić Raša) koji bi uspjeli isčeprkati mrvicu smisla u ovoj krečani misli i Profesorovog nepismenog pokušaja sarkazma. Kao što u njegovim filmovima lete mačke, ribe, escajg, stare žene i mlađe maloljenice, tako mu u tesktovima letaju misli, padeži, zarezi, jednina i množina. Da li majke za nama "mrtvim pješacima" ne bi suze pustile zbog toga što ("zalaskom u godine") "više ličimo na svoje babe", ili zato što smo mrtvi, to valjda zna objasniti samo Kusturica. Ako već ne zna, a ne zna, ašićare, gdje bi u rečenici trebalo turiti kakav zarez.

Inače, ako koga to zanima, nijedna moja nana nije bila baka, i niti jedna se nije prezivala Avdić. Tako se, Avdić, dakle, ako ćemo se već igrati ciničnog uma, prezivala baka Šeika od Srpskih Emirata - Kusturice . Što bi rekla ona prepjevana bošnjačko- identitetska ilahijica Dine Merlina : "Ja bih svjetlo zvao mrakom, a nanu zvao bakom, da te nije, Alija". Već sam negdje prije dosta vremena na Kuturicinu bezvezariju da za ovakvim kakav sam je "ni majka ne bi zaplakala", podsjetio Režisera na riječi njegove matere koju je "kako je zalazila u godine" do smrti razdirala antička dilema koju ju joj on za njenog života nije uvjerljivo otklonio: "Čiji si ti, sine?", pitanje koju je rođena mater postavljala sin-jedincu.

To je napisano u knjizi "Smrt je neprovjerena glasina". Nisam siguran da je čak i mater rođenu uspjeo ubijediti da je njen sin, ali sam siguran da je sirotu ženu, iskorijenjenu iz Sarajeva i naseljenu u Crnoj Gori sin - režiser držao u statusu u kojem je Miki Manojlović- Crni smjestio svoj "socijalni ekperiment" u filmu "Podzemlju", obmanjujući ih da rat još nije završio i da je rizično napustiti "podzemlje", jer se gore, iznad i dalje puca, gine, strijelja.

Emir Kusturica u "stenogramu moždanog udara", članku objavljenom u "Iskri" piše kako sam "jedva dočekao da u svoju novinarsku kloaku pusti(m)smrdljivi trag svog kolege (V. Ivančića, op, S. A) koji svoju ličnu mržnju želi da predstavi kao sociološku isitnu, a i mene stavi tamo gdje mi nije mjesto".

Na kraju se Kusturica nada da će njegovo pismo "Viktoru Ivančiću Avdićbaba izmaskrirati na svom portalu".

NA MLIJEČNOM PUTINU

Uzalud Šeik Ujedinjenih Srpskih Emirata priželjkuje masakr nad njegovim "pismom", jer je posrijedi umobolan, kretenski tekst, tragični pokušaj oholog, pretencioznog huligana da bude duhovit i sarkastičan. Samo osoba koja je dobrovoljno izabrala da bude idiot, ili pak bestidni ignorant koji "straha nema, a guzici se ne boji", može dovoditi Viktora Ivaničića u bilo kakvu vezu, čak literarno-fiktivnu sa ustaškim Poglavnikom Antom Pavelićem (osim ako nije riječ o naslovima Ivančićevih knjiga kakva je "Poglavnikova bakterija" u kojima se , čime god da se formalno i na prvi pogled bavio, Ivančić bavio užasima fašizma, Pavelićevog, ali i njegovih epigona u Hrvatskoj i BiH sa počeka devedesetih godina).

Dobar je i poželjan Viktor Ivančić bio za Emira Kusturicu i društvo u ćošku njegove višegradske arhitekstonska papazjanije, dok je bio "urednik slavnog "Feral tribjuna", ali danas kada piše "pamflete...sa svojim sociološko-patološkim zapažanjima", koja "ostavljaju smdljivi trag"...njemu je mjesto gdje i svim drugim Hrvatima- među izođačima nedovršenih genocidnih radova NDH-a i njenog Poglavnika Pavelića. Niko podbogom ne može povjerovati u ovaj Kusuricin narativ osim šačice fanatiziranih hrvatskih nacionalista, takozvanih Kustaša, koje sa brdsko-planinskim srpskim režiserom više stvari spaja, nego što ih udaljava; ljubav prema ruskim novcima i Dodiku, s jedne i mržnja prema Bosni i Hercegovini snažnije ih integriše i mobiliše , nego što ih razjedinjuje ustaška spomen-ploča u Jasenovcu i fašistički teferiči u Bleiburgu.

Neće Kusturica pitati Dragana Čovića, ili Božu Ljubića dok koaliciono-jaranski seire u Čapljini (gdje je prema svjedočenju dvojice neovisnih izvora, Marka Prkovića Thomsona i Kusturicinog omiljenog povjesničara Viktora Novaka (autora knjige "Magnum Crimen) "klaonica bila, mnogo Srba Neretva nosila", neće dakle njih Kusturica pitati jeli im se skoro javljao Poglavnik Ante iz unutrašnjosti Španjolske. Viktora Ivančića će, u svom malom, ali umnom tekstuljku (dakle maloumnom) serbez dovesti u izravnu koprespodentsku vezu sa hrvatskim Čičom sa Bradine.

Rad Viktora Ivančića kojeg Kusturica naziva "pamfletom smrdljvog traga" je, glavni tekst u veličansvenoj monografiji "Iza sedam logora- od zločina kulure do kulture zločina" autora Viktora Ivančića, Nemanje Stjepanovića i nedavno preminulog fotografa Hrvoja Polana" kako je navedeno u uvodnom tekstu na portalu "SB" koji je najavio izmaštano pismo ratnog zločinca Milana Lukića upućeno Emiru Kusturici iz ćuze u Estoniji.

Objavljivanjem dijelova ovog izuzetnog autorskog, izdavačkog, kulturološkog podviga grupe autora i izdavača žljeli smo na portalu SB skrenuti pažnju našim čitateljima i što je moguće široj javnosti i podstaći im intelektualnu, moralnu znatiželju za ovim djelom. Ako je, kako je tvrdio Danilo Kiš, "pitanje logora njavažnije moralno pitanje 20.og vijeka", onda je knjiga "Iza sedam logora..." koja se bavi bizarnom, ali nimalo slučajnom činjenicom da su nekadašnji domovi kulture iz SFRJ pretvoreni u najsvirepija mučilišta tokom ratova devedesetih, tu moralnu obavezu ispunila na neuporedivo superioran način u 21, vijeku.

Tome je magistralan doprinos dao Ivančićev briljantni esej koji se u tematskom krugu logorske litrature, ponosno može svrstati u red sa djelima kakva je Kišova "Grobnica...", Štajnerova "7 hiljada dana su Subiru", pa i najboljim stranicama Prima Levya, Elia Viesela... Ništa bolje od Kusturicinog Andrićgrada, nastalog na krvavoj ratnozločinačkoj ostavštini Milana Lukića, u monografiji "Iza sedam logora" nisu prošli ni drugi primjeri pretvaranja "kulture u torturu", odnosno "krvturu" kakvih je Ivančić pronašao i analizirao desetine, od "Lore" u njegovom splitskom susjedstvu, do Muzičke škole u Zenici, krvave mrlje i neizbrisive sramote na "oslobodilačkoj borbi bošnjačkog naroda".

Uvažavao je i gotivio, vidimo, Kusturica angažman Viktora Ivančića, dok je ovaj kao urednik "slavnog Ferala" raščišćavao jame po Pakračkoj poljani, ukazivao na krvave ruke hrvatske poltičke elite koja se proslavila nad logorašima u Lori i babama u "Oluji". Ali, zapucali su srditi gromovi sa njegovog Emiratskog Panteona kada se od strane Ivančića , kako se govorilo nekad u Sarajevu, "zapucalo i oko njegovih, odnosno srspkih guzova". Ko može osporavati, problematizirati, pravljenje Andrićgrada u Višegradu, mjestu u kojem je cijeli jedan narod izgubio (živote) na Mostu da bi Kusturica profitirao na Ćupriji, (što je Sidran svojedobno uporedio sa pravljenjem Las Vegasa u Auschwitzu), osim ljudi koji su u t(r)ajnoj korespodenciji i dosluhu sa Antom Pavelićem?!

VIŠEGRAD, ČELOPEK I OMARSKA STARA

Kao što je nekada uvažavao Viktora Ivančića, (pa i Sidrana), danas Kusturica javno hvali Chrisa Hedgesa i njegovu knjigu "Trijumf spektakla, ili kraj pismenosti". O tome je prije dvadesetak dana govorio na pravoslavnoj tribini pod nazivom "Agape". Sve što je Kusturica kazao o Hedgesovoj profesionalnoj biografiji bilo je pogrešno, osim onoga što je bilo neistinito: Hedges nikad nije bio dopisnik BBC-ja, niti "nekih američkih televizija", kako je kazao sveznajući Profesor . Hedges je bio novinar "New York Timesa", jedan od najboljih i najnagrađivanijih koje je taj list imao posljednjih decenija. Bio je dopisnik NYT i iz Bosne i Hercegovine i kao malo koji njegov kolega uspio argumentirano i bezobzirno propustiti koz šake i razljutiti sve tri vladajuće elite u njoj.



Dvije-tri godine nakon rata Chris Hedges je optužio Aliju i Bakira Izetbegovića da su od vlastitog naroda pokrali stotine miliona dolara stranih donacija. Izetbegoviću su to teško primili i podnijeli, angažirali su američku advokatsku kancelariju da tuži "NYT" , čijih im je 4-5 zaposlenika poslije dužeg terenskog rada u BiH, savjetovali da ne tuže američki medij jer za to nema osnove; samo će ih uvaliti u dodatne sudske troškove. Taj mudar savjet američki adokati i njihovi kooperanti u BiH naplatili su blizu milion i po maraka i to ne iz džepova navodno oklevetenaih oca i sina Izetbegović, nego iz praznih novčanika poreskih obveznika.

Dakle taj novinar Chris Hedges za čiju aktuelnu knjigu Kusturica tvrdi da donosi "potpuno pražavajuće i uznemirujuće zaključke" ( "o odnosu čovjeka prema Svetom trojstvu i udaljavanju od njega") napisao je 1996.godine jednu od najpotresnijih reportaža iz Bosne i Hercegovine, iz Višegrada. "Milan Lukić, simbolizira desetine srpskih vođa koji su se "proslavili" u ratu u Bosni" piše Hedges u NYT i nastavlja "koji su pozivali na etnički čitu srpsku državu, koji su protjerali destine hiljada muslimanskih porodica iz njihovih domova, koji su ubili hiljade drugih".

Nije mogao u to vrijeme, neposredno nakon uspostave mira, niko, pa ni Hegdes, preptostaviti da će ispod mosta na Drini gdje su neki od njegovih sugovornika slučajno preživjeli klanja, kroz manje od dvije decenije blještati morbidni Andrićgrad.

"Naslijeđe koji su oni ostavili, mržnja, gubitak, bol... nešto je što će teško izbrisati mirovni proces...Od 14.500 muslimana koji su prije rata živjeli u Višegradu 3 000 je pobijeno, ili nestalo... Užički korpus JNA koji je stigao u Višegrad predao je svoje oružje Srbima i nije učinio nisšta da zaštiti one koji nisu bili Srbi", napisao je dopisnik NYT nakon obilaska Višegrada 1996.godine. Ta užasna inventura masovnog, planiranog zločina nije bila "potpuno poražavajuća" za Emira Kusturicu, njega obeshrabruju Hedgesove apokaliptične najave "kraja pismenosti", "elektronske slike" i odnos pojedinca prema Svetom trojstvu"...

Ne zaslužuju, također, Kusturicinu pažnju, niti njegov spisateljski bijes četnički koljači predvođeni njegovim zemljakom iz Bileće Vojvodom Slavkom Aleksićem koji je 3,5 godine neumorno smijao smrt po Sarajlijama sa Jevrejskog groblja. Takve serijske ubice je Kusturica u svom šatro humanističko-odbrambenom vapaju ("Evropo, moj grad gori!) u francuskom "Le Mondu" nazvao "bijesnim psima" iako je i iz hladovine Pariza svakom bilo jasno da su bijesni psi, nedužna i krotka i izlječiva pasmina , u poređenju sa ubicama Sarajeva, Višegrada, Srebrenice, Prijedora. Zanimljivo, ali ne i neočekivano da Kusturica u svom tekstu u "Iskri" Milana Lukića čije mu je fiktivno pismo iz zatvora isporučio Ivančić naziva "osobom osuđenom na doživotnu robiju zbog zločina počinjenih u Višegradu i njegovoj okolini".

Kakav minuciozan izbor riječi! Dakle, nije Lukić ratni zločinac, nego osoba na izdržavanju doživotne kazne zbog tamo nekih zločina u Višegradu i njegovoj okolini. Četničko guslanje kao mobiliziranje za nova klanja, kao ni redovni izleti, parastosi i tektičko postrojavanje ruskih dobrovoljaca "na prepišaj hoda" od njegove neoklacističke skalamerije "Andrićgrada" dio su redovnog borbenog rituala ne slučajno u Višegradu i ne bezveze u kmšiluku najpoznatijeg ruskog (plaćenog) dobrovoljvca Emira Kusturice koji je sa svim tim četnicima, dobrovoljcima, gularima manje-više na istom nacionalnom svetom zadatku.

Viktor Ivančič njemu pritisak diže, a ne Milan Lukić i njegovi ratni drugovi i ruski simpatizeri Lukićevih pokolja nad Bošnjacima koji se svako malo okupe u centru Višegrada da najave "drugo poluvrijeme" zločinačkog poduhvata.

Witold Gombrovich, klasik poljske i evropske književnosti koji je najveći dio života proveo u emigraciji bio je zgranut, ali i zbunjen inetelektualcima, piscima... koji su se prije i tokom Drugog svjetskog rata svrstavali uz nacističko-fašističke projekte i lidere.

"Kako je moguće da toliko znanje vodi takvoj stranputici?" čudio se Gombrovich.

NA DRINI GAZISMESTAN

Emir Kusturica vjeruje da to što on radi nije stranputica, da njegovo višegradsko velikosrpsko vašarište ima ne samo svoju cijenu, nego i praktičnu, upotrebnu vrijednost, da je sa svim tim arhitektonskim džidžama, crkvama, akademijama, popovima i nacionalnim bardovima lepe reči (Bećković, Bora Čorba..) čini neprocjenjivu (ali naplativu) korist "srpskoj stvari", poglavito procesu i funkciji izgranje novog srpkog mita. Mita koji bi bi supstitucija za onaj izjađali od upotrebe Kosovski mit i koji će biti djelotvoran i vidljiv u času kada neko (Vučić, ko bi drugi?") izvoli saopćiti da je "Kosovo izgubljeno", što je srpski predsjednik kazao jučer- prekjučer, a prihvatio, po svemu sudeći, mnogo ranije,

Ivan Čolović, beogradski sociolog i kulturni antropolog ovakav scenarij je sa tačno i precizno anticipirao i skicirao prije više od tri godine u nezaobilaznoj knjizi "Smrt na Kosovu polju". U završnoj raspravi , kojoj je dao naslov "Kosovo se seli u Bosnu", Čolović piše: "Od pre nekoliko godina isprobava se novi lek za izlazak iz krize za ozdravljenje kosovskog mita. Glavno mesto njegovog kulta izmešteno je sa Kosova i premešteno u Istočnu Bosnu, u gradić Višegrad". Čolović dalje piše kako osnovna namjena kompleksa "Andrićgrad" nije čuvanje sjećanja na Andrića, "nego služenje kultu Kosova". Usljed promijenjenih okolnosti na Kosovu, piše on, "Višegrad je pogodnije mesto za svesrpske poltičko-verske proslave Vidovdana, nego što je danas Gazimestan". Pored toga, zaključuje autor "Smti na Kosovu polju", "optimistične poruke o uspesima borbe za svesrspke interese, više ne zvuče uverljivo kada se upućuju sa Gazimestana".

"Dolazeći danas u Banja Luku, uvjerio sam se da Republika Srpska vrlo lijepo stoji Ivi Andriću", kazao je Emir Kusturica prije nekoliko godina na svečanosti kojim je obilježavana godišnjica rođenja Nobelovca iz Travnika. To je najteža optužba izgovorena na Andrićev račun i pravi melem za uši i opijum duše bošnjačkih nacionalista, mrzitelja i progonitelja tog pisca. Emiru Kusturici, ipak, bolje stoji Milan Lukić, nego Ivo Andrić. Da je Andrić htio sebi napraviti spomen-grad na Drini, mogao je bez problema to učiniti o vlastitom trošku: pola miliona dolara koje je 1961. poklonio razvoju bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini, otprilike je ista količina novca, 20-ak miliona "ovih para" koliko je Kusturica zagrabio iz budžetskih hazni u Banja Luci i Beogradu za svoj neoklasicistički Andrićmestan, središte jednog od Emirata koje je načičkao na obje strane Drine.
online

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 07 May 2019, 17:46

Piše: Viktor Ivančić

Robi K. (IIIa)

U mojoj zadaći iz hrvackog mama i tata stoje u sobi od mene i Damjane. Tata mami kaže: „Evo, tu ćemo dodat dva kantunala i dvi lampadine, izbacit vanka igračke i biće ka bog!“ Mama tati kaže: „Ajme, mišu, to smo se baš super sitili da dičju sobu iznajmljujemo turistima!“ Tata kaže: „Šta ti je, mačak, pa svi živi su se bacili u turizam! Bez toga nema šansi da preživimo!“ Onda ja roditelje pitam: „Ako će u našoj sobi bit turisti, di ćemo spavat ja i Damjanica?“ Tata odmahne rukom: „Ajde bogati, nije sve u spavanju…“ Mama meni kaže: „Namistićemo vam štramce, pa ćete ti i sestrica spavat u drvarnici!“ Ja kažem: „U drvarnici?! Ali u drvarnici ima pantagana!“ Tata kaže: „Ne brini se, sinak, one će odma skužit da si ti veća pantagana od njih i sve će uteć!“

Poslje meni Damjana tuli: „Neće mala spavat sa pantaganama!“ Ja kažem: „Ne plači, Damjanice, tebe će tvoj braco škapulat!“ Damjanica pita: „Al šta da radimo?“ Ja kažem: „Prijavićemo roditelje centru za socijalnu skrb! Oni će ih dovest u red!“

Teta Verica iz centra za socijalnu skrb se izbeči prema meni i Damjani: „Da spavate u drvarnici?! Sa pantaganama?! Pa to je monstruozno!“ Ja kažem: „Mi isto mislimo da je to strava i horor!“ Teta Verica kaže: „Ne da je strava i horor, nego je užas i koma! Al zašto vaši roditelji to rade? Jesul oni neki manijaci?“ Ja kažem: „Rekli su da oće našu sobu iznajmit turistima!“ Teta Verica kaže: „Aaaa, pa to je skroz druga stvar… A jebiga bože, mora se imat dodatni prihod! Takvo je vrime došlo, svi smo mi danas osuđeni na turizam!“ Ja kažem: „Ja vidin da su ovde osuđena samo dica!“ Teta Verica kaže: „Tribate skužit, mališi, da mama i tata to rade za vaše dobro!“ Ja pitam: „Za kakvo naše dobro?“ Teta Verica kaže: „Pa da ne morate sutra, štajaznan, spavat po drvarnicama sa pantaganama!“

Poslje meni Damjana tuli: „Neće mala spavat sa pantaganama!“ Ja kažem: „Ne plači, Damjanice, tebe će tvoj braco škapulat!“ Damjanica pita: „Al šta da radimo?“ Ja kažem: „Špijaćemo roditelje didi! On će im dat papra!“

Moj dida meni na telefon kaže: „Sve san te skužija unukiću! Ti znaš da bi tvoj dida za tebe da život! Jel tako da znaš?“ Ja kažem: „Znam, dida!“ Dida kaže: „Al žalin slučaj, ovi put ti iz princifijelnih razloga ne mogu pomoć!“ Ja pitam: „Zašto, dida?“ Dida kaže: „Ja san ti veliki zagovornik turizma!“ Ja pitam: „Zbog čega, dida?“ Dida kaže: „Šta u ovoj zemlji ima više turista, to je manji postotak Hrvata! Ubra san da se meni Hrvacka najmanje gadi u toku lita, kad je u njoj najviše stranih turista! Šta automacki znači da je u njoj najmanji postotak debila! Drugin ričima, bez turizma idemo u trokurac!“ Ja kažem: „Ali ja i Damjanica idemo spavat u drvarnicu sa pantaganama!“ Dida kaže: „Izdrži, unukiću! Svako se od nas mora žrtvovat za budućnost!“

Poslje Damjana meni tuli: „Neće mala spavat sa pantaganama!“ Ja kažem: „Ne plači, Damjanice, tebe će tvoj braco škapulat!“ Damjanica pita: „Al šta da radimo?“ Ja kažem: „Javiću se ja Pipli! Piple će skuvat neku brumu!“ Damjana pita: „Koji Piple?“ Ja kažem: „Piple d Smajling Fejs!“

Kod nas doma kod kuće zvoni telefon. Kad mama digne sluju onda Piple d Smajling Fejs kaže: „Dobar dan! Čuo sam da kod vas mogu da rezervišem dvokrevetnu sobu za letovanje! Da li je to tačno?“ Mama kaže: „Tačno je! Al kako ste prije saznali? Nismo to još ni oglasili!“ Piple kaže: „Saznao sam preko društvenih mreža!“ Mama kaže: „A je li? Ma viš ti kako su te društvene mreže jedno čudo! Čovik samo pomisli da će iznajmljivat sobu turistima i to se odma proširi!“ Piple kaže: „Ako imaš dobre aplikacije, život nema komplikacije!“ Mama se keseri: „To i ja govorin mužu, al on kaže da me kurca ne razumi!“

Onda Piple d Smajling Fejs kaže: „Hteo bi da rezervišem sobu za predsednika naše partije! Ja sam, znate, njegov sekretar! On bi došao tu na letovanje sa ženom! Ako može, mi bi da rezervišemo celi juli!“ Mama pita: „Celi juli?“ Piple kaže: „Da, celi juli! Da li je to u redu?“ Mama kaže: „Pa je, čoviče, kako neće bit u redu! A na koje ime da rezerviramo?“ Piple kaže: „Vojislav Šešelj!“ Mama zine: „Vojislav Šešelj?“ Piple kaže: „Da, Vojislav Šešelj!“ Mama kaže: „Ha, pa nije valjda onaj Vojislav Šešelj?“ Piple d Smajling Fejs kaže: „Gospođo! Samo je jedan Vojislav Šešelj!“ Mama šuti. Onda mama kaže: „Skužajte, jel možete nazvat za kvarat od ure? Samo da provjerin jel nan soba slobodna!“

Učiteljica Smilja je pročitala moju zadaću iz hrvackog i rekla je: „I? Kako ovo završava?“ Ja sam rekao: „Zašto bi završilo? Pa tek je počelo! Triba sačekat nove nastavke!“ Uča Smilja je podviknila: „Kakve nove nastavke, jebate? Pa nije ti ovo sapunica! Dobili ste za zadaću jednostavnu temu da napišete nešto kratko o mami i tati, a ti bi mi pisa u nastavcima! Nema šanse!“ Ja sam rekao: „Ali kad iman štofa za cili roman, učiteljice!“ Uča je rekla: „Kojeg štofa? Jel mi ovde učimo krojenje i šivanje il učimo kako se zadaće iz hrvackog pišu kratko, jasno i sažeto?“ Ja sam šutijo. Uča je rekla: „Aj nemoj mi tu glumit Krležu, molinte lipo, neman ja živaca za čitat vaše lancune! Da si to odma skratija il ću ti zbičit asa u dnevnik! Kapito?“ Ja sam rekao: „Kapito!“

Kod nas doma kod kuće zvoni telefon. Mama se štrecne: „Šta je ovi navra, jebate ćuk, pa nije još prošlo kvarat od ure!“ Tata kaže: „Aj reci Šešeljevom posilnom da nan da još malo vrimena! Ne možemo se tako nabrzinu odlučit između siromaštva i izdaje!“ Kad mama digne sluju onda učiteljica Smilja kaže: „Dobar dan, Smilja ovde! Jel možda Robi doma?“ Mama odahne. Onda mama kaže: „Nije Robi doma! A šta ga tribate?“ Uča Smilja kaže: „Pa još prije dva minuta san mu rekla da skrati zadaću iz hrvackog, a on se posli toga nikako ne pojavljuje u školi! Uopće ne znan di je on! Sad mi je već vuna da mu se nije nešto desilo!“ Mama vikne: „Cila dva minuta ne ide u školu?! Pa ja ću ga ubit, majkemi!“ Uča kaže: „A je, ne bi ga bilo loše malo odgojno isprepičkat!“

Onda mama pita: „A šta je to bilo sa zadaćom iz hrvackog?“ Učiteljica Smilja kaže: „Zadala san in temu da napišu nešto kratko o mami i tati, a on se raspisa u nastavcima! Zaglumija lola Krležu, pa san mu naredila da to skrati!“ Mama pita: „A šta je pisa?“ Uča kaže: „Ma neke markove konake, ono, proliv dosadni, živa škovaca od zadaće! Ka u stilu da su mu mama i tata iznajmili sobu Vojislavu Šešelju, a njega i sestricu poslali spavat u drvarnicu sa pantaganama…“ Mama krikne: „Ajme koja guba laživa!“ Uča kaže: „Pa to san mu i ja rekla! Šta imaš toliko drobit i mrčit papir u nastavcima, čoviče, kad ti ono šta si tija reć stane u jednu rečenicu!“ Mama pita: „A šta je to on tija reć?“ Uča kaže: „Da roditeljima *ebe mater četničku!“
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12356
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Has thanked: 35 times
Been thanked: 337 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mirelam » 16 May 2019, 19:58

Viktor Ivančić: Slučaj Kusturica - Mozak na službenom putu

Emir Kusturica, redatelj, graditelj i savjetnik Milorada Dodika, reagirao je na portalu Iskra.co („elektronske novine Andrićgrada“: „svetla strana sveta“) na fragment mog eseja iz knjige „Iza sedam logora“ – fragment u vidu pisma, inače u cijelosti izmišljenog, a to će reći u cijelosti istinitog, što ga je ratni zločinac Milan Lukić iz zatvora u Estoniji poslao projektantu „srednjovjekovnog grada inspirisanog djelima i likovima nobelovca Ive Andrća“ u Višegradu – i kada sam to autorsko štivo pročitao (bolje rečeno: pokušao pročitati), uvidjeh u kakvu sam se gustu i gadnu kašu uvalio.
Izuzev nedvosmislene poruke da sam ja ustaša i osoba od posebnoga (posthumnog?) povjerenja Ante Pavelića, avaj, nisam u tome sastavku uspio razumjeti ama baš ništa. Pokušaj konzumacije Kusturičina teksta predstavlja jedinstveno iskustvo, već poslije pola rečenice osjećaš se kao da ti roj mahnitih pčela zuji u glavi: frcaju zavjere, lete tajni dokumenti, jurišaju povijesne ličnosti, smjenjuju se atraktivne destinacije, sijevaju noževi, izniču korpe pune srpskih očiju, a u općem metežu brišu se uobičajene gramatičke konvencije, terevenče padeži, miješaju se velika i mala slova, zarezi nestaju na putu od Vatikana do sjedišta FBI-ja, pa logika i namjera sveg tog kaotičnog buncanja bez bilo kakve unutrašnje povezanosti i strukture prosječnome umu ostaju nedokučive, osim ako je autor imao ideju poetikom raspojasanih nesuvislosti dati do znanja kako smisao leži u tome da smisla nema.
Sreća te je Senad Avdić – kojeg je Kusturica manirom retardirana uličara zasuo ličnim uvredama – na portalu Slobodna Bosna takvo unikatno bulažnjenje podvrgnuo primjerenoj dekonstrukciji, sitno ga nasjeckao i vratio pošiljatelju, lišivši me dobrog dijela nevolje: nemam tome majstorskom radu što dodati ni oduzeti, štoviše, bez krzmanja bih ga supotpisao. Priložit ću stoga tek dva-tri slovca glede Jasenovca…
Uglavnom, upinjući se imitirati moj epistolarni pristup temi, Emir Kusturica piše pismo koje mi kao šalje Ante Pavelić, zahvaljujući mi što sam po oslobođenju Jasenovca zdipio dokumente i utajio fakte o milijun žrtava ustaškog logora, a onda u manje od tri kartice teksta nadire respektabilna gomila, redaju se Adolf Hitler, Josip Broz, Jovan Rašković, Vinston Čerčil, Pio XII, Dijana Budisavljević, Kurcio Malaparte, Ante Starčević, Maks Luburić, Vladko Maček, Miroslav Krleža, Hitler u podmornici bježi u Argentinu, partizani pod mojim nadzorom pustoše dokumentaciju u Jasenovcu, Tito u Napulju trusi viski s Vinstonom, ja prebacujem ustaške oficire u Vatikan, Tito u Sikstinskoj kapeli s Pijom dogovara smještaj, partizani ulaze u Rijeku i Trst kako bi omogućili ustašama da pobjegnu iz Zagreba, FBI deklasificira tajne spise, Malaparte izvještava o korpi punoj srpskih očiju, Pavelić to demantira tvrdnjom da je korpa tek dopola puna, Kusturica procjenjuje kako je srpskih očiju u svakom slučaju pun Kurcio… Bog te mazo!
Priznajem da su mi od bubnjanja i intenziteta senzacija zamalo iskočile oči, mada nisu srpske, i da sam na jedvite jade uspio zadržati staloženost: u redu, autor se drži principa „što na umu, to na drumu“, što znači da mu je mozak na službenom putu, nitko iole normalan ne može ga slijediti na tom putovanju, na takav se tip ekspedicija uputno osvrnuti samo sa sigurnoga odstojanja, a u cijeloj stvari ipak ima i zrnce humora, naime, komično je to što pisac svoje štivo smatra satiričnim, iako sve upućuje na to da je riječ o žanru dijagnoze.
Osim toga, imajući u vidu trenutno stanje mojih dionica u tzv. hrvatskom društvu – gdje u službenoj percepciji osciliram između jugokomunista i četnika, ovisno o afinitetu lovaca na nacionalne izdajnike – ne mogu reći kako mi naročito škodi da me neka prosrpska budala okarakterizira kao ustašu. To u stanovitoj mjeri relaksira, jer su se etikete što ih tridesetak godina nosim prilično ofucale, pa mu ovo dođe poput obnavljanja garderobe. Ne znam kako bi mogao glasiti naslov filma o ustaškoj uroti što se vrti u Kusturičinoj glavi – „Za dom vješanje“? – no vlasniku tikve možda bih morao i zahvaliti što se, dodjeljujući mi glavnu ulogu, trudi popraviti moj položaj u sredini gdje živim, radim i čupam pa sadim. On o tome ne vodi računa, dakako, njemu su ionako svi Hrvati isti, uključujući one za koje on samo pretpostavlja da su Hrvati, ali svejedno: biti četnik za ustaše, a ustaša za četnike, može li čovjek poželjeti kvalitetnije socijalno zbrinjavanje?
Budući da je prije mjesec dana, u društvu ministra kulture i informisanja Republike Srbije Vladana Vukosavljevića, Kusturica najavio snimanje filma o ustaškome logoru i genocidu nad srpskim narodom u NDH, da je obznanjeno kako je država za taj umjetničko-propagandni pothvat već rezervirala potrebna sredstva, te će sunuti značajan novac u ekranizirani Jasenovac (ministar je tom prilikom rekao da se radi o „velikoj i zjapećoj rani na temu našeg naroda i našeg istorijskog pamćenja“, a redatelj objasnio kako njegov film „treba da pokaže kako smo tamo stradali“, odnosno „da izađe iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“), nekako slutim da bi ona logički nesavladiva gungula u Kusturičinu sastavku, gdje Tito, Vinston, Pio i ekipa uz viski i Mikelanđelove freske kuju planove o zatiranju svekolikog srpstva, mogla biti radna verzija sinopsisa za budući triler, nukleus iz kojega će izrasti scenarij s dostatnom količinom tendencioznih stupidarija da zadovolji i državu i državnog umjetnika, a u konačnici rezultira veličanstvenim prizorima pravoslavnog mučeništva.
Premda znam vrlo precizan odgovor, ipak ću, da bih približio redateljevu moralnu optiku, izložiti pitanje koje mi je u okviru ove gnjavatorske prepiske jedino interesantno:
Zašto je, dok piše pismo koje tobože Pavelić meni šalje, Kusturici potrebno da jasenovačkih žrtava bude baš milijun, dakle barem deset puta više nego što ih evidentira ozbiljna i vjerodostojna historiografija? Zašto mu je taj hipertrofirani milijunčić od presudne važnosti?
A evo odmah i odgovora:
Zato da se – u polju kolektivne mitske svijesti po kojemu bez prestanka baulja – ne ostavi mogućnost da broj Srba ubijenih u Jasenovcu bude dosegnut brojem žrtava za čije je ubijanje Jasenovac poslužio kao lažno opravdanje.
Da, stvar je upravo toliko jednostavna. Tim pitanjem i tim odgovorom, što se mene tiče, apsolviran je kompletan slučaj Nemanja. A kako nisam siguran da će mu mentalne prilike omogućiti da to razumije, čini mi se najprikladnijim izravno mu to dati do znanja uz zdravu ustašku poruku:
Puca meni prsluk, Kusturice, za tvoj Jasenovac! Živo me boli Kurcio za tvoju košaru punu srpskih očiju kojom pozivaš na slijepu mržnju!
Jer taj Jasenovac kojim proslavljeni filmski umjetnik ispire usta i draška osvetničke strasti svojih poklonika, a uskoro će ga valjda osnažiti i fikcijom na velikom ekranu, spada u klasičan mitski inventar, poput Svetog Kosova, kao mukli nacionalni narativ o ekskluzivnom patništvu čija javna upotreba, praćena ideološkom destilerijom patvorenih suza, pouzdano ne služi ni istini ni opomeni, ponajmanje iskazivanju pijeteta, već goloj manipulaciji onoga Bećkovićevog „ostatka zaklanog naroda“ koji ima biti nagovoren i emocionalno pripremljen na zbijanje redova, brušenje noževa i zborno škrgutanje zubima.
S ovoliko godina u kostima i ovolikim iskustvom s balkanskim političkim, intelektualnim i kulturnim šljamom savršeno lako prepoznajem memorijalne i komemorativne forme ratnoga huškanja – o tome sam, uostalom, ispisao stotine stranica – a među njima i takve manevre gdje će kapitalno gubilište, poput neke žalobno-traumatične maternice, biti nepresušan izvor samoabolicije i jedna od licenci za odriješene ruke, ili konkretnije: gdje će nadraživanje zločinom u Jasenovcu poslužiti i izvršenju i poricanju zločina u Višegradu.
Što se kamenoklesara tiče, jasenovačko stratište i višegradsko gradilište pripadaju istoj duhovnoj avanturi. U Kusturici je službena srpska mitomanija dobila svoga vodećeg mitomanijaka, i ja nemam nikakvih dvojbi oko toga što će se zbiti kada primi novu tranšu državnih milijuna sa specificiranom namjenom. Snimi li film o Jasenovcu, bit će to umjetnički doprinos ekonomiji nacionalne srdžbe: redatelj će žrtve genocida investirati u buduća krvoprolića.
Prije tri godine u Hrvatskoj je upriličena premijera dokumentarnog filma Jakova Sedlara „Jasenovac – istina“ – u kojemu je ustaški logor smrti prikazan kao luksuzno hotelsko odmaralište i poprište bogatih kulturno-umjetničkih aktivnosti, dok su masovna ubojstva pripisana partizanima – a pri kraju toga slikopisa osvanula je, uz ostale, i moja fotografija, u vidu potjernice, s optužbom da sam prokleti Jugoslaven, „ljevičarski fašist“, izrod koji izaziva „podjele u hrvatskom biću“ i inzistiranjem na genocidnom karakteru Jasenovca nabija „kolektivnu krivnju hrvatskom narodu“. I kada me sada konstruktor Andrićgrada istim povodom prikazuje kao ustašu, to samo na karikaturalan način potvrđuje da su odurni hrvatski revizionizam i srpska žrtvoslovna pornografija – reprezentirani kroz Sedlara i Kusturicu – u svome provizornom antagonizmu perfektno usuglašeni i osuđeni na to da se uzajamno prehranjuju.
Da i ne spominjem na svoj način opscenu multi-kulti prirodu ovdašnjih tragedija zabune, gdje se jedan Židov ostvaruje kao hrvatsko-katolički, a jedan musliman kao srpsko-pravoslavni fanatik. Jedan se emancipira od svoga neželjenog židovstva negirajući holokaust, a drugi nadilazi svoje prezreno muslimanstvo ignorirajući pokolje nad Bošnjacima. Nije me, istini za volju, naročito briga za taj identitetski bućkuriš, no nema sumnje da je međusobni zagrljaj istovremeno i ljigav i čvrst, nalik zmijskome klupku sjedinjenom u zajedničkoj borbi protiv istine, razuma i morala.
U knjizi „Iza sedam logora“, koja se bavi sponama između kulture i nasilja, točnije: nacionalne kulture i nacionalnog nasilja, Kusturica je sa svojim neimarskim podvigom u Višegradu smješten u marginalni rukavac teksta, što je naposljetku šteta, jer teško da ima stvaralačke pojave koja na pregnantniji način utjelovljuje spomenutu problematiku. Radi toga je, dok podiže monumentalne pseudokulturne hramove u neposrednoj blizini neobilježenih stratišta, toliko grozničavo zaokupljen zlom u dalekom Jasenovcu.
Staviti se na čelo mehanizacije koja će stucati četiri kamenoloma za izgradnju megalomanskoga srpskog memorijalnog kompleksa, najraskošnijeg primjera nacionalističkog kiča na ovim prostorima – sve sa replikom kosovskog manastira Visoki Dečani u njegovu središtu – u gradu gdje ni najsitnijom kamenom pločicom nisu označena mjesta masovnih likvidacija, mjesta gdje su ljudi bili zaklani, ustrijeljeni ili živi zapaljeni – ni u Pionirskoj ulici, ni u Bikićima, ni na Mostu – za takvu veličajnu misiju moraš biti moralni skot od posebne građe, netko tko će imati dovoljno otpornu savjest da realizira kulturnu doradu kolektivnog poricanja što sam je u knjizi opisao u marksističkome ključu: „krvava materijalna baza i mramorna duhovna nadgradnja“.
To je dakle taj refleks i domet etnički modelirane etike: jasenovački užasi potaknut će ga „da pokaže kako smo tamo stradali“, a oni višegradski da naglasi „kako smo se kulturno afirmirali“, to jest da se pobrine da rečeni užasi, preko grotesknoga arhitektonskog dočaravanja kulturne afirmacije, ne izađu „iz sfere našeg pristanka da toga nije bilo“. Daje se, drugim riječima, isti stari film o srpskoj žrtvi i krvničkom ostatku čovječanstva, a u tom filmu Andrićgrad nije ništa drugo nego nadgrobni spomenik organiziranoj utaji istine. Jedino što je otvoreno pitanje autorske autonomije, jer – ne treba se zavaravati – Kusturica kleše kako vlast svira, i to za solidne honorare.
Uzalud su tu i kočijaško pravoslavlje i kvazisatirične nebuloze po kojima ja plijenim dokumente i tajim jasenovačku istinu, dok Adolf bježi u Ande, Tito i Vinston piju s Pijom, a Kurcio prebrojava šarenice. Kusturica je serviser politike koja je proizvela Milana Lukića – sada i u formalnome statusu predsjedničkog savjetnika – dok sam ja, j... ga, uvijek bio zakleti protivnik ideologije koja je stvorila Darija Kordića i ostvarenjima poput Sedlarovih slikopisa reafirmirala Antu Pavelića. To što figuriram kao čvrsta točka suglasnosti između dva šovenska tabora, makar mi lijepili etikete prividno suprotna predznaka – pa bi me jedni uklonili kao četnika, a drugi kao ustašu – tek je argument više za neospornu istinu da su Sedlar i Kusturica duhovna braća.
Ukoliko se pak višegradski građevinski poduzetnik i vlasnik portala Iskra.co, zbog svojeg silnog redateljskog dara, osjeća dekomodiranim kada ga se dovodi u blisku vezu s hrvatskim filmskim diletantom, morao bi znati, najprije, da uz „svetlu stranu sveta“ možda postoji i mračna strana svetla, a zatim, mnogo važnije, da vrijeme gasi mnogo toga, ako već ne liječi one „velike i zjapeće rane“ što ih spominje njegov ministar, rane za koje su ranoholičali predvidjeli da ostanu zauvijek svježe. Jedna od sigurnijih posljedica dugotrajnoga ljubavnog zagrljaja s vlašću je truljenje talenta. A tada preostaje samo da se čitav predaš naciji i svetom tlu. Humus in fabula.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Jun 2019, 16:58

Igre zla s prijestolja

Zlatko Dizdarević


Kada bezakonje, nasilje i bezvlašće za širu javnost postanu rutina i svakodnevnica, skoro pa je već kasno i za zvono na uzbunu. Jer ako se i pozvoni, a teško je da hoće jer prethodna tišina nije vladala tek tako, slučajno, već je nekome trebala, jasno je kako su stvari iskoračile s terena pojedinačnog incidenta i prešle u ono letargično – »šta ćeš, tako nam je kako nam je...« :cudi

Evo, posvuda unaokolo dugo već i masovno svjedočimo koječemu što jeste posljedica bezakonja u širokoj lepezi. Dešavaju se nasilja svake vrste nad kojima se još uvijek normalni zgražavaju. Ohrabreni sadisti, manijaci, siledžije i zlikovci uz tek dobro organizirane »obične« kriminalce i lopove raznih vrsta zadovoljno nastavljaju svoj posao dalje ispravno sluteći da mnogih kazni više neće biti. A i ako hoće, to više nije ni blizu onome što normalan čovjek smatra ispravnim i odgovarajućim. Šprdanja i manipulacije s pravosuđem dosegli su nivo koji je, jednostavno kazano, stimulacija za dalje ismijavanje i države i društva.

Potrčati za nekim po gradu da bi ga se ni kriva ni dužna iscipelarilo jer se manijacima ne sviđaju imena nepoznate žrtve, njihovo porijeklo i »krvna grupa«, ili 88 puta zabiti nož u djevojku koja te ostavila s razlogom pa sudski cinično dokazivati dugotrajnu ugroženost i nasilje nad sobom, ili rutinski negirati i pravdati korumpiranje visoko rangiranog funkcionera u pravosudnoj hijerarhiji u državi – tek su usputno pomenuta »djela« kojima se javnost minulih dana bavi u Hrvatskoj i BiH, uz sasvim sitnu nelagodu jer sve tek sluti na novu realnost što se počinje otimati loše zamišljenoj kontroli. Možda i uzdrmanim vizijama vladanja.

Ipak, otimanje kontroli nad ludilima razne vrste postaje polako svakodnevnica u onome što nas itekako određuje kao društva. Zlo je postalo svakodnevnica nad kojom se predugo odmahivalo rukom mimo svega što postojeći zakoni jasno detektiraju. Logika je bila, pa šta? Ta se realnost uredno udisala kao usud. A stvorena je ne kao usud, već kao »politička taktika i strategija« u čemu su se gore, na prijestoljima, čini se preigrali...

Zlo kao operativna poluga u službi vlasti, očigledno se otelo. Možda se gore, odakle se vlada, doista mislilo da će se najmanji mogući formati koji ispiru mozak raji grotesknim idiotlucima u ime »slobode i demokracije« i definitivno etablirati zavazda, poslušni i zahvalni. I da će se zatezanjem i popuštanjem, kako i kada odgovara vladajućoj strukturi, vladati rajom dovijeka.

Prevladavajuća realnost u odnosima svakog društva izvjesno proističe iz ukupno dostignutih i vremenom podrazumijevajućih odnosa, proklamiranih ili osporenih uzusa i standarda.

Nju stvaraju ljudi kao pojedinci i društvo kao cjelina. Velikih i trajnih prevara tu teško može biti. U to mogu vjerovati samo »lideri« malih formata. A to nam se eto dešava na prostoru na kojem živimo čak i neovisno od granica kojima smo se odijelili. Bezgranično je i ubrzano otklizavanje u nešto što se poprilično teško moglo zamisliti kao baš normalno i uobičajeno do prije samo nekoliko decenija. Nije riječ toliko ni o kriminalnim činima koliko o reakcijama na njih.

Zato imamo sliku realnosti kakvu imamo kroz afere raznih vrsta i kalibara, u rasponu od grotesknog Mamića, pomenute nacionalističko huliganske Torcide, snimljenog »potkivanja« i političke zaštite kriminala pravosudnog lidera Tegeltije u Sarajevu, do pokušaja odbrane manijaka Davida Komšića koji, eto, sadistički traži i da ga se pozove na sjednicu Vrhovnog suda (?!) da bi mu se uvažili razlozi monstruoznog zločina... Bezbrojne takve i slične epizode jesu slika današnje realnosti koja je, naprosto, nadvladala.

Na svu sreću, jeste dio te realnosti sa sasvim druge strane i mlada Ivana Marković, gradonačelnikovica Supetra koja, reklo bi se ležerno i uz osmijeh, odvrati velikim »ne« pokušajima i refašizacije i huliganstva u svom gradiću na Braču. Žena, kao poveliki povod za divljenje, ima jasan civilizacijski stav, nema dileme da ga treba glasno kazati i braniti. Za divno čudo – očigledno baš zato što je takva – dobila je glatko i izbore za mjesto na kojem je. Rekao bi nekada normalan čovjek, šta je tu čudo?

Čudo je što su se oni s prijestolja oglasili nakon što je Ivana glatko i jasno kazala što je kazala a normalni ljudi te riječi prepoznali kao istinite, iz duše, uvjerenja i osjećanja obaveze da se moraju kazati. I pomalo je cinično ma koliko bilo odjednom važno, što je osuda Torcidinih huligana pristigla i s Pantovčaka, iz Banskih dvora i sa sličnih mjesta na kojima je ta »Torcida« direktno i indirektno proizvođena, stimulirana i doživljavana kao domoljublje. Sve sada tukne na strah prijestolja da se kontrola nad »europskom uljudbom« pogubila i da puno toga što se činilo učinkovitim i hvaljenim na tom terenu Bruxellesa i Strasbourga više ne pije vode.

U Bosni i Hercegovini na tom terenu »lideri« još kasne pa političke ljigavosti i kriminal, osionost i nezajažljivost malih kojima se učinilo da svojim mudrostima nebo dodiruju, još uvijek opstaju. Beskrajno je učinkovita trojna bratska taktika održavanja svekolikih poraza društva i države u ime pobjeda interesa pojedinaca i kartela u kojima djeluju. Dovoljan dokaz je i u činjenici da takav »sistem« brani svoje pravosuđe nad pravdom i zakonima u ime naroda, uz sporadičnu kobajagi uznemirenost tzv. međunarodne zajednice kojoj je, vele, eto baš pomalo neprijatno zbog toga.

Šta je, ustvari, povod svemu ovome. Čini se ipak barem početna ali uočljiva pomjeranja u svakodnevnici koja se ne može sakriti pod tepih, ma kako debeo bio. Nije gubljenje mnogih civilizacijskih standarda što nas je zadesilo, palo s neba. Svekolika moralna, duhovna, profesionalna, politička i elementarno civilizacijska degradacija koja je izbacila na površinu države i društva istinski male gabarite, uz pripadajuću »nesvijest« opijenih sljedbenika i mnogih profitera, radikalno je utjecala na promjenu sistema vrijednosti unaokolo.

Kriminalom i debiliziranjem društva se svjesno i ciljano upravljalo. Popuštalo i zatezalo kada je i kako zatrebalo dirigentima dobitničkog društvenog jada. Do filozofije su uzdignuti samo profit i lični interesi. I silom, naravno, kada zatreba. Taj fenomen nije lokalni niti samo regionalni. Vidljiv je kao planetarni. Ipak, ovdje u nas, priča se polako primiče crvenoj liniji preko koje će se teže vladati lažima i prevarama. Ljudi se evo, ispotiha već pomalo uzbuđuju u normalnim okolnostima toliko običnim, jednostavnim, ljudskim i elementarno moralnim gestovima poput Ivane Marković iz Supetra i sličnih kakvih valjda još ima.

Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike – ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.

Tu velike mudrosti nema.


novilist.hr

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 23 guests