Evo malo istorije.
Poslednji haremi u Osmanskom carstvu zatvoreni su 1909, a od nekoliko desetina tisuća konkubina koje su tijekom vjekova u njima bile zatočene, najučuvenija - Turci bi možda rekli i “najozloglašenija” - ostala je Rokselana, zvana “Ruskinja”. Ova pametna i ambiciozna ljepotica, sitna i energična, s malim prćastim nosom i prodornim očima, prema poljskom predanju, bila je Aleksandra Lisovska, kći siromašnog pravoslavnog sveštenika iz Rohatina, mjesta negdje u Karpatima. Zarobili su je, navodno, tatarski pljačkaši, a onda prodali velikom veziru Ibrahim-paši, koji ju je dao Sulejmanu Veličanstvenom, vjerovatno najvećem vladaru u povijesti. Osmanske države. Ništa se zapravo ne zna o njenoj obiteljii, djetinjstvu i obrazovanju, pa se kao povjesna osoba spominje tek 1526, kad je iz svađe sa sultanovom glavnom konkubinom izašla okrvavljena.
Poraz u toj tučnjavi - namjerno režiran, bio je jedna od Rokselaninih najdomišljatijih strategija. Već je bila druga kaduna, tj. kraljevska konkubina, ali je Tatarka Gulbahar (naša Mahidevran), prva kaduna i majka prestolonaslednika, princa Mustafe, bila nepromostiva prepreka koja ju je sprječavala da postane Sulejmanova glavna konkubina. Za vreme jedne svađe, Rokselana je izazvala Gulbahar, koja je upala u zamku. Povukla je Rokselanu za kosu, noktima joj izgrebala i privremeno nagrdila prelepo lice. Ali Gulbaharin trijumf bio je Pirova pobeda. Iako je Rokselana izazvala napad, znala je da strogi haremski protokol zabranjuje protivnapad, jer je kazna - izbacivanja iz hrama. Zato je prosto primala udarce besne protivnice. Danima posle tuče, odbijala je Sulejmanove pozive pod izgovorom da je unakažena. Sulejman je bio tako užasnut i ljut da je izbacio Gulbahar, a Rokselana je ubrzo postala prva kaduna. Sulejman je imao 30 godina, a Rokselana mnogo manje kad je uspjela postati prva konkubina i navede sultana da njenu prethodnicu Gulbahar istjera iz harema. Vladar se posvetio isključivo Rokselani, što je bila nečuvena odluka za čovjeka koji je imao mogućnost birati tisuće žena... Išao je dotle da je ugovarao brakove za najlepše žene u hramu, kako bi ublažio Rokselaninu ljubomoru. Jedan strani posmatrač čudio se što “ovaj održava takvu odanost da svi njegovi podanici govore da ga je ona začarala i nazivaju je vješticom”.
Zbilja, njegova vjernost jednoj ženi bila je jedinstvena među osmanskim carevima. Rokselana nije obraćala pažnju na rastuću zlobu prema njoj. Milijuni Turaka mogu mogu ju mrziti, ali je obožava jedini koji joj nešto znači. No, ona nije mogla da promeni činjenicu da je Mustafa, sin osramoćene Gulbahar, ostao Sulejmanov naslednik. Rokselanu je užasavalo to što će, kad Mustafa postane sultan, kodeks od njega zahtjevati da pogubi trojicu svoje polubraće: Džihangira, Selima i Bajazida, njenih sinova.
Taj bratoubilački zakon proistekao je iz iskrivljenog tumačenja kuranskog stiha “što znači smrt jednog princa u poređenju s gubitkom jedne pokrajine”, a svrha mu je bila da sprječi iscrpljujuće borbe za vladarsku moć. Kako se Mustafa bližio punoljetstvu, Rokselana je postojala sve očajnija i nagovarala je Sulejmana da ga premješta na razne udaljene položaje. Tako je oslabila Mustafin utjecaj na oca. Gulbahar, živeći s Mustafom, za sinom je išla u ta sumorna zabita mjesta i bila uklonjena kao druga moguća pretnja.
Rokselanina sljedeća meta bio je nadmeni veliki vezir Ibrahim- paša, Sulejmanov povjerenik, upravnik i zet. Njih dvojica su bili nerazdvojni, čak su spavali u susjednim sobama. Ibrahim-paša je bio onoliko odan Sulejmanu koliko Sulejman Rokselani, a njega je štitila i Hafsa Hatun, Sultana Valida. Ali kad je 1535. Hafsa Hatun umrla, Ibrahim je izgubio najvažnijeg saveznika. Rokselana je neumoljivo iskoristila svoju prednost i Sulejmana okrenula protiv njegovog starog prijatelja. Njen je uspeh bio uspješan u noći 14. ožujka 1536. sultan je pozvao sarajske plaćene siledžije, mutavce koji nikad ne bi mogli da ga izdaju, i naredio im da zadave Ibrahim-pašu. Veliki se vezir borio za život braneći se od njemih ubojica. Sledećeg su dana sluge otkrile njegov leš. Odjeća mu je bila iskidana, a zidovi spavaće sobe umrljani krvlju.
Iako je Ibrahim-paša bio kršćanin, Sulejman ga je sahranio u derviškom manastiru, bez nadgrobnog spomenika, kao lutalicu, a ne drugog najmoćnijeg čoveka u Osmanskom carstvu. Rokselana je mnogo ranije već uklonila svoje suparnice, a sada iz sljepe ljubomore i Sulejmanovog najodanijeg i najsposobnijeg povjerenika. Staru palaću uništio je 1540. strahovit požar, usljed kojeg je na stotine konkubina, evnuha i robova ostalo bez doma. Rokselana je odmah ubjedila Sulejmana da je smjesti u veliki saraj, iako tamo žene nikad nisu živele. Tu je boravila u samom srcu carske moći i politike. Desetljeće kasnije, kad je nova palaća zamenila prethodnu, Rokselana je ostala tu gdje se zatekla. Tad je već bila stekla toliki utjecaj u vladi da joj povjesničari u zaslugu upisuju začetak vladavine žena Osmanskim carstvom, koja se završila tek 1687.
Ubrzo pošto se pridružila Sulejmanu u velikom saraju, moguće je da ga je Rokselana ubjedila da se oženi njome. Većina Turaka poriče da se Sulejman ikad mogao oženiti kršćankom (premda prisilno preobraćenom u Sslam), strankinjom i konkubinom. Ipak, vjeruje se da su se oženili. Ako je to istina, Rokselana je uspela da naložništvo zamjeni za brak. Kao carica ili prva konkubina, Rokselana je bila i Sulejmanova savjetnica, ali je svu pažnju usredsređivala na to da svoje sinove sačuva od princa Mustafe, koji će nakon očeve smrti morati da ih ubije. Zato je 1553. krivotvorila pismo kojim je Mustafu uplela u pobunu protiv oca. Sulejman, koji nije ništa znao o njenoj podloj zaveri, bio je na mukama šta da uradi, i kolebao se između milosrđa i odmazde. No, Rokselana je sultana nagovarala da Mustafu osudi na tradicionalno pogubljenje davljenjem.
On je najzad doneo odluku i pozvao Mustafu na razgovor. Princ, prethodno upozoren, hrabro je koračao prema ocu, ponosito izjavivši da ako mora umrjeti, rado će smrt primiti od ruke čovjeka koji mu je dao život. Kao i velikog vezira Ibrahim-pašu, zadavile su ga njeme sarajske ubice.
Rokselana je likovala. Njen sin Selim će naslediti oca. Vjerovala je i da izabrani princ nikad neće ukloniti svoju braću, no, nije predvidjela da će njen okrutni sin Bajazit kovati zavjeru da svrgne oca, pa će ga sultan pogubiti. Ipak, nije doživela da vidi sina na prestolu. Umrla je pet godina posle Mustafinog ubojstva, a oplakali su je Sulejman i rjetki podanici.
Zanimljiva je borba oko vlasti izmedju dva brata Selima i Bajazita gdje Mehmed Pasa Sokolovic staje na Selimovu stranu jer je Bajazit bio nadmen,ohol i surov.
PS.Zakon po kojem je najstariji princ ubijao svoju bracu je zaista surov....
Glasam za to da se ova im_ex,ukloni sa teme
no 
