Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore (HNVCG) osudilo je danas otkrivanje spomenika u selu Slatina, u Crnoj Gori , Puniši Račiću, trostrukom osuđenom ubici hrvatskih parlamentarnih zastupnika u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).
"Punišu Račića ne pamti samo hrvatski narod po lošem, već je po svojim zlodjelima poznat i na sjeveru Albanije, na Kosovu, u Bugarskoj, Makedoniji", navodi se u reagovanju HNVCG.
Spomen-ploča Račiću podignuta je u Slatini kod Andrijevice, rodnom selu poslanika koji je 1928. godine u Narodnoj skupštini u Beogradu ubio dvojicu poslanika Hrvatske seljačke stranke (HSS), a trojicu ranio.
Na spomen-obiležju poslanika Narodne radikalne stranke piše da je ona podignuta "znamenitom narodnom poslaniku, Slatinjaninu i Vasojeviću".
Inicijativu da se u Račićevom rodnom mjestu postavi spomen-obiležje pokrenulo je "Bratstvo Račića", a podržali su ga mještani Slatine.
Hrvatsko nacionalno vijeće pozvalo je crnogorske državne institucije "da se i u ovom, kao i u svim drugim slučajevima, striktno poštuje Zakon o o spomen-obilježjima, koji izričito brani podizanje spomenika osobama kakav je bio Račić".
Reagovala je i Hrvatska seljačka stranka koja je najoštrije osudila ovaj čin i pozvala hrvatsku vladu da hitno uputi protestnu notu Crnoj Gori, prenijeli su podgorički mediji.
Hrvatski sabor ranije je 20. juna proglasio Danom sjećanja na Stjepana Radića i žrtve atentata, podsećaju u HSS-u.
Kako se desilo ubistvo?
Već do 1928. godine u narodnoj skupštini Jugoslavije su vođeni oštri sukobi. Ozbiljne diskusije su zamijenjene uvredama, prijetnjama, pa čak i psovkama. Poslanici su nerijetko lupali po stolovima poslaničkih klupa, ne dozvoljavajući govor na podijumu, a nerijetko su se razbijale i klupe. Vodeći hrvatski političar Stjepan Radić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke, prijetio je kako se Hrvatska već sprema na otcjepljenje od ostatka države (što se kasnije ispostavilo kao neistina).
Svojim žustrim govorima je izazivao nered, zbog čega ga je predsjednik skupštine Ninko Perić ukupno 10 puta udaljio sa sjednice. Vrhunac sukoba je bio kada poslanici više nisu ni negirali da podržavaju nasilje u zakonodavnom tijelu; naime, jedan poslanik Saveza zemljoradnika je izjavio kako on iz parlamenta "bez krvi ne izlazi".
Sjednica je bila prekinuta, a policijski komesar Dragi Jovanović je upao u nju sa šest žandarma, s namjerom da uvede red i iznese silom poslanike koji su bili kažnjeni udaljavanjem, a nisu htjeli da izađu. Izbacivanje poslanika silom neki političari su prihvatili sa velikim negodovanjem.
Predsjednik Samostalne demokratske stranke Svetozar Pribićević je tvrdio da „čak ni Mađari nisu tako postupali prema poslanicima koji su legitimno opstruirali rad narodnog predstavništva“, dok je Stjepan Radić tvrdio da je to ključni čin počev od kojeg više ne može biti ikakvog podilaženja "srbijanskoj hegemoniji". Sve je ovo dovelo do zaoštravanja odnosa u Narodnoj skupštini među poslanicima.
Narodni poslanik i predsjednik kluba HSS, kao jedan od lidera opozicije, na slijedećoj sjednici je optužio poslanike vladajuće većine da dolaze u parlament samo radi glasanja, a ostatak vremena provode „samo u rakijašnicama“. U tom duhu je jednom prilikom poslanicima vladajuće većine sa klupe doviknuo „Hajde, stoko, čas gore, čas dole!“. Kada je neko iz većine spomenuo veliki rat i junaštvo u borbama „za Kralja i otadžbinu“, Pavao Radić je glasno upitao „Koliko košta ta vaša srpska krv? Koliko košta Kajmakčalan? Da platimo - pa da budemo mirni!“
Račić vadi revolver...
Večer i noć uoči odlaska u Narodnu skupštinu, Stjepan Radić proveo je u kući svoga sinovca Pavla Radića, u Beogradu. Dvadeset i dva sata prije atentata uredništvu svojih novina Narodni val izdiktirao je članak koji je potom objavljen na prvoj stranici, na sam dan atentata, pod naslovom Paklenski plan Velje Vukićevića i podnaslovima U očajanju predsjednik vlade spreman na sve i Što to snuje Velja Vukićević s Dragomirom Jankovićem?.
] U njemu je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukićević (predsjednik vlade) spreman na sve i da ono što su njegove novine Jedinstvo pisale, da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije samo puka prijetnja.
Ujutro, 20. juna 1928.godine, posjetio ga je njegov bliski suradnik Sekula Drljević, čelnik Crnogorske stranke, i pokušao ga je odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu toga dana, upozorivši ga na opasnost od ubistva koja mu prijeti.
Tog 20. juna 1928, i ovako veoma burna sjednica Narodne skupštine je eskalirala tokom nastupa radikalskog poslanika Tome Popovića, koji je verbalno napao Stjepana Radića, koji je odbijao da se uključi u diskusiju, i uprkos opomeni predsednika skupštine, zaprijetio:
- Ako vaš vođa, Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži sa vrijeđanjem, njegova glava će pasti. Ja vam gospodo to kažem i od toga ne bježim! Ja vam to jamčim!.
Tomu Popovića je za govornicom zamijenio Puniša Račić, radikalski poslanik iz Crne Gore, koji je, pošto je pozdravio držanje poslanika Popovića i sam zaprijetio:
- I gospodo, kao Srbin i narodni poslanik prema svojoj naciji i otadžbini otvoreno kažem, da ću upotrijebiti i drugo oružje, koje treba da zaštiti interese srpstva...
Pošto je poslanik Svetozar Pribićević uzviknuo:
- Hoćete da se u Londonu čuje da se ovde prijeti oružjem!, Račić je nastavio:
- Ima nekoliko godina, otkad je trebalo da se naša država konsolidira, kad je trebao naš narod da iskoristi, što je stekao u ratu svojim junaštvima i vjernošću prema saveznicima. Sve dotle je jedan dio naroda upotrebljavao, što je najgore, klevete da ometa sređenje, i izdavao interese našeg naroda i ove naše države.
Na optužbu o izdaji došlo je do velikog uzbuđenja u redovima Seljačke i Samostalne demokratske stranke. Izrevoltiran, poslanik HSS-a Ivan Pernar, (djed aktuelnog hrvatskog zastupnika Ivana Pernara) prišao je Račiću koji je silazio sa govornice i doviknuo mu:
- Opljačkao si begove!
Račić je prvo pozvao predsjedavajućeg Ninka Perića da kazni Pernara, i vratio se na govornicu, gde je uzviknuo:
- Ako ga ne kaznite, ja ću da ga kaznim. Ja ću se lično obračunati sa njime. Ko god bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginuće!
Predsjednik skupštine je u tom trenutku iz nerazjašnjenih razloga napustio dvoranu. Tada je Račić izvadio pištolj i prvo pucao u Pernara, ranivši ga. Račić je zatim pokušao da ubije Radića i Pribićevića koji su sjedili jedan iza drugog, ali je umjesto njih ubio Đuru Basaričeka i ranio Stjepana Granđu. Obojica su pokušala da spasu Radića od Raćića. Potom je Račić ranio Radića u stomak. Kada je Pavle Radić pritrčao u pomoć svom stricu, Račić uzviknuo:
- Tebe sam tražio - i usmrtio Pavla Radića.
Račić je otišao iz skupštine i automobilom svog brata Dragana Bojovića se odvezao u grad. Sutradan se Račić sa Bojovićem pojavio kod ministra unutrašnjih poslova Antona Korošeca i predao se.
Stjepana Radića je odnesen u bolnicu i 8. avgusta je preminuo.
Posljedice
Nakon ubistava, hrvatska opozicija se kompletno povukla iz skupštine, izjavivši da se neće vratiti u skuptšinu u kojoj je ubijeno nekoliko njenih poslanika. 1. avgusta, na sastanku u Zagrebu, su osudili proglašenje Kraljevine SHS od 1. decembra i zatražili da se pregovori o ujedinjenju počnu ispočetka.
Već 1. septembra 1928. konferencija Hrvatske stranke prava u Zagrebu donosi odluku o samostalnosti i nezavisnosti Hrvatske.
Već 6. januara 1929. kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu kojom se onemogućuje svaki legalni politički rad. Dan po zavođenju diktature, 7. januara, dr Ante Pavelić tajno osniva UHRO (Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija) u Zagrebu, radi borbe protiv tiranije kralja Aleksandra Karađorđevića i Jugoslavije, a za ostvarenje samostalne hrvatske države.
Puniša Račić, član crnogorske omladinske emigracije koju je organizirala Crna ruka, na prijekom sudu je 1944. godine u Beogradu osuđen na smrt i strijeljan.