Priče heroja Bosanske Posavine

[POSAVLJAK]

Svatko ima svoju priču, ova je priča o jednom vremenu i ljudima zatečenim u njemu. Na njih je pao dio povijesne odgovornosti, da na svojim leđima ponesu i dio križa i sudbine našeg naroda, ponajprije u Bosanskoj Posavini, pa onda u cijeloj Bosni i Hrvatskoj. Neki od njih nažalost, više nisu među nama, oni žive u našim sjećanjima i uspomenama. Mnogi su ranjavani i po više puta. Mi smo još uvijek umorni od ratnih stradanja i fizičkih naprezanja, koja su zahtijevala nadljudsku snagu, vrhunsku ratnu vještinu, neizmjernu hrabrost i spremnost na žrtvu.

Mi nerado pričamo o ratu, jer svakoj priči prethode sjećanja, a sjećanja su ponekad uistinu, neizmjerno bolna. Bilo je bolno i to vrijeme koje smo tada proživljavali, a da nismo bili gotovo ni svjesni težine i tragičnosti pojedinih trenutaka. U sjećanjima su tragovi minulih borbi, kao i rane i ožiljci i grobovi koji su ostali za nama. Bili smo i žrtve, i svjedoci tog nesretnog vremena. Zato sada svjedočimo za buduća vremena.Rat je veliko zlo. O Bože, hoće li itko od naraštaja koji dolazi razumjeti poruku umornih ratnika, i zar će neko još poslije svega sanjati o ratu, i kako postati veliki ratnik? Mi to uistinu dobro znamo. Priča o nama je, priča o nastanku i nestanku ratnika.Bog nam je svjedok da nismo to željeli, niti sanjali o tome.U rat smo ušli nespremni i zatečeni u jednom nesretnom povijesnom trenutku, na jednom malom prostoru Bosanske Posavine.
U proljeće 1992, na veliki petak, mi smo se pripremali slaviti Uskrs, a neprijatelji već pripremljeni na svoj krvavi pohod, započeli su rat, granatiranjem naših sela i zauzimanjem Bosanskog Šamca i Brčkog. Mi smo ostali u sredini, naslonjeni na rijeku Savu, a sa svih drugih strana opkoljeni dobro naoružanim agresorima. Tog su proljetnog jutra, u zraku odjeknule prve granate. Zemlja je zadrhtala. Između naših kuća počeli su se dizati gusti oblaci dima i prašine. Bili smo napadnuti na svojoj zemlji. Htjeli su nas istjerati iz naših kuća, počeli su nas ubijati na našim pragovima. Znali smo da se trebamo braniti, a koliko će rat trajati i kakve će posljedice imati za nas, nismo mogli ni sanjati. Toliko su se događaji nizali i izmjenjivali jedan za drugim, iznenada i na brzinu, i uvijek su oni novi, bacali u sjenu, one stare. Kao da mi je sve to opet pred očima. U mojem se sjećanju redaju slike doživljene, ali ne i proživljene do kraja, od silnog gomilanja ratnih slika u bujici vremena. Nekad mi se sve to premotava u nemirnim snovima, taloži se u meni, spremajući se polagano ući u tihi proces zaborava.

Tih vremena, u ratu gotovo nismo ništa znali, u prve borbe smo ušli bez ikakvog iskustva. Imali smo jaku volju, neviđeni ponos, to nas je držalo na okupu, ulijevalo nam hrabrost i snagu da ostanemo na svojim ognjištima i da se suprotstavimo daleko jačem neprijatelju. Vezalo nas je jedno iskreno prijateljstvo, koje se u ratu kroz stalni zajednički život i borbu, svakodnevno povećavalo i postalo nerazdvojno. Štitili smo jedni druge, jedni drugima spašavali živote. Svaki od nas je osjećao sigurnost da u boju neće biti ostavljen i prepušten sam sebi, živjeli smo jedni za druge, i bili smo spremni, boriti se i žrtvovati se jedan za drugoga.

Oko nas su padale kiše granata, padali su stogodišnji hrastovi prelomljeni po sredini. Svakog su se trenutka vezivale detonacije, jedna na drugu,kroz grane su zviždali geleri i meci rasprsnutih granata, zabijali su se u zemlju oko naših glava i zgrčenih udova. U takvim trenucima, kroz glavu su mi strujale svakakve misli, jer tek kad se nađeš u paklenom žarištu borbe, i u surovom vrtlogu rata, možeš shvatiti kako ljudski život tada, malo vrijedi. Boriš se grčevito za život iz pozicije u koju si ušao i iz koje nema povratka...ako nisi brži na okidaču, precizniji i spretniji. Boriš se za svaku stopu zemlje, braniš svoju obitelj,svoj dom, i svoj goli život. U isto vrijeme svojim očima gledaš kako životi nestaju,kako se gase, kako se zemlja natapa krvlju i posipa rasutim udovima, i kako kuće nestaju u plamenu i dimu, i kako poslije svega ostane samo zgarište, gomila pepela. Uz sve to još prisutnost straha i ružnih slika rata, stalna napetost i oprez, i stalna pitanja koja struje kroz glavu : Tko je danas na redu da nestane? Kroz koji dio moga tijela će možda proći usijani komad čelika? Tko li ostaje bez krova, bez oca ili sina, prijatelja ili brata.

Za nama su mnoge stranice ratne povijesti ispisane krvlju, suzama i znojem. U nama još nisu izblijedila sjećanja da bi smo ih trebali obnavljati. S toga nije potrebno spominjati događaje i pojedine bitke koje smo proživjeli. Nit je potrebna pričati o junacima i junaštvima, svi mi to dobro znamo i svi smo na koncu dionice sudionici jedne te iste sudbine. Prolijevali smo svoj vlastiti znoj, krv i suze. Dali smo svoje najljepše godine života, polagali smo svoje živote da bismo sačuvali svoje ognjište.

Onima koji ništa ne znaju o Bosanskoj Posavini, mogu ukratko samo reći ovo: U sudbonosnim i teškim vremenima ostali smo na svojim ognjištima. Najprije smo pobijedili strah, stali smo u obranu i podijelili neizvjesnost i očaj. S vremenom smo sabirali oružje i na taj način osigurali tračak nade u pobjedu. Kada smo bili napadani, pobjeđivali smo neprijatelja, u mnogim bitkama smo ih potukli do nogu, i tako sebi osigurali slobodu do današnjega dana. U vremenu zatišja izgradili smo strpljivost i učvrstili obranu, odsanjali smo mnoge teške, ali i mnoge lijepe i sretne snove. Oni koji su nas upoznali kroz ovo vrijeme rata, divili su nam se. I sam neprijatelj čudio se našoj snazi, a mi...mi se nismo čudili, mi smo stvarali čuda. Zato danas, nakon dugog razdoblja rata i nakon mnogih i surovih bitaka, možemo biti ponosni što smo graditelji naše slavne povijesti, što smo branitelji, nesebični zaštitnici svoga doma, mi smo uradili svoje. Sad oni koji se usude reći da su nas spasili, neka se stide nas spašenih, našom mukom, i našom krvlju. A oni koji kažu da je prestao rat, neka nam sada lijepo vrate naš mir. A oni koji kažu da su zaustavili ubijanje, neka nas povrate iz mrtvih, ili neka nas barem prestanu žive zakopavati.

[laganini]

...respect..što drugo reć..

[dacina_curica]

Poske

De, ne bilo ti (ili nekome ko ima iskustvo iz prve ruke) zapovjedjeno, malo podrobnije objasni konflikt u Posavini (ja licno zaista ne znam nista o tom dijelu).
Hvala.

[Spanac_113]

daj jos Posavljak, nemoj sad stajat!

[Ruana]

Sad sam ovu pricu pokazala jednom covjeku iz Posavine. Dugo se znamo, ali covjek dok je citao zaplaka i rece da je bio u logoru nisam nikad znala.
Pisi Posavljak

[Veca]

[Julia-Klara]

lijepa moja Posavina ne kazu dzaba da smo mi dobri ljudi

[Rum]

Sve je to divno ,divno,divno,divno ,divno i divno jesam rekao divno ali je meni ovih ratnih prica , filmova, preko glave

[fruit]

Sve je to divno ,divno,divno,divno ,divno i divno jesam rekao divno ali je meni ovih ratnih prica , filmova, preko glave

Meni je preko glave gledati momke koji su dali dio tijela za ovu državu i danas se pate dok su oni koji su bili Van ove države danas ministri i "ugledni"privrednici.Poginuli su odavno zaboravljeni (osim njihovih porodica)i uskoro ih se niko neće sjećatim,ali ove ljude svakodnevno srećem ...i oni podsjećaju.Ja nažalost i kad bi htio....nemogu da zaboravim.

[POSAVLJAK]

Pad lijevog krila Bosanske Posavine i izdaja komšija

Iz Orašja su mjesec dana prije rata (početkom četvrtog mjeseca 1992.god.) svi stanovnici srpske nacionalnosti preko noći napustili Orašje, te ih je u samom mjestu ostalo oko 50-ak. U to vrijeme i iza toga, u sablasno pustim srpskim kućama, kod pojedinaca su pronađeni pisani dokumenti o ulicama koje treba zauzeti, s pojedinačnim popisima grupa i pravcima djelovanja, a u više podruma pronađene su zalihe oružja i streljiva na naznačenim punktovima.Tek pojedine „komšije“ su zvale na telefone i pitale „koja je tu vlast?!“ što smo smatrali dobrom zajebancijom.

Bilo je i čistih hrvatskih zaluđenih brakova petokrakom, koji su odmaglili za Beograd, te bi tih par fenomena trebalo posebno izučiti. Da se ništa ne može sakriti i da istina uvijek nakon zločina izađe na vidjelo kad-tad, zna se oduvijek.
Isto tako da se više nelažemo kako su domaći susjedi bili primorani na nešto, te da su sve odrađivali eto tamo neki političari i „krajišnici“ koji su im u pauzama orgijali sa ženama, te ih prisilno mobilizirali, a da su oni bili kuhari, logističari itd. samo naivni će u to povjerovati.

Znalo se za ovo i odmah nakon počinjenog zločina u Kopanicama,Vidovicama i Jenjiću u oraškoj općini. Ali evo i sada, nakon posljednjih godina ekspanzije elektronskih medija, red je da objavim i da ostane zabilježeno tko je to na ovom djeliću Posavine „junački“ reprizno pokušao ognjem i mačem, proglasiti svojim nešto, što nije njegovo. Ne zbog nekog revanšizma i „nekakve kuhinje“ nego radi istine, kako bi se znalo kao i u mnogim drugim mjestima, kako se godinama ponavljao jedan zločinački scenarij, koji je bio toleriran od međunarodne zajednice godinama, kao i to da se ništa ne može sakriti.

Glavni centar za naoružavanje srba u ovom dijelu Posavine išao je preko Laze Mirkića SDS-ovca iz Donjeg Žabara, koji je u „Agroposavini“ (Agreks) skladištio svo naoružanje i potom ga distribuirao po selima. Jedno vrijeme je bio poslanik na Palama, a sastajao se sa Radovanom Karadžićem koji je redovno navraćao do njega na putu za Banja Luku, a par puta se spustio i helikopterom. Danas je bogat i gospodin čo''ek.Dolazilo je oružje iz „JNA“, odasvud, ali mi ćemo samo malo o „komšijama“.

Nakon krvavog Uskrsa 1992.god. kada su junaci ušli u gotovo napuštene Vidovice, Jenjić i Kopanice, gdje je pružen slab otpor zbog nedostatka oružja, počinjen je masakr nad vremešnim stanovnicima koji nisu htjeli napustiti kuće, radilo se uglavnom o starcima i staricama, koji su zvjerski mučeni i likvidirani ispred kuća. Neki od mještana su vučeni traktorom po asfaltu i razapinjani na križ. Za njih neće nitko odgovarati.

Prvu granatu na selo Vidovice ispalio je „junačina“ Dragan Mirosavljević, za kojeg nemam detaljne podatke (komšije bi ih trebale znati) ali se javno hvalisao da je prvi bez ičije naredbe 29.04.1992.god.„raspalio“ iz topa po golorukom narodu u Vidovicama.
Komandant bataljuna je bio bivši elektrodistributer iz Orašja Luka Stević-Ćoro, on je predvodio napad na Vidovice. Crkva u Vidovicama i Jenjiću je minirana po njegovom naređenju. Pošto su zvonici sa crkve pali, netko ih je morao i utržiti, a za to se pobrinuo opet domaći Srbin iz Orašja, Joco Zarić iz biroa za zapošljavanje, koji ih je nakon dovlačenja do Lončara, utržio negdje u Srbiji i podijelio novce. Sljedeći lešinar iz Vidovica je električar iz Lepnice, Savo Janković, koji je svaki dan sa autoprikolicom opljačkane el.satove, bijelu tehniku i ostalo, odvozio k sebi. Konkurent Savi je bio i Mirko Bijelić iz Lepnice, autolimar, koji je opljačkanu robu vozio čak i do Vukovara, gdje je imao rodbinu, a nastanjen je bio u Ulicama za vrijeme rata. Još jedan logističar iz Vidovica i okolice je domaćin Cvjetko Janković, veterinarski tehničar koji je radio samo sa krupnim pokretninama (traktori, prikolice, strojevi).

Isto tako žalim naše prijeratne SDB-ovce s općine za „nečasne rabote“ prije 1992.god. kojima ću dati do znanja da znam za njih i da cijenim što su „ostali sa nama“.One SDB-ovce koji za rata nisu bili tu, a koje povremeno viđam .Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad.Nažalost, ti jahači apokalipse su na svim važnim mjestima diljem ex-Yu, i dobro su umreženi, gotovo kao Internet.Ovu priču posvećujem svim onima koji prije rata nisu znali tko je koje nacije, i onima koji su se kleli u petokraku, Titu i bratstvu-jedinstvou, kao u zjenicu oka svoga, te onima kojima je prvi komšija bio kao (b)rat.

[Spanac_113]

samo nastavi Poske, dobar si

[paparaci]

interesantno je da je toj stoci najvaznije bilo unistiti vjerske objekte i na monstruozan nacin ubijati i muciti narod. prije svega zene, djecu i starce.

[Spanac_113]

ja ni poslije svega ovog sto je bilo ne mogu tu mrznju shvatit.

[paparaci]

pa i neces nikad.
normalnom insanu je takvo nesto nepojmljivo.

[POSAVLJAK]

Izdaja Bosanske Posavine?

Nakon pada Vidovica, 07.04.1992 godine,Europska zajednica je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine. Zbog tog međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine, pretendenti na njezine teritorije, odustaju od plana „A“ i prelaze na plan „B“, „unutrašnju podjelu zemlje.

Sa ciljem planirane podjele države u državi, predsjednici :Radovan Karadžić i Mate Boban, svima iza leđa, 06.05.1992 godine u Grazu, potpisuju neprincipijalan sporazum, kojim se radi osiguranja kompaktnosti prostora i komunikacija, Srbima prepušta koridor u Bosanskoj Posavini. Naime, njih dvojica su došli do saznanja da postoje neke teritorije na dijelu Bosanske Posavine koje su sporne. Zaključili su da ne vrijedi da momci ginu za njih, tako su zaključili, da srpska vojna granica mora biti rijeka Neretva. Tim se sporazumom, dotadašnjeg agresora i neprijatelja, pretvorilo u prijatelja, a žrtvu i saveznika u neprijatelja.

Dva dana nakon tog sporazuma,glavni zapovjednik HVO-a, general Ante Roso, legalne prostore teritorijalne Bosne i Hercegovine, proglašava nelegalnim,s tim zapovijeda povlačenje Hrvatske vojske i prepuštanje teritorija neprijatelju,a oni koji ne bi poštivali tu zapovijed, prijeti razbijanje. Tako je počelo i oružano provođenje Hrvatske separatističke politike. I dok hercegovi prijete razbijanjem muslimana i HOS-ovaca,ako se ne stave pod njihovu komandu i vojna nacionalna obilježja, zajedničke hrvatsko-muslimanske snage Posavine u Bosanskom Brodu, kreću u borbu protiv Jugoslovenske armije i srpskih paravojnih formacija, sa ciljem njihova potiskivanja na jug i onemogućivanja njihovih granatiranja posavskih gradova i sela.

Zbog potiskivanja srpskih snaga na jug, suprotno dogovoru Boban- Karadžić, Hrvatskoj vojsci se zapovijeda povlačenje s prostora koridora. Ta zapovijed se tamošnjim braniteljima HVO-a i narodu, ne govori kako se treba povući na dogovorenu crtu razgraničenja.
Franjo Tuđman je dao zapovijed, da se ne šalju Hrvatske postrojbe u unutrašnjost Bosne i Hercegovine, da se ne šalju u Bosansku Posavinu, nego da se ograniče na obranu Hrvatskih područja. Time su zapravo hrvatsko-muslimanske snage, na području: Dervente, Doboja i Gradačca IZDANE.

Tako su samo dan kasnije, srpske vojne snage kod Modriče probile „Koridor“. Probojem koridora, Republici Srbiji je osiguran život, a multinacionalnoj Posavini smrt. Tako redom padaju: Modriča, Derventa i Odžak. Gubitkom Odžaka, hrvatsko-muslimanske snage Bosanske Posavine, su definitivno izgubile povjerenje u politiku i strategiju vrhovništva, te sustav rukovođenja i zapovijedanja, a potom i borbeno samopouzdanje. (Grad Odžak je pao u ruke agresora bez ispaljenog metka).
07.10.1992 godine, vojska republike srpske je ulaskom u Bosanski Brod, osvojila 90% teritorija Bosanske Posavine, ostalo je samo još pregaziti Općinu Orašje.

[laganini]

ok pos..ako je tuđman izdao posavinu onda ste ovdje svi kontadiktorni..ako je uša u bih onda je agresor ako nije onda je izdajnik...daj jednom se svi dogovorite i zauzmite zajednički stav..a kako neki ovdi kažu da je bih bošnjačka zar nije bilo logično da vam alija osigura obranu..

[Spanac_113]

daj ne kvari i zadnju dobru temu lagani.

[laganini]

..ma ne želim samo sam se ja nasluša teorije zavjera za cili život..da krenem od vukovara..naravno znam iz koje g to izvora ide neki ljudi ne mogu nešto oprostit tuđmanu na ostvarenoj hrvatskoj i ta detuđmanizacija je u 2000 u hrvatskoj imala takvi mah da je i hdz podlega tome..i što..sad nema iole ozbiljnijeg političara u hrvatskoj koji će reć ružnu rič o tuđmanu..ni milanović ni josipović kamoli neko drugi..da bi tuđman žrtvova posavinu taj bi do drine da je moga..

[POSAVLJAK]

..ma ne želim samo sam se ja nasluša teorije zavjera za cili život..da krenem od vukovara..naravno znam iz koje g to izvora ide neki ljudi ne mogu nešto oprostit tuđmanu na ostvarenoj hrvatskoj i ta detuđmanizacija je u 2000 u hrvatskoj imala takvi mah da je i hdz podlega tome..i što..sad nema iole ozbiljnijeg političara u hrvatskoj koji će reć ružnu rič o tuđmanu..ni milanović ni josipović kamoli neko drugi..da bi tuđman žrtvova posavinu taj bi do drine da je moga..

Daytonski sporazum, čije izvješće postoji i dan danas, nosi rukopis Tuđmana i Šuška, koji su potpisali da Bosanska Posavina pripadne Srbima. No, Zubak se nije slagao s predajom Posavine srpskoj strani unatoč već ranije postignutom dogovoru u kojem je Tuđman pristao da Hrvati ostaju bez Posavine. Nakon čina Krešimira Zubaka američke oči su bile uprte u Tuđmana i Šuška i od njih se tražilo objašnjenje s jasno postavljenim pitanjem; kako sad „odjednom“ hrvatska strana (Zubak) postavlja zahtjeve o Posavini kada im je Tuđman već rekao da, kada se tiče Hrvata, u Posavini nema otvorenih pitanja?

Po istom izvješću, jednog od tvoraca Daytonskog sporazuma Holbrookea, Amerikancima su Tuđman i Šušak nonšalantno rekli kako oni trebaju zanemariti Zubaka, te da će u njegovo ime dokument potpisati Jadranko Prlić. Jadranko Prlić je mogao zamijeniti Krešimira Zubaka samo u slučaju njegove odsutnosti, odnosno spriječenosti, a koja se zakonskom regulativom prije svega odnosi na situaciju uslijed smrti predsjednika.Krešimir Zubak niti je bio mrtav, niti je bio odsutan. On jednostavno nije htio potpisati dokument s kojim se na veleizdajnički način okupirani hrvatski nacionalni prostor predaje agresorima.

Hrvatima u Hercegovini složena je priča kako Hrvati u Posavini zapravo nisu Hrvati. Jesu katolici, ali nisu Hrvati i o njima ne treba brinuti kao o ostalim pravim Hrvatima (laganinijevi istomišljenici). Valjda da bi hercegovački narod lakše prihvatio amputaciju Posavine od „zdravog“ hrvatskog tkiva.Poklanjanjem Posavine Srbima riješen je veliki dio Bosne, a za Hrvate banjalučke i tuzlanske regije, pa i drugih enklava s većinskim hrvatskim stanovništvom u Bosni već će se rat pobrinuti i oni ne predstavljaju stratešku prijetnju hrvatskog pitanja u BiH.Ostali su još Hrvati središnje Bosne. Oni su predstavljali problem za sebe. Jedino rješenje za njih je bio ratni sukob s muslimanima. Pa kom' opanci, a kom' obojci. Što se na kraju i dogodilo.

[laganini]

pos nebi tio kvarit ko što špan reče ovu temu ali moraš bit svjestan pod kojim je pritiskom bio tuđman..i misliš da je alija proša bolje...ne mislim da hrvati iz hercegovine imaju takav odnos prema posavini a ja još manje...to što oni vole naglasit svoje hrvatstvo nije samo na uštrb vas nego i nas dalmoša a kamoli neki drugi regija..a da je posavina gubitnik slažem se i nikad neću prežalit to..ja osobno..