Ako postoji osnovan razlog zašto bi neko Hercegovinu poredio s Kalifornijom, onda bi se on morao nalaziti na Dubravskoj visoravni. Vjerovatno je to najbogatiji naš poljoprivredni kraj, prostor koji sam može hraniti polovinu države i jedini hercegovački krajolik bez kamenitih brda. Plodna zemlja, izuzetno vrijedni ljudi, idealna klima...
Idiličnim fotografijama koje možete snimiti vozeći se od Mostara prema Stocu i Čapljini, a preko Gubavice i Domanovića u kasna proljeća ili rane jeseni, nema ravnih. Zeleni brežuljci i plodne njive s vatrometom boja, a sve ispod plavog neba, nešto je što jednostavno morate doživjeti.
Šire shvaćeno i administrativnim riječima definisano, Dubravska visoravan je krška visoravan omeđena kanjonom Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Sniježnicom s istoka, te kanjonom Bregave s juga. Administrativno je podijeljena između tri općine, Mostar, Stolac i Čapljina.
O prelijepom i bogatom dubravskom kraju pričamo s Mustafom, velikim zaljubljenikom u kulturnu baštinu, a posebno svoj rodni kraj. Priča nam kako Dubrave obuhvataju dvadesetak sela, kao što su Domanovići, Bivolje Brdo, Aladinići, Crnići, Opličići, Lokve, Riječice... Prostor koji je nekad nastanjivalo skoro dvadeset hiljada ljudi.
"Ovdje se oduvijek živjelo, samo na Dubravama imaju četiri veća lokaliteta stećaka, a Bivolje Brdo kao naseljeno mjesto spominje se čak 1190. godine, dosta prije Počitelja, a da ne kažem današnjih hercegovačkih centara i središta općina", priča Trbonja, logično navodeći da su ljudi prvo krenuli naseljavati najplodnije krajeve. Ima i teza da je baš na Dubravama Gaj Julije Cezar kazao ono čuveno "Veni, vidi, vici", ali to pripisujemo hercegovačkoj megalomaniji.
Dubrave su prebogati poljoprivredni kraj, od vrsta nije uspijevalo samo ono što se nije sadilo. Pamuk, kikiriki, mnoge vrste za koje mnogi i ne vjeruju da su ikad kod nas bile aktivne u Dubravama su uspijevale.
"Nekad se najviše sadio duhan, kasnije se preko Osmana Pirije i Hepoka koji je bio vrlo aktivan tih godina krenulo saditi breskve. Svako je imao bresaka, od pedeset do pet stotina stabala, neko i više. Ljudi su od breskve živjeli dobro, prodavala se od Ljubljane do Beograda, najviše u Sarajevu, širom po Bosni. Sjećam se predvečerja kad je samo iz Opličića znalo krenuti petnaest do dvadeset punih kamiona robe, od bresaka, bostana, paradajza, paprika, svega", priča nam nostalgično Trbonja.
Mustafa kaže da je 1992. godine kao neko predskazanje bila najplodnija koje se Dubravci sjećaju.
"Već je rat bio krenuo, ta godina je rodila ko nikad do tada. Da je to neko sabrao mogla se prehraniti bar polovina naše Bosne i Hercegovine. Nije bilo kuće koja nije proizvela od dvije do dvadeset tona krompira. Isto kao da je to bio svojevrstan 'išaret', da dolaze teška vremena. Rodilo grožđe, paprike..., a sve kasnije đavo odnio", prisjeća se Trbonja vremena kad je Dubravcima poljoprivreda pala u drugi plan.
Dubrave su nekad bile pune života, kad je naš sagovornik krenuo u prvi razred osnovne škole na Bivolju Brdu je bilo 36 prvačića. Ove godine istu tu školu upisalo možda jedno ili dvoje najmlađih đaka. U osnovnu školu na Domanovićima nekad je bilo upisanih 1.200 učenika, što je danas rijetkost i za naše škole po gradovima.
"Na Domanovićima je bilo kino prije nego u Čapljini, sjećam se kako smo šesdesetih godina gledali 'Adios gringo' sa Giulianom Gemmom. Ja sam imao sedam osam godina, petobanku koštala ulaznica. Kasnije je kino oprema otišla u Čapljinu, tako je nestalo i kina", sjeća se Mustafa Trbonja kako je nekad, za razliku od danas, bio sadržajan život u rodnom kraju.
Danas su dubravska sela pustija nego ikad, mnogi su otišli hiljadama kilometara daleko od porodičnog ognjišta, neki su tu bliže u Mostaru ili Čapljini, ali ne bave se zemljom. Ono što je nekad bilo nezamislivo, da postoji makar pola dunuma zemlje koja se ne obrađuje, danas se često može vidjeti.
Ipak, značajan broj i danas od zemlje žive, teže nego ikad, ali ipak uspijevaju, usmjereni na Veletržnicu u Čapljini. Mnogi su se prebacili na smilje, pa sada sabiraju gubitke. Neki sade jagode, previše se svaštari, priča nam Mustafa Trbonja. Nedostaje sistemskog pristupa i strategije, planske sadnje i mogućnosti sigurnog otkupa uroda sa najplodnije zemlje.
Preko Dubravske visoravni, sigurno jednog od najplodnijih i najljepših prostora u našoj zemlji trebao bi proći u Koridor 5C, a na samom Bivoljem Brdu izgrađena velika petlja. Autoput je projekat od državnog značaja, a poljoprivreda i život ljudi na selu kod nas nikad nije bila posebno bitna, znaju tužnu istinu Dubravci, svjesni vrijednosti svog jedinstvenog i bogatog kraja.
Sintagmu "Hercegovina – Kalifornija" osmislio je vjerovatno veliki vizionar i jedan od najzaslužnijih ljudi za razvoj Hercegovine, prvi direktor poljopivrednog giganta Hepoka, Osman Pirija. Sumnjamo da mu je to igdje drugo moglo pasti na um nego u Dubravama, negdje između Lokava i Opličića, možda oko Aladinića, jer jedino tu Hercegovina zaista i podsjeća na Kaliforniju.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
