Re: Thus Spoke Socrates
Posted: 31 Oct 2018, 15:16
Na bosanski forum svi unose radost. Neko svojim dolaskom, a neko odlaskom. Vraćamo kredite, priređujemo šokiranja i ibrete. Sve znamo, sve umijemo, pomoći hocemo, a možda i nećemo. Spoznajte istinsku draž opcije "quote".
https://bosanski-forum.com/
evo da kopiram sa druge teme, baš me zanima tvoje mišljenje jer vidim da ih pratišmentalist wrote: ↑10 May 2018, 13:46
naježim se na ove dvije pjesme ...
Evo baš je Waters na turneji, pa sam raspravljao sa društvom na Faceu u jednoj grupi o poruci cijelog The Wall koncepta:
Rastom tehnologija ulazimo u jedan Orwellowski svijet.
Umjesto zajedništva ulazimo u jedan ego-trip i izoliramo se jedni od drugih (Comfortably Numb), a bez tih drugih u stvari nemamo život,
jer ako ga drugi ne vide i ne priznavaju, naš ego sam sebi nije dovoljan i sami sebi podižemo taj zid.
i onda pozivamo one koje smo odbili (Hey You), i tražimo pomoć kad je već kasno.
Dalje ću nastaviti na ovoj drugoj temi gdje ste se dotakli ove teme ...
Daleke 1978. u jednako daleku Vancouveru hrvatski je medijski umjetnik Dalibor Martinis izveo jednostavan videoperformans u trajanju od svega nekoliko minuta. Tom prigodom on je, sjedeći ispred kamere, samu sebi postavio dvadesetak pitanja. Naslov performansa glasio je Answer in the year 2000, iz čega se odmah mogla iščitati autorova iznimno originalna i lucidna ideja. Zamislio je, dakle, da na pitanja što se bave budućnošću ne ponudi odgovore odmah, nego tek nakon znatnijega vremenskog odmaka, konkretno u famoznoj i uvelike mistificiranoj milenijskoj godini. Drugim riječima, protok vremena umjetniku je trebao poslužiti kao svojevrstan katalizator pri transformaciji potencijalno hipotetskih u realne i empirijski potkrijepljene odgovore. Stjecajem okolnosti 2000. se neće pokazati dovoljno poticajnom za dovršenje projekta, pa ga Martinis odlučuje staviti ad acta te pričekati da postane otprilike dvostruko stariji nego što je to bio u trenutku postavljanja pitanja. Ove godine uvjeti za novi/stari performance konačno su se ispunili, valjalo je tek odabrati mjesto i formu prezentacije. I tu sada dolazi do izražaja Martinisov ionako već nebrojeno puta potvrđen talent. Umjesto galeriji ili muzeju, on svoj višedesetljetni projekt nudi HTV-u, koji – za divno čudo – suradnju i prihvaća. Urednica i voditeljica Drugoga formata Vlatka Kolarević doista je savršeno iskoristila Martinisovu inicijativu te vjerojatno napravila kulturnu emisiju godine!
Nakon kratka, zanimljiva i inteligentno vođena razgovora u uvodu emisije, simpatična se Vlatka povukla i studio prepustila dvojici Martinisa. Mladi, brkati i crno-bijeli Martinis počeo je postavljati pitanja elegantnom, zrelom, prosijedom i u boji prikazanom Martinisu. Monolog star više od tri desetljeća napokon je pred očima hrvatske kulturne javnosti prerastao u virtualni dijalog. Prvo pitanje nametalo se samo po sebi te je glasilo: „Je li Dalibor Martinis živ?“ U trenutku kada je u Vancouveru bilo izvorno postavljeno nije se mogla isključiti ni nelagodna mogućnost da bi odgovor na njega mogao biti i negativan. Srećom, razgovor se mogao nastaviti. U pitanjima što su slijedila dotaknuti su problemi iz područja psihoanalize, filozofije, estetike, pa čak i znanstvene fantastike. Mlađi Martinis djelovao je nabrijanije, posve svjestan vlastite umjetničke misije. Onaj stariji, naprotiv, bio je opušteniji, sklon finoj ironiji, ali istodobno i uglavnom zadovoljan svojim sugovornikom odnosno njegovim pitanjima. Stariji se prisjećao mlađega, a ovaj je pak – svojim pitanjima – na neki način nastojao predvidjeti ili barem naslutiti stajališta i ponašanje sugovornika. Memorija i intuicija međusobno suprotstavljene u svojevrsnu vremenskom procijepu!