Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.

Moderator: Julia-Klara

User avatar
Frankey
Sitna buranija
Sitna buranija
Reactions: 1679
Posts: 457
Joined: 29 Oct 2017, 17:49
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Frankey » 16 Apr 2018, 02:41

April

"Nisam srela dobrog coveka da je imao laku proslost."
Autor, nepoznat. Recenica prozivljena, proverena, tacna.Menjala sam se nabolje, iskreno i duboko, samo posle velikih i teskih trenutaka. Najtezi dogadjaji su me oblikovali, omeksali, iz mene izvukli saosecaj i razumevanje. Postala sam manje stroga prema sebi i drugima samo posle oluja, zestokih i nezeljenih poremecaja sopstvene rutine.Dobrota ni slucajno nije poklon. Legenda o tome da se rodis dobar, da ti Bog to da ili ne da pri rodjenju, ne desava se u realnom zivotu. Nazalost, ne deli se nista u porodilistu ili pri zacecu. Niko ti nista nece dati na tom polju, sam ces morati da se iskalis, dobar covek da postanes i ostanes, bez pomoci visih sila. Na dobroti se radi, uporno i temeljno. Rudarski je to posao. Umor, monotonija, rutina, usamljenost, preopterecenost obavezama, nervoza, glavni su krivci sto se ona povuce, zataji u nama.Nije lako biti dobar na duge staze. Priznajem, cesto sebe podsticem, budi pazljiva prema drugima, biraj reci, ne daj da ogorcenost i umor govore iz tebe, cuti ako nemas da kazes nesto lepo, manje pricaj vise slusaj. Nekad zapnem jace nego inace kako bih pokrenula dobrotu, probudila je, prodrmala, aktivirala. Ima dana kada sve samo od sebe ide, glatko, bez ikakvog uplitanja glave, srce se otvori, dobrota se preliva. Tada mi je najlepse, srecna sam, mirna, ispunjena, raspolozena, salim se, smejem. Prva od svoje dobrote profitiram.Gorcina, bes, nezadovoljstvo, zavist, ljubomora. Drugari smo oduvek i zauvek, odlicno se poznajemo. Cuce u meni, pomaljaju ponekad, retko u poslednje vreme, bas retko, jer sada znam kako da se izborim sa njima. Odlucno secem u korenu, na prve znake pojavljivanja. Disem duboko, pa stanem, pricekam malo. Odmaknem se od tog nadrazaja koji ih je prizvao. Ne izadju nepozeljni drugari tek tako, pozovu ih u nas zivot tudji uspeh ili izdaja, jave se kada smo ostavljeni, ignorisani, povredjeni, zaboravljeni. Razlozi vise nisu bitni od kada ne ispravljam krive Drine, ne pitam zasto ja, kako to meni da se desi, zasto je drugima lakse. Nema odgovora na ta neizgovorena pitanja i nije lakse drugima. I da je lakse, ne tice me se, a opet, znam, nije lakse.Nisam vise tako ostra i stroga od kada su me teskoce omeksale i oplemenile. Mislim o tome, u aprilu narocito, jos od godine kada je bio najtezi. Ne plasim se sada kada opet dolazi, ne tugujem, ne brojim rane. Hej ti, April, neka si me namucio, sve je vredelo! Zahvaljujuci tebi bolja sam postala, opustenija, mirnija, hrabrija, veci zafrkant, manje zlopamtilo. Posle tebe sve je jasnije. Samosazaljive i sebicne iz mene i mog zivota si isterao, ne bih ja to mogla sama. I ne plasim se vise, znam da smo prolazni ali vazni, sada, u ovih nasih pet minuta. Neka sve traje koliko traje, ovaj dan imamo, za naredne se ne vredi bojati.Zato svakog jutra kazem sebi:-Jesi li dobro danas? Jesi. Strikliraj to.-Jesu li svi na broju, oni koje volis? Jesu. Cekiraj i to.-Sta cemo danas raditi? Uzivati. Dogovoreno.Dogovoreno.

("Prirucnik za obican zivot", Mila Tanasijevic Mihajlovic)
4
4 Image
It's not the size of the dog in the fight , but the size of the fight in the dog....

Mark Twain

User avatar
Chloe
Forumašica godine
Forumašica godine
Reactions: 8704
Posts: 55933
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Status: Online

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Chloe » 18 Apr 2018, 18:06

"Ako nešto izgubiš…veruj mi…to će biti zbog toga da nešto bolje dobiješ. Nikad nas nisu dostojni oni za koje se previše borimo a oni sami ništa ne daju …"

Ivo Andric
3
3 Image

User avatar
Frankey
Sitna buranija
Sitna buranija
Reactions: 1679
Posts: 457
Joined: 29 Oct 2017, 17:49
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Frankey » 20 Apr 2018, 05:42

Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje ?

Darko Balaš
6
3 Image 1 Image 2 Image
It's not the size of the dog in the fight , but the size of the fight in the dog....

Mark Twain

User avatar
ina
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 3802
Posts: 9836
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 20 Apr 2018, 16:58

Frankey wrote:
20 Apr 2018, 05:42
Spajanje...

Nosila je nešto čudesno u tim očima punim tajne. Nekakav praiskonski osmijeh koji govori kako je sreća jedino u razumijevanju koliko je čarolije skriveno u srcu žene, čarolije koja prebriše sve ružne stvarnosti i stvara svjetove jedine vrijedne življenja. Vidio sam u tom jednom pogledu sva tisućljeća borbe protiv muške gluposti koja je ženu željela pokoriti iz straha kako smo slabija karika u lancu stvaranja, kako su one same sebi dovoljne i kako smo tu kao pčele koje produžuju zauvijek čarobnu ljepotu cvijeta. Samo na tren, već sljedeće sekunde, nježnost, oprost i poziv na istraživanje zaiskrio je u tim zdencima beskarajne dubine, zajedno s diskretnim, blagim pokretom tih pupoljaka koje je nosila namjesto usana. Pupoljak se samo navlaš otvorio, nagovjestivši svu slatkoću nektara koji čeka kako bi potekao cijelim mojim bićem ako uspjem odsvirati pravu melodiju koja će ga nagnati na cvjetanje.
Osjetila je, naravno, prepoznala želju u meni i glas joj je postao dublji, melodičniji u komunikaciji s prijateljicom, u igri koja traje od postanka. Ženinom srcu ništa ne može ostati skriveno, pa tako niti moja nespretna interpretacija neizanteresiranosti. Ona je znala kako više ništa ne postoji, samo poziv svemira koji muškarca pretvori u samo jednu misao koja odjekuje prostorom i koju njeni senzori bezgrešno detektiraju kao što suncokret bez razmišljanja zna u kojem smjeru potražiti sunce.
Spajanje!
Oduvijek i zauvijek, stvoreni smo za spajanje, stvoreni kako bi djelili puninu postojanja u dvoje. Stvoreni za te slatke rituale kojima spajanje činimo posebnim, jer ono to doista i jest. Oboje smo to znali, instiktivno i bez ikakvog napora.
Osjetio sam poziv poput elektriciteta koji briše sve drugo što godinama nosim u sebi, zaboravio sve savjete, taktike i ljubavne izjave koje osiguravaju siguran zgoditak. Ostao sam potpuno gol i tako dječje nespretan. Sva mudrost na koju sam toliko ponosan i koju sam stjecao u misiji izgradnje najbolje verzije sebe, isčeznula je poput presahlog potoka koji preplavi bujica što se nakon dolaska proljeća spusti niz padine dotad smrznutih planina. I donese novi život, na početku predivan i nesiguran, a kasnije sve bujniji i pun svrhe.
- Ddddobar dan - istisnuo sam nespretno, dok me bujica nosila sve bliže ušću njene duše, za kojim sam čeznuo kao ptica koja preleće tisuće kilometara u potrazi za mjestom spajanja - često dolazite ovdje ?

Darko Balaš

Lijepo ovo....
1
1 Image
Aglio, olio, peperoncino.

User avatar
Mala_Mu
VIP
VIP
Reactions: 9059
Posts: 33675
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Status: Online

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 21 Apr 2018, 19:56

''Shvatio je da mu je ona ne samo bliska, već da sada ne zna gde prestaje ona, a gde počinje on.'' /Tolstoj/
Attachments
IMG_7851.JPG
IMG_7851.JPG (35.78 KiB) Viewed 542 times
4
4 Image

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 3753
Posts: 11990
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by srculence7 » 22 Apr 2018, 03:40

„Životni smisao se razlikuje od čoveka do čoveka, iz dana u dan, iz sata u sat. Zato i nije tako važan opšti smisao života, koliko specifičan smisao života u datom trenutku. Postaviti tako uopšteno pitanje bilo bi kao da pitamo šahovskog majstora koji je šahovski potez najbolji na svetu. Jednostavno, nema najboljeg, ili čak dobrog poteza koji ne bi zavisio od situacije u igri i od osobina protivnika”.

Viktor Frankl
1
1 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 27 Apr 2018, 17:00

Kada si sposoban vidjeti samoga sebe, tada znas da je to samo uloga. Vecini ljudi to ne uspijeva. Toliko zaglave u svojoj ulozi da je pocnu smatrati stvarnom. Ali, kada postanes sposoban promatrati samoga sebe, osjecaš se slobodnim. (Deepak Chopra)
1
1 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 08 May 2018, 12:12

Brak je medjusobno pljackanje slobode uz obostranu suglasnost. :D. :valja
0

User avatar
Frankey
Sitna buranija
Sitna buranija
Reactions: 1679
Posts: 457
Joined: 29 Oct 2017, 17:49
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Frankey » 09 May 2018, 16:40

VOLJETI NJU BILO JE LAKO…


Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani.
U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela.
I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako.

Darko Balaš
2
2 Image
It's not the size of the dog in the fight , but the size of the fight in the dog....

Mark Twain

User avatar
Mutevelija
Energetski vampir
Energetski vampir
Reactions: 4216
Posts: 43295
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Location: 25.2.2018/28.9.2018
Status: Online

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mutevelija » 10 May 2018, 00:31

Nema, bolan Marijane, gorčijeg pića od rastanka, ni crnjeg hljeba od samoće, ni teže smrti od čekanja
2
1 Image 1 Image
Ni mukajet.

User avatar
ina
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 3802
Posts: 9836
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 15 May 2018, 10:20

A možda je i najteže pisati o onome što je izuzetno i suviše lijepo. Zlo je bogato, često, lako se vjeruje da je mogućno, a ljudsku ljepotu može učiniti neubjedljivom čak i oduševljenje, jer ne zna za mjeru. Znam da je nemoguće razdvojiti zlo i dobro, lijepo i ružno, ali je teško među njima uspostaviti odnos, biti pravedan.
0
Aglio, olio, peperoncino.

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 21 May 2018, 07:05

Koliko god sam puta zasao medju ljude uvijek sam osjetio da sam ponesto izgubio od svoje licnosti. ( Seneka)
2
2 Image

User avatar
mentalist
Poneki mu pročitamo
Poneki mu pročitamo
Reactions: 500
Posts: 899
Joined: 20 Mar 2013, 19:32
Location: prsti sipaju zrna sreće u šake onog što nikad razumjeti neće ....
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by mentalist » 23 May 2018, 14:56

Poljubac

Znaš šta hoću?
Poljubac...da, poljubac
ali ne običan...
Hoću poljubac koji
neće dodirnuti moje usne
prste...kožu...
koji neće izazvati vrelinu
mojih obraza koja ce proći
kada se odmakneš od mene...
Hoću poljubac od kojeg
ću da drhtim danima...godinama...
poljubac koji ću nositi
stalno sa sobom
gdje god bila i
kuda god pošla...
Hoću poljubac, ne tvojih usana,
vec tvoje duše...
Da duša tvoja dotakne dušu moju
poljupcem istovremeno i lakim i vrelim
i mirnim i strasnim
i tihim i glasnim...
Da tu ostane topao...snažan...
poput pečata i nijemog zavjeta...


Poljubi me...poljupcem što
prijanja na dušu kao što
zvijezde prijanjaju na nebeski svod,
kao što noć upija dan,
poljupcem u kojem po taktu vremena
svoj tango igraju java i san...


Da...poljubac hoću...
ali ne običan...ne prolazan,
hoću onaj što traje
kada odeš ulicama bez povratka
u tom poljupcu povešćeš i dio mene
tvoja duša ljubiće i dalje
samo jednu...onu što dušu
bez dodira dodiruje...
Poljubi me...poljupcem sudbine.



(ne znam autora..)
0
Last edited by mentalist on 23 May 2018, 15:02, edited 1 time in total.
Možeš puno saznati o nekoj osobi na osnovu njene plejliste...

User avatar
mentalist
Poneki mu pročitamo
Poneki mu pročitamo
Reactions: 500
Posts: 899
Joined: 20 Mar 2013, 19:32
Location: prsti sipaju zrna sreće u šake onog što nikad razumjeti neće ....
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by mentalist » 23 May 2018, 15:01

- Još ćeš ti nekog voleti.

- Mislim da neću… Ni tražiti…
Kako sam tebe voleo… Ne voli se tako jednom u životu… Tako se voli jednom u hiljadu života…

Bio bih malo sebičan da očekujem da mi se to desi još jednom u preostalih desetak, petnaest godina ovog…

(mislim da je Balašević autor)
0
Možeš puno saznati o nekoj osobi na osnovu njene plejliste...

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 23 May 2018, 19:49

'Zauvek' je ipak samo reč. Velike reči obično imaju malu grešku i smanjuju se za mrvičak svaki put kad ih izgovoriš. Ni od mog 'zauvek' nije ostalo bog zna šta. (znam da je Djole autor :hihi )
2
2 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 23 May 2018, 21:16

RAMAZAN U BOŠNJAČKOJ KNJIŽEVNOSTI (I): “AKO JE SUĐENO, UMRIJEĆE, ALI NEK NE MRSI”

Ahmed Muradbegović

POST

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

Na sredini polja stoji gumno pometeno i čisto, kao ogromni tanjur, a oko njega kladnje strvi, visoke kao kule penju se u nebo i seljaci bacaju s njihovih vrhova prve snopove i razastiru ih po gumnu, kao postelju. Tri mala bosanska konjčića stoje privezani na drveni kolac, u sredini i mašu srdito glavama braneći se od mušica, što u rojevima padaju po njima i dižu se s njih. Postelju su razastrli, bič je zviznuo u zraku i konji su počeli da skakuću po razastrtoj strvi i odmataju dugo uže, zavijeno oko kolca. I sve se onda zavrtilo s njima. Goniči su trčali za konjima i zajednički gazili po mekome snoplju. Hrana je muklo i jednolično šumila u teškom odmjerenom ritmu. Vihare su klepetale, a svrdlovi prašine i pljeve dizali se u visine kao oblačine. Ljudi su brisali prašinu i znoj i u nekom beskrajnom oduševljenju, u nekom nagonskom zanosu rada i života vikali iz punoga grla u vrući pakleni dan i u sunce božije:

– Hoj-hooj! Veseo bio! Skokni Doro, dobro moje, i tvoja je hrana! Haj, alate, vilin brate, poskoči mi… poigraj! Pod tobom je zlato.

Konji trče. Ljudi trče. Prašina se diže, a posao teče svojim teškim gvozdenim ritmom, kao da se cijedi iz onih snažnih razdrljenih grudi, što zanosno kliču svome djelu. A odozgo ono nebesko sunce upeklo i čini se čovjeku, da mu stoji upravo nad glavom i pali mu mozak i dođe mu katkad, pa se čini, kao da to i nije sunce nego vatra, napuklo nebo, iz koga se cijedi usijana smola i ključava voda. Katkad mu se zavrti u glavi od te žege, pa i on i konji i čitava okolica posrnu nekamo u neznan i opet se dižu, opet uskrsavaju nošeni odmjerenim ritmom svoga rada i gube se u nekom polusnu, u nekoj užarenoj opojnosti, kao da i ne znaju za se.

I kad čovjek pogleda cijelu tu njivu u jednome trenu, pričini mu se kao da se ta mrtva zemlja i to živo klasje što se na njoj ljulja pretvara u ljudska stvorenja zamotana u bijele rubine svoje nošnje, a ta ljudska stvorenja preobrazuju lice svoje zemlje iz jednoga oblika u drugi, kao čarobnjaci. A tamo negdje među žetelicama vidiš crvene fesove kao makove u žitu i među koscima vezene peškire, kako u naborima padaju preko glave i ramena i čuvaju mozak od nesnosne žege. Za fesovima i peškirima pomiču se kupilice, bijele snaše, i djevojke, sa crvenim pregačama, zelenim rupcima na glavi, i onda se čovjeku pričinja ta zemlja kao neka začarana bašta, u kojoj raste živo cvijeće u najzanosnijim bojama, koje hoda, smije se i pjeva.

Ljetna žega, kao da je u tom danu pala u najjačoj svojoj snazi. Koliko god se otimali ljudi njezinim omamljivim strujama, koje svijest zanose, ona ih ipak s časa na čas sve to jače pritište i obezumljuje. Na časove, kao da zastaje cijeli rad i sve nekud zaglavinja, odišući i klimatajući bespomoćno rukama, kao da zraka nestaje.

A crvenim fesovima je najteže. Oni danas poste već trideseti dan, a žega je strašna i posao užasan, a mora se raditi i mora se postiti. Rad je u životu ono, što je Bog na smrti i čovjek mora da služi podjednako obadvome, pa makar i u najgorim mukama podlegao.

Hodža Mujo sa bijelom maramom oko glave stoji u sredini crvenih fesova i veže ono žuto plamenje prezreloga žita nekom nadnaravnom snagom, kao da želi pokazivati pred svima koliku mu je vjera snagu dala, kojoj ne može naškoditi ni žega, ni starost, ni post, čak ni u najtežim poslovima. A njegovo dijete, njegov sin Alija sa garavim nausnicama i plamenim okom umakao pred svima za čitavu razoricu i žanje, žanje ono žeženo zlato, kao da ga miluje! Podne je već blizu i sunce sve to žešće pali, a on se ne predaje.

– Alija dijete! – viče hodža Mujo za njim.

– Šta je, babo?

– Polahko, sinko, premorit ćeš se! Ubit će te sunčanica, a valja ti cijelog dana postiti. Daleko je do topa i do mraka, nestat će ti snage! Ne srljaj, dijete, tako nerazumno.

– Neće babo. Kad sam izdržao toliko dana, izdržat ću i ovaj zadnji. Ne brini se za me. Ovaj alčak Meho misli da sam ja iznemogao, a ja sam mu dao cijelu zazoricu ispusta. Pa eno ga vidi, gdje je sada. Zavalio se među brazde, pa dahće kao štene.

– Okante se natjecanja, djeco! Nije ovo vrijeme za obijesti! To su suše petrovdanske, pa u takva doba postiti i raditi nije šala. Možeš glavom platiti!

Alija samo žanje i žanje. U njemu se zapalila mladost, kao ono petrovsko sunce i ne može je ni tridesetdnevni post da ukroti. Mamila ga neka divlja obijest, da se posigra sam sa sobom i da u toj opasnosti, koja prijeti iz neba i njegova užarena tijela pokaže pred svima neko staro fantastično herojstvo samoprijegora, požrtvovnosti i naprijed smijući se požarenom drugu, što tamo negdje među brazdama leži i pribire snagu, da je onda kasnije mudrije i savjesnije upotrijebi.

Žetelice se dostiguju i mašući zajedno u istoj liniji usijanim srpovima bodre jedan drugoga, tješe i opominju.

– Samo polako. Ne smijemo prenagliti. Navikli smo već na post i rad kroz tolike dane, pa će proći i ovaj zadnji.

– Proći će, da. Ali ja ti kažem, da je ovo najgori i najteži dan.

– Kako?

– Prigrijalo bolan, pa mozak u glavi vrije. A osim toga postititi tolike dane i raditi, pa čovjek se istroši i iznemogne, pa da je od čelika stvoren.

– Tako je. Klimaju ljudi bespomoćnom glavom i gledaju sa strahom jedan u drugoga, kao da traže nekog poticaja, pouzdanja i potpore u zajedničkoj patnji, koju vjeri pridonose.

– Najgori mi je duvan – dobacuje Osmo, prezrela i koštunjava seljačina. – Zamrači mi se pred očima, a u nosu i u prsima me nešto zagrebe, al ne zagrebe, nego nešto, kao da gori, dimi se u meni i mozak mi potamnjuje, eto tako mi se čini. Nikad glada nisam osjetio, samo duvan, duvan, brate, taj će me oboriti s nogu. Da mi je samo da povučem dva put duvanskog dima, čini mi se, da bi dušu povratio. Mogao bi tri dana ovako raditi, a ne jesti i ne piti, samo da mogu pušiti,

– A meni opet voda – odgovara mu komšija slažući strv u snopove. Duvan mi nije ni na pameti. Nego, brate, evo tu mi se u grlu sasušilo, kao izgorjeli komad opanka i stoji, ne miče, već davi, davi, hoće da me uguši. Kao da mi je zapala kost u grlo, tako mi se čini. Eh, gadna je ta žeđa, Bog je ubio dabogda i da nije nje, sve bi lako bilo. . .

– Kako ne – dobacuje treći. Ovako izmoren i namučen dođeš kući u veče i šta? Zar ti je jelo na pameti? Kakvo jelo? Daj vode i cigaru, pa onda šaku pod glavu, pa do jutra spavaj kao zaklan. A ovaj post… Bolan, otegnuo kao gladna godina, nikad kraja nema. Pa tako danas, tako sutra, eto osušili se ljudi, sama kost i koža, pa da malo jači vjetar dune, odnio bih ih, kao onu pljevu s guvna.

– Bi! – potvrđuje Meho. Ja sam jučer, bogami, preživio muku, što je nikad preživio nisam.

– Kuko?

– Šta?

– Eto brate, došlo mi je bilo, da se napijem vode i gotova stvar.

– Mani, bolan kako, šta to govoriš, zgranuše se svi.

– Jest, bogami, ovako je bilo. Umrijeti brate od žeđi, umrijeti nije druge, tako mi je došlo. Pa, braćo moja, mislim ja sam u sebi, ovo je došlo, da se gine, da se glavom plati. Pa nije mene Bog zadužio da ubijam sama sebe, napit ću se vode i spasiti život, pa makar me grom odmah na mjestu pogodio. Lako je braćo onima, što po čaršiji spavaju do podne i ne rade ništa, a u veče se najedu masna i slana, ali nije nama lako. Mi se od rana jutra pečemo tu na suncu i gulimo ovu božiju zemlju, a u večer komad prohe, glavicu luka i to nam je hrana. E bogme, s time se ne posti. I meni nešto dođe, pa velim napit ću se vala, pa kud puklo da puklo.

– Pa?

– Jesi li se napio ?

– Nisam – odvrati Meho nekako teško, gotovo sa kajanjem. – Stao ja dolje pod hadžijinom njivom kraj vodice i gledam, kako voda na mlazove izvire. Zagnjurim ruke u izvor, hladan kao led. Uzame pođoše trnci. Ako se napijem, velim, uvrijedit ću Boga, a ako se ne napijem opet, ko zna hoću li živ mraka dočekati.

– Pa šta te odvrati, da se ne napiješ?

– Ne znam. Dođe mi nešto u glavu, opipam prsa i ruke, uštinem se za stegna, vidim živ sam, ne umirem. E pa zašto onda, da sagriješim. Mogu još hodati, mogu pomalo govoriti, a raditi sam naučio, nije teško. Mašeš srpom cio dan, strv je lagana, nisu pećine pa da ih moraš odvaljivati i prenositi, pa za što onda da uvrijedim Boga. Neću vala, izdržat ću, pa ako mi teže dođe, napit ću se onda.

– Pa kako, jesi li izdržao ? Svi se zagledaju u njega, kao da traže sami za se utjehu.

– Jašto, bolan, bez ikakve muke. Operem glavu, vratne žile i ruke, i bude mi, kao da sam od majke rođen. Nešto mi dođe slatko oko srca i ja sam taj dan za dvojicu radio.

Ljudi potegoše iznova za poslom, rad oživlje bujnije i jače, kao da je teret neki spao sa čovječijih grudi i oni počeše zaboravljati na se i na svoje potrebe. Samo gore pred njima počeo je mladi Alija da malaksaje. Odviše se pouzdao u svoju snagu i nije vjerovao da će iznemoći. Sinoć je malo jeo, a kad su ga jutros pred zoru probudili na ručak i kad je zapostio, zaboravio je da se vode napije, i ona hrana u njemu počela se zapaljivati. Osjećao je kako mu nešto u stomaku gori. Poče ga hvatati neki čudan strah i on se stade obazirati oko sebe, da li ga kogod gleda i da li se vidi na njemu kako malaksaje. Ljudi su ga počeli dostizavati, još malo pa će ga i proći. A on zna dobro da će ga svi pogledati kad se sretnu s njime u oči i vidjeti na njemu da je iznemogao. On će izostati za njima, neće moći s njima uporedo žnjeti, ljudi će ga početi zadirkivati, ismijavati, cijelo će selo doznati za njegovu sramotu a njegov takmac Meho će pripovjedati svemu svijetu kakav je Alija slapčina u poslu i na postu. A on osjeća da neće moći ni od koga sakriti tu svoju slabost, koja se počela u njemu buditi, kao groznica.

Sunce se primicalo nebeskoj sredini i njemu se činilo, kao da se spušta odozgo sve niže i niže upravo na njegovu glavu. Poče ga strašno mozak boliti. Pod njim ispucala zemlja, riče na sve strane za kišom i vodom, a on sve to jasnije uviđa, da ne može više po njoj gaziti ni koračati preko njezinih bezbrojnih pukotina. Došlo mu je da plače. Neki stid se pojavi u njemu, gori od žeđe. Šta će reći njegov otac, šta će reći ljudi? Grdit će ga na kamare, a on će ležati bespomoćno na travi i neće moći raditi. Još ga mogu i kući poslati, odvući ga na kolima. Još i ta sramota! Majka će ga tamo dočekati, a sestra će ga polijevati hladnom vodom, da ga k sebi dozove.

A onda ga poče mučiti kajanje. Sam je kriv. Šta će se on natjecati sa onim alčakom i kakva mu je korist od toga, kad sad mora pred njim pasti u sramotu i pred Bogom i pred ljudima.

– Majko moja rođena! – šaptao je Alija. Šta sam učinio! Mogao sam lijepo sa ostalim ljudima raditi pametno i mirno, pa kako njima tako i meni. Ne bih nikad do ovoga došao. Pa ako bi i palo kakvo zlo od ovoga prokletog sunca, što gori ko vatra, ne bi došlo samom meni, nego svima. A za sve nema sramote. Ima samo za me, za me budalaša i magarca.

I poče se srditi sam na se i u toj srdžbi uživati u vlastitim mukama.

– Neka baš! Ovo mi je i trebalo. Ohoh! Kako gori u meni kao plamen! Neka gori! Da hoće bogdo još jače peći! I i treba mi! Sam sam to zaslužio. Eto ti sada, magarčino! Što si tražio, to si i našao!

I od tog bijesa i osuđivanja samog sebe, počeo je zaboravljati na žeđu, laćati se brže posla i držati ravnotežu sa drugima. Svi su ga bili već dostigli i on je nešto pojačan išao s njima uporedo, sakrivajući strah, iznemoglost.

– Samo otac da ne vidi! – To mu je bila glavna misao. Za ostale je lako. Oni se bave sami sobom, nije ni njima lako, i neće ni dospjeti da se na njeg obaziru. Ali otac! On će bez sumnje paziti na njega.

– Šta je tebi, Alija? – najedanput začuje očev glas iza sebe. Njemu potamni sve pred očima.

– Ništa.

– Kako ništa? Gledam te već dugo, kako se nekako teško pomičeš, kao da si iznemogao i kao da se sam sa sobom boriš.

– Ništa babo bogami! Zemlja je ispucala i ima mnogo trnja u žitu na ovoj parceli, pa zato sam malo izostao.

– Ako ti je teško, idi kući!

– Alija se poče nekako čudno i nasilno smijati, kao da se želi narugati ocu, ali duh ga je izdavao.

– Kakvoj kući! Toliko ima posla da se svrši do mraka, a ja da idem kući. Pa da mi je i gore, ja ne bih posla ostavio.

– Polako samo i ne napreži se. Iza podne ćeš na gumno. Tamo je malo lakši posao. Možeš sjediti u hladu i užeta plesti, da vežemo snopove.

– Kakva užeta. Eno snaše tamo, neka one vežu a ne ja.

– Dobro sinko, kako hoćeš, samo pazi, težak je ovo dan.

Došlo je podne i ljudi su ostavili posao, da ručaju i da malo odahnu. Sa sviju strana skupljali su se vezeni peškiri pod stari jasen i vadili iz torbe kuhana jaja, komadiće hladne pite, glavice luka i sira. Nekima su donosile snaše i djevojke na dugome štapu preko ramena lonce i zemljane ćase uvezane u liko i redale oko njih grahovu čorbu, palentu sa sirom, satricom od mladoga luka i kusove vruće pite zeljanice. Ljudi se križali i grizli onu pustu seljačku hranu, da im je sve iza ušiju pucalo. Nekoji su natezali ploske sa domaćom šljivovicom, da mnogo ne žeđaju i da se ne znoje. Katkada bi pogledali prema drugom jasenu, pod kojim su ležali jedan uz drugoga crveni fesovi, kao mrtvaci i nekako zlurado primjećivali, kao što to običaje ljudska sitost, kad pred sobom vidi čovječiju glad.

– Oni poste.

– Tiho! Kad oni poste, ljući su od kurjaka.

– Hm, na takovoj vrućini bez mrvice kruha i bez praške duvana. Ne bih ja u toj vjeri bio ni za koje pare.

– Da. I opet kako rade. Svejedno ko i mi. Valjani težaci.

Tako su se razgovarali vezeni peškiri, pa koji objesniji iz njihove grupe dobacio bi u nekoj čudnoj nasladi čovječjoj, da draška i muči iznemogla čovjeka:

– Da im štogod ponudimo! Nek im raste zazubice. Pazi ovaj komad! I car bi za njim uzdahnuo.

– Nijesi lud! Ubili bi te. Njih je lakše uvrijediti, nego lulu popušiti.

Crveni fesovi su ležali i odmarali se. Kroz njihove žile, koje su iskočile po rukama i po cijelom tijelu kao masnice tekla je nezamjetljivo krv kao da zamire. Ničeg nije bilo čim bi je oživjeli osim vjere i njezina zanosa. Alija je ležao kraj oca i ječao kao bolesnik. Ostali pokraj njega nisu ni zamjećivali to bolno jecanje čovječije, jer su i sami sa sobom imali dosta borbe. On se više nije bojao nikakve sramote, jer je osjećao da je njegovo stradanje opće i zajedničko i da nije samo njegovo. Govorili su malo i gotovo nikako. Tek katkad, da bi se oglasio Meho i zakukao:

– Trideset dana, bolan, i to u jeku najvećega posla i najžešće vrućine.

– Jah, brate moj dragi! I eto, što se je namučio i nekako mu slađe živjeti i ne samo to, nego postaje nekako zadovoljniji i bolji.

– E nije to nama džabe Bog naredio!

– Znam, ali opet je teško.

– Šta je teško! – korio bi ih hodža Mujo. Pa i ja sam čovjek, kao i vi, pa čuste li mene da sam se gdjegod potužio što sam postio. Pa kakav je to u vas post kad zbog njega jadikujete. Sa veseljem treba Bogu služiti, sa veseljem, a ne sa jadikovkom.

– Lako je tebi, ti si hodža, znadeš sve to, kako treba, a mi smo seljaci.

– Kakav hodža! Zar je ikakav posao minuo, a da i ja nisam s vama. Ako sam hodža, to je tamo u džamiji, a ovdje sam težak kao i vi. Tužite se na vrućinu i na trideset dana, a znate dobro da Hadžija naš, onaj kome danas mi radimo, posti već četrdeset godina bez prestanka i ljeti i zimi. Išao je i na Ćabu i za najveće vrućine u arapskoj pustari postio kao i vi kod kuće. A tamo je malo drukčija vrućina. – Istina! – javljao se Meho. Kad na njega pomislim, nekako mi lakše dođe. Četrdeset godina iz dana u dan, pa to je, brate, cijeli život.

– A ko ga je silio, da to čini? Je l’ mu to Bog naredio? Nije. E pa zašto onda, da čini ono, što mu nije naređeno! — javi se netko iz družine. (…)

– Na posao! – viknu netko sa protivne strane. Svi se digoše, samo je Alija ostao još na zemlji.

– Hajde sinko – viknu ga otac.

– Odmah babo, diže se on.

– Ti ćeš tamo na gumno, a jednoga ćemo odonuda odrediti na tvoje mjesto.

– Dobro – javi se potmulo Alija.

I posao započe iznova ponešto tromije i teže: Alija je stajao na vrhu najviše kladnje i bacao odozgo snopove na guvno. Seljaci su uvezali konje i potjerali ih u krugu preko slame. Na njima se ukrutila dlaka od znoja i prašine, koja se već pretvorila u golu zemlju. Pod njihovim bosim kopitama uvijala se pšenica i prašina se dizala do neba visoko. A oni su mašući glavama jednolično i besprekidno, da se odbrane od muha, odbijali repovima u stranu svaki udarac, koji ih u kružnicu gonio. Vihara je klepetala i dizala strašnu halabuku. A na nebu se ukočilo sunce, zastalo, pa se i ne miče.

Alija je bacao i bacao. Vile su u njegovim rukama postajale sve teže i teže, snopovi nepomični kao brda i on je osjećao kao da u tome suncu, bubi i prašini propada nekuda u bezdan, kao da ga nestaje. Nije više smio ni u zemlju gledati, ni u što što se okreće i vrti. Gledao je neprestance u jednu tačku negdje u izvjesnoj daljini i radio bez svijesti kao mašina. Ali, kadkad, oteo bi mu se pogled na stranu i on bi se zaljuljao gore visoko u zraku i opet se odupirao, da se ne stropošta. Vrtoglavica je bila sve teža i teža.

Ona vatra u stomaku kao da je zagasila plamenove i pretvorila se u usijan komad željeza koji mu je progorijevao cijelu utrobu. Svi su gledali u njega sa nekim neodređenim sažaljenjem, koje ga je više okrivljivalo nego li žalilo. Ali svi su znali da je tu suvišan svaki savjet i svaka riječ za Aliju i da nema ničega na svijetu što bi ga prisililo da pokvari post ili ostavi rad. I jedno i drugo bilo je za njega jednaka svetinja. Zato su se i držali po strani i nitko nije počinjao s njime razgovora. A on je sve to više uviđao, da će iznemoći. I kako se prije bojao sramote, tako se sada počeo bojati smrti. On je bio u neizvjesnosti. Znao je dobro, ako umre tako ludo i naprasno, Bog će ga kazniti isto tako kao i onda kad bi se bez potrebe omrsio i prekinuo post. Nerazumno žrtvovanje sama sebe isto takav je grijeh, kao što je odricanje svake dužnosti prema Bogu. I od jednog i od drugog nema koristi. A šta je nada kod njega? Njegova mu duša kaže da izdrži i da se ne predaje, a tijelo sve to više obnemaže i pada, pa ko ima pravo. On je ovu dvoumicu ćutio onako prosto i nagonski, kao što je može svaki seljak da osjeti, i zato je ona bila teža i veća u njemu nego da ju je samo mozgom poimao.

Sunce je već počelo naginjati prema zahodu, ali u isti je čas udario neki vrući vjetar koji je obarao i ljude i životinje više nego li i sama sunčeva vrelina. Kao da je zrak zatrovan, ljudi su od toga vjetra glavinjali i posao se jedva pomicao u napredak. Alija je od toga vjetra potpuno izgubio svijest, zaklimatao rukama i vrteći se gore u zraku na kladnji nekoliko časova, srozao se uz strahoviti urlik niza slamu upravo pred konje na guvnu. Konji đipnuše unazad, frknuše nozdrvama i zastadoše, a ljudi se sletiše sa sviju strana.

– Šta je? Šta je?

– Onesvijestio se!

– Vode! Vode!

Alija je ležao, kao mrtvac. Usnica mu pukla po sredini i iz nje se toči crna usirena krv, a on je sav pocrnio, kao ugljen, i disao teško i ubrzano, kao da se davi. Samo je šaptao, kao u polusnu nekim nejasnim buncavim glasom:

– Vode…, kaplju vode…

Neki seljak u vezenom peškiru priskoči k njemu i sa nekom nervoznom sućuti, kao da se ljuti na nekoga koji je pustio da se čovjek bez potrebe ovoliko muči, prinese mu posudu sa vodom.

– Evo vode!

– Ne! – Kriknu hodža Mujo! On posti.

– Pa šta ako posti! – otrese se seljak. Zar da i umre!

– Ako je suđeno, umrijeće! Ne dirajte u njega! Bolje je da umre na Božijem putu, nego da živi kao grješnik među nama!

– Kakva je to ludost! – prodere se iznova neka koštunjava seljačina sa vezanim peškirom.

– Podajte čovjeku vode. Zar da mi gledamo na svoje oči kako dijete umire. Zar ne vidite, usta su mu pukla, krv se iz njih toči.

– Neka! Bog je tako htio. I zemlja je sva ispucala od žeđi i skorila se kao kamen, jer evo dva mjeseca, kako kiše nema, pa šta onda? Opet će nam rađati i opet ćemo je žnjeti i kositi.

– Vode… ­­– šaptao je nemoćno Alija.

– Braćo! – viknu onaj koštunjavi seljak i okrene se prema vezenim peškirima. Dajte ovamo tu vodu, ja ću mu je dati. Tu na naše oči ubijaju čovjeka, a mi gledamo u to. Ovamo tu vodu!

– Ko će mu dati vodu? – kriknu hodža Mujo sav izvan sebe pun vjerskog bjesnila, koji ga svega tresa.

– Ja! – odgovori seljak.

– Da vidimo!

– Evo!

– Stoj – navališe oni u crvenim fesovima. Ne primičite se! To je naša stvar, a ne vaša. I kome je život drag, neka se ne miješa u nju!

– Šta je? Šta navaljujete? Zar da ubijete čovjeka što hoće svome drugu život da spase! Pazite se! Mi smo ovdje! – navališe sada oni u vezenim peškirima i stadoše jedni prema drugima kao dvije vojske.

Strašno ih je bilo pogledati. Preplanuli na suncu kao ugljen, koštunjavi i napola goli, pokriveni prašinom i pljevom stoje i drže u rukama srpove i kose, vile, grablje i motike, a oči im gore i mišići se tresu. U njima ključa krv cijeli dan i planuće na svaku sitnicu, kao barut na najmanju iskru. A drugi opet, iznemogli od dugoga posta, ubijeni suncem i žeđom naliče na mrtvačke kosture sa alatom u rukama i njihov je bijes još strašniji, i još krvaviji, što su bliže smrti, nego li životu.

– Udrite! – viču kosturi.

– Vode! – šapće iznemogao čovjek.

– Evo vode! – viču vezeni peškiri i primiču mu se sa drvenim i zemljenim posudama. I kad su bili na dohvatu jedni drugama zastadoše i najedanput kao da se pretvoriše u neke sablasti, obasjajne večernjim suncem što se naglo spuštalo za brda. Izrastoše im u zraku nad glavama gvozdeni alati i bljesnuše kao svjetlice. Izgledalo je, kao da se neke ptičurine sa gvozdenim kljunovima u najčudnijim oblicima hoće da počerupaju. Srpovi i kose, motike i vile, sve je to oživilo i svjetlucalo u zraku. Sve je nalikovalo na ona dva jata nakostrušenih ptičurina, gvozdenih kljunova i zopaljene krvi…

U tome času odjeknu nad čitavom okolicom prasak večernjeg topa, koji javlja konac dana i svršetak posta…



(Objavljeno u časopisu Vijenac, IV/1926. godine)
0

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 24 May 2018, 04:52

Smiluj se na mene, grešan sam
do u najskriveniji kutak svoga
bića. A imao sam dara, sklonosti
koje nisu bile sasvim za preziranje,
male dobre sposobnosti, rasipao
sam ih, nerazborito stvorenje
kakvo sam bio, sad se bližim kraju,
upravo u vreme kada bi se
spolja sve moglo okrenuti na dobro
po mene. Ne guraj me među izgubljene.

Iz Kafkinog Dnevnika, 20. jula 1916.
0

User avatar
sann
Legenda foruma
Legenda foruma
Reactions: 96
Posts: 20872
Joined: 15 Nov 2010, 20:02
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by sann » 24 May 2018, 23:00

VRJEDI PROCITATI ........
“Šta ako su vas slagali da se od ljubavi ne živi? Meni je mater jednom rekla da se od ljubavi živi, a od para preživljava. Ja njoj verujem. Zato što nigde toliko ljubavi nisam videla kao u stanovima od 30 kvadrata i bolesničkim posteljama.
Šta ako su vas slagali da prestane vremenom, da ćeš joj se smejati jednog dana i zaboraviti je? Nijedna naša mlada ruka ne drži čvrsto onu drugu kao što se drže dve staračke. Šta ako su vas slagali da bi trebalo da nađete sebi ravnog? Meni nisu uspeli slagati tako nešto, jer nikad nisam videla toliko prkosa i borbe, kao u ljubavima koje su komšije i strine osuđivali sa prozora.
Kao da su one merilo vaših života. Šta ako su vas slagali da ljubav mora nositi vašu naciju i veru? U novinama i pričama su propali, a ja sam na svoje oči viđala one najveće ljubavi, najlepšu decu, najviše odricanja i žrtve baš kod takvih. I da, oni su srećni. Daleko od svih koji su ih se zbog njihove ljubavi odrekli. I onih kojima je njihova mešana ljubav propala, baš kako bi propala i da nije bila mešana.
Što ako su vas slagali da morate do 25? Do 35? Do 40, jer je krajnje vreme? Mene nisu uspeli, jer niko mi nije tako stvarno i realno pričao o ljubavi kao ona koja je svoju pronašla sa 50. I sada mu trči u zagrljaj kao devojčica od 15 godina. Šta ako vam sve vreme lažu? Šta ako vas sve vreme pokušavaju da uvere da je ljubav ono što su oni nekad imali, i sad više nemaju jer prestane “kada sirotinja uđe na vrata”, “kada dođu deca”, “kad treba vratiti kredit”, “kada ga izobliči bolest”, “kad više ne može da spava s tobom tri puta dnevno”.
Nemojte verovati ni meni. Verujte samo sebi. Držite svoju ljubav čvrsto: rukama, nogama, noktima.Jer ona neće prestati, nego će ojačati, baš kad dođu deca. Baš kad sirotinja uđe na vrata. Baš kad bude trebalo vratiti kredit. Baš kada on bude bolestan. Baš kada ne bude mogao spavati s tobom tri puta dnevno.
I možda niste svi napravljeni u ljubavi, ali pravite novu decu u ljubavi. Ili ih nemojte praviti. Nekim ljubavima ona nisu ni potrebna. Samo nemojte dozvoliti da vam lažu. Drugi nam se mešaju u plate, školovanje, posao, zdravlje, oblačenje, prehranu, utiču na polovinu našeg života jer je svet takav. Ali svoju ljubav nikome ne dajte. Jer je to najviše što ćete postići u životu.
Je*eš ti platu od deset hiljada ako ćeš na kraju dana ući u prazan stan s kesama najnovije odeće koju nema ko da skine. I sve pare ovog sveta, ako ih nemaš s kime podeliti. Jer, od ljubavi se živi. Od para se preživljava, i s parama se iživljava.”
0
Pametne žene ne savjetuju muskarce.One mu suptilno i nježno,ženski neprimjetno,nametnu ono sto žele.I OSTAVE GA U ZABLUDI DA JE ON ODLUČIO.

User avatar
damir5
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 7270
Posts: 14324
Joined: 20 Mar 2016, 21:04
Location: on the face on the place
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by damir5 » 26 May 2018, 07:57

Do you ever feel like you need to escape from the people around you sometimes? Because I KNOW I DO! 💯 Whatever it is in your life you're going through it's important to have space for yourself and your own thoughts 💭 whether it's to listen to music, paint, go for a drive, or just simply chill in quiet room. Spending time alone gives you an opportunity to discover yourself and find your own voice 🗣! When you're a part of a group, you're more likely to go along with what the group is doing or thinking, which isn't always the actions you would take or the decisions you would make if you were on your own. NEVER FOLLOW or AGREE just because everyone else is. It's not real and you're being untrue to yourself! 💯
-
Remember you cannot change people, you can only change yourself. TAKE CARE OF YOU


Autor: Abella Danger :ooo
0

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 5470
Posts: 35121
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 27 May 2018, 02:54

Excuses For Why We Failed At Love
by Warsan Shire

I’m lonely so I do lonely things
Loving you was like going to war; I never came back the same.
You hate women, just like your father and his father, so it runs in your blood.
I was wandering the derelict car park of your heart looking for a ride home.
You’re a ghost town I’m too patriotic to leave.
I stay because you’re the beginning of the dream I want to remember.
I didn’t call him back because he likes his girls voiceless.
It’s not that he wants to be a liar; it’s just that he doesn’t know the truth.
I couldn’t love you, you were a small war.
We covered the smell of loss with jokes.
I didn’t want to fail at love like our parents.
You made the nomad in me build a house and stay.
I’m not a dog.
We were trying to prove our blood wrong.
I was still lonely so I did even lonelier things.
Yes, I’m insecure, but so was my mother and her mother.
No, he loves me he just makes me cry a lot.
He knows all of my secrets and still wants to kiss me.
You were too cruel to love for a long time.
It just didn’t work out.
My dad walked out one afternoon and never came back.
I can’t sleep because I can still taste him in my mouth.
I cut him out at the root, he was my favorite tree, rotting, threatening the foundations of my home.
The women in my family die waiting.
Because I didn’t want to die waiting for you.
I had to leave, I felt lonely when he held me.
You’re the song I rewind until I know all the words and I feel sick.
He sent me a text that said “I love you so bad.”
His heart wasn’t as beautiful as his smile
We emotionally manipulated one another until we thought it was love.
Forgive me, I was lonely so I chose you.
I’m a lover without a lover.
I’m lovely and lonely.
I belong deeply to myself .
0

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 5 guests