Meša Selimović

[Trepavica]

[Bambi]

"Svakome ću priznati pravo da me prevari - osim prijatelju!"

“Kad bi bilo više te hrabre ludosti, možda bi drevno iskustvo prestalo da nas plaši.”

"Najmanja je mogućnost da pogriješim ako budem ćutao."

[Bambi]

[Bambi]

... nije teško kad biju, teško je kad čekas. Gledaš i čekas, pa boli unaprijed. Boli i poslije, ali je to lakše.

Pretvorio sam se u čovjeka koji moli, a to je posljednje biće na zemlji. Ispod toga nema ništa.

Hoću da budem čovjek, borite se sa mnom ljudski.

Sreća mu je iznenada pala pred noge, samo zato da bi vidio kako nije ni on za nju ni ona za njega.

Treba li da kažem i da više ne progovorim?

Treba li nešto da učinim, pa da više nikad ništa ne učinim?

Treba li da ćutim, zadovoljan što sam živ?

[Trepavica]

...Govorio sam, tjeseci: Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za sto znamo da ce nas stici. Izuzetka nema, ni iznenadenja, svi putevi vode do nje, sve sto cinimo to je priprema za nju, priprema cim zakmecimo udarivsi celom o pod, uvijek joj blize, nikad dalje. Pa ako je jekin, zasto se cudimo kad dode. Ako je ovaj zivot kratak prolazak sto traje samo cas, ili dan, zasto se borimo da ga produzimo jos dan ili cas. Zemaljski zivot je varljiv, vjecnost je bolja.
Govorio sam: Zasto vam srca od straha drhte kad se u predsmrtnim mukama noge omotaju jedna oko druge?

Smrt je preseljenje iz kuce u kucu.

To nije nestanak vec drugo rodenje.Kao sto prsne ljuska jajeta kad se pile potpuno razvije, tako dode vrijeme da se rastave dusa i tijelo. Smrt je nuznost u neizbjeznosti prelaska u drugi svijet, u kome covjek dostize svoj puni uspon.


...
Govorio sam: Na dan moje smrti, kad bude nosen moj tabut, ne misli da cu osjecati bol za ovim svijetom. Ne placi i ne govori: steta, steta. Kada se mlijeko pokvari, veca je steta.


Kad vidis da me poloze u grob, ja necu nestati. Zar mjesec i sunce nestanu kad zadu? Tebi se cini smrt, a to je radanje. Grob ti se cini tamnica, a dusa je slobodna postala. Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zasto da sumnjas u zrno covjekovo?

Govorio sam: Budi zahvalan, dome Davudov. I reci: dosla je istina. Dosao je cas. Jer svako kruzi svojom putanjom do odredenog roka. Stvara vas Bog u utrobama majki vasih, pa vas iz jednog oblika u drugi pretvara, u tami trostruko neprozirnoj. Ne tugujte, radujte se raju koji vam je obecan. O robovi moji, nema za vas straha danas, i necete biti zalosni. O smirena duso, vrati se gospodaru svome zadovoljna, jer je on tobom zadovoljan. Udi medu robove moje, udi u moj dzenet.
Govorio sam tako, bezbroj puta.

[Bambi]

Oprosti. Bila je to najlepša reč koju je moglo pronaći njegovo kukavičko poštenje. Tako me spretno skinuo sa savesti i prijateljski ispratio u prošlost.

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Ništa čoveku nije važnije od svog mira i od sreće koju sam stvori. Zato je treba čuvati, tu svoju sreću, opkoliti je šančevima i nikome ne dozvoliti da je ugrozi. Niko drugi neka me se ne tiče, život je surov, ljudi zli, i treba ih držati na odstojanju. Neka budu što dalje od svega što je tvoje i što ti je drago.

Najmanje se govori kad te se najviše tiče.

[Bambi]

Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo.

Uvek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

Mlade devojke zamišljaju život i veruju rečima. Starice se boje smrti i s uzdahom slušaju o raju.

Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom.

Ljudi se ustvari boje, zato su surovi.

[Bambi]

[Bambi]

Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Laž može spriječiti zlo.

Nije važno što ne činimo dobro, važno je da ne činimo zlo.

Živimo na zemlji samo jedan dan, ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer, ko oprosti on je najveći. A znam, zaboraviti ne mogu.

Hiljadu puta se pokaješ za ono što kažeš, rijetko za ono što prećutiš.

[Bambi]

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”

“Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze.”


Smiješno je možda, bio sam čovjek s onim od juče i hoću da budem čovjek s ovim od danas, drukčijim, možda i suprotnim, ali me to ne buni, jer čovjek je promjena, a zlo je ako ne poslušamo savjest kad se javi.

Ne voliš da budeš na smetnji, ne voliš da te ko krivo pogleda, ne voliš da ti iko ružnu riječ kaže. Kako onda misliš da živiš?

Duša može često da održi tijelo, ali tijelo dušu nikad; ona posrće i gubi se sama.

[Bambi]

„Je li ljudima od vlasti potreban krivac, pa izaberu koga bilo, da bi opravdali svije postojanje i svoju surovost? Nije važno šta neko učini, već šta oni kažu da je učinio. Sad je izbor pao na mene. Pa neka. Meni nije teško. Čak je ljepše ovako, nemam ni gospodara, ni prijatelja, ni obaveza, ni zahvalnosti. Nemam više ni straha, saznao sam kako tica živi, i mogu reći da je divno. Treba ruku da mu poljubim što me istjerao iz službe, jer sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma čiji rob dovijeka, misleći da drukčije ne može biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bih progledao. Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je život lijep kad je slobodan, čak i kad je težak. A od svega mi je najdraže što sam uvidio kakvo je blago moja žena. Nesreća je kao vatra, istopi sve osim zlata.“

[Bambi]

... osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao, kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš.

Je li to mudrost, da ne očekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih? Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tuđu? Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražimo više.

Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima.

Zar se protiv zla mora upotrijebiti zlo? I ko će to drugo zlo iskorijeniti?

[Bambi]

Rodio sam se ovakav kakav sam, nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko.

A mi smo se krili mrakom, ne želeći da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Najteže je objasniti ono što je najjednostavnije.

Nikad nisi tako nježan kao kad ti je teško. Ličiš na dijete koje se skriva.

Izgleda da ima ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne unište vedrinu i jednostavnost. Čak ih učine boljim.

[Bambi]

Bilo je neke prihvatljive bezobzirnosti u tom vršenju dužnosti koju srce nije tražilo. Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom, sa dubokim i mirnim uživanjem kojim se gleda tiha rijeka, nebo u predvečerje, mjesec u ponoć, procvjetalo drvo, jezero moga djetinstva u zoru.

Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu, i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočarenja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji.

Gonila me moja preostala seljačka upornost i nemilosrdno jasna misao o potrebi da se branim. Moram. Idi naprijed, poslije umri.

[Bambi]

Znao sam, nisu to jedina vrata na koja treba da zakucam, nije to jedini čovjek koji treba da čuje moj zahtjev, ima ih još, boljih i jačih od ovog siledžije obezumljenog vlašću, a opet sam pretrnuo, naglo onemoćao, kao čovjek koji u noći izgubi put.

Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo? Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha nego zbog grijeha.

Ne osvajamo zemlju, već grumen za svoju stopu, ni planinu već sliku u svome oku, ni more već njegovu gibljivu čvrstinu i odsjaj njegove površine. Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto držimo za nju.

[Trepavica]

"Ništa nije konačn dok u nama postoji traganje , kraj traganja je i naš kraj."

Meša Selimović

[Bambi]

Srećom,on je umio da se savlada, ili njegova vedra priroda nije mogla dugo da izdrži bijes.

Vjerovao je u zvuk i smisao riječi...

Sve je moguće,sve je nadomak ruke,samo se čovjek ne smije predati.

[Bambi]

[Bambi]

Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene.

Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više. Hiljadu tuđih ljubavi biće kao ova, ali ova nikad više.

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao,ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin,upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost.Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta.Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

[Bambi]

Neobičan mladić. Biće divan čovjek ako ne uspije u onome što želi, strašan ako uspije. Bio bi ponosan na svoju čistu misao i poslije, kad bi već odavno bila uprljana. Sad je protiv nasilja, zavešće ga u ime slobode. Sad je za slobodu, ugušiće je u ime vlasti. Boriće se surovo za svoje uvjerenje, smatrajući da je plemenito, ne znajući da je postalo neljudsko. Biće najljući neprijatelj protiv sebe bivšeg, i čuvaće, kao hamajliju, ogrubjelu sliku svoga nekadašnjeg zanosa. A ako ne uspije, kao i toliki drugi, ako mu sadašnji bivši zanesenjaci presijeku put, njegovo stradanje će učiniti više nego pobjeda.