Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 22:53

SINTAKSA

.

Čisto proste rečenice
Život boli. Laž likuje. Patnja snaži.
Čovjek mrzi. Čovjek voli. Čovjek traži.
Radost vara. Tuga tješi. Nada draži.

Rečenični niz
Na njivi života traktor znanja ore,
namjesto pšenice, u nju mržnju sije,
s lavovima mravi divovski se bore.

Atributi koji nisu metafore
Bio sam crna plodonosna zemlja,
postao besplodan zagonetan čovjek,
sada sam žilava ilovača tvrda.

Metafore koje nisu atributi
Dobar čovjek vjernu ženu nježno voli,
iskreni ga prijatelji u zlu tješe
i lijepu se životu sretni smješe.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 23:08

TRAGOEDIA HUMANA

.

Tragoedia humana
Cirkus poroda, predstava vjenčanja,
artističke točke na trapezu briga,
pantomima smrti.

Ljudi
Tražimo kom da robujemo
uvjereni da bogujemo
mi – prosjaci Sreće.

Igračke
Zvećkice, lutkice, lopte, karte, praćke. Topovi, rakete, hidrogenske bombe; izborne kuglice – igračke, igračke.

Porod
Krv. prvi plač. Prva glad.
U pelenice stisnut silni Napoleon.
I Cezar bio je – beba.

Mladost
Uzjahala dugu. Probušila nebo
pletaćom iglom htijenja.
Plešena paripu vjere.

Ljubav
Pošto je Svemir? Gricka kolač sunca.
Svijet je širok: kapija u mraku.
Poljubac, Drhtaji. Sreća.

Bolest
Useli se u nas podmuklo i drsko.
Siše sok života kroz slamčicu boli.
Liječniku se i strpljenju ruga.

Starost
Pružila svijetu pomirnicu ruku.
Prezrivo se ushitima smješka.
Usne su joj – grob.

Smrt
Svladali su svemir, atomsku jezgru probušili.
U Sahari: palme; močvare silne isušili,
al’ Ja kad zovnem – dođu.

Putovanje
Autobus, avion, parobrod il vlak.
Kovčezi, novine, termosica, pasoš.
Svugdje isti: ljudi, sunce, žurba, strah.

Hotel
Portir, lift, hodnici, ključ s mjedenim brojem.
Topla-hladna voda, radio, telefon.
I radost: Ne, nije, nije to moj dom!

Rat
Ginuti za cara, kralja, za slobodu!
Komande i juriš. Rane. Psovke. Glad.
Čovjeku je čovjeku – smrt.

Pobjednik
Odlikovanja i drvena noga.
Slika jedinca kom ne zna za grob.
Pobjednik proklinje rat.

Kult
Kult snage, kult duha, kult sile, kult neba,
kult novca, kult krvi, kult ličnosti, rada…
Čezneš li za kultom bez kulta?

Misao
Raspuknula se čaura svih tajni.
Osvojila svemir
i ugasla s umom.

Istina
Tko prokrči do Nje sve prašume sumnja
zaslijepi ga sjaj
i satare umor.

Laž
Osvojila je svijet, nebo, vječnost.
Gospodari umom.
Robuju joj nade.

Strah
Rodio je Boga, Ratove i Vjeru,
uzgojio Zavist, Zakone i Lasku.
Smrt mu skida masku.

Zavist
Uljepšava nedostižno, postignuto poružnjuje.
San i odmor vješto truje i zavjere spretno kuje,
radosti nam desetkuje.

Znanje
Mokri je sapun, sklizne s dlana uma
i što je veće – to je stalno manje,
i što je bliže – to je kobno dalje.

Mašta
Obleti svemir u trenu.
Ne miče se s mjesta:
putuje.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 02 May 2018, 20:17

U ZASJENKU ALLAHOVA VRTA

.

Poruka gluhonijeme nakaze zdravima
Kako vas divno, savršeno mrzim!
Što meni ukrade sve je vama dala
priroda.

Buha o ljudima
Kažu da mogu skočiti ko ja
Svemir bi osvojili davno.
Crna sam – ko njihova nježnost.

Trakavica o ljudima
Malena glava, trup člankast i velik.
Zar nisam slična umu i htijenju?
Ja im sišem hranu, oni – zemljin plod.


Čovjeku sam od košulje bliža.
Jedinu mene on hrani.
Slatka je dušmanska krv!

Ignorant
U zlatna upregnut kola kraljicu na krunidbu vuče.
Zastave. Narod i garda. Zvona i topovi grme.
I on diže rep. Para. Muhe.

Kopriva
Ko ruža mirisom, kao slavuj pjesmom,
ko leptir bojama, kao more pjenom,
ja – ružna – bolom žarim.

Ponedjeljak u šumi
Paprat. Suharci. Panjevi i kukci.
Limenke prazne, mravi, zgnječen papir.
Razbacane pileće kosti.

Bara
Simfonija žaba. Komarci balet plešu
Na žabokrečnom hladnom zelenom parketu.
Skakavac u fraku svira kontrabas.

Štakor
Kanalima, smećem, podrumima trčim.
Čistoće se gadim, na zraku se grčim.
Moj vrt je gnjilež, moje sunce: mrak.

Hijena
Smrt me mesom hrani.
Njuh me jačeg brani.
O, ljudi, na vaša ja naličim srca!

Guba
Procvjetam na koži Crnca kao ruža.
U srcu Bijelca samilost se zovem.
Rastem u bijedi, gnjiležu i smeću.

Gljiva ludara
Zašto me bereš? Lijepa sam i sočna.
Pa, poludi odmah, jer ja živjet želim
da se, kao i ti, proljeću veselim.

Uragan
Protrčim nad selom. Krovove pometem.
Krošnje mladih šljiva s višnjevima spletem.
Djecu, pse i janjce nosim – pa ih bacim

Igre prirode
Tele s dvije glave. Dijete bez nosa.
Tajfun, pa se sela vrte kao čigre.
Rijetke su i smiješne moje male igre.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 02 May 2018, 20:21

SLIKE U MOJOJ SOBI

.


Moj otac
Brkovi. Fes. Hladne oči. Uškrobljen ovratnik. Orden.
Prsten i zlatna ura i – osigurana starost.
Rat grize živote ko kruške.

Moja majka
Cvijet u kosi. Na usnama mladost. Sjaj očiju. Vedri smiješak.
Budimpešta i Bosna. Saloni, tvornice, bijeda i sela,
umor i briga za sina i – bomba.

Stellin crtež Jerolima Mišea
Olovka oživljava kosu, oči, lijepo čelo i brigu
za muža, djecu, za školu, muziku i budućnost.
Miše mi tvoju mladost za stare dane čuva.

Pejsaz Gabrijela Jurkića
Kvadratić bosanskog neba i blagi brijeg bez njiva.
Oblaci pričaju bajke o mrtvim vilama šumskim.
Zar živi i takva tišina?

Autoportrait Aleksandra Podvinca
Gleda na klavir. Uho mu muziku žudi.
U limenu kovčegu krhke donijeli su mu kosti.
Živi – a umro je mlad.

“Bijeda” Aleksandra Podvinca
Te oči! Te nedoslikane nožice na rukama bijede.
Taj krevet s plavim jastukom, ona peć…
Plače li slika – il ja?

Dva sveca nepoznatih autora
Tko vas je naslikao? Tko vas je prodao jadno?
Kako iz crkve na moj ste skromni dospjeli zid?
Šutite – ko i moj pogled.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 02 May 2018, 20:30

Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću. (Ivo Andrić)
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 07 May 2018, 07:41

TE DEUM

.


Vjera
Ljepša si od najljepše ljepotice snova,
ti ružna, zlobna i nevjerna laži,
za tobom čeznem!

Bog
Tražili su te u vatri, na Suncu,
u nebesima, u vječnosti – svugdje,
a izgubili te – čim su te pronašli.

Stari prosjak
U ispružen dlan kanulo je sunce.
U slijepe oči uvrela sva svjetlost.
Tko da mu milodar pruži?

Dobar pastir
Klecalo koljena grizlo. Brevijar stezao muškost.
Vjera susprezala razum. Gospodu pripada java,
al’ đavlov je, đavlov je – san.

Đavo misu služi
Dominus vobiscum! Orgulje i tamjan.
Pred oltarom bijes: Nije sinoć došla!
Eno je – glupača! – kleči.

Muke po Mateju
Među razbojnicima raspet na križu sumnje u Pravdu,
bez octene spužve žedan ne umrijeti do zore
i šaptati: “Oprosti im Bože, al oni znaju šta rade.”

Ignacije Loyola
Osakaćen luđak sam bio dok mačem pobjedu tražih.
Tamnica ne treba lance, utvrde ni ključare.
Postat ću general vjere!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 07 May 2018, 10:34

"MAJKA MU JE U SARAJEVU PREŠLA NA ISLAM, ALI TO NISU...": Sin Envera Čolakovića otkrio "vezu" njegovog oca s ustaškim režimom


Image

Esad, sin Envera Čolakovića u ekskluzivnom razgovoru za Jutarnji list otkrio je detalje iz života svoga oca, razgovor prenosimo u cijelosti.

Znate, svako zlo za neko dobro. Mislim, najmanje je dobro da ja budem advokat i vjerodostojni interpret svoga oca, njegova rada i značenja njegovih djela. Djeca ili nisu dobro upućena ili su pak pristrana. Ili naprosto ne znaju, pa fabuliraju kako se njima sviđa. No jednostavno nisam mogao ostati nijem na takvu laž i nedopustivu svinjariju koju je prouzročila bjesomučna reakcija Vilija Matule, tog političkog aktivista Nove ljevice.

Ono što je dobro jest nada da će nakon svega ovoga možda porasti zanimanje javnosti za objavljena, ali i dosad neobjavljena djela moga oca. Neke naznake u tom smjeru već postoje i to mi je iskreno drago - počinje priču Esad Čolaković dok sjedimo u prostorima Udruženja menadžera Croma na zagrebačkom Trgu bana Josipa Jelačića.

Povod za razgovor vrlo je jasan.

Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić predložio je da manji park u zagrebačkoj Martićevoj ulici nasuprot zgradi koja se kolokvijalno zove Mali Vatikan nazove po Enveru Čolakoviću, koji je bio i bosanski i hrvatski i mađarski pjesnik, pisac proznih djela i veliki, nagrađivani prevoditelj, a vjerojatno je najpoznatiji po svom romanu “Legenda o Ali-paši” iz 1944. godine za koji je od Matice Hrvatske dobio nagradu za najbolji roman te godine.

Inicijativu za imenovanje parka po Enveru Čolakoviću još 2013. godine pokrenulo je Društvo hrvatskih književnika. Prijedlog je stigao na skupštinski Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova kojim predsjeda Zlatko Hasanbegović te je većinom glasova usvojen.

Protiv takvog prijedloga bila je Rada Borić iz Nove ljevice, a posebno je oštro protiv takvog prijedloga istupio glumac Vili Matula, predsjednik Vijeća Donji grad, koji je takvu odluku Odbora nazvao vrlo štetnom jer je “Enver Čolaković bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj 1944. i tamo, postavljen od Pavelića, bio predstavnik zločinačke, koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”.

Vrlo brzo na svojoj Facebook stranici odgovorio mu je Esad Čolaković te naveo kako je Matula izveo “fantastičnu javnu predstavu klevetanja i lustracije čovjeka kojeg ni stara revolucionarna SFSN ljevica nikad nije optužila, a kamoli osudila zbog kolaboracionizma s ustaškim režimom”.

Filmska biografija

“U svojoj ideološkoj zaslijepljenosti i nepoznavanju biografskih činjenica, literature i kulturnih zasluga Envera Čolakovića - jer njegova predstava bila je namijenjena medijima i političkim oponentima gradonačelnika Zagreba - ugledni umjetnik izveo je ružnu scenu javne difamacije drugog umjetnika koji se ne može braniti i o čijem životu i stvaralaštvu zaista nema pojma ili namjerno laže”, napisao je Čolaković.

Vrlo brzo reagirao je i sam Hasanbegović koji je uvjeren kako se “iza pokušaja obračuna s Čolakovićem u ime takozvanog antifašizma zapravo krije stari protumuslimanski atavizam te dodatna likvidacija na starčevićanstvu utemeljene hrvatske muslimanske baštine i predaje s čijim se nositeljima i najistaknutijim predstavnicima jugoslavenski komunizam 1945. korjenitije obračunao nego sa samim ustaštvom”.

S Esadom Čolakovićem razgovarali smo više od sat vremena o njegovom ocu Enveru Čolakoviću.

Esad, inače predsjednik Crome, o Enveru priča polako, tiho, biranim riječima, s velikim poštovanjem i stječe se dojam kao da se osjeća nedostojnim da brani ime “velikog oca”.

Kaže mi u jednom trenutku da se gotovo pomirio s tim da će djela njegova oca, kako ona objavljena tako i ono mnoštvo neobjavljenih, zauvijek biti prepuštena skupljanju prašine po obiteljskim i državnim arhivima, no sada se probudila nada da će se cijela priča promijeniti.

- Njegova biografija je poprilično filmska i vrijedno ju je ispričati - uvjerava me Esad.

Enver Čolaković rođen je u Budimpešti 1913. godine, imao je srčanu manu i bio je vrlo boležljivo dijete. Njegov otac bio je Sarajlija Vejsil-beg Čolaković, muslimanski poduzetnik, vlasnik mnogih nekretnina i ciglana koji je još za vrijeme Austro-Ugarske često putovao u Budim sklapati poslove. Ondje upoznaje naturaliziranu Mađaricu Illonu Mednyanszky, čija se plemićka obitelj u mađarsku prijestolnicu doselila iz Slovačke. Tijekom Prvoga svjetskog rata otac odlazi na bojište, a majčini roditelji malog Envera krste i daju mu ime Laszlo. Njena obitelj, kaže Esad, nije u potpunosti bila katolička, nego i židovska.

Upravo pod tim imenom Laszlo Medny­anszky, Enver će objavljivati neke pjesme na mađarskom jeziku.

Prema riječima Esada Čolakovića, Illona je očito bila enfant terrible svoje obitelji s obzirom na to da se odlučila udati za muslimanskog provincijalca koji nije znao mađarski i koji je bio mnogo skromnijeg formalnog obrazovanja od nje.

- Ona je bila među prvim damama ondašnjeg građanskog društva Austro-Ugarske Monarhije koje su uopće pohađale sveučilišne studije, a svakako prva žena koja je na Sorbonnei studirala orijentalistiku i branila disertaciju o položaju žena u islamskom društvu. Iz Enverova autobiografskog djela, “Knjige majci” iz 1942. vrlo lako se može zaključiti da je majka imala i presudan utjecaj na njegovo formiranje intelektualnog, kulturološkog i vrijednosnog sustava. Od oca je naslijedio ne samo tradicionalni islamski svjetonazor nego i mnogo karakternih osobina, ponajprije principijelnost, radišnost, upornost, osjećaj društvene odgovornosti i samopouzdanje u smisao vlastitog rada - uvjeren je Esad.

No 1923. obitelj odlazi iz Budimpešte u Sarajevo jer mu država polako oduzima imovinu. U sukobu s vlastima Vejsil-beg će biti godinama, a protiv njega će se čak podići neke prijave zbog optužbi da je nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature vrijeđao kralja Aleksandra i zazivao propast Kraljevine Jugoslavije.

U Sarajevu njegova majka prelazi na islam, mijenja ime u Fatima, no sarajevsko je društvo baš i ne prihvaća.

Pet minuta slave

Mali Enver u tom gradu završava osnovnu školu i nižu gimnaziju, nakon čega se obitelj seli u Beograd. Ondje Čolaković završava višu gimnaziju i upisuje studij matematike. Diplomirao je 1936. godine, nakon čega odlazi u Budimpeštu na poslijediplomski studij iz područja statike. Kasnije, 1959. diplomirat će i povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

Tridesetih godina prošlog stoljeća Enver počinje pisati pjesme, objavljuje ih na mađarskom i njemačkom, ali i na hrvatskom jeziku.

- On je, naravno, znao mađarski i njemački, a s obzirom na to da je imao guvernantu, učio je i francuski. Sve je te jezike znao prije nego što je naučio hrvatski - kaže mi Esad.

Budući da mu je cilj bio napisati sveobuhvatnu povijest matematike, krajem 1938. i 1939. godine putuje po Europi i obilazi Mađarsku, Austriju, Francusku, Švicarsku, Italiju i Grčku, nakon čega nakratko odlazi u Afriku.

Vraća se 1939. godine.

- Tada započinje njegovo razdoblje intenzivnijeg objavljivanja proze. Prvo je objavio desetak pripovijedaka u časopisu Svijet u Zagrebu. Do kraja 1942. on će napisati autobiografsko djelo “Knjiga majci” u kojem se zapravo očitava njegovo antifašističko opredjeljenje jer u njemu opisuje četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva te progone Židova i Srba. Tada će završiti i svoj prvijenac, roman “Legenda o Ali-paši” koji će biti objavljen tek 1944. Za taj roman dobit će nagradu Matice Hrvatske za najbolji roman te godine. Do tog trenutka on je bio gotovo anoniman. Nakon tog romana, koji je bio dočekan superlativnim književnim recenzijama i odmah postao jednom od najčitanijih i najtraženijih knjiga, doživio je i svojih pet minuta slave - priča Esad.

Tada Enver Čolaković uistinu postaje zvijezda, objavljuje pripovijetke, novele, kazališne komade, političke osvrte, romane. Prema Esadovim riječima, otac mu je uistinu dočekao samo pet minuta slave. Doslovno.

Naime, u drugoj polovici 1944. godine on odlazi u Mađarsku kao kulturni ataše NDH.

Kako je do toga uopće došlo i je li Enver Čolaković bio kolaboracionist, pripadnik ustaškog pokreta?

Prema Esadovu poznavanju dokumenata, kako onih iz državnih arhiva, tako i onih do kojih je došao njegov brat Zlatan (preminuo 2008.), filolog i istraživač koji je bio Fulbrightov stipendist na Harvardu, u očev život jednostavno se uplela sudbina.
Prema jednoj od verzija on se početkom 1944. godine zamjerio ustaškoj vlasti jer su kod njega na jednom putovanju u Konjic pronađeni protuustaški leci. Taj se događaj zbio tri mjeseca prije nagrade za roman “Legenda o Ali-paši”. Bio je uhićen, no za njega su se založili u Vladi NDH utjecajni muslimani. Zatim mu je dodijeljeno mjesto kulturnog atašea u Mađarskoj.

- Tako je on spašen. Drugi razlog zbog čega odlazi u Budimpeštu možda se može protumačiti nesretnom ljubavi. Naime, on je u Sarajevu imao zaručnicu. Zvala se Nella. Zbog teškog živčanog sloma i nepopravljivog duševnog poremećaja morala je biti hospitalizirana s dijagnozom koja nije davala izglede da će se njezino stanje ikada “normalizirati” i to ga je strašno pogodilo. Zato prihvaća odlazak u Budimpeštu u kojoj je vrlo kratko boravio. Ondje ga je dočekala i vijest da su mu roditelji poginuli u savezničkom bombardiranju Sarajeva. Roditelje su mu pokopali njegovi prijatelji Hamid i Mak Dizdar. U jednom je trenutku ostao sam, potpuno slomljen - priča Esad.

Doživotno sumnjiv

Nakon ovih riječi kratko je zašutio, pa se vratio na temu jesu li Čolakovići bili ljubitelji ustaškog režima.

- Prije nekoliko godina kontaktirali su me iz sarajevske Židovske općine u vezi s procedurom imenovanja Pravednikom među narodima, jer je tu inicijativu pokrenuo Američki židovski kongres u povodu testamenta i svjedočenja članova jedne sarajevske židovske obitelji koja je za vrijeme Luburićevih racija 1944. i prije emigracije u SAD našla utočište u kući Vejsil-bega Čolakovića, što je i za njegovu obitelj moglo biti pogibeljno u doba bjesomučnog holokausta. U toj kući bio je i moj otac. Toliko o budalaštinama onih koji ime moga oca nastoje vezati uz koljački režim - kaže mi Esad.

Nakon završetka rata, pješice dolazi u Zagreb, a zatim kreće u Sarajevo kako bi otišao na grob roditelja. Iako mu Mak Dizdar piše da se ne vraća jer bi mogao izgubiti glavu, Enver ipak odlazi u Sarajevo. Vrlo brzo biva uhićen i s kvalifikacijom sumnjivog člana diplomatskog kora NDH transferiran u istražni zatvor u Zagrebu.

Nakon privođenja ubrzo biva pušten, pa i amnestiran, no gotovo do smrti bit će pod pažnjom Službe državne sigurnosti koja će ga pratiti, kako je to Esad plastično objasnio, “kao ružna sjena”, te će se ime njegova oca provlačiti kroz “registre nepostojećih Crnih ili Bijelih knjiga i povjerljivih partijskih biltena o sumnjivim intelektualcima kojima je, za svaki slučaj, trebala biti uskraćena svaka mogućnost javnog djelovanja, a u iznimno opasnim primjerima i mogućnost državne službe i slobode kretanja”.

- Dakle, jedini grijeh Envera Čolakovića i formalni razlog njegova cjeloživotnog stigmatiziranja bio je to što je pred sam kraj rata epizodno sudjelovao u diplomatskoj misiji propale države i što se dosljedno deklarirao kao Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, premda se i po mjestu rođenja i po obiteljskom podrijetlu mogao jednako tako politički legitimirati kao Mađar ili Europ­ljanin islamske konfesije - priča mi Esad.

Što je njegov otac onda radio nakon Drugog svjetskog rata?

Kao pisac je bio gotovo zaboravljen, reći će Esad.

U Zagrebu je 1946. godine upoznao svoju suprugu Stellu Podvinec, profesoricu klavira. Ona je, pak, kći Arthura Podvinca, Židova koji se morao pokrstiti kako bi zadržao službu geodeta u Budimpešti za vrijeme Austro-Ugarske. Stella je studirala klavir kod slavnog pedagoga Svetislava Stančića, a zbog rata i “židovskog pitanja” zaustavljena je njena solistička karijera.

- Čak 17 članova obitelji moje majke završilo je u logoru u Jasenovcu. Ona je, pak, nakon rata, 1953. postala direktorica Glazbene škole “Vatroslav Lisinski”, bila je zaslužna za osnivanje Udruženja muzičkih pedagoga Hrvatske, a njenom zaslugom otvorene su i mnoge područne glazbene škole. Dobila je niz priznanja, a zbog zasluga u glazbenom djelovanju Tito ju je odlikovao Ordenom rada sa zlatnim vijencem - priča mi Esad.

Enver Čolaković je, pak, nakon rata najprije radio u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu koji je vodio Miroslav Krleža.

- Krleža je uvažavao mog oca i moj je otac donekle uvažavao Krležu. No do prekida suradnje došlo je vrlo brzo jer je Krleža dobio naputak da se riješi svih nepoćudnih likova oko sebe u Zavodu. Krleža je tada, da se tako izrazim, podvio rep, a moj je otac izgubio posao. Više nije mogao dobiti nikakvo zaposlenje te je trajno ostao nepoćudan i potencijalno opasan politički element. To je bilo sredinom 50-ih. No cijelo vrijeme imao je podršku majke - prisjeća se Esad pa mi pokazuje sliku svoga oca na čijoj je poleđini ispisana poruka Stelli.

“Svojoj Stelli na uspomenu za mnoge dane koje bi naša ljubav htjela zaboraviti, premda su u svom tom užasu bili lijepi - jer su nas zbližili više nego dani radosti. Nije li naše geslo: Naprijed! Enver”.

Zatim mi Esad krene opisivati zgodu koja možda najplastičnije opisuje izolaciju Envera Čolakovića u komunističkom režimu ondašnje države.

Za prigodu svečanog otvorenja renovirane zgrade Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu njegov otac dobio je posao da priredi libreto za praizvedbu Wagnerovih “Majstora pjevača”.

- On to nije shvatio samo kao zanatski profesionalni zadatak izrade kvalitetnog prepjeva, nego je danima tražio od naše majke i Nikše Bareze, koji je dirigirao opernim ansamblom, da mu na klaviru sviraju partituru najkompliciranijih opernih dionica, kako bi izabrao one riječi koje bi solisti i zbor mogli najlakše uskladiti s muzičko-scenskim prizorom, a publika razumjeti sukladno dramaturškom kontekstu opere.

Kada je predstava konačno bila izvedena kao kulturni događaj par excellence, ispostavilo se da se, eto, tehničkom omaškom na plakatima i u divot-izdanju brošure u povodu praizvedbe opere i jubilarne godišnjice obnovljenog HNK zaboravilo navesti tko je bio autor libreta, ali su zato uz soliste i članove ansambla bili navedeni svi, pa i tehnički realizatori predstave. Kasnije su mu objasnili da je došlo do tehničke pogreške. A tih je tehničkih pogrešaka u njegovu životu bilo mnogo - priča mi Esad pa mi navodi kako njegov roman “Mulan” te pripovijetka “Mali svijet”, koja je pobijedila na anonimnom natječaju 60-ih, nikad nisu izdani.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 13 May 2018, 10:26

IVO ROBIĆ, TIN UJEVIĆ, DOBRIŠA CESARIĆ, GUSTAV KRKLEC, MARIJA JURIĆ ZAGORKA... Nevjerojatne sudbine velikih umjetnika nakon pada Pavelićevog režima


Image

Neki dan izašao je novi CD: "Andrija Konc - portret jednog tenora". A davne 1991. radio sam o njemu dokumentarni film. Bilo mi je otkriće da se u onom mračnom, ratnom vremenu uopće pjevalo. Sve što sam znao o NDH naučio sam u školi. Iznad svega: bila je "takozvana", što mi je, kao malom istoznačnica s "nestvarna", "nepostojeća". U kući se šutjelo o njoj.


Novi CD podsjetio me na Peru Gotovca, Marija Kinela, Vladu Seljana i druge koji su sudjelovali u starom dokumentarcu. "Tračali" smo tada o jednoj od opcija Kadijevićeva general-štaba: hoće li bombardirati Zagreb.

Iste 1991. sreo sam na lungo-mare između Ike i Ičića tada još živućeg Ivu Robića. Znao sam da je pjevao s Koncem na radiju, odnosno u potonjem Radničkom domu Đuro Salaj. I zamolio ga za par riječi u dokumentarcu, no odbio je.

Nakon logora na Kanalu, u Zagrebu (danas Autobusni kolodvor), Andrija Konc je, 1945. otišao u Bjelovar i tamo je zadnji put viđen u društvu dvojice OZNA-ša. Bio je, dakle, "oslobođen", a zatim je skončao po "privatnoj" presudi nepoznatih.

Njegov znanac Ivo Robić nastavio je pjevati po ZG-barovima i postigao jedini globalni uspjeh hrvatske i jugoslavenske zabavne muzike. Obojici je, koliko znam, jedini grijeh bavljenje šlageristikom u krivo vrijeme.

Pjevački mikrofon kao grijeh

Jedan je zbog nje, najvjerojatnije ubijen, a drugi je postao ikona ili mr. Morgen. Spajao ih je popularni radijski voditelj Viki Glovacki, koji je poslije rata bio "pod kaznom", da bi zatim stvorio "Varijete". I zabavljao Josipa Broza Tita.

Pitanje je, razumije se, što jednoga ostavlja na životu a drugoga ubija, pod pretpostavkom da je grijeh isti: pjevački mikrofon. Pritom, naknadna pamet ne koristi, čak i kada je ima. Historija je takva jest, a to nije dostupno ni lijevim, ni desnim "misliocima", dakle aktualnim političarima. Onima koji sude, kao što su i nekoć sudili njihovi prethodnici na vlasti.

Prijedlog gradonačelnika Bandića, da se Enveru Čolakoviću, dodijeli trg ili ulica, ne znam, nedavno je izazvao polemike i naveo uglednog pisca Miljenka Jergovića da postavi pitanje: "Zašto može Dobrica Cesarić a ne može Enver Čolaković?" - imati ulicu ili trg. Možda bi odgovor bio: zato, ne znam čiji ali takav je.

Što je najgore, takav je bio i davne 1945. kada su svi pisci morali proći filtar Suda časti Društva književnika Hrvatske (DKH), danas DHK, da bi nastavili pisati. Napokon, prošao ga je i Miroslav Krleža. "Nakon 1945. zbog političkih razloga (Enver Čolaković) nije mogao objavljivati pa se bavio prevođenjem s mađarskog i njemačkog jezika", bilježi Hrvatska enciklopedija.

Najpoznatiji mu je roman "Legende o Ali-paši". S druge strane, Dobriši Cesariću Sud časti DKH "odrezao" je šest mjeseci zabrane objavljivanja i javnog nastupanja. Ali, poslije je postao član lektirnog trojstva suvremenika: Cesarić - Krklec - Tadijanović. Neka Čolakovićeva djela pak objavio je njegov sin Zlatan, i tako ga sačuvao od zaborava.

Oni su "samo" dvojica od 100-tinjak književnika i novinara koji su stajali u repu, na stakalcu političkog mikroskopa nove vlasti, skupa sa svojim obiteljima i svojtama. A Sud časti ih je podijelio u dvije kategorije ili kolone: na one koji su "surađivali" (s fašistima), i na one koji su bili "fašisti".

Suradnja jednih s Takozvanom kažnjena je zabranama, s poniženjem i gladi najbližih, dok su drugi prošli "besplatno". Čudno je, uopće, to što je Miroslav Krleža, pacijent sanatorija doktora Vranešića, morao proći provjeru nove vlasti, s obzirom na prijateljstvo s Brozom. Pa je naveo, u molbi za prijem u Društvo, da nije ništa objavio za vrijeme NDH.

Pa opet, nije nimalo čudno, uzme li se u obzir da Krleža nije uspio spasiti Vranešića od smrti, kao što je on spasio njega. Zakasnio je. Vrućica preokreta bila je brža. Ili je Beograd bio predaleko od Zagreba.

Davnih 80-ih vodio se zanimljiv razgovor u redakciji Akademijinog "Foruma", u kome su sudjelovali Ranko Marinković, Marijan Matković, Petar Šegedin i Dragutin Tadijanović. Jedan od njih pričao je o Krklecu, kako ga je vidio da se '43. vozi Ilicom, čini mi se po suncu, u bijelom Mercedesu, s nekom lijepom damom.

1945. Krklec je formalno prognan iz Zagreb, ali to se, za pravo nije ni dogodilo. Stvar se rješavala na "višim" razinama: "Drug Gustav Krklec, književnik, član je ovog društva i kao književnik potreban u Zagrebu za naš kulturan rad, pa Vas molimo da Vašu odluku broj 732, od 12. VII. '45., kojom ga pozivate da napusti Zagreb, izmijenite i dopustite mu ostanak u Zagrebu. Smrt fašizmu - sloboda narodu!”, pisalo je u dopisu DKH Gradskom narodnom odboru 16. VII. iste godine.

Sutradan, 17. VII., Društvo šalje drugo pismo u književničku, beogradsku centralu. Potpisuje ga pjesnik Zdenko Štambuk, jedan od trojice članova Suda časti. Objasnio je da je Sud odlučio primiti u članstvo Krkleca "kao talentiranog pjesnika", "kaznivši ga", istovremeno, "sa 6 mjeseci zabrane objavljivanja".

Njegova zbirka "Tamnica vremena", piše Štambuk, "predstavlja uistinu protest protiv stanja u Hrvatskoj i odiše svim prije nego ustaškim duhom". Pa, zašto, onda, piše? DKH dobio je dojavu od "druga Marina Franičevića, koji je boravio u Beogradu", da je središnje društvo "vrlo neraspoloženo" prema Krklecu, zato što je uređivao "Graničara". Poanta je, ipak u osiguranju vlastitih leđa: "Kako Vi imate mogućnost da ispitate ispravnost njegovih podataka, šaljemo Vam u prepisu njegov podnesak s molbom da nas obavijestite o pravom stanju stvari, nakon čega će istom naša odluka o njegovom prijemu u članstvo postati definitivna”.

Vjerojatno bi se slična pisma mogla nizati u nedogled, ne samo o tom jednom piscu i njegovu slučaju, prilikom prevođenja iz fašizma u socijalizam. A sva govore o sve-višnjoj ispravnosti i o nižnjem sve-strahu i brizi za sebe.

S druge pak strane, vjerojatno bi svaki pripadnik Ustaškog pokreta porekao da je ikada bio fašist i naglasio da se "samo borio za Hrvatsku", kao što je to izjavio pjesnik i ustaša Vinko Nikolić. Ali, činjenice često nisu onakve kakvima ih sami doživljavamo.

Popis umjetnika “fašista”

Pretpostavljam da je bilo više popisa umjetnika "fašista", odnosno onih koji su surađivali s "ustašama" i dobili određene kazne, pa i doživotnu zabranu objavljivanja, kao i onih koji su "surađivali" ali mogu nastaviti spisateljski posao. Najpoznatiji je onaj iz arhiva samog Društva književnika. Eto, na popisu fašista našao se spomenuti Krklec, kao i Olinko Delorko; tu su još Augustin Ujević, Antun Barac (!), Marko Fotez, Nikola Šop, Mate Ujević i drugi.

Barac je, naime, veći dio rata proveo u logoru Jasenovac, pa se našao na obje liste, ili u obje kolone, što samo pokazuje nemar ili licemjernu dosljednost Suda časti. Baš kao i prokazivanje već strijeljanih članova Društva: Mile Budaka i Tijasa Mortiđije. Kako god, Šop je bio kažnjen s pet godina neobjavljivanja, jednako kao Marija Jurić Zagorka i Marko Fotez, Tin Ujević sa šest mjeseci "premda je prvu knjigu čekao pet godina" itd.

Tog ljeta '45. DKH je, "bez nekog strožeg kriterija", ali uz naznačenu provjeru primilo 69 članova i sedam kandidata, dok ih je prije rata imalo ukupno 137 (članova i kandidata). Među primljenima su i članovi Suda, spomenuti Štambuk, Šimić (Stanko) i Pavičić. I slijedeći mogu "surađivati u našoj štampi pod svojim imenom”: Barac, Božena Begović, Hergešić, Krleža, Lovrak, Novak Simić, Tadijanović, Badalić i drugi. U provjeri "stupnja" suradnje s "ustašama" bila je utjecajna riječ Agitpropa CK SKH, kao i saveznih institucija u Beogradu.

Hajka se i dalje nastavljala. A Krležu su javno napadali da je u JLZ-u angažirao "bivše frankovce i klerofašističke intelektualce". Leksikograf dr. Mate Ujević preminuo je u Zagrebu, 7. siječnja 1967., a 31. siječnja 1994., posmrtno je proglašen "Pravednikom među narodima”.

Kriterij pomiješanih, pa i proizvoljnih etičkih lončića, bez zajedničke mjere i dosljednosti, jednako je vladao u likovnjačkim kao i u književničkim krugovima. Zbog Pavelićevog portreta jedan je umjetnik morao u emigraciju, a drugi je izradio portret Broza. Svaki je slučaj "specifičan", a dosljedno kažnjavanje suradnje slikara i kipara s vlastima NDH-a bilo je i nije bilo kriterij, kako za koga.

Ovo zorno pokazuju sudbine umjetnika koji su zastupali NDH na XXIII. Venecijanskom bijenalu, u lipnju 1942. Dnevni tisak: "Ovim nastupom na međunarodnom forumu došla je prvi put hrvatska likovna kultura, kao samostalna cjelina do izražaja..."

To je bila "u biti fašistička smotra" umjetnosti. Među umjetnicima jedino je Ivan Meštrović "imao svjetski ugled" (D. Kečkemet). Kao donedavni zatvorenik ustaškog režima, poslužio je istome za sticanje propagandnih poena. Pored njega prisutni su pokojni Račić, Kraljević i Plančić; mlađi umjetnici: Šohaj, Bulić, Crnobori, Režek, Mezdjić, Motika, Kopač, i "kao kuriozitet" Augustinčić s izloženim portretom poglavnika Pavelića.

"Godine 1947. - nakon inkriminacije od strane komunističkih vlasti, kojoj je za povod poslužila činjenica da je (Josip) Crnobori 1943. portretirao poglavnika NDH Antu Pavelića - preselio se u Argentinu, gdje su mu živjeli roditelji". Meštrovićev pak učenik Augustinčić nastavio je kiparski posao za novu, socijalističku vlast.

Kada sam ga upoznao 1970., u ateljeu na Tuškancu, djelovao je impresivno pokraj doge, američkog auta i punog ateljea učenika. Vjerojatno sam tada mislio da je napravio jedino Titov portret u Kumrovcu, ispred "rodne" kuće, koju smo mi, osnovnoškolci posjetili barem jednom. Figura vojskovođe, u šinjelu djelovala je sukladno Nazorovoj pjesmi "Titov naprijed", koju smo štrebali napamet. Portret Pavelića nitko mi nije ni spomenuo.

Dok se pjevače, pisce, leksikografe, konferansjee pitalo što su radili "kad je grmilo", kipar iz Klanjca bio je pošteđen gubitka vremena. Jedva mjesec dana nakon oslobođenja, imenovan je za prvog predsjednika "Društva za kulturnu suradnju Hrvatske sa SSSR-om", osnovanog 14. VI. '45.

Vođa puta na Bijenale

Još je jedan umjetnik, dragocjen mnogim djetinjstvima, stradao i zbog spomenutog Bijenala. Vladimir Kirin, koji je bio svojevrsni "vođa puta", zato što je radio u Budakovu ministarstvu bogoštovlja i nastave. Dobio je 5-godišnju zabranu izlaganja, pa je to vrijeme, u ulju slikao ilustracije za Cervantesova Don Quijotea. Poslije su došle na red nezaboravne ilustracije za Grimmove bajke i druge.

Kako god bilo, prijelaz iz jednog državno-političkog režima u drugi prolazio je za jedne umjetnike bezbolno i korisno, a druge je tjerao na muke, ili u emigraciju i smrt. Dirigent Lovro Matačić "dobio" je, npr. srednje rješenje: "prekomandu" iz Zagreba u Skoplje. Bio je šef Opere i nadzornik svih domobranskih glazbi, s činom pukovnika.

Iz relativno sređene građanske situacije kažnjenici su bačeni na dno novoga društva i žigosani; njihove obitelji preživjele su siromaštvo. Proglašeni su, tako reći: živućim mrtvim dušama, premda su samo rijetki među njima, poput Nikolića, bili dijelom Ustaškog pokreta ili nekog od vidova prohujale vlasti.

Pa ipak, treba podsjetiti na još na jednu umjetnost, koja je preko leša NDH prešla s lakoćom, da bi, skoro istoga časa uletjela među rumene obraze nove države. To je, dakako, filmska umjetnost. Pokazalo se da je korisnija i potrebnija novim gospodarima, čak i od kiparstva. Korisnost za novu vlast praktički jest najpresudniji "kriterij" ili kriterij u procjeni profesionalne suradnje umjetnika s poraženom, zločinačkom vlasti.

Prvi propagandisti NDH postali su, preko noći promidžbenjaci FNRJ-ota. Posljednji NDH-aški žurnal "Hrvatski slikopisni tjednik", preimenovan u "Hrvatska u riječi i slici", izašao je iz filmskog laboratorija 5. svibnja '45., tri dana uoči ulaska partizanskih jedinica u Zagreb. A "snimanje prvog broja 'Filmskih novosti' započelo je u Zagrebu 8. svibnja, i završeno 21. istog mjeseca", spomenuo je Zoran Tadić u knjizi "Ogledi o hrvatskom dokumentarcu" (2009).

Iza oba ta dokumentarna žurnala, "ustaškog" i "partizanskog", stajala je jedna te ista osoba: Branko Marjanović. Ono što je radio u jednoj državi, nastavio je raditi u drugoj. Treba dodati da je kao montažer radio na Miletićevom igranom filmu "Lisinski" (1944). Za Marjanovićeve dokumentarce "Straža na Drini" (1942) i "Oslobođenje Zagreba" (1945., zapravo prvi broj "Filmskih novosti") Tadić napominje: "da su, blago rečeno, prodržavni filmovi". Možda je u tome izrazu ključ kazni i oproštenja iz 1945., kao i nagrađenih s ulicom i trgom. U preživjelom doživljaju države. Tumačenja mnoga, ali razlog samo taj jedan: korisnost za nas i za danas. Samo što često zaboravljamo tko smo. I što je umjetnost.

(jutarnji)
online

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Chloe » 16 Oct 2018, 17:46

"A i bol je takva...bilo duševna, bilo tjelesna, počinje uvijek nekom riječju, neugodnim djelom bližnjega ili grčem,trzajem u nekom udu pa sve više i brže napreduje dok ne dovede do oboljenja ili potpune duševne potištenosti.
A i čežnja je takva...počinje nevinim pogledom na neki predmet, na neke svijetle oči,vitak stas ili bujnu kosu pa se, poput vatre prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme cijelog i ne popusti te dok ne dobiješ ono za čim čezneš ili dok potpuno ne sagoriš u njoj, postaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup!"
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 16 Oct 2018, 18:01

Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Chloe » 27 Dec 2018, 13:19

Heidi wrote: 16 Oct 2018, 18:01 Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...
Curo kako ti meni fališ da iskopaš stihove, poeziju da se mi dušu i srce ispuniš s tim ... :cvijece
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Chloe » 27 Dec 2018, 13:19

"O, ljudi su zli, sitni, osvetoljubivi i pakosni, teško među njima egzistira pjesnik! Neka im bude oproštena njihova glupost."
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Chloe » 27 Dec 2018, 13:41

:srce

DOĐI


Dođi!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.

Dođi!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reći.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan.
Šapći mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako čudna, kako uzbudljiva riječ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je tezak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dođi!
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 13 Feb 2019, 23:19

I čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup.

Gluho bilo.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 Mar 2019, 12:28

Krokodil Behko wrote: 11 Jul 2017, 23:43 Alahu dragi :klanja


BOSNI ( ENVER ČOLAKOVIĆ )



O Bosno moja, o jado moja, o zemljo moja!

O ti moj kameni i bijedni kršu

s kozama, panjima a mršavim konjima,

čija su leđa oglodali samari,

čije su noge iskrivili sjenari

kad su s planina kroz duboki snijeg

vukli teret težak, sitnom blagu hranu.

O ti moj gladni sušićavi raju

koliba, bunjišta, horoza i jare,

tebe ubijaju. Hoće da te nema

i stide se tebe. Tebe, Bosno majko!

I nije šuma, tvoj sjajni ogrtač,

bilo prvo Božansko ruho što vidjeh,

i nisu tvoji crni dijamanti

iz Kaknja, Breze, Zenice i Kreke

bili prvi nakit što me zimi kiti -

volim te i plačem, i plačem,

ali ne nad grobom

jer ti mrtva nisi,

nego nad sudbinom, nad sramotnim trenom,

I nad tvojom djecom, nad tom jadnom rajom.

Bosno moja, moje tugovanje,

Bosno moja - tužno robovanje!

Bosno moja - ti ropkinja nisi,

dok planinom tvojom gorštak hodi,

dok u tebi živi pjesma o slobodi,

dok klokoće mandra u kotlu ijednom,

dok rijeke teku i potoci tvoji,

koji u žuboru, u svom vječnom pjevu

u doline nose pjesmu, koja bodri

i - premda žalosno - ipak pjeva, pjeva,

pjeva našu pjesmu,

pjeva pjesmu Bosne,

pjeva sevdalinku.

Bosno moja, moje tugovanje,...
Da obnovimo gradivo :srce
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 Mar 2019, 12:43

Heidi wrote: 11 Dec 2017, 13:16 Izlet u Bosnu

Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. – “O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi”.

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin – gle! – moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: “Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu – bol.”

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama… Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i – ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb…

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode…

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga…

Blizu je, blizu je Bosna…
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je… Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći… Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi…

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola – sad klize…
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž…

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada…
Kočijaš – brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote…

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! – nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška… Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva – tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu…

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup…
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa…

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol…

Prosjak sam, prosjak sam gol!…

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt…
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta…

U Bosni sam… Al dosta je… Dosta!…
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I – šuti! I – smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama – glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota – za obraz, za hljeb…

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo – koluta.

To da je Bosna – to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ…

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole…

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu – tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak… Pravi vrtuljak…
Galama… Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski “Ringelspiel”…
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i “ženske”,
njihovo bijelo roblje…
Prašni vrtuljak se njiše…
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode…

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju…

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo…
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž – - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se – “O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!”

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak…

- Bježim li? – pitaš – O, ne!
Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 Mar 2019, 16:56

“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 19 Aug 2020, 21:16

MILJENKO JERGOVIĆ: EVO TKO JE ZAISTA BIO ENVER ČOLAKOVIĆ Pitam ljevičare: Zašto vam on smeta, a ne smetaju vam Cesarić, Krklec, Gavella…?

02.05.2020

Image
Enver Čolaković

Ne znam koji su motivi predlagača – a taj je, izgleda, Milan Bandić – da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.

Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sándor Márai​, duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

Temom sarajevski i šire bosanski, za glavnog junaka ima sirotog hamalina Aliju i prati njegov neravan i proturječan put prema bogatstvu i sreći. Alija je pusta i naivna dobričina, ali Čolakovićev romaneskni okvir nije nimalo naivan, premda je u našim književnostima – a Čolaković, ako ćemo po pravdi, ali i po piščevoj sudbini, pripada i hrvatskoj, i bosanskoj, i bošnjačkoj književnosti – iznimno neobičan i netipičan. Taj okvir unutar kojeg on pripovijeda život i priključenija Alije Lepira on dijeli sa Sándorom Márai​jem, svojim madžarskim suvremenikom, a obojica ga baštine od klasika te velike književnosti Gyule Krúdy​ja.

Kako je “Legenda o Ali-paši” bila dočekana u ustaškim Zagrebu i Sarajevu 1944? Vremena je bilo sasvim dovoljno da se pročita taj osrednje debeli roman, objavljen prije sva tri Andrićeva romana, ali već u čitateljskoj epohi koja je Andrićem bila značajno određena, kako u Sarajevu i Beogradu, tako i u onodobnom Zagrebu u kojem se – usudimo se reći – bolje nego danas znalo pročitati što Andrića čini neusporedivo velikim. Iako je pisao o istoj Bosni i Sarajevu, Čolaković je bio potpuno drukčiji pisac. Ta drukčijost najprije se ticala književnog, a vjerojatno i čitateljskog svjetonazora, iz čega su onda proizlazile stilske osobitosti. Danas je besmisleno uspoređivati dva odavno dovršena opusa, ali da je Čolakovićeva sudbina bila drukčija, da je politika prema njemu bila milostivija ili da je postojala svijest o tome koliko je “Legenda o Ali-paši” dobar i za našu kulturu značajan roman, pa da je piscu bilo dopušteno dalje da uzore onu brazdu koju je i započeo, zamislivo je da bi Ivo Andrić u Čolakoviću dobio svoga dragocjenog antipoda.

Politikom se nije bavio, niti se za politiku zanimao, ali je po nekoj logici epohe, a onda i u skladu sa svojim književnim pozivom, kao i kompleksnom jezično-kulturno-nacionalnom formacijom, Čolaković bio instinktivni ljevičar. U takvom se društvu kretao, tako je pisao, tako mislio. Bio je elitist, s dubokim i iskrenim klasnim osjećajem. I naravno da, kao ni Márai, nije bio za rata i za šume. Od 1939. živio je u Sarajevu, tu su mu u savezničkom bombardiranju grada poginuli roditelji. Stanovali su u blizini radio-stanice, a ubila ih je ona najfatalnija bomba u povijesti ratnog Sarajeva, koja je pobila puno sklonište ljudi. Od tog užasa bježi natrag u Zagreb i tamo lakomisleno prihvaća niži diplomatski položaj u rodnom gradu, u Budimpešti. Možete li ga razumjeti? To je bila i jedina povijesna i građanska krivnja Envera Čolakovića. Nedovoljna čak i za kaznu pred revolucionarnim sudom.

Jednaku takvu, toliku ili još i veću povijesnu i građansku odgovornost, kao državni službenici ili dužnosnici, propagandisti režima, urednici i suradnici ustaških glasila, ponijeli su, recimo, i Dobriša Cesarić, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić, Slavko Kolar, Gustav Krklec, i toliki drugi koji ne samo da su nakon rata bili ugledni umjetnici, pisci i kulturni radnici, nego su upamćeni kao ikonične figure hrvatske ljevice. Što je to učinio Enver Čolaković, pa mu se tako dobro pamti nešto što je drugima zaboravljeno? I zašto se, primjerice, po Branku Gavelli može zvati Dramsko kazalište Gavella, a po Čolakoviću se ne bi smio zvati nekakav zapišani donjogradski park, kad je isti doktor Gavella 1942. u Hrvatskom državnom kazalištu u Sarajevu, temeljito očišćenom od svih srpskih, židovskih i komunističkih elemenata, režirao Shakespeareova “Hamleta” i Držićeva “Dunda Maroja”, a u Spremnosti i sličnim je glasilima objavljivao pjesničko-esejističke uratke domoljubnog i nacional-romantičnog sadržaja?

Sarajevske su, kao i zagrebačke premijerne priredbe započimale ustaškim pozdravom i uzdignutom desnicom rukom, pa je lako pretpostaviti da je snebljivi velikan morao obaviti i taj skoro pa bi se reklo inicijacijski ceremonijal, što mu je poslije rata zaboravljeno i nitko se nije pitao je li Gavella znao kako je završila Lea Deutsch ili što se dogodilo s Danielom Ozmom i s tisućama sarajevskih Židova. I je li Gavella znao, a naravno da je znao, kako je završio mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić? Ali zašto bi se onda takva i slična pitanja postavljala oko Envera Čolakovića – a postavljala su se ovih dana – u toj otužnoj, ponižavajućoj parkovskoj aferi, što je započela zato što neki ljevičari zapravo nisu imali pojma tko je Enver Čolaković.

Desničari, pogotovu u nas, imaju pravo da budu nenačitani ignoranti, koje ne zanimaju nikakvi estetski i umjetnički kriteriji, jer je njihova nacionalna ideologija jedini kriterij za kojim bi se trebalo povoditi cjelokupno društvo, uključujući živu kulturu (pod uvjetom, naravno, da živa kultura uopće treba i da postoji). Ljevičari, međutim, nemaju to pravo, pogotovu ako se predstavljaju – a u posljednje dvije-tri godine upravo se tako predstavljaju – kao branitelji autonomije umjetničkog čina i slobode javne riječi. Ne mogu jedni kriteriji vladati za Branka Gavellu, samo zato što se za Gavellu čulo, a drugi za Envera Čolakovića, samo zato što o njemu ne znamo ništa, nismo ga čitali i ne zanima nas.

Nakon što se 1945, kao bez duše, vratio iz Budimpešte u Sarajevo, Čolaković je uhićivan, ali niti je optužen, niti mu je suđeno. Umjesto toga je, kao i toliki drugi sumnjivi elementi, doživio potpunu marginalizaciju i to da ostatak života provede negdje u dubokoj sjeni. Radio je kao korektor po izdavačkim kućama, Krleža ga je 1952. uzeo za redaktora u Leksikografskom zavodu, prevodio je s madžarskog i njemačkog, i živio mirnim građanskim i obiteljskim životom u Zagrebu, gdje je oženioStellu Podvinec, bivšu perspektivnu pijanisticu i Stančićevu studenticu, poslijeratnu zagrebačku profesoricu glazbe. Možda je bio i sretan čovjek, iako mu je bilo oduzeto pravo da se ozbiljno bavi književnošću. Umro je u Zagrebu, kolovoza 1976.

Lijepo bi bilo kad bi se moglo ozbiljno porazgovarati o tome treba li u ovome gradu postojati sjećanje na njega. Ali da bi se to moglo, sjećanje na čovjeka moralo bi biti cjelovito, zasnovano na činjenicama iz njegova života, te na njegovoj sudbini, a ne na onome u što u vezi njega vjerujemo.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 20 May 2021, 11:27

“Ljubav je samo onda potpuna i velika kad nailazi na zapreke i patnje. Ljubav je samo onda prava kad daje i traži žrtve, pregaranja i samozauzdavanja. Čekanje nju uzvisuje, a nada oplemenjuje...”
online

User avatar
Chloe
Žena za sva vremena
Žena za sva vremena
Posts: 102580
Joined: 18 Dec 2015, 11:40
Has thanked: 2951 times
Been thanked: 3054 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Chloe » 13 May 2023, 22:06

Skoro sam je ponovo čitala, u dahu... :srce
:srce ... You are my sunshine, my only sunshine ... :srce

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests