Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

MOJA I TVOJA DOMOVINA ( SALIH ČAVKIĆ )


U srcu Balkana,

iskovana od planina,

odjevena šumom,

začinjena cvijećem

i mirisom ljiljana i jasmina,

bez ravnica

osim nekoliko kraćih polja

i rječnih dolina, usjeklina,

pećina i mnoštvom potoka

i rijeka koje se na trenutak pojave

iz svojih klisura i dubina,

leži zemlja Bosna i Hercegovina.

Skrnavljena, porušena, pogorena,

hiljade puta prevarena,

vjekovima pljačkana, izrabljivana,

krvlju i suzama natopljena,

zemlja naših djedova, Bosna i Hercegovina

Od Une do Drine, od Save do Neuma

i Jadranskog Mora, prostire se domovina moja.

Iz njedara njenih k'o srčane žile

teču prema jugu i sjeveru rijeke sinje,

Una sa Uncem i Sanom,

sinom i kćerkom svojom,

dijeli Bihać i Bosansku Krupu,

teče prema Bosanskom Novom,

prihvata Sanu,

prema Bosanskoj Dubici obilazi Kozaru,

potomu ravnicom krivuda,uz granicu samu,

i kod Jasenovca sliva se u Savu.

Istočno od Une,

tutnji i vileni,

Vrbas sa Ugrom i Vrbanjom,

Pliva ga plijeni.

Tamo malo dalje u centru samom

ovjekovječena imenom ljepotom i slavom.

Jedno drago ime sa puno ponosa,

kao i kolijevka naša zove se Bosna.

Zenicu i Doboj po sredini djeli

da kod Šamca i Savu oplemeni.

Južno od Bosne, Neretva klisure siječe,

u mjesečevom luku okolo Prenja na jug skreće,

pod Veležom smješka se Mostaru,

ispod Gabele pogled na tvrđavu staru.

Malo dalje nastupa u horu

i svoju vodu predaje Jadranskom moru.

Na istoku poznata svima,

kao lopov granicom tutnji, zovu je Drina.

Iskovana od planina, odjevena šumom,

mirisom ljiljana i jasmina u srcu Balkana,

moja i tvoja Domovina Bosna i Hercegovina.

[Heidi]

DRAGA MOJA BIH (SABAHUDIN HADŽIALIĆ)


Nije li

licemjerje

jedno govoriti

drugo

raditi

treće misliti

a četvrto...

četvrto - virtualno implementirati?

Nije li hipokrizija

podržavati

onoga što

ništa drugo ne želi

do ne živjeti sa mnom?

Nije li

glupost zvanična

ideologija

moderne,

dvadeset i prvim stoljećem

omeđene,

drage mi zemlje?

Pitati samo želim.

[Heidi]

BOSNA ŽUBORI (MUSA ĆAZIM ĆATIĆ )


Bosna žubori; nad pitomim krajem

Anđeo mira širi laka krila -

I lahor pirka, ko da sitnom cvijeću

Mistične priče šapće večer mila.

Bosna žubori i ko rujne usne

Cvijetne tiho obalice ljubi,

Pa tamo negdje, poput moje misli,

Kraj tvog se dvora u daljini gubi.

Bosna žubori, a s barčicom mojom

Nestašno sitni igraju se vali;

Ah, čini mi se, moj anđele, tako

Da ljubav tvoja srcem mi se šali.

[srculence7]

Možda jednog dana
Sve progutane riječi
Kao ptice iz kaveza pustim
I iz kandži onog „šta ako“
Dušu oslobodim
Pa ti priznam sve
Što na tvoje „kako si“
U moje „dobro sam“ stane.

(Tanja Spasojević Simeunović)

[Krokodil Behko]

Protekle dvije godine izdato je više od 1,6 miliona knjiga na svijetu, a polovina njih objavljena je u samo dvije zemlje, Americi i Kini. Među top 25 tržišta knjiga uspjela se smjestiti i naša zemlja.

Međunarodno udruženje izdavača (IPA), organizacija iz Ženeve koja istražuje i promovira globalno izdavanje knjiga, svake godine objavljuje svoje statističke podatke. Tako prema posljednjem izvještaju IPA-e, Amerika i Kina prednjače u pisanju i izdavanju knjiga u odnosu na druge zemlje.




Kako prenose svjetski mediji, od svih knjiga koje su objavljene u 2015. godini, Kinezi su objavili 28 posto knjiga, a Amerikanci 20 posto. U Kini je objavljeno 470 hiljada novih knjiga, a u Americi 339 hiljada knjiga.

Britanci su treći na listi sa 173 hiljade novih knjiga, a prate ih Francuzi s 106,8 hiljada knjiga te Nijemci sa 89,5 hiljada knjiga.

Bosna i Hercegovina također se smjestila na listu s 2.800 novih knjiga, a poslije nas su Islanđani s 900 objavljenih knjiga i Kenijci s 500 novih knjiga.

Međutim, s obzirom da su Amerika i Kina zemlje s najvećim BDP-om, relevantniji podaci o tome ko su najveći ljubitelji knjiga su izvještaji o broju izdatih knjiga po glavi stanovnika. Prema ovom izvještaju, Amerikanci i Kinezi su daleko od vrha liste, a Velika Britanija je na prvom mjestu s 2.710 objavljenih novih knjiga na milion stanovnika.





Amerikanci izdaju 1.043 knjige na milion stanovnika, a Kinezi tek 335 knjiga na milion stanovnika.

Bosna i Hercegovina je izdala 731 knjigu na milion stanovnika, što je na listi smjestilo ispred Šveđana, Argentinaca, Finaca, Japanaca, Belgijanaca, Brazilaca, Kineza, Tajlanđana, Filipinaca i Kenijaca.


(klix)

[Hannibal]

tako i treba. cak sam i ja poceo citat knjige

[Krokodil Behko]

Prevagu je odnio Cibra, s onom knjigom o Fahri

[Bla]

zar ono nije Šejlina knjiga?

[Veca]

...jest', a cibra nek' govori sta hoce!

[Heidi]

Akordi

Slušam u mirnoj ljubičastoj noći
gde šušte zvezde; I meni se čini
da često čujem u nemoj samoći
pevanje sfera na toploj vedrini.

I čujem tiho u osami tako
večiti šumor iz zemlje i svoda;
I slušam dugo, nemo i polako,
te reči lišća i taj govor voda.

I ja razumem te glase što huje,
taj jezik Bića i taj šapat stvari...
Često sve stane, još se samo čuje
kucanje mog srca. No isti udari

Čuše se šumom, mirno zakucaše
udar za udarom, iz stabla; I jasno
kucnu iz crne rogozi i šaše -
duž celog polja... Najzad, mnogoglasno,

dole, pod zemljom! Negde u dubini
jednakim ritmom, kao muklo zvono,
ogromno srce začu se u tmini:
Udari mirno, tiho, monotono.

Jovan Dučić

[Heidi]

Antonin Artaud - Drvo

Ovo drvo i njegovo šuštanje,
tamna šuma zovova,
krikova,
jede mračno srce noći.

Sirće i mlijeko, nebo, more,
gusta masa nebesa,
sve pospješuje to drhtanje,
skriveno u gustom srcu sjenke.

Srce koje puca, tvrda zvijezda
što se raspolućuje i na nebu pline,
bistro nebo što se cijepa
na zvučni zov sunca,
isti zvuk proizvode, isti zvuk proizvode,
kao noć i drvo u središtu vjetra.

[KOMESAR]

Poplava


Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što

da udari val

Voda ko horda horda ko horda

Mrsi se gusti ivik crni se pusti šljivik

uz vodu uzvodno vrbe se vuku

gole i bele kao da slaze topole gaze

dignutih ruku

za njima jablan jedan žuri

svijen u struku


Već grca grmlje već škripi hrast

još majka bira smer još plačem ja

još susjed psuje još sunce na nas zja


Plivaju vidre plivaju daske plivaju krave

leti vika kruži ptica pliva plast

na njemu roda za njima krov sa krova zov.

i viče ko čovek i klikče ko ždral


A nema o što da udari val.

Nebo voda voda horda

Pukla ravnica a pukla brana pa nema o što

da udari val.

[Heidi]

Antonin Artaud - Crni pjesnik

Crni pjesniče, dojka djevice
te opsjeda,
žučljivi pjesniče, život vri
i grad gori,
i nebo se rastače u kiši,
tvoje pero grebe u srcu života.

Šuma, šuma, oči vrve
po namnoženim pinjolima;
olujnije kose, pesnici
uzjahuju konje, pse.

Oči bijesne, jezici prevrću
nebo navrlo u nozdrve
kao mlijeko dojiljsko i modro;
obješen sam o vaša usta,
žene, tvrdih srca sirćetnih.

[KOMESAR]

...

A od Kozare, rano moja, pa do Save,
ljetina natisla iz slobode,
ko iz vode,
kukuruzi nanijeli ko vojske zelene,
glavinjaju psenice bremene,
sljive savke uplavile
od slacina,
pa se lijepo, od tezina,
razglavile
ko steone krave:
Svud hljebno je i medno je i grozdno je
preko glave,
krckaju zemlje ko krcate kosnice,
cekaju, rano moja, da se oznoje
orne muske misice...
Al zalud, zalud cekaju!
Djeco moja
vi cete Stojanki majci oprostiti
sto ce vas majka mrtve razalostiti:
Oca su vam u zbjegu upeljali,
i na cesti dok su nam ga strijeljali,
zubima je stisno lulu druzicu,
a strica vam Radoja
odveli su u zicu,
otjerali vamiliju i kum-Ilije,
i sve redom vamilije!...
Pusto lezi Knespolje,
obnemoglo, suro, jalovo.
I ko sipnja ga pritisce
suncano olovo.
Sve je gluvo, bezuvo.
Ni ptice, ni pcele.
Samo u praznu sobu
ubasa samotno tele
pa glavom o zatvorena vrata tuce
i beuce,
ko u grobu...

[Heidi]

Antonin Artaud - Jeza

Bilo je to kao da se neizlječivost ostvarila:
Užas je bio na vrhuncu
U isto vrijeme kad i očaj
i neprebol.
A to se širilo
Na čitav život moje duše u budućnosti.

Bog tada bijaše postao nepronalaziv.
Bila je jedna crna tačka
U koju se slila moja sudbina.

I počivala tamo
Sleđena
Sve dok se vremena
Nisu upila u apsolut.

[KOMESAR]

CUDA


Svrh snijega do juga rijeka: zveket vilinskog nakita.
Tu gladju se krili galeb, korijenom gnijezdi se jasen.
S pastrvom danuju zvijezde, i vidre s cesljem rakita.
Nebo - ogromnosti oko. Tu protegnut sam i spasen.

Srce je sjelo na prijesto, i svaku pomiso cara
domisli odmah i prazi iz sebe oblicje krasa.
Zrno do zrna se stiscem u punom srcu svog nara.
Sam, bor iz petnih mi zila u bezdan suncani stasa.

I na dnu go sam oblutak ljubljen oblinama vode.
Sva nevidjela se bistre kroz bistre mi oci rode.
U mracnoj duplji mi duba zlate se zujna mi saca.

Sunovrat s gromom sam slapa, i iskok duge iz pjene.
S njom gasnem, i svaka mi kap se, u sladostrascu mijene,
u praroditeljku cuda, u prakap bremenu vraca.


Skender Kulenovic

[Socrates]

Kutak za Pjesnički Trenutak - Exhibit A

Leti ko lisce sto vir ga vije

Za let si duso stvorena.

Za zemlju nije, za pokoj nije

Cvijet sto nema korijena.

[KOMESAR]

Neću više da se igram toga
Nešto mi je drugo na pameti
Čini nešto od života svoga
Budi jača pa mi se osveti

Dosjeti se svake moje mane
Svega sto si nekad znala kleti
Naljuti se kad pomisliš na me
Budi jača pa mi se osveti

Zaboravi da te volim žarom
Od koga se može umrijeti
Obraduj me samo jednim darom
Budi jača pa mi se osveti

[Heidi]

Shel Silverstein

UPOMOĆ!

U šetnji šumom onomad ja spazih u čudu – zamisli šta…

Rogom u deblo jednorog jedan zakucan sedi jadan i bedan.

Plače i rida očajno, glasno „Nek neko pomogne dok nije kasno!“

Ja viknuh spremno „Pomoć već stiže!“ A on će: „Stani , ni korak bliže!

Prvo mi reci hoće l’ da boli. Kolko će trajati poduhvat tvoj?

Sigurno nećeš saviti, odrati ili polomiti rog dragi moj?

Koliko jako treba da vučeš? Plaćam li kešom ili na kredu?

Moraš li baš sada to da uradiš, ili bi sreda bila u redu?

Da li si ovo nekad već radio? I brzo kazuj, sto mu bogova,

da li si uopšte diplomu stekao za spasioca vrednih rogova?

Tražiš li nekakvu uslugu zauzvrat? Onda mi reci šta će to biti.

Pre no što počneš prvo obećaj, da nećeš drvo oštetiti.

Treba li odmah da zatvorim oči? Da li da sedim ili da stojim?

Jesi li platio osiguranje? Operi ruke, klica se bojim!

A kad me odglaviš i oslobodiš –

moraš mi reći šta mi je činiti!

Jemčiš li nečim da mi se ovo

ubrzo neće ponoviti?

Reci mi kad. Reci mi kako.

Reci mi zašto.

I reci mi kamo…“

Nisam baš siguran ali pretpostavlјam,

da taj još uvek sedi tamo.

[Heidi]

IN MEMORIAM: HAMZA HUMO

Hamza Humo, drug jablanova vitih, vječiti pješak i dugih drumova brat. Sin predaka neznanih, ljubavnik zora ranih i gorkih sudbina svat



Hercegovina je vijekovima neiscrpno izvorište inspiracije i poetskog nadahnuća. Već od XV stoljeća na njenom tlu pojavljuju se izuzetna pjesnička ostvarenja. Od Derviš-paše Bajezidagića do Fevzija Mostarca, mostarska poetska škola iznjedrila je neka od najvećih imena bošnjačke književnosti u orijentalno-islamskom kulturnom kontekstu. I nakon prodora zapadno-evropskih kulturnih paradigmi u bošnjačku književnost, Hercegovina je ostala plodno tlo pjesničke inspiracije.

Jedno od najznačajnijih pjesničkih imena bošnjačke književnosti prve polovine XX vijeka jeste Hamza Humo. Rodio se u Hercegovini, u Mostaru, 30. decembra 1895. godine, u mjestu za koje je ostao vezan cijelog života. „I danas nosim u sebi uspomene iz djetinjstva, i cio moj zavičaj, mostarsku kotlinu. Čini mi se da ima nešto neiscrpno u toj kotlini, nešto žalobno i treperljivo. Liči mi na bajku po kojoj koračaju minareta i jablanovi, a život u njoj na snoviđenje“, zapisao je 1926. godine u Vijencu.

Humo je porijeklom iz ugledne porodice iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon sarajevskog atentata (1914. godine), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, uhapšen je, zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. godine mobiliziran je u austrougarsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Beču.

Nakon rata vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, zatim i u Beč i Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem. I sam je bio oduševljen ekspresionističkim pokretom.

Godine 1919., pod utjecajem poetike ekspresionizma, napisao je i prvu zbirku pjesama Nutarnji život. Enes Duraković piše da je Humina mladalačka lirika „značila nesumnjivu novinu, jer je u sebi nosila bitne karakteristike ekspresionistički burnog doživljaja i izraza kojima se u potpunosti razarao jedan već preživjeli model pjevanja u duhu Ćatićevih i Dučićevih brižljivo njegovanih impresionističko-simbolističkih soneta“.

Lokalno je određenje samo praiskonska determiniranost njegovog univerzalnog oblikovanja književnog i umjetničkog, a ta sinteza regionalne motiviranosti i ličnog poetskog senzibiliteta nametnula je jednu zasebnu individualnu poetiku, prepoznatljivu po svojoj formi i izražaju. Pet godina kasnije, Humo objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom misteriju prirodnog opstojanja.

Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

U vremenu između dvaju ratova, kada najplodnije i najintenzivnije stvara, Humo je objavio više pjesničkih zbirki i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo – lirski roman Grozdanin kikot (1927. godine), koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na nekoliko jezika. Specifičnost njegove proze, način izgradnje likova i svijeta u ovom djelu, kao i pjesnički jezik kojim je natopljeno, učinili su ga nesvodivim na klasične žanrovske odrednice.

Muhsin Rizvić piše: „I konačno, šta je Grozdanin kikot? Lirski roman, novela, niz pjesama u prozi, ekloga, pastoralna idila, balada? Djelo koje ima ponešto od svih ovih oblika, reklo bi se, a ipak lirska romaneskna struktura, čije su epizode cjeline koje mogu egzistirati i zasebno da ne izgube od svoje stvarne vrijednosti“.

Otvoreni prostori, slikoviti pejzaži i zavičajni motivi, prošarani sa starozavjetnim i paganskim motivima, predstavljaju precizan okvir poetike oblikovane u Grozdaninom kikotu. Djelo je napisano u ekspresionističkom literarnom ključu. Rušenjem tradicionalne forme romanesknog uređenja svijeta, Humo je odustao ne samo od tradicionalnog načina pisanja već i od kulture koja je proizvela klaonicu Prvog svjetskog rata.

Glavni je lik romana mladić Ozren, koji iz grada dolazi na selo kako bi proveo ljetni raspust. Kroz složen ljubavni odnos s Grlicom i Ivankom, određen odnosom Grozdana i Grozdane, koji se pojavljuju na granici jave i sna, te kroz prirodu kao iskonski prostor ljudske egzistencije, Ozren spoznaje sebe i svijet.

Centralni motiv izražen je upravo kroz mitsko-simboličnu predaju o (ne)sretnim paganskim ljubavnicima Grozdanu i Grozdani, koji se sezonski, s pojavom prvih proljetnih slika, bude da bi svoju čulnu zanesenost stopili s prirodom i njenim elementima, ostajući do jeseni, u kojoj se gube zajedno s posljednjim suncem, hladnim kišama zbrisani s lica zemlje. Pritom je lirska impresija i fluidnost jezika pretpostavljena događajima i klasičnom narativnom toku. Nijedan pokret likova i nijedna scena nemaju naročitu narativnu relevantnost. Štaviše, Grozdanin kikot mogao bi opstati bez ijedne scene. Stoga je teško prepričati Humino najznačajnije djelo, kao što je nemoguće prepričati lirsku pjesmu. Odmah po objavljivanju ovog djela, književna kritika ocijenila ga je kao vrhunsko djelo južnoslavenskog modernizma.

Snaga Huminog pjesničkog pera učinila je da njegov životopis i životni put ostanu po strani zanimanja kritičara i historičara književnosti. Obično je drugačije. Kroz prizmu pozitivističkih interpretacija teksta o nečijem djelu govori se na osnovu biografije autora. S Humom nije tako. O njegovom životu znaju se tek osnovne crte.

Izet Sarajlić u jednom tekstu iz 1995. godine napisao je nekoliko rečenica o Humi: “Hamza je bio od onih ljudi koji se nikada nije žalio ni na šta. Umro je, mada mu je bratić bio šef države, s jednim jedinim ordenom, ako se ne varam, ordenom drugog reda! Radnik baš neki nije ni bio, ali je zato bio čovjek prvog reda! Jednom mi se ipak potužio, i to na onaj period neposredno poslije rata kada u onoj sveopštoj devalvaciji riječi nije bio u stanju, kako mi je rekao, da napiše čak ni dopisnicu, a ne li pjesmu. Ispričaću, međutim, i ovo. Razija Handžić je u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti imala neki mali fond za otkup rukopisa. I sam bih se ponekad, kad bih ostao bez para, znao okoristiti tim fondom. Rekao sam to jednom i Hamzi, koga su i pored sveg aristokratizma mučile iste proleterske brige, ali njemu je u ratu jednostavno nestala sva njegova arhiva. Nije bilo druge nego da ponovo sjedne za pisaći sto i napiše neku od svojih predratnih pjesama. Nevolja je međutim bila u tome što je Hamza te svoje predratne pjesme napisao na prvom papiru koji mu je došao do ruke. Sutradan me zove Razija Handžić: ‘Šta si mi ovo učino? Poslao si mi Hamzu, ja mu lijepo platila, a on mi dao tri svoje predratne pjesme napisane na socijalističkom formularu s rubrikama: ‘učešće u NOB-u, partijska pripadnost, nagrade i odlikovanja…'“.

Hamza

Nazvaše me Hamzom
Kao što nazvaše hiljadama ljudi
Iz pustinja divljih Beduina,
Crnih građana vječno sunčanih gradova,
Himalaje, Taurusa, Pinda,
Ljudi sa plantaža,
Hiljadama bakarnih Inda
I onih s pazara visokog Irana
Što prodaju ćilime,
Biser, nakit, žene.

O čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!
Često mislim na te Muhamedov striče,
O, veliki Hamza.
Vidim te s bakarnim kopljem i štitom
Kako se boriš u bici kod Uhda,
Jurišaš krvav, slomljena ti rebra,
Ko lav se boriš.
A kad se osvijesti –
Razbojište pusto i crno,
Na njemu sama smrt,
Po njemu šeću ko crne čavke žene.
I kada ti u bolu na bojištu jeknu,
One zavijaše ko ljute hijene,
Strahovita oka, nacerena lica
Sjatiše se na te,
Oštrim ti noktima
Iščupaše jetra,
Zgrizoše ih krvavo kao grabljivice,
Dok im lelekaše glas po razbojištu
Poput zavijanja jezive hijene.

O, čudno je to, čudno
Da ovdje
U našoj zemlji kraj Evrope
Hamzom zovu mene!

stav.ba