Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Chloe]

Zabraniću ti penjanje po krovovima mojih gladnih snova
I skakutanje po zimogrožljivim trepavicama
Zaleđenih od ostatka monsunskih vetrova
Poteklih od indijskog okeana
Sve do tvojih ukrasnih mamurluka
Svađalačkih suza
Životopisnih umiljavanja

Zabraniću ti svitanja bez mene
I sveže ubrane smokve
Sve ću pokušati da ti zabranim što te udaljava od mene
A zabrana se grozim
Podjednako kao i dana bez tebe

I eto, oprosti
Oprosti što se usuđujem da ti bilo šta zabranim
I što u tvom glasu čujem pojanje
I milodušni zavet
Koji mi ne da
Da budem odvojen od tebe
Ne duže od razdaljine
Koje metrima broje

I susrešćemo se u santama leda
Na Antartiku
Na hladnijem polu?
Da dokažemo da tamo ima života u dvoje
Grejaćemo se zagrljajima
I hraniti poljupcima
Svesno rizikujući
Da postanemo večnost
Koju pisci nedosanjaju sami

Gajić Milan

[Heidi]

Kraj Putovanja

O sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše, drvo koje traje. Budan
ispod svoga imena koje budi
ruka sa cvetovima krv što sebe okiva.

Završiće se putovanje, ostaće tiha brda,
siva praznina, vetar koji bludi,
mesto koje nema mesta u želji al nudi
zlo da nas spase i istinu otkriva.

To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikada nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj:
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke, prazno srce, pusta sena,
i nema mene - al ima ljubavi moje.

Branko Miljkovic

[Heidi]

Pesma Za Moj 27. Rodjendan

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;
Vreme je da sunce kaže koliko je sati;
Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;
Ko loše živi zar može jasno zapevati!

Verovao sam u san i u nepogodu,
u dve noći bio zaljubljen noću,
dok jug i sever u istome plodu
sazrevaju i cvokoću.

Sanjajući ja sam sve praznike prespavao!
I grom je pripitomljen pevao u staklu.
Ne rekoh li: vatru vrati na mesto pravo,
a poljupcu je mesto u paklu.

I hlebovi se pod zemljom školuju;
Ja bih se želeo na strani zla tući;
Pa ipak, po milosti istorije,
povraćajući i ja ću u raj ući.

Za prijatelje proglasio sam hulje,
zaljubljene u sve što peva i škodi.
Dok mi zvezde kolena ne nažulje
moliću se pobožnoj vodi.

Branko Miljkovic

[Heidi]

Početak Traganja Za Bićem

Lepi moj dane s dušom elegije
kad od Bića senka biva, predelima
lutam, u suzama, strah me obuzima,
zvezdani uticaj nada mnom — ko da ih suzbije.

Neizdvojen pojavom još niko nije
otkrio sebe, svete, u tvojim prizorima
vrati mi dan ako ga negde još ima,
zemljo ponovo nepoznata kad u lobanji legu se zmije.

Poređane glave u zaboravljenom vremenu
sa uzaludnim mislima i poslednjim rečima
slute svoj lik u mutnome kamenu.

Tražim te u vetru ako te još ima
izgovorena reči, za svetove pale
tražim početak sjaj i sate stale.

Branko Miljkovic

[Heidi]

Poeziju Će Svi Pisati

San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri,
sada tuđina peva ko more i zabrinutost,
istok je zapadno od zapada, lažno kretanje je najbrže..

Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti,
cvet između pepela i mirisa,
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad.
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga..

Ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce,
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći,
poeziju će svi pisati,
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša,
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima.

Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik,
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju,

ali:

Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj?

[Heidi]

Prelid

Hladna vatro koja izgaraš
svud oko mene, a dan ne stvaraš,
ne znaju kuće gde odoše ljudi,
nit pozna jutro one koje budi.

Al zna ih ponoć puna suncokreta,
biljni petao na krovu sveta,
koji ih samo zato budi,
što mrtvi znaju da budu budni,

da slede reku zvezde i ptice
i nastave život kriomice...

Branko Miljkovic

[Heidi]

Propovedanje Vatre

Ljubavi moja mrtva a ipak živa,
nek u svom danu nedorečen gori,
nek igra se pesnika dok pesmu ne stvori,
pticom osvetljeni pevač koji u meni prebiva.

O, zlatni talog vremena, prostori
puni sunca! Senko, gde se ta zemlja skriva
gde materija sva od zaborava otkriva
vatru u sebi, i dan bez jutra u gori.

Kako se zove pre nego se rodimo
spremni u tuđoj nadi i bezbolnom ognju sve to?
Zdravo, o moguća zvezdo koju i ne slutimo,
il me zaboravi pesmo, jer želja je moja kriva.

Pod zemljom će se nastaviti trajanje započeto.
O sve što prođe večnost jedna biva.

Branko Miljkovic

[String]

=LOVAC NA JELENE I SELME=
Gledam te pohotno,
kroz stari otrcani grm,
sjedis u parku sama na klupi,
ne slutis da to ti je posljednja cigara,
grcevito stezem noz,
promrzlim rukama otkopcavam slic,
vristim od bola jer dlake mi je uhvatio.
Bjezis.
Bjezi Jelena, Selma nije imala srece.

[Femea]

Neka... Traži. Probaj...
Bolje biraj i pogrešne, nego da spadneš na to, da pogrešni biraju tebe.
Ako grešiš iz verovanja, to je bar i uzvišena greška - prevaren si na neki način.
Ali, ako te biraju pogrešni... onda rizikuješ da budeš nečija osveta, nečiji očaj, ili nečiji rezervni izbor.
Zar najveća osećanja na svetu, tvoja, trebaju biti samo rezerva?
Zar da nešto što Voli, treba da teši nečji očaj? Zar nešto što prerasta smisao Vasione i njenu strukturu, prostor i vreme, treba samo da posluži izazivanju ljubomore u jednom, najprostijem, šablonskom pokušaju parenja i koćenja?
Glavu gore! Ima i one vrste, srešćeš ih, koji čitaju iz očiju kako ti srce kuca. Glavu gore!



R.Petrović

[Heidi]

Dobriša Cesarić





Dobriša Cesarić rodio se u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje se s obitelji preselio kada je imao tri godine. U Osijeku je pohađao i osnovnu školu.

1916. godine s obitelji se preselio u Zagreb. U Zagrebu je završio realnu gimnaziju te je odmah nakon toga upisao studij prava. Pravo je ipak ubrzo zamijenio studijom filozofije, a radio je kao lektor, književnik i urednik.

Glavninu njegovog književnog stvaralaštva činilo je pjesništvo. Osim toga radio je kao prevoditelj, prevodeći s njemačkog, bugarskog, ruskog i slovenskog jezika.

Prvu pjesmu naziva "I ja ljubim..." objavio je još 1916. godine, a prva pjesma objavljena u književnom časopisu "Kritika", zvala se "Buđenje" i tiskana je 1920. godine.

Nakon 1920. godine njegove pjesme izlazile su u mnogim časopisima.

Prva zbirka pjesama zvala se "Lirika" i objavljena je 1931. godine. Kasnije je objavio još "Osvijetljeni put", "Spasena svjetla", "Moj prijatelju", "Slap", "Povratak", "Voćka poslije kiše" i mnoge druge. Svojim pjesmama prikazao nam je svoja razmišljanja o životu te nam je otkrio životne radosti, boli i ljepote.

Bio je član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Umro je 1980. godine u Zagrebu.

[Heidi]

Balada Iz Predgrađa

I lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđje
u njezinu svjetlost iz mraka,
i s licem na kojem su obično brige
pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
a morao bi proć;
I lampa gori,
i gori u magli,
i već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
i vele da bolestan leži,
i nema ga mjesec, i nema ga dva,
i zima je već,
i sniježi.

A prolaze kao i dosad ljudi,
i maj već mirise -
a njega nema, i nema, i nema,
i nema ga više.

I lije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

Dobriša Cesarić

[Heidi]

Krik

Čitavog dana bol mi buja,
zamjetljiv tek u glasu tihom,
al dođe noć, i razlije se –
i najedanput kriknem stihom.

Zavrisnuvši svoj vrisak u svijet
da uokolo traži jeku,
razdijelio sam svoje srce
med braću neznanu, daleku.

I krik moj luta, luta, luta,
a kada srodno srce prene,
da l' ono sluti da je pušten
iz noći mučne, probdivene?

Dobriša Cesarić

[Heidi]

Albatros

Cvijeće zla II

Dokoni mornari od zabave love
često albatrose, silne morske ptice,
na putu nemarne, tihe pratilice
ladja što nad ljutim vrtlozima plove.

Na daske od krova spuste ih sputane.
Kraljevi azura, nevješti, zbunjeni,
bijelim i ogromnim krilima skunjeni
mašu k’o veslima na obje strane.

Maločas prekrasan, a sad smiješan, jadan,
krilati se putnik bori s okovima;
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

Tom knezu oblaka i pjesnik je sličan;
on se s burom druži, munjom poji oči,
ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
divovska mu krila smetaju da kroči.

Charles Baudelaire

[Heidi]

Alegorija

Cvijeće zla CXIV

Prelijepa, golih ramena, pušta vlasi
do ruba čaše, da ih vino kvasi.
Kandže ljubavi, otrov, spletke glupe
skliznu sa granitne joj kože, i otupe.

Smije se smrti, razvratu se ruga,
tim zlotvorima, čija ruka gruba
iako sve čačka, nikad ne bi smjela
da ospori slavu njenog čvrstog tijela.

Gazi ko boginja, spava ko sultanija;
s uživanju je od paše odanija,
ruke joj pune dojki, okom zove
u širok zagrljaj sve ljudske sinove.

Dobro zna ta djeva jalova, nesveta
a ipak potrebna za opstanak svijeta
da ljepota tijela dar je vrhoviti,
pa za svaku gadost oprost će dobiti.

Pojma ne ima o čistilištu, ni raju,
pa kad u noć crnu uroni na kraju,
gledaće, ko novorođenče kad kroči,
bez mržnje, bez kajanja, smrt pravo u oči.

Charles Baudelaire

[Heidi]

De Profundis Clamavi

Cvijeće zla XXX

Smiluj se, jedina, o Ti koju volim,
vapim iz ponora, kud se duša skrha;
Svijet je crn, a vidik zazidan do vrha,
i mrak je ispunjen strahotama golim;

Po šest mjeseci se hladno sunce ceri,
a drugih šest pokriva noć duga;
Tlo je golo poput polarnoga kruga;
- Ni šume, ni vode, ni travke, ni zvijeri!

Veća se grozota zamisliti ne da
od hladnoga sunca što sija iz leda,
i od noći slične iskonskom Haosu;

Zavidim i gadnim zvijerima, ako su
utonula u san bez sutra i juče:
Konac vremena se tako sporo suče!

Charles Baudelaire

*De profundis clamavi - Iz dubine kriknuh

[spacebound]

Meni najdraza, uz Vezeni most jedina koju i sad znam napamet


Balada iz predgradja

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Dobrisa Cesaric

[Bla]

[srculence7]

Imam je u svojoj svesčici, bez naslova, mislim da je Rajner Marija Rilke napisao, ali ni to čak nisam sigurna

Ti,kojoj ne poveravam
svoje duge noći bez počinka,
ti, zbog koje sam tako blago umoran,
uljuljavaš me kao kolevka;
ti, što mi tajiš svoje besanice,
reci da li ćemo podneti
ovu žeđ što nas uznosi,
bez odricanja?
Seti se ljubavnika,
kako ih laž iznenađuje
u času ispovesti.
Ti, sama, ti si deo moje čiste samoće,
u sve si se prometnula.
Za trenut si ti
ili je to nežni miris?
U naručju sam sve izgubio,
ti se ponovo rađaš,
jer ja te nikad nisam zadržavao,
imam te.

[Heidi]

Ona Sva

Cvijeće zla XLI

Kad jutros, jedva krijući zlobu
i u klopku me navodeći,
Demon u moju uđe sobu,
upita: “Da li mi možeš reći

šta je od sviju lijepih stvari
kojim je oko zasjenjeno,
od crnih il’ rumenih čari
što čine ljupko tijelo njeno,

najslađe?“ – Ali duša reče
Gnusniku: “Svaki dio grije
isto, iz svakog melem teče
i podjednako drago sve je.“

Ne znam kad me očarava,
šta posebno me tu privlači.
Ona me kao noć stišava
i kao Osvit na me zrači;

I saglasje je preveliko
što njenim lijepim tijelom vlada
da obujmiti može iko
sve sastojke tog divnog sklada.

Preobražaj me tajni plijeni,
sva čula se u jedno sliše!
Muzika struji dahom njenim,
kao što njezin glas miriše!

Charles Baudelaire

[Heidi]

Imam je u svojoj svesčici, bez naslova, mislim da je Rajner Marija Rilke napisao, ali ni to čak nisam sigurna

Ti,kojoj ne poveravam
svoje duge noći bez počinka,
ti, zbog koje sam tako blago umoran,
uljuljavaš me kao kolevka;
ti, što mi tajiš svoje besanice,
reci da li ćemo podneti
ovu žeđ što nas uznosi,
bez odricanja?
Seti se ljubavnika,
kako ih laž iznenađuje
u času ispovesti.
Ti, sama, ti si deo moje čiste samoće,
u sve si se prometnula.
Za trenut si ti
ili je to nežni miris?
U naručju sam sve izgubio,
ti se ponovo rađaš,
jer ja te nikad nisam zadržavao,
imam te.

Hm, ja sam pokusala prevesti i u sebi dozvati, ali nope. Nista se ne desava.