Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO I BISER

Ponekad se Gospodin Kogito, ne bez uzbuđenja, priseća svoga mladenačkog marša ka savršenstvu, onog mladićkog per aspera ad astra. Elem, desilo mu se jednom kada je žurio na predavanje, da mu je u cipelu upao mali kamičak. Zlobno se smestio između živog tela i cipele. Razum je nalagao da se oslobodi uljeza, ali princip amor fati – naprotiv, da ga podnosi. Izabrao je drugo, herojsko rešenje.

Spočetka je to izgledalo bezopasno, obična smetnja i ništa više, no posle nekog vremena u polju svesti pojavila mu se peta, i to u trenutku kad je mladi Kogito hvatao misao profesora koji je razvijao temu pojma ideje kod Platona. Peta je rasla, oticala, pulsirala, od bledorumene postajala purpurna poput sunčeva zalaska, isterivala iz glave ne samo Platonovu ideju, nego i sve ideje.

Uveče, pred odlazak na spavanje, izbacio je iz čarape strano telo. Bilo je to malo, hladno, žuto peščano zrnce. Peta je, naprotiv, bila velika, vrela i crna od bola.

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO I POKRET MISLI

Misli hode po glavi
govori svakodnevni izraz

svakodnevni izraz
precenjuje pokret misli

većina od njih
stoji nepomično
usred dosadnih predela
sivih brežuljaka
osušenog drveća

ponekad stižu
do nabujale reke tuđih misli
staju na obali
na jednoj nozi
kao gladne čaplje

s tugom se sećaju
usahlih izvora

vrte se u krug
u potrazi za zrnima

ne idu
jer neće zaći

ne idu
jer se nema kud

sede na kamenu
kršeći ruke

pod oblačnim
niskim
nebom
lobanje

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO POSMATRA U OGLEDALU SVOJE LICE

Ko je pisao naša lica sigurno ospa
kaligrafskim perom ispisujući svoje ’’o’’
ali od koga mi je ovaj dvostruki podvaljak
od kakvog žderonje kad je cela moja duša
uzdisala za askezom i otkud su mi oči
usađene ovako blizu jer je ipak on a ne ja
zurio kroz čestar očekujući najezdu Veneda
uši strašno klempave kao dve kožne školjke
sigurno nasleđene od pradede koji je lovio eho
grmljavine mamutske povorke kroz stepu

čelo ne mnogo visoko misli vrlo malo
- žene zlato zemlja ne dati da te zbace s konja –
knez je mislio za njih a vetar ih je nosio
putevima
prstima su kidali zidove i odjednom s velikom
vikom
padali u prazno da bi se vratili u mene

a kupovao sam u salonima lepote
pudere miksture pomade
šminku za plemenitost
na oči stavljao mramor Veronezeovo
zeleno

uši trljao Mocartom
nozdrve usavršavao mirisom starih knjiga

pred ogledalom nasleđeno lice
vreća u kojoj fermentiraju stara mesišta
srednjovekovne požude i gresi
paleolitski glad i strah
jabuka pada pored stabla
telo okovano lancem vrste

tako izgubih turnir s licem

[Heidi]

RAZMIŠLJANJE O PROBLEMU NARODA, Z. Herbert

Iz činjenice upotrebljavanja istih psovki
i sličnih ljubavnih izjava
izvlače se previše smeli zaključci
takođe ni zajednička školska lektira
ne treba da predstavlja dovoljno polazište
da se ubija
slično je i sa zemljom
(vrbe peščani put njiva pšenice nebo plus
paperjasti oblaci)
hteo bih najzad da znam
gde se završava ubeđivanje
a počinje stvarna veza
da li usled istorijskih preživljavanja
nismo postali psihički iskrivljeni
i na slučajeve sad reagujemo
pravilnošću jeretika
ili smo još uvek varvarsko pleme
sred veštačkih jezera i električnih prašuma

pravo da kažem ne znam
samo utvrđujem
postojanje te veze
ispoljava se ona u bledilu
u naglom crvenilu
u urlanju i izbacivanju ruku
i znam da može da dovede
do žurno iskopane rake

te na kraju u obliku zaveštanja
da bi bilo poznato:
bunio sam se
ali mislim da taj okrvavljeni čvor
treba da bude poslednji koji ćemo
oslobađajući se
pokidati

[Heidi]

ZRELOST, Z. Herbert

Dobro je ono što je prošlo
dobro je ono što nailazi
i čak je dobra
sadašnjost

U gnezdu opletenom od tela
živela je ptica
tukla krilima o srce
najčešće je zovemo: nemir
a ponekad: ljubav

u večerima
išli smo na bujnu reku bola
mogli smo se ogledati u njoj
od nogu do glava

sada
ptica je pala na dno oblaka
reka je utonula u pesak

bespomoćni kao deca
i iskusni kao starci
prosto smo slobodni
to znači spremni da odemo

U noći dolazi mio starčić
primamljivim pokretom zove
- kako se zoveš – pitamo uplašeni

- Seneka – govore oni što su završili gimnaziju
a oni koji ne znaju latinski
zovu me: mrtvac

[Heidi]

ANĐELI CIVILIZACIJE, Z. Herbert

Na prelomu između XIX i XX veka činilo se da su nas zauvek napustili
anđeli i da je nestao i najmanji njihov trag. Zapošljavali su ih još
samo ponegde u pogrebnim preduzećima. Podupirali su takođe zastarele
baldahine. Ali u suštini čamili su u besposlici i pretvorili se u
ružičasti puder.

Prava renesansa anđela usledila je u vezi sa
razvijanjem avionskih linija. Može se bez preterivanja reći, da su se
vratili na zemlju i dobili životno rumenilo. Pomažu da se pređe preko
klada podignutih visoko iznad okeana. Sa aerodromskih zvučnika njihovi
visoki nestvarni glasovi cede se polako kao da žele da nas ubede da još
uvek postoji nekakav spas.
Govore sve jezike, ali osmeh imaju jedan i za nebesko uspenje i za katastrofu.

[Heidi]

CONTRA AUGUSTINUM PONTIFICEM IN TERRA NUBICA
PECCATOREM IN PURGATORIO, Z. Herbert


A ipak svetac. Biskup Hippo. Plamen.
Beo od vreline piše veštim stilom
zavodničkim perom ognja rečenice od ognja
a pored svega to blasfemično
*ama ef fac quod vis.
Vekovima će to biti ratni poziv
nasilnika tih koji prelaze lako preko klade iznad provalije
tih koji prelaze sa nežnih šapata
na viku centuriona ciku bitke vrisak ubijenih.
Više neće moći da opozove tu rečenicu. Ničemu
bojažljivo ćutanje sinoda kletva u vazduhu
napor sholastika da se ipak nešto spasi.
Tada mi koji u toj istoj školi počinjenih zločina u dobroj intenciji
učili smo stepenovanje - tamno - tamnije - ništavilo
svetlo - svetlije - ushićenje
molimo se za njega.

*Voli i radi sta zelis.

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO SAN-BUĐENJE

neprimetno se pomerala kao izvor
obučena u suknju od kamenčića
u svetlo breza u koru jutra
sa desne strane bilo je svitanje sa leve
staza tako dakle išli su - vreme i mesto
nisam ja kriknuo i odbačen
pao u javu pa sada tražim
štapom šibice oznojenom rukom
među lekovima pismom iz sna
a njena paslika u praznim očima
šušti kao makom pahne kao uže

[Heidi]

ALIJENACIJE GOSPODINA KOGITA

Gospodin Kogito drži u rukama
toplu samforu glave

ostatak tela je skriven
vidi ga samo dodir

posmatra usnulu glavu
tuđe i pune nežnosti

još jednom
sa čuđenjem utvrđuje
da postoji neko izvan njega
nedokučiv
kao kamen

sa granicama
koje se otvaraju
samo za trenutak
potom ga more izbacuje
na stenovitu obalu

sa sopstvenom krvlju
s tuđim snom
naoružan svojom kožom
Gospodin Kogito udaljuje
usnulu glavu
pažljivo
da ne bi na obrazu
ostavio
otiske prstiju
i odlazi
usamljen
u vapno postelje

[Heidi]

GOSPODIN KOGITO I POP

1

Za vreme koncerta pop
Gospodin Kogito razmišlja
o estetici buke

sama ideja svakako
privlačna je

biti bog
znači bacati gromove

ili manje teološki
progutati jezik stihija

zameniti Homera
zemljotresom
Horacija
kamenom lavinom

izvući iz utrobe
ono što je u utrobi
preneraženost i glad

obnažiti puteve
hrane
obnažiti puteve
daha
obnažiti puteve žudnje

svirati na crvenom grlu
poludele ljubavne pesme

2

neprilika je u tome
što krik izmiče formi
siromašniji je od glasa
koji se diže
i spušta

krik se tiče tišine
ali preko promuklosti
a ne putem volje
da se opiše tišina

jarko je taman
zbog slabosti artikulacije

odbacio je milost humora
jer ne zna za polutonove

on je kao oštrica
zabijena u tajnu

ali ne opliće se
oko tajne
ne poznaje njene oblike
izražava istinu osećanja
iz rezervata prirode
traži izgubljeni raj
u novim džunglama reda

moli se za naglu smrt
i ona mu biva dodeljena

[Heidi]

MAČAK, Z. Herbert

Može
da bude bilo koji: podivljali, rimski riđan sa iskidanom dlakom i
njuškom svom u ožiljcima, poput veterana carskih legija, koga sam
bezuspešno vabio iz ruševina Foruma Romanuma.
Ili ovaj neobuzdani,
crni div iz Pasadene, koji me upozorio na zemljotres, a kako nije naišao
na razumevanje, otišao je zauvek, i ostavio me zamišljenog u mraku
neznanja o okeanima, zvezdama i vulkanima.
Ili taj ovdašnji, koji je rođen u štali, usred procvetalih livada, sena, potoka mokraće i blagih brda mesa koje pahne na mleko.
Može
da bude bilo koji - mačak - neshvatljiva duša, koja se ne podiže nad
magličastim vodama, već ide stazama samotnih mudraca na četiri meke
šape.

[Heidi]

NAŠ STRAH, Z. Herbert

Naš strah
ne nosi noćnu košulju
nema oči sovlje
ne diže kapke
ne gasi sveću

nema ni lice mrtvaca

naš strah
to je nađena u džepu
ceduljica
''opomenuti Vujćika
stan u Dugoj ulici provaljen''

naš strah
ne proleće na krilima bure
ne seda na crkveni toranj
prizeman je

ima oblik
žurno svezane bošče
s toplom odećom
suhom hranom
i oružjem

naš trah
nema lice mrtvaca
mrtvaci su prema nama blagi

nosimo ih na plećima
spavamo pod jednim ćebetom
zatvaramo oči
popravljamo usta
biramo suho mesto
i zakopavamo

ni previše duboko
ni previše plitko

[Heidi]

Fortinbrasova elegija


Pisao: Zbignjev Herbert


(Ceslavu Milošu)

Sada kada smo ostali sami možemo porazgovarati kneže
kao čovjek s čovjekom
premda ležiš na stepeništu i vidiš koliko i mrtav mrav
to znači crno sunce prelomljena pramenja
Nikada nisam mogao o tvojim dlanovima misliti bez osmijeha,
i sada kada leže na kamenu poput oborenih gnijezda
isto su tako nemoćni kao i prije To je upravo kraj
Ruke leže svaka za se Sablja leži za se Za se glava
i vitezove noge u mekim papučama

Pogreb ćeš imati vojnički premda nisi bio vojnik
jedina je to ceremonija koju bar donekle poznajem
Neće biti svijeća i pjevanja bit će korda i tutnjava
crni veo vučen po podu šljemovi potkovane cipele
artiljerijski konji bubnjevi bubnjevi znam ništa lijepo
bit će to moji manevri prije nego što preuzmem vlast
valja grad zgrabiti za gušu i malko ga protresti

Ovako ili onako morao si poginuti Hamlete nisi bio za život
vjerovao si u kristalne pojmove a ne u ljudsku ilovaču
živio si u neprestanim grčevima kao u snu lovio si himere
halapljivo si zagrizao zrak i odmah izbljuvao
nisi znao nijednu ljudsku stvar čak disati nisi znao

Sad imaš mir Hamlete učinio si što ti je palo u dio
i imaš mir. Ostatak nije patnja ali pripada meni
izabrao si lakši dio efektan zamah.
ali što je herojska smrt prema vječnom bdjenju
s hladnom jabukom u dlanu na visokoj stolici
s pogledom na mravinjak i satnu ploču

Zbogom kneže čeka me projekt kanalizacije
i odluka o pitanju prostitutki i prosjaka
moram također smisliti bolji sistem tamnica
jer kako si točno primijetio Danska je tamnica
Idem za svojim poslom Noćas će se roditi
zvijezda Hamlet Nikada se nećemo sresti
ono što će za mnom ostati neće biti predmet tragedije
Ni pozdraviti nam se ni rastati živimo na arhipelazima
a ova voda ove riječi što mogu što mogu kneže

*Preveo s poljskog Zdravko Malić

[Heidi]

Na jastuku bdim na ponocnoj strazi
kao stari posustali ratnik
kom svaki put od riznice neba
jedva zapadne mesecev zlatnik
pod oklopom drhti kosuta plaha
vecno gonjena tamnim obrisima straha
koja strepi i od mirnih obronaka sna

Nedostaje mi nasa ljubav, mila
bez nje se zivot kruni uzalud
nedostajes mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud
ja znam da vreme ne voli heroje
i da je svaki hram ukaljalo
al' meni, eto, nista sem nas
dvoje nije valjalo

Kad potrazim put u srediste sebe
staze bivaju tesnje i tesnje
i skrijem se u zaklon tvog uha
kao mindjusa od duple tresnje
al' uspevam da jos jednom odolim
da prosapucem da te nocas ruski volim
sto su reci, kremen sto se izlize
kad tad

Nedostaje mi nasa ljubav, mila
a bez nje ovaj kurjak menja cud
nedostajes mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud
ja znam da vreme svemu menja boje
i da je silan sjaj pomracilo
al' meni, eto, nista sem nas dvoje
nije znacilo

Ponekad jos u moj filcani sesir
spustis osmeh ko carobni cekin
i tad sam svoj
jer ma kako me zvali
ja sam samo tvoj licni harlekin
ponekad jos suza razmaze tintu
i ko domina padne zid u lavirintu
tako prosto, ponekad jos
stignemo do nas

Nedostaje mi nasa ljubav, mila
bez nje uz moje vene puze stud
nedostajes mi ti, kakva si bila
nedostajem i ja, onako lud
ja znam da vreme uvek uzme svoje
i ne znam sto bi nas postedelo
al' meni, eto, nista sem nas dvoje
nije vredelo

[Heidi]

Traganje

Sanjati neostvarivi san
Trpjeti bol rastanka
Gorjeti nekom mogućom groznicom
Otići gdje niko ne odlazi
Voljeti do bezumlja
Voljeti suviše, a ipak malo
Pokušati bez snage, bez oružja
Dosegnuti nedokučivu zvijezdu
Slijediti zvijezdu
Smisao je mog traganja
Ne zanimaju me mogućnosti
Nevažno mi je vrijeme
I moje očajanje
Boriti se neprestano
Bez pitanja, bez odmora
Upropastiti se
Zbog zlata jedne ljubavne riječi
Ne znam da li ću ja biti taj junak
Ali srce će mi biti spokojno
Gradovi će praskati plavetnilom
Jer nesrećnik jedan
Još gori, iako je sav sagorio
Gori još, suviše a premalo
Da raščerečen dosegne
Dosegne nedokučivu zvijezdu

Jacques Brel

[Heidi]

Kad nemamo ništa osim ljubavi

(Quand on a que l’amour)
Kad nemamo što podijeliti
na dan dugog putovanja
osim velike ljubavi
kao što je naša

Kad imamo samo ljubav
ti i ja, ljubavi moja
od radosti blista
svaki sat, svaki dan

Kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo
da ispunimo obećanja
već samo ljubav
i vječno vjerovanje u nju

Kad imamo samo ljubav
da ostvarimo čuda
i prekrijemo suncem
ružnocu predgrađa

Kad imamo samo ljubav
kao jedini razlog
kao jedinu pjesmu
kao jedini spas

Kad imamo samo ljubav
da siromahe i probisvjete
odjenemo zorom
u svilene ogrtače

Kad poput bezazelenog trubadura
nudimo samo ljubav
u molitvi da bismo ublažili
zemaljske nedaće

Kad imamo samo ljubav
da poklonimo onima
kojima je jedini smisao borbe
traženje svjetlosti

Kad imamo samo ljubav
da trasiramo put
i pobijedimo sudbinu
na svakom raskršću

Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i ništa osim pjesme
da nadglasamo bubanj

Tada ćemo iako nemamo ništa
osim snage da volimo
steći prijateljstvo
cijeloga svijeta


Jacques Brel
(Jovica Letic)

[Heidi]

Pjesma umirućeg

Emile, zbogom, vjerni moj
Bili smo skupa još u desetoj
Vječno se penjali na brijeg
Tu se spremali za bijeg
Al’ preko svega padne snijeg
Emile, tesko je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I zgodne djevojke su svud
Ti im naplati za moj trud
Poljubi njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremali su kraj

Ne taji, oče, nek se zna
crna sam ovca za vas bio ja
Uzalud učio sam to:
što je dobro, što je zlo
što visina, a što dno
Znaj, oče, teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I djeca igraju se svud
Ja više nisam znao kud
Zagrli njih i bit ću tu

Bješe noć, bješe dan
A oko nas vječni sjaj
Ali pjesma i vino pripremili su kraj

Zbogom, Françoise, dobra i zla
čitav si život mene varala
Oprastao sam svaki put
Ljubavnik tvoj je meni drug
Ti si mu vraćala moj dug
Zbogom, al’ teško je u smrt
Kad ptica pjeva i kad cvate vrt
I sav po proljeću je zrak
Sada te ljubit’ može svatko
Al’ me se čuvaj dok je mrak

Bješe noć, bješe dan
Al’ sudbina mi je ta
Mogu dohvatit zvijezde
tek one s morskog dna

Jacques Brel

[Heidi]

Vidjeti

Vidjeti zamrznutu rijeku
i poželjeti da si proljeće
Vidjeti sprženu zemlju
i sijati – pjevajući
Vidjeti da ti je dvadeset godina
htjeti ih proživjeti
Vidjeti kako prolazi bijednik
i pokušati ga voljeti

Vidjeti barikadu
i poželjeti je braniti
Vidjeti busiju kako propada
i ne predati se
Vidjeti svjetlo predgrađa
i poželjeti da si Renoar
Vidjeti vječitog neprijatelja
i zatvoriti oči pred sjećanjem

Vidjeti kako ćeš ostariti
i poželjeti – početi
Vidjeti ljubav kako cvjeta
i htjeti se njome opeći
Vidjeti nepotreban strah
i prepustiti ga gadovima
Vidjeti da je loše
a ipak zapjevati opet

Eto šta vidim
eto šta hoću
Od kada te gledam
Otkada te želim

Jacques Brel

[Heidi]

Bludni sin

I

Kod njih čija ljubav narandža je suva
Što bez rujnog nektra drevni miris da,
Tračih Beskraj koji čoveku greh čuva,
A nađoh tek Bezdan dušmanina sna.

- Beskraj; san ponosni što svom snagom ljulja
Krošnje i sva srca slično pesku finom!
- Bezdan, pun otrovnih šibljika, gde kulja
Smradni tok belila izmešanog s vinom!

II

O ti zaljubljena, o rujna, o tajna,
zaneta kroz sveće i kad, nisi znala
Koji Duh te povi tu noć kad si, vajna,
Sliku Svetog-Srca Hrista celivala.

Kolena otvrdla pod molbama pustim
Ljubim ti, i stope što smiriše more,
Da na mršava ti bedra glavu spustim
I pod gorkom haljom da ridam do zore:

Tu, svetice moja, pun pijanosti dimne,
Dalek crnom Bezdnu i Beskraju dragom,
Kad otpevam tiho svoje duge himne
Uspavaću svoju bol na tvom telu blagom


Stéphane Mallarmé

[Heidi]

SLAVUJ

Ko žustri let ptica kada se pomame
sva sećanja se moja ruše na me,
ruše se kroz mog srca lišće žuto,
mog srca što gleda u svoje svinuto
deblo u bljesku vode svih Žaljenja
koja tu blizu tekuć tužno jenja,
ruše se, a onda, gle, graja rđava,
koju vlažan lahor dolazeć stišava,
u stablu se eto polako smiruje
i više ništa nigde da se čuje,
ništa osim glasa što Odsutnost slavi,
ništa osim glasa što se čežnjiv javi
u ptice što mi je Prva Ljubav bila
i kojoj je pesma ko i onda mila,
a u mesecu žalostiva sjaja
što se bledolik i svečan pomalja,
letnja noć teška, snuždena i mlaka,
prepuna mira i tamnog mraka,
njiše na azuru što ga vetrić tače
to stablo što drhti i pticu što plače

Paul Verlaine