Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

Antun Gustav Matoš

[Heidi]

ČEMU TA JEDINA SUZA

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

Heinrich Heine

[Heidi]

Pjesma mrtvog pjesnika


Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić

[Heidi]

RADOSNI MRTVAC

Za svoje ću kosti sam izdubsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvo jato gavranova
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, ogluhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

Charles Baudelaire

[Heidi]

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj jer smrti zapravo i nema
I nema kraja smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda

Mak Dizdar

[Heidi]

TA DJEVOJKA JE MRTVA. . .

Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana,
U zemlju su je odnijeli, odnijeli prije dana,
U zemlju su je stavili, stavili u svem krasu,
Stavili sasvim samu, samu u teškom času.
I vratili se veselo, veselo k'o na piru,
I pjevali su veselo, veselo: "Sad je u miru.
Ta djevojka je mrtva, mrtva od ljubavnih rana."
I otišli su u polje, polje k'o svakog dana . . .

Paul Fort

[posmatrac]

Žica!
Na Žici ptica!
Odleti Ptica?
Osta Žica !

Alija Kebo.

[Heidi]

ŽIVJETI U SNU


Čini se, meni je suđeno
da živim sanjajući.
Životu koji sav je od sna
smrt ne može nauditi.


Manuel Altolaguirre

[Divlja_u_srcu]

-Kada bi trebalo da nabrojim sve tužne momente u kojima sam imala samo tebe i ništa osim tebe, ne bih se sjetila nijednoga, jer si ti ona strana moje duše koja mi čak ni nеvidljivim krеdama nije сrtala оdraze tuge, niti čega što na tugu liči. Eh, kada bih čitav život pored sebe imala takvog anđela ratnika, koji svojim nevidljivim mačem siječe sve osim ljudskih glava, onih istih koje zaslužuju biti isjеčene. Nismo ti i ja nikakav spoj dželata, mi smo samo jedna divna pjesma koja se ujutro umije zapjevati, negdje daleko od svih zala i nеsrеća. Sve je životu pola lijepo i pola ružno. Moje lijepo si ti, mimo tebe sve je ružno. Kada bi me neko nekad pitao da li bih tebe ili pun ćup dukata, tražila bih pola tebe, jer mi je i pola dovoljno, i pola tebe je čitav moj svijet - A.T.

[srculence7]

Gluvo doba

Ne znam ništa o tebi,
čak ni ono što mi govoriš,
pogotovo to što mi šapućeš,
ne zavaravam se da te poznajem
ali o tebi znam jedno,
noću ne možeš da spavaš.

Znam da jutro dočekuješ
umorna od noći,
znojava od strahova,
pohotnih misli
koje je zasadila mladost,
najveći neprijatelj mirnog sna.

Vidim te kako se prevrćeš po krevetu,
hvataš za stomak,
za glavu, za butine,
dok moliš za par sati mira
od uspomena, od žedji,
od smrti.

Znam to jer mi se uvek javljaš baš tada,
kada te tvoja ljubav prema ukusu krvi prestravi
kako bih makar na trenutak vaskrsao nevinost
koje se tako živo sećaš u mraku.

Ti si najmanje svoja
iako me vešto lažeš
kako te niko nema
dok ti miluju stomak
ali svejedno zaspi tako,
od nekoga voljena.

Damjan A. Unčević

[srculence7]

"Nazovi me detetom, ali odlazak sam oduvek zamišljao kao skupljanje svojih stvari na sredinu velike šarene krpe, vezivanje u mašnu, i kačenje na motku koja se prebaci preko desnog ramena. Zatim se krene ka zalasku sunca..."

[posmatrac]

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je zivjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je zivjela mislju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
— U carstvu kraj mora to bi -
Al vise neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee —
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog sto jednom davno
— U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, nocu,
Sledivsi moju Annabel Lee.
I dosli su plameniti rodjaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu sto kraj mora bi.

Zavidjeli su nam andjeli s neba,
— Ni upola sretni ko mi —
Da! To je razlog (kao sto znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Sto nocu je vjetar iz oblaka doso
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jaca od ljubavi mnogih
Sto stariji bili neg mi —
I mudriji mnogo neg mi —
I niti andjeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dusu od duse
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee;
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oci Annabel Lee.
Tako lezim pored svoje drage do zore
Svoj drage, — drage, — zivota i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

Edgar Allan Poe

[Heidi]

Jesenje Veče

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
kućice i toranj; sunce u ranama
mre i motri, kako mrke bivaju
vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
tek se slute ceste, dok ne utonu
u daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem
kao da je samac usred svemira.


Antun Gustav Matoš

[Heidi]

Zamorena Pesma

Oni koji imaju svet neka misle šta će s njim,
mi imamo samo reči i divno smo se snašli u toj nemaštini..

Utešno je biti zemlja, ponosno je biti kamen,
premudro je biti vatra, pobožno je biti ništa..

Prljav od suviše opevane šume
pesnik peva uprkos poeziji
bez srca bez nasilja i bez žara
kao reč koja je prebolela muziku..

Sloboda je zastarela,
moje pravo ime čeka da umrem.
Ptico iza sunca usred rečenice
kojom nasilnički ljubimo budućnost
sve izgore; to je praznik..

Poslušni pepeo, brašno ništavila
pretvara se iza mojih leđa u šugavog psa,
ispred mene u žar pticu,
govori mi istinu iza leđa...

Grlice, ti si pravi naglasak umrle nežnosti,
načini zoru od našeg umora,
miris je vreme koje je posedovao cvet,
al nereč kaže: "kasno je",
necvet kaže: "noć je",
neptica kaže: "plam je",
a je kaže: "nije"..

Na to ptica opsuje,
cvet kaže to je pakao,
prava reč se još rodila nije..

Branko Miljkovic

[Heidi]

Bol I Sunce

To u šta se sjaj i bol pretvara, isto
biva: ljubav koju još pesnik ne reče,
jarki cvete kojim vrtovi se leče,
iz probitog nerva rasteš bolno i čisto.

Daj mi da vidim svršetak tvog leta,
mir tvoga kretanja što mi nemir snio,
i nepokretnost moja kad sam mrtav bio
sam u svom srcu bez munje i cveta.

Gde je uteha za ono što znamo,
nada bez onoga koji se nada, san
bez onoga što sanja, svet bez seni!

Je li to ljubav što se iz srca tamnog
u vatru premešta, iz vatre u dan,
ljubav van nas i u uspomeni?

Branko Miljkovic

[Heidi]

BEZ NASLOVA


Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitven šapat u sebi.

To se moja stara i vječno živa želja

Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mjesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gdje bih najposlije našao ono

Što sam oduvijek uzalud tražio ovdje:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodna daha.


Ivo Andric

[Chloe]

Jesen je najbudalastija tuga među tugama.
Jesen je moja ljubav od pet zelenookih slova, i laž, najdetinjastija laž, od koje sam do nesvesti rđav i dobar.
Zašto bi se, inače sve ovo zvalo tako žutim imenom: Oktobar?

Miroslav Antić

[Heidi]

Sonet O Neporočnoj Ljubavi

Nema je ovde, sve je više gubim
u časnom krugu kog zaborav rubi.
Oh, gipka sliko varke, varko živa,
kad kamen vida njeno lice biva.

Daj mi snage da neporočno ljubim,
dane započeo tužno. Tu se skriva
bol bez odjeka i reč bez odziva.
O, daj mi snage nad silama grubim.

Vrati mi sličnost da usnim, dok strava
tišti mi čelo i niče na stolu.
Ona je deo predela što spava.

Pomešana s vetrom dok ćuti u sjaju.
Iscrpem budućnost u svirepom bolu
što sanja krv leta i pakao u raju.

Branko Miljkovic

[Heidi]

Orfej U Podzemlju

Ne osvrći se. Velika se tajna
iza tebe odigrava. Ptice gnjiju
visoko nad tvojom glavom dok beskrajna
patnja zri u pogledu i otrovne kiše liju.

Zvezdama ranjen u snu lutaš. Sjajna
ona ide tvojim tragom, al od sviju
jedini je ne smeš videti. O sjaj
na tebe njen dok pada nek je i sakriju

ti ćeš naći ulaz dva mutna psa gde stoje.
Spavaj, u zlu je vreme. Zauvek si proklet.
Zlo je u srcu. Mrtvi ako postoje
proglasiće te živim. Eto to je
taj iza čijih leđa nasta svet
ko večita zavera i tužan zaokret.

Branko Miljkovic

[Dante]

Omiljena od Ivancice Djeric.

OTVORENOST
Izgubljeno u sopstvenom zaboravljanju neka me napusti kajanje.
Činila sam zlo i zlo je činilo mene
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
Sad znam
Šta su ekonomija, politika, istorija i prljav veš
I šta je pranje nogu i pranje kose i pranje mozga
I šta je orgazam na krevetu, stolu, podu i ispod tuša
I koliko je sebeotvaranja potrebno za orgazam
I koliko je orgazama potrebno da se preboli strah od umiranja
I kako je strah od umiranja u srži svake molitve Gospodu
I kako je Gospod prokurvan po kvartovima
(na boga bogatih i boga siromašnih)
I kako harizma oslobodilaca prerasta u pokvarenost
I kako ta pokvarenost odredjuje norme ponašanja
I kako me norme ponašanja izbezumljuju
I kako me izbezumljenost tjera da se medjusobno činimo zlo i ja
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide

Molila sam da ne odrastem,
Molila sam da ne budem gruba,
Ali u histeriji tukla sam svoju sestru
I tu i tamo ubila sam poneku muhu
I tu i tamo poneka me muha zasrala
I tu i tamo davala sam se iz očajanja
Davala sam se iz straha
Davala sam se letimično,
I tu i tamo ranjavala me je neodređenost
I tu i tamo nisam znala ni šta je tu ni šta je tamo
Ni gdje sam bila ni da li jesam
I tu i tamo bila sam

i snob i pas i ptica

Nisam imuna na perverziju,
nisam imuna na šizofreniju.
Ukliještena sam između svoje narcisoidnosti i svojeg dobrog srca,
u jednoj ruci držim šećer, a drugom udaram,
i činim zlo i zlo čini mene
u pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
Ulijećem u svoj stomak žestoko,
Majka mi je umrla a s ocem vodim ratove,
I stidim se kad mrzim a boli me kad volim.

Kao poplava nadiru nepovjerenje, nerazumijevanje, nesavršenost,
i šta da se čini u poplavi i šta da se cini među vaškama,
i šta je moja mladost u vrijeme kad neiskorištene mladosti
tavore na sve strane.

Mucam, šepam, zaostajem.
Usput se međusobno činimo zlo i ja,
U pravilnim krugovima i u liniji sinusoide.
I tako malo—pomalo sva sam u pitanjima i razbijam se,
I tako malo—pomalo ulazeći kroz moju otvorenost
jebu me svi ali iz ljubavi niko.