Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Krokodil Behko]

Pisite o svemu sto je u vezi sa poezijom kraljicom uma

[media]oL7Pwj7eifY[/media]

[Ideja]

Pablo Neruda, čileanski pjesnik, (1904-1973), pravo ime Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.
Najznačajnije zbirke poezije su mu "Španija u srcu" i "Sveopći spjev".
1971 dobio Nobelovu nagradu za književnost.


Moj najdraži pjesnik
Prva njegova pjesma koju sa pročitala kad sam imaal 14 godina i onda se zarazila za sva vremena oooo :

Zarobljen u jeseni :huhh

Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme, umorno da bude sa mnom
malo pomalo ode
i ostavi me samog.

Ostadoh s pijeskom dana
s vodom,
s talogom tužnog umorenog tjedna.
-Što je -reče mi lišće Pariza- koga čekaš?

I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnika.

Ostadoh sam kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.

Ostadoh tako bez ikoga
tako prazan da je proplakalo posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije
ne ostadoh tako nenadano sam.
Bje dok sam nekog čekao,
ne sjećam se ,
bijaše glupo,
prolazno.
Ali to bijaše trenutačna samoća,
ona samoća
koja se bijaše izgubila na putu
i koja najednom poput vlastite sjene
razvi svoju beskrajnu zastavu.

Onda pobjegoh s onog ludog ugla
najbrže što sa mogao.
Bijaše kao da bježim ispred noći
ili ispred nekog mračnog kamena koji se kotrlja.

Beznačajno je to što pričam
no to mi se dogodilo
dok sam čekao
ne znam koga
jednog dana.

Pablo Neruda (1958)

[String]

Pablo Neruda, čileanski pjesnik, (1904-1973), pravo ime Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.
Najznačajnije zbirke poezije su mu "Španija u srcu" i "Sveopći spjev".
1971 dobio Nobelovu nagradu za književnost.


Moj najdraži pjesnik
Prva njegova pjesma koju sa pročitala kad sam imaal 14 godina i onda se zarazila za sva vremena oooo :

Zarobljen u jeseni :huhh

Bilo je sedam i trideset
jedne jeseni
i ja sam čekao
nije važno koga.
A vrijeme, umorno da bude sa mnom
malo pomalo ode
i ostavi me samog.

Ostadoh s pijeskom dana
s vodom,
s talogom tužnog umorenog tjedna.
-Što je -reče mi lišće Pariza- koga čekaš?

I tako sam više puta bio ponižen,
najprije od svjetlosti koja je odlazila,
onda od pasa, mačaka i oružnika.

Ostadoh sam kao samotan konj
kad na pašnjaku nema ni noći ni dana
samo sol zime.

Ostadoh tako bez ikoga
tako prazan da je proplakalo posljednje lišće
i onda je padalo kao suze.

Nikada prije ni poslije
ne ostadoh tako nenadano sam.
Bje dok sam nekog čekao,
ne sjećam se ,
bijaše glupo,
prolazno.
Ali to bijaše trenutačna samoća,
ona samoća
koja se bijaše izgubila na putu
i koja najednom poput vlastite sjene
razvi svoju beskrajnu zastavu.

Onda pobjegoh s onog ludog ugla
najbrže što sa mogao.
Bijaše kao da bježim ispred noći
ili ispred nekog mračnog kamena koji se kotrlja.

Beznačajno je to što pričam
no to mi se dogodilo
dok sam čekao
ne znam koga
jednog dana.

Pablo Neruda (1958)

E MOJ PABLO...SVE TE KONTAM...JEBENO JE TO....

[merylin]

Ne bira se ljubav - Pero Zubac

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času

[Ideja]

Među javom i med snom

Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom?

Srce moje, srce ludo,
šta ti misliš sa pletivom?
K'o pletilja ona stara
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.

Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!

Laza Kostić

[Ideja]

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun

[Del Boy]

Balaš - Bezdan

Nema me vise
U tvojim molitvama
Vise me putem ne prate.
Noc mi preti
Ponoc i pusta tama
Kad me se samo dohvate.
Vise me ne volis
Kad se vracam nisi budna.
Ne goris.
Gasne nasa zvezda cudna
Lazna, srebrna stvar.
Daleko putujem
Vetar nudi neke rime
Kupujem
Pristaju uz tvoje ime
Dva, tri stiha na dan.
Ne slusam vise
Sta sapuces dok snivas.
Plasi me koga pominjes.
I sve si dalje
A sve mi bliza bivas
Kao da opet pocinje.
Ali me ne volis
To se uvek drugom desi.
Govoris
Ali vise ne znam gde si.
Da li neko to zna
Sta sam uradio?
Kakva tuzna humoreska�
Gradio
Ispod gradova od peska
Dubok bezdan bez dna

[Ideja]

Mali kameni nokturno

Nikad te niko neće ovako tesno grliti
uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa
kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko neće
ovako u krvotok uliti
poslednju nežnost celu,
ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.
Nikada više nećes ovako divno truliti
u običnom hotelu,
a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta
koju sam upio hlebom
mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana
koje smo oljuštili očnjacima
i prosuli po mojim bedrima
i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije,
najubitačnije nebo
kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka
koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena
koju sam sreo među devojkama.

...Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane
nesto kao leprsav trag.
Nemoj da budes tuzan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi budalast,
cudno drag.
Nocu kad gledas u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidis neku kometu
da vidik zarumeni, upamti:
to ja jos uvek sasav letim i zivim.

Miroslav Antic

[Del Boy]

A. R. - Kao topli maj
Kao topli maj, moje srce sad je,
otkad, druže, na moj prag
sreća stala je.

I više ne znam ni sam
kojim imenom da zovem je,
da l’ je i meni sudba dala
da se srećom ogrejem.


Dugo sam mislio o njoj
i čekao da mi dođe.
sada sam sasvim blizu tu
i ne dam da mi prođe.

Kao topli maj, moje srce sad je,
otkad, druže, na moj prag,
sreća stala ja.

I misli moje sve
sada tužne više nisu,
u oku opet blista sjaj,
naš’o sam novu ljubav ja.

[vučica]

I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.





A prilike su

k’o životni puti

Božijom rukom

unedogled iscrtani,

a ti se na ringišpilu

što ga sujeta vrtjela

cijelog svog života

oko sebe samog okreta.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.



A prilike su

k’o sjajne zvijezde

što Božija ruka

po nebu posula,

a oči tvoje nikada…

od taštine nosa natekla

nisu se gore zagledala.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.



A prilike su

k’o i brojni ljudi

što ih Božija ruka

oko tebe posadila

pa govoriše…

i ruke svoje tebi širiše…

A ti opet,

volio si biti sam

i u krugu mračnom

okretati se vazdan,

samo ti – poseban.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

što prilike bilo nije.

A lagaćeš…

do kraja života

i druge i sebe…

-prilike su uvijek

milošću Božije ruke

svuda bile iscrtane.



I pričaćeš sutra

da žao ti je…

jer lakše je takvima,

u sopstveni odraz zaljubljenima,

reći: ”Nema… i ne može…”,

nego li narcis

na srcu svome zgaziti,

da ugine i prestane rasti.



Senada Brčaninović

[Sanjarko]

OSJEĆAM
Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam sretan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sjenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravit ćeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvijeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvijetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

[sivka]

RAZGOVORI S MOJIM PSOM

Nekoliko napomena za čitaoca...

Veština razgovora nije
par cipela od laka
da se nose kao šala
u neko šampanjsko veče

Veština razgovora žulja
i neudobna je
kao rođena koža

I sigurno nije ono
mačevanje pod maskom
rapirima otupljenog vrha

Razgovori su od krvi
od mesa i od žila
reči lako lome kosti
bez tragova na koži


I jedno izvinjenje...


Kako da ti kažem
šta moj pas peva noću
kada ni Morze moga srca
često ne razumeš?

Kad ne umeš da čitaš
e-mailove što ti stižu
dok te gledam
dugo i bez reči?


Sale Marković

[gossipgirl]

ISTINA ŽIVOTA

Dozivam Te
istino života
što kuješ zamke
za usnule duše.

Grliš ih u postelji
svojoj sjajnoj
ali im lice
ne pokazuješ

Ti budiš se zorom
nahranjena
i napojena
dušama usnulim.

One su Ti
otkrile puteve
i pogledale u oči.

Sad se od njih kriješ
tu u blizini
gde mogu te dotaći
ne našavši Ti lice.


Tanja Prokopljevic

[vučica]

...obožavam ljubavnu poeziju....[media]pIYq7DTUZF4&feature[/media]

[Del Boy]

Kad neko hoce ono bas da me slomi ..

[media]6eByMZJ9ueA&feature=related[/media]

[Ideja]

STREPNJA

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

- Desanka Maksimovic

[vučica]

[media]BpYg7gR6n64&feature[/media]OBOŽAVAM NJEZINE PJESME...

[Maja]

desanka je super. sviđaju mi se njene pjesme jer su jednostavne, a opet sve kažu

[vučica]

[media]nzaDdvCFIY0&feature[/media]

[Mell]

Koje riječi treba reći da bi se drugi radovali?
Koje riječi treba reći da bi drugi bili sretni?
Treba li reći "prijateljstvo" ili riječ "sloga"?
Možda treba reći i "sloboda"?
Treba li drugoga uzeti za ruku?
Koje riječi treba reći da bi se darovala ljubav?
Koje riječi treba reći da bi se darovala nježnost?
Treba li reći "volim te"? Treba li to uvijek govoriti?
Treba li reći riječ "djeca"?
Ili te treba uzeti za ruku?
Koje riječi treba izreći? Koje riječi?
A što ako ništa ne kažem, ako šutim?
Ako te jednostavno gledam i nasmiješim ti se.
Tada će moja ruka sama od sebe uzeti tvoju ruku
i ti ćeš sve te riječi čuti u mojoj šutnji.
(BRUNO FERRERO)