Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[dadojović]

Postoje ljudi, moj sine,
koji te ne vole, tako…
Al’ nemoj da te to brine,
ne može voleti svako…

Svejedno da li ih koriš,
ili im daruješ cveće.
Predaš se ili se boriš…
Neki te voleti neće…

Zajedno teku vam dani.
Za isti sto ćete sesti.
Ali ste svetovi strani
koji se ne mogu sresti.

I možeš pružiti ruku,
vaditi srce iz grudi,
priznati patnje i muku…
Neki te ne vole ljudi.

I možeš brod kad im tone
džinovskom snagom ga dići,
opet će da te se klone!
I svom će ostrvu ići…

I zato nastavi dalje.
Neodlučni su slabi…
Gospod ti vetar šalje!
Ne osvrći se i grabi!

Razapni jedra i maštaj.
Pobeđuj metar po metar.
I praštaj. Praštaj im. Praštaj.
Nije im naklonjen vetar!

A kada stigneš do duge
i svet kad pronađeš novi,
nek’ te ne pobede tuge.
Opet ih, opet pozovi…

Nedeljko Popadić

Noro, češće svrati na književne teme

[Nora Ibsenova]

.. bila sam Eliotova misao
u prošlom životu
''... April is the cruellest month''

bila sam drvo
u šumi sam kao u živom biću

... čak pjevušim potočiću
da naiđe
redovno me čudan osjećaj
obiđe
kao kad režem šampinjone

žao mi ih
imam osjećaj da plaču
a u tavi cvile jadni slasni
Nikad mi nisu bili jasni

... bila sam nešto to sigurno je
nije ovo meni prvi put


Irena Savić

[Heidi]

Dok ležim sa glavom u tvom krilu, kamerado

Dok ležim sa glavom u tvom krilu, kamerado,
Ponavljam svoje priznanje, ponavljam šta sam
rekao tebi i slobodnom prostoru,
Znam da sam nespokojan i da činim da to i drugi
bivaju,
Znam da su riječi moje oružja puna opasnosti, puna
smrti,
Jer ja se suprotstavljam miru, bezbjednosti i svim
zakonima ustaljenim, da bi ih poremetio,
Pošto su me svi porekli, odlučniji sam nego bih
ikad bio da su me svi prihvatili,
Ne hajem i nikada hajao nisam ni za iskustvo,
oprez, većine, niti za podsmijeh,
I pretnja onog što se naziva paklom jedva da mi
išta znači;
I primamljivost onog što se naziva rajem jedva da
mi išta znači;
Dragi kamerado! Priznajem da sam te nagovarao
da kreneš sa mnom naprijed, i još te nagovaram,
a predstave nemam gdje nam je odredište,
Niti da li pobjeda nas čeka, ili ćemo biti potpuno
savladani i poraženi.

Walt Whitman

[Heidi]

Ars poetica?

Uvijek sam čeznuo za obuhvatnijom formom
koja ne bi bila previše poezija ni previše proza
i dopustila bi sporazumijevanje ne izlažući nikoga,
ni autora ni čitaoca, mukama višeg reda.

U suštini, poezija je nešto ružno:
nastaje iz nas stvar za koju nismo znali da je u
nama,
pa trepćemo očima kao da je iz nas iskočio tigar
i stao na svjetlost, bijući se repom po bokovima.

Zato se s pravom govori da poeziju diktira
dajmonion,
mada se pretjeruje držeći da je to sigurno anđeo.
Teško je shvatiti otkuda ta oholost pjesnika,
zato se nekad stide kad se vidi njihova slabost.

Kad bi pametan čovjek htio da bude država
demona,
što se u njemu šire kao u svojoj kući, govore
mnoštvo jezika,
i kao da ne bješe im dosta da ukradu mi usta i
ruku,
pokušavaju radi svoje ugodnosti da mijenjaju
njegovu sudbinu?

Pošto se danas cijeni sve što je bolešljivo,
neko može misliti da se samo šalim
ili da sam pronašao jedan način
da hvalim Umjetnost pomoću ironije.

Bilo je vrijeme kad su se čitale samo mudre knjige
koje pomažu da se podnosi bol i nesreća.
To ipak nije isto što i zagledati u hiljadu
djela što potiču pravo iz psihijatrijske klinike.

A svijet je ipak drugačiji no što se nama čini,
i mi smo drugačiji nego u našem buncanju.
Stoga ljudi zadržavaju ćutljivu učtivost
stičući takvo poštovanje rođaka i susjeda.

Korist od poezije u tome je što nas ona podsjeća
kako je teško ostati ista ličnost,
jer je naš dom otvoren, u vratima nema ključa,
a nevidljivi gosti ulaze i izlaze.

Ovo što ovdje pričam, slažem se, nije poezija,
Jer pjesme je slobodno pisati rijetko i nerado,
pod nesnosnim pritiskom i jedino u nadi
da dobri a ne zli dusi imaju u nama instrument.

Czeslaw Milosz

[Heidi]

Drugi prostor

Ko god smatra normalnim poretkom stvari,
u kome jaki trijumfuju, slabi propadaju a život se
završava smrću,
miri se sa đavolskom vlašću.

Prolaženje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena
koje poziva da pobijedimo iskušenje svog podanstva.
I na samoj ivici bezdana postavimo sto, na njemu čašu, bokal
i dvije jabuke.
da bismo proslavili nedostižno sada.

Czeslaw Milosz

[dadojović]

lana?

Ne.
Markantne obrve, pripijena usta i mladost sto obasjava.
Garava je.

Zerina Kulović?

[Heidi]

Jedino luda jedino pjesnik

Iz bistrog zraka
kada utješna rosa
na zemlju već pada,
nevidljivo i nečujno,
- laku obuću jer nosi
ta rosa, tješiteljska, poput blagih utjeha-
sjećaš li se onda, sjećaš, plameno srce,
kako si negdje žedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si žedjalo, umorno i sprženo,
dok su po žutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drveće,
jarki zraci, zaslepljujući, zlokobni.
- Ti ženik istine? – rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara učeno i hotice,
pohlepna plijena, Jedino
maskirana različno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je – ženik istine?…
Luda jedino! Pjesnik!
Samo šareno pričalo,
pod maskama lude o svemu i svačemu,
lepršajući po varljivim parovima riječi,
po dugama-varkama
izmedju lažnih nebesa,
sunjajući se i švrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je – ženik istine?…
Ne miran, ukočen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smješten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dušman takvih kipova vrline,
divljini, zavičaju, bliži nego hramovima,
pun mačje obijesti
kroz svaki prozor iskačući
hop! u svakakvi udes;
svaku prašumu nanjušivši
da bi u prašumama
medju šarolikum zvijerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i šaren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvožedno,
loveci plijen, krišom, trčao obmanjujući…
Ili orlu sličan koji dugo
dugo nepomično u bezdane gleda,
u svoje bezdane…
- Oh, kako se oni sunovraćuju tu,
naniže, sve dublje,
u sve dublje dubine obrušavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju jagnjad,
svirepo ih željan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dušama jagnjećim,
srdit i jarostan prema svemu
što izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od jagnjećeg mlijeka…
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove čeznje, takve su
tvoje čeznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesniče!…
Ti koji si čovjeka gledao
kao boga i kao jagnje, -
rastrgnut boga u čovjeku,
kao i ovce u čovjeku
i smijati se raztržući -
to je, to je tvoja blazenost,
blaženost orla i pantera,
blaženost pjesnika i lude!…
U bistrom zraku
kada se srp mjesečev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan već prikrada -
i, dušmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vreže ruža,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noći:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih čeznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svjetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i žedan nje
- sjećaš li se još, sjećaš, plameno srce,
kako si nekad žedno bilo? -
Baš ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i niŠta drugo!
PJESNIK jedino!
???
Nećeš jos dugo biti žedno, plameno srce!
Obećanje je u zraku, šapuću mi ga nepoznata usta:
- velika svježina dolazi …
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas što dolazite,
vi – iznenadni vjetrovi,
vi – svježi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i čist.
Ne mjerka li me,
zavodnički,
prijeteći pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrašivo!
I ne pitaj: zašto?

Friedrich Nietzsche

[Heidi]

Još jednom

Još jednom, prije nego
krenem dalje i svoj pogled
upravim naprijed,
podižem zajedno svoje ruke
gore tebi,
kojemu sam svečano posvetio
najdublje oltare,
da me uvijek njegov
glas ponovno zove.
Na tomu se razgara
duboko upisana riječ:
nepoznatom Bogu.
Njegov sam,
makar sve dosad ostao
u rulji zločinaca.
Njegov sam –
i osjećam omče
koje me vuku u borbu i,
makar i bježao, služit ću tebi.
Želim te upoznati,
nepoznati, ti što
duboko u moju dušu sežeš,
moj život kao oluju prožimaš,
ti, neshvatljivi,
meni srodan!
Želim te upoznati
i tebi služiti.


Friedrich Nietzsche

[dadojović]

* * * *

Čudno je što ti usna izreče
čudno što pitaju te tvoje oči
čudna ti kosa, čudne ti odjeće
pa ni valovlje koje se lagahno kreće
iz naših divljih dana neće
do tvoje duboke rijetkosti doći.

Poput onih si likova s umjetnine
što ponad prazna oltarskog lijesa
još uvijek sklapaju ruke njene
još uvijek drže vijence iz davnine
još uvijek nečujna čuda čine-
pa i kada davno već nisu čudesa.

Rainer Maria RILKE

[ina]

Ne.
Markantne obrve, pripijena usta i mladost sto obasjava.
Garava je.

Zerina Kulović?

Jeste, kupila me sa ove dvije.


Žar-ptica

Pustila sam je iz kaveza,
svoju dušu,
žar-pticu.
Mislila sam da će pobjeći,
spasiti se –
ostaviti me da umrem.
Umjesto toga,
ona je sletila
na moje koljeno obraslo crvenom svilom
i mirisnom paprati,
udobno se smjestila,
i stidljivo počela jesti
mrvice hljeba
koje sam čuvala u krilu.



Baka

Sad bih sjela na autobus,
izabrala liniju kojom se nikad nisam vozila,
i otišla tamo negdje,
gore,
da se izgubim –
kaže mi baka dok ispija
svoj treći fildžan kafe.

A svidjele mi se i neke kratke price, za koje mislim (ili sam sebi umislila ) da su od naseg forumasa medjeda.

[dadojović]

Zerina Kulović?

Jeste, kupila me sa ove dvije.


Žar-ptica

Pustila sam je iz kaveza,
svoju dušu,
žar-pticu.
Mislila sam da će pobjeći,
spasiti se –
ostaviti me da umrem.
Umjesto toga,
ona je sletila
na moje koljeno obraslo crvenom svilom
i mirisnom paprati,
udobno se smjestila,
i stidljivo počela jesti
mrvice hljeba
koje sam čuvala u krilu.



Baka

Sad bih sjela na autobus,
izabrala liniju kojom se nikad nisam vozila,
i otišla tamo negdje,
gore,
da se izgubim –
kaže mi baka dok ispija
svoj treći fildžan kafe.

A svidjele mi se i neke kratke price, za koje mislim (ili sam sebi umislila ) da su od naseg forumasa medjeda.

Meni se isto svidjela. Smatram ju našom ponajboljom mladom književnicom. Objavljivali smo u istim časopisima i portalima pa mi je poznat njen opus.

[Heidi]

Jedna knjiga

Niti natrag? Niti naprijed da se kroči?
Ni diviojarac ovud ne može proći!
Tako čekam i čvrsto držim se tu
Onog što oku i ruci je na dohvatu!
Pet stopa jedvice da je tla, osvit,
A poda mnom – svijet, čovjek i – smrt!

Nietzsche

[dadojović]

AKCENT

Dođi iz ponajledenijih norveških brda
gdje te snatrih da si pila zvijezde
i mučno koračala diljem vodopada
gdje je nježnost stubište
a zrak zavojnica- zvijezda ophodnica
u putanjama.

Antonio Maria LISBOA

[Heidi]

O siromaštvu najbogatijeg

Deset godina je već -
nijedna kap me nije takla
nijedan vlažan dašak, ni rosa ljubavi
- beskišna zemlja…
Sada molim mudrost svoju
da ne bude škrta u ovoj suši:
prelij se, istoči svoju rosu,
budi sama kiša za oprljenu divljinu!

Jednom sam oblake pozvao
od mojih planina da se maknu.
Nekad sam govorio: “Više svijetla, vi tmasti!”
Danas ih mamim da dođu:
Potamnite oko mene sa vašim vimenima!
Hoću da vas muzem,
o, krave sa visina!
Mudrošću toplom kao mlijeko,
slatkom rosom ljubavi
plavim zemlju.

Odstupite! Odstupite, istine
sa mračnim pogledom!
Na mojim planinama da vidim
neću više opore, nestrpljive istine.
Smijehom pozlaćena
neka mi je danas bliska istina
suncem zaslađena, ljubavlju preplanula, -
jer da uzberem želim sa drveta jedino ozrelu istinu .

Danas ruke ispružam
za viticama budućnosti,
dovoljno lukav da je prevarim,
da budućnost vodim poput djeteta.
Danas hoću da budem gostoljubiv
prema nedobrodošlom,
ni prema sudbini neću da budem bodljikav
- Zaratustra nije jež.

Duša moja,
sa njenim jezikom nezasitim
sve je dobre i rđave stvari već lizala,
u svaku dubinu uranjala.
Ali poput plute uvijek,
uvijek isplivala opet,
kap ulja na morima tamnim:
zbog duše ove zovu me sretnikom.

Tko su mi otac i majka?
Nije li mi otac knez Obilje
a majka tihi Smijeh?
Nisam li ja začet u njihovoj ložnici,
ja, zvijer zagonetka
ja, svjetlosna neman,
ja, Zaratustra, rasipnik mudrosti?

Bolan danas od nježnosti,
južni vjetar,
sjedi Zaratustra i čeka, čeka na svojim brdima, -
u vlastitom soku
u slasti skuhan,
ispod svoga vrha,
ispod svoga glečera,
umoran i blažen,
tvorac u sedmome nebu.

- Tišina!
Istina se nada mnom vije
oblaku slična, -
nevidljivim munjama me ranjava.
Širokim i sporim stepenicama
njena se sreća meni penje:
Dođi, dođi, voljena istino!

- Tišina!
Istina je moja u meni!
iz treperavih očiju ,
iz kadifenih drhtaja,
pogađa me njen pogled,
ljubavan i zao, pogled djevice.
Ona sluti sreće moje osnovu,
sluti mene – ah , šta smišlja?
Purpurni me zmaj jedan vreba
u bezdanu njenog pogleda djevičanskog.

- Tišina! Moja istina govori!

Teško tebi, Zaratustra!
Izgledaš kao netko
tko se nagutao zlata:
utrobu će ti još rasparati!…
Suviše si bogat ,
kvaritelju mnogih!
Pretvaraš ih u zavidljivce,
osiromašuješ mnoge…
Tvoja svijetlost na mene baca sjenku -
smrzavam se: odlazi bogatašu!
Odlazi , odbij, Zaratustra, od tvoga sunca!…

Htio bi da darivaš, da dijeliš svoje obilje,
ali sam si ti najobilniji!
Budi pametan, ti bogatašu!
Obdari najprije sebe samog, o Zaratustra!

Deset godina je već, -
nijedna kap te nije takla?
Niti vlažan dašak? Ni rosa ljubavi?
Ali tko bi i mogao da te voli ?
O prebogati!
Tvoja sreća isušuje krajolik,
osiromašuje ga u ljubavi,
- beskišna zemlja…

Nitko ti više ne zahvaljuje,
da ti zahvaljuješ svakome
ko prima tvoje darove.
Po tome te prepoznajem ,
o, prebogati,
najsiromašniji od svih bogatih!

Žrtvuješ se, tvoje te bogatstvo muči, -
dijeliš ga štedro,
ne štediš se, ne voliš se:
muka te ogromna svakad pritiska,
muka od prepunih silosa, od prepuna srca -
a nitko ti više ne zahvaljuje…

Sebe moraš osiromašiti,
umni bezumniče!
- ako hoćeš da budeš voljen.
Vole se samo oni koji pate,
ljubav se nudi samo gladnima:
darivaj najprije sebe samog,
o Zaratustra! – Ja sam tvoja istina…

Nietzsche


(Übermenschen )

[Heidi]

Usamljen

Kreštav roj vrana
u grad leprša preko sivih poljana.
Skoro će snijeg – o, blago tom
ko sad još ima zavičaj i dom.
Sad stojiš ukočen i klet
i osvrćeš se – već koliko dugo!
Ah, zašto, ludo,
od zime pobježe u svijet?
Svijet – kapija što vodi
u pustinje, u nijem i leden kraj!
Ko izgubi što si ti, taj hodi
i hodi, nigdje ne staje taj.
Proklet da zimskim svijetom
lutaš, sada si blijed,
nalik na dim, što vazda letom
stremi u hladnijeg neba led.
Leti, o ptico, grakći, sa starim
pustinjskim napjevom pjesmu slij!
Ludo, srce što ti krvari
pod ledom i pod porugom skrij!
Kreštav roj vrana
u grad leprša preko sivih poljana:
- skoro će snijeg, i teško tom
ko nema zavičaj svoj ni dom!

Nietzsche

[Heidi]

Posljednja oporuka

Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati –
Prijatelja, što je munjama i pogledima
Božanski obasjavao tavnu mladost moju.
Vragolast, dubok
Igrač međ’ satnicima-

Najvedriji međ’ ratnicima,
Samuraj međ’ pobjednicima,
Na njegovom udesu, udes naš počiva,
I moj, tvrd, promišljen, vidovit;
Drhtao je, jer je pobjeđivao –
Dok je umirao, naređivao je
I naredio je da se uništi…
Umrijeti tako
Kako sam ga jednom vidio umirati:
Pobjeđivati, uništavajući…


Nietzsche

[dadojović]

Heidi zahvale za oživljavanje teme

[Heidi]

Nema na cemu. Mislila sam da je Nitzsche mozda previse "tmast" ali meni nekako lezi ovih dana.

Trenutnu sam u fazi da znam da nista ne znam. Bojim se i pricati i pisati.

[dadojović]

Samo ti piši i pričaj, mene si potakla da opet malo Rilkea pročitam, kad već nemam Nietzschea

[Iskra]

Rekoh: tugujem zbog tebe, reče: tuzi će kraj doći. Rekoh: budi moj mjesec, reče: ako hoće izaći.
Rekoh: od nježnih ljubiti nauči! Reče: teško da će to ljepotice moći.
Rekoh: mašti o tebi zatvorit' ću put k očima. Rekla je: ona je mjesečar, drugim će putem doći.
Rekoh: od mirisa tvoje kose lutalicom svijeta postah. Reče: on putokaz tvoj će postat', mudar ako jesi.
Rekoh: ugodno je nakon lahora jutarnjeg. Reče: ugodan je lahor što će iz naselja drage doći.
Rekoh: ubi me želja za rumenim usnama tvojim. Reče: samo se ti daj, one vole odane, ljubeći.
Rekoh: kad će se sa mnom izmirit’ milostivo srce tvoje? Reče: dok vrijeme ne dođe, nemoj nikome ni riječi riječi!
Rekoh: vidi kako nesta užitaka tren. Reče: Hafize šuti! I toj tuzi će kraj doći.

Hafiz iz Siraza