Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

Samoglasnici

A crno, I rujno, O modro, E bijelo,
U zeleno – evo postanja vam tajnih:
A, dlakavo, crno tijelo muha sjajnih
U mnoštvu što na smrad zujeći je sjelo,
Mrk zaton; E, šator, pare ozarene,
Ledena koplja, bijeli kralji, štitast trepet:
I, grimiz, krv iz usta, smiješak usne lijepe,
Od kajanja kivne ili zanesene;
U, kruzi, božanski srh zelenih mora,
Mir pašnjaka punih stoke i mir bora
Alkemijom utrt u čela široka;
O, čudesna reskost ponajzadnje Trube,
Šutnja gdje se Zviježđa i anđeli gube:
O, Omega, modri trak Njegova Oka!

[Heidi]

Pijani brod

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.
Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.
U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.
Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.
Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.
I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.
Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!
Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.
Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.
Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.
Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.
Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.
Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.
Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.
Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.
Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,
Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.
Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,
Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,
Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,
Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.
Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?
Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!
Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.
Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

A. Rimaund

[toxic]

Žak Prever

Ta ljubav

Ta ljubav
Tako silna
Tako drhtava
Tako nežna
Tako očajna
Ta ljubav
Lepa kao dan
I ružna k’o Vreme
Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna
Tako srećna
Tako vesela
I tako jadna
Drhteći od straha ko dete u mraku
A tako sigurna u sebe
K’o neki spokojni čovek usred noći
Ta ljubav koja je izazivala strah kod drugih
Gonila ih da govore
I primoravala da blede
Ta ljubav vrebana
Jer te druge mi smo vrebali
Ganjani ranjavani gaženi dotucavani poricani zaboravljani
Zato što smo tu istu ljubav mi ganjali ranjavali gazili dotucavali poricali zaboravljali
Ta ljubav cela celcata
Još toliko živa
A sva ozarena
To je tvoja ljubav
To je moja ljubav
Ona koja je bila
To osećanje je uvek novo
I nije se izmenilo
Toliko stvarno kao neka biljka
Toliko drhtavo kao neka ptica
Toliko toplo i živo kao leto
Možemo oboje
Otići i vratiti se
Možemo zaboraviti
A zatim ponovo zaspati
Pa probuditi se patiti bditi
Pa ponovo zaspati
Sanjati i smrt
Zatim probuditi se osmehnuti se smejati se
I podmladiti se
Naša ljubav zastaje tu
Tvrdoglava kao magare
Živa kao želja
Svirepa kao sećanje
Glupa kao kajanje
Nežna kao uspomena
Hladna kao mermer
Lepa kao dan
Nežna kao dete
Gleda nas smešeći se
I kazuje mnogo ne govoreći ništa
A ja je slušam drhteći
I vičem
Vičem za tebe
Vičem za sebe
I preklinjem te
Za tebe za sebe i za sve one koji se vole
I koji su se voleli
Da ja im vičem
Za tebe za sebe i za sve druge
Da ne znam
Ostani tu
Tu gde si
Gde si bila nekad
Ostani tu
Ne pomiči se
Ne idi
Mi koji smo voleli
Mi smo te zaboravili
Ali ti nas ne zaboravi
Jer nemamo drugog do tebe na zemlji
Ne dopusti nam da postanemo hladni
Da se udaljavamo sve više
Odemo gde bilo
Daj nam znak da si živa
A mnogo docnije na ivici nekog šipražja
U šumi uspomena
Iskrsni odjednom
Pruži nam ruku
I spasi nas

[Heidi]

Pjesma s najviše kule

O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja.
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas!
Rekao sam sebi: mani
I nevidljiv budi ti,
Obećanja se okani
Svake više radosti.
Nek ne spreči tebi ništa
Slavni uzmak sa bojišta.
Toliko sam strpljiv bio
Da me hvata zaborav.
Strah mi se na nebo skrio,
A bol mi je nešto sav.
I bolesna žed se stvori
Da mi mrakom žile mori.
I livada tako šalje,
Prepuštena zaboravu,
Sve bujnije i sve dalje
Miris, korov, cvjetnu travu,
Dok prljavi oblak muha
Divlje zuji iz vazduha.
Udovištva, ah! tolika
Tako jadne duše te
Kojoj je sve blago slika
Naše Gospe Marije!
Zar do Bogomajke svete
Da molitve naše lete?
O mladosti, dokonosti
Što za ropstvo samo zna,
Zbog previše tananosti
Uništih svoj život ja!
Ah! nek stigne onaj čas
Što zanosom prožme nas!

A. Rimaund

[Heidi]

Ubij Me Okom
-sonet 139-

Nemoj da tražiš da pravdam zlo ikom,
što mome srcu svirepost nanosi;
Ne ranjavaj me okom, već jezikom,
bez lukavstva me porazi, pokosi.

Reci da voliš drugog, al' kraj mene
ne daj svom oku da na druge stane;
Što da me rane tvog lukavstva sjene,
moć ti je jača od moje odbrane.

Evo, pravdam te: o, zna moja draga
da su joj oči dva dušmana moja,
te ih okreće sa mog lica blaga
da strelja druga lica, bilo koja.

O ne štedi me, već sam mrtav pola,
ubij me okom, oslobodi bola.

William Shakespeare

[Heidi]

Kada nas ljubav dodirne - svi postajemo pjesnici. (Platon)

Pjesnik moze da prezivi sve osim stamparske greske. (Oscar Wilde)

Sto se moze objasniti - to nije poezija. (William Butler Yeats)

Poeziju neces naci nigdje u koliko je ne nadjes u sebi. (Joseph Joubert)


Poezija je trenutak kad nisi svestan pesme. I najlepši je život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da sanjaš. (Miroslav Mika Antić)

Poezija je dnevnik ribe koja zivi na kopnu a htjela bi da leti. (Carl Sandburg)

Svaka pjesma pocinje knedlom u grlu. (Robert Frost)

Bar pola svetske poezije je napisano zato što neko nije imao hrabrosti da nekome izjavi ljubav. (Branko Miljković)

Poezija je dokaz Zivota. Ako je vatra tvog zivota rasplamsana, poezija je samo pepeo. (Leonard Cohen)

[Heidi]

Pesma br. 1568

Nju videti – to je slika -
Nju čuti – to je muzika -
Nju znati – to te pijanstvom puni
Nevinim kao Juni -

Potištenost je – nju ne znati -
Za prijatelja nju imati
To tako bliska toplina je
Ko Sunce šta ti s dlana sjaje.

Emily Dickinson

[Heidi]

Zaboravit ćemo ga, srce

Zaboravit ćemo ga, srce,
Noćas, ti i ja!
Ti toplinu smetni s uma
Ja svjetlo što mi da.
Kad molitvu okočaš, reci
Da pamet zatamnim.
Požuri! Ako kasno dođeš,
U misli bit ću s njim.

Emily Dickinson

[Heidi]

Daljnje instrukcije


Dajte, moje pjesme, izrazimo naše niže strasti,
izrazimo našu zavist ljudima sigurna posla,
bez brige za budućnost.
Vrlo ste besposlene, moje pjesme.
Bojim se, zlo ćete svršiti.
Zastajkujete po ulicama,
Tumarate po uglovima i stajalištima autobusa,
Ne radite skoro posve ništa.
Vi čak ne izražavate naše unutarnje plemenitosti;
Vi ćete vrlo zlo svršiti.
A ja?
Ja sam otišao poluslomljen,
Ja sam vam toliko toga pričao da vas skoro vidim oko sebe.
Drske male životinje, bestidne, bez odjeće!
Ali vi, najnovije pjesme od sviju,
Vi niste dovoljno stare da učinite mnogo zla,
Nabavit ću vam zeleni kaput iz Kine
Sa zmajevima izvezenim na njemu,
Nabavit ću vam skrletne svilene hlače
Sa statue djeteta Krista u Santa Maria Novella,
Da ne kažu da oskudjevamo ukusom
Ili da nema kasta u ovoj porodici.

Ezra Pound

[Divlja_u_srcu]

Kada bi trebalo da nabrojim sve tužne momente u kojima sam imala samo tebe i ništa sem tebe, ne bih se setila nijednog, jer si ti ona strana moje duše koja mi čak ni nеvidljivim krеdama nije сrtala оdraze tuge, niti čega što na tugu liči. Eh, kada bih čitav život pored sebe imala takvog anđela ratnika, koji svojim nevidljivim mačem seče sve sem ljudskih glava, onih istih koje zaslužuju biti isеčene. Nismo ti i ja nikakav spoj dželata, mi smo samo jedna divna pesma koja se ujutro ume zapevati, negde daleko od svih zala i nеsrеca. Sve je u Životu pola lepo i pola ružno. Moje lepo si ti, mimo tebe sve je ružno. Kada bi me neko nekad pitao da li bih tebe ili pun ćup dukata, trazila bih pola tebe, jer mi je i pola dovoljno, i pola tebe je čitav moj svet". AT

[Heidi]

SNIJEG – VJEKOSLAV MAJER

Snijeg se topi, sve se topi,
moja draga.
Naša mladost, naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi, sve se topi,
moja draga.

Snijeg će proći, sve će proći,
moja draga.
Naši dani, burne noći,
sve će proći.
Tvoje oči
bit će blijede
Tvoje kose bit će sijede
Ljepoti ni traga.
Snijeg će proći, sve će proći,
moja draga.

Bol će minut, sve će minut,
moja draga.
Smrt će naše breme skinut.
Kuda će se duša vinut,
tko će znati?
Zemlja će smirenje dati:
mora biti vaga.
Bol će minut, sve će minut,
moja draga.

Snijeg se topi, sve se topi,
moja draga.
Naša mladost, naša snaga,
sve se topi.
Sunce popi žrtvu svoju.
Tišino na Mirogoju,
sjeto vječnog praga.
Snijeg se topi, sve se topi,
moja draga.

[Heidi]

Zimska ljubavna pjesma

Snijeg je u unutrašnjosti
grana se naginje prema mom prozoru
i ulazi sigurno
dobro jutro, dobro došla
To popodnevno sunce
taj fini ružičasti preliv
preko blagdanskih kolača
preko plastične slastičarske jabuke
tvoja je blaga sukrvice
Začaran grad od stakla
koji ćemo samo hodajući noćas
razbiti potpeticama

Sakupiti sve to pa reći
Ti si...Ti si.....


Preuzimajući tuđi pjesnički način
imitirajući svoju prvu knjigu
Sve što su godine izbacile na obalu
moji mili daleki brodovi
pa pod utjecajem alkohola, čežnje
klasične muzike i seksualne potrebe

Sakupiti sve to pa reći
Ti si...Ti si...
Ljubakanje sa provincijalkom
koje je zadržalo od čuvenog sadržaja
Svu onu muku
oficirske porodične interijere
našu djecu
strah od umjetnika
tvoje izdaje
Odlazak - zbogom ja odlazim
ulicom koju je snijeg doslovno ugušio

Sakupiti sve to pa reći
Ti si...Ti si, srce moje malo...


Rade Serbedzija

[Heidi]

Branko Miljković: Uzalud je budim





Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo

volim je ušima

treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je

zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu

zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitkekada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom

moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih

budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema

ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim

jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku.

Branko Miljković rođen je u Nišu. Godine 1953. se preselio u Beograd, gdje počinje pisati pjesme i boriti se za njihovo objavljivanje.

Njegove pjesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i filozofije Heraklita. Pored poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika.

Dobio je Oktobarsku nagradu Beograda 1960. za zbirku Vatra i ništa. Krajem 1960. se preselio u Zagreb.

Prema službenim podacima izvršio je samoubistvo, 1961. godine, kada je imao samo 27 godina. Međutim, do danas ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.

[Heidi]

DUSO


Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zedj u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije.

Khalil Gibran

[Heidi]

TIN UJEVIC

Iz moje dramaticne svastare

[Heidi]

Obične smrti i herojske smrti
i pjesničke smrti od omče i metka,
nek te ne zbunjuju, zemlja se vrti,
smrt je, u stvari, život ispočetka.

Neko će drugi, neznan i drag,
još ljepše pjesme da ti piše.
Za svakim od nas ostane trag,
travka nad glavom kroz koju diše.

Možda smo bili ptica nad morem,
u Podmoskovlju breza tanušna.
Možda ćemo biti čempres međ borjem.
Život je velik! Smrt je majušna.

Pero Zubac

[Heidi]

Uplasi me sjaj,
milion sveca kad se nebom popali
gde je tome kraj
za kog su tako dubok zdenac kopali
zasto se sve to desava
da l' covek ista resava
il' smo samo tu
zbog ravnoteze medju zvezdama

[srculence7]

Kad dođeš u bilo koji grad

Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Gde sam i ja došao
Doći ćeš putem kojim si morao doći
Koji pre tebe nije postojao
Nego se s tobom rodio
Da ideš svojim putem
I sretneš onu koju moraš sresti
Na putu kojim moraš ići
Koja je bila tvoj život
I pre nego što si je sreo
I znao da postoji
I ona i grad u koji si došao.
Kad dođeš u bilo koji grad
Odakle bilo
Iz Veljeg Dubokog ili Kolašina
Ili niotkud sasvim svejedno
Kod odeš od svoje kuće
Bilo kuda
Samo da što pre odeš
I dođeš u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Kad god da dođeš
Doći ćeš vrlo kasno
Jer se dugo putuje
Dok dođe u tvoj život
I tu se zauvek zaustavi
Ona koja je prema tebi krenula
Iz velike daljine
Odnekud iz Ruskog Jerusalima
Sa Kavkaza iz Pjatigorska
U kome nikad nije bila
I zvala se kako se zvala
Recimo Vera Pavladoljska
I izgledala kako je izgledala
Kako više niko na svetu ne izgleda.
Kod dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Jer gradovi su uvek daleko
I u njih se dolazi iz daljine
A svako putovanje se oduži
Jer svi misle jedino o povratku
Mada povratka nema
A ko god odluči da putuje
Mora krenuti jednog dana
A kad god krene
Krenuće u ono doba
U koje uvek neko kreće od kuće
Obično u nedelju
Kad si i ti krenuo
A kad god je nedelja
Najčešće si u nekom drugom gradu
A u kojem god da budeš
Recimo u Valjevu
Biće to jedini grad
U kome si oduvek bio
I čim si čuo njeno ime
I pre nego što si je sreo
Oduvek si je znao
I voleo već vekovima.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dodješ vrlo kasno u bilo koji grad
Ako taj grad slučajno bude Valjevo
Doći ćeš korakom koji dvostruko odjekuje
Tvojim i batom još nekoga
Ko s tobom putuje
I glas mu ide po vetru
U dan neobičan za to doba godine
Da ni sam nećeš biti siguran
Ni koji je to grad
Ni koji su tvoji koraci
Samo ćeš poznati onaj glas
Koji ne ide po vetru
Nego se javlja u tebi
U dan neobičan za to doba godine
Kad nije ni bilo vreme da budeš u Valjevu
U koje si došao kao neznanac
Ne znajući nikoga
Ni grad ni Veru Pavladoljsku
Ni da se zavole najviše
Oni što se znaju najmanje.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Svet će postati uspomena na nju
I neće biti ni jednog mesta na zemlji
Gde te neće sačekivati
Ni ogledala u kojem je nećeš videti
Ni plave kose koja nije njena
Ni oblaka bez njenog svilenog osmeha
Zapamtio je prostor
Gora i voda
Onakvu kakvu si je prvi put video
U bilo kojem gradu
Recimo u Valjevu
U Karađorđevoj ulici
Između Pošte i Suda
I evo nailazi ono doba godine
Ili tvoga života
Kad su sve žene ona
I nose njenu glavu
Ali ni jedna celu
A ona živi nepoznata među ljudima
Odmara se od tebe i od svog imena
Ali ma gde živela i ma ko bila
Znaćeš da je to ona
I da ne može biti niko drugi
Jer nikog drugog na tvom svetu nema.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođes vrlo kasno u bilo koji grad
Recimo u Valjevo
Okružiće te deca kao svakog pridošlicu
I u celom gradu nećeš poznavati nikog
Jer su svi otišli
I s tim bi se nekako pomirio
Ali niko se ne vraća
Sve je gotovo a još nikoga nema
Niti ima čvrstih obećanja
Da ćemo se ponovo sresti
I to je ono što najviše zabrinjava
Pa ipak čovek nije manje nego voda
Pa voda ne umire
Niti je smrt nešto
Što se na svetu događa prvi put
I da živimo hiljade godina
Prošle bi kao jedna
Jer godine su tu da dođu i odu
Ali sve što je njino
Nije Vera Pavladoljska
Koja ti je dala što ni sama nije imala
I uvek bila pomalo u oblacima
I u njih se konačno preselila
Ali dok iko ikom čita ovu pesmu
Ona se rađa sve svilenijeg osmeha
I nema ništa sa grobljem i smrću.
Kad dođeš u bilo koji grad
A u bilo koji grad se dolazi vrlo kasno
Kad dođeš vrlo kasno u bilo koji grad
Sve će ti biti odnekud poznato
Kao poljubac već davan nekome
U grad ko zna koji
Kad dođeš ko zna kad
I ko zna otkud
Ili Veljeg Dubokog ili niotkud
Sasvim svejedno
Sve će ti biti isto kao da nisi dolazio
I da uopšte ne postojiš
Jer proviđenje ne zuri
I ništa ne zaboravlja
I ne fali mu ni mašte ni ideja
Da sve poveže i ispuni
Kao što je pisano
Samo ti ne bi bio isti
I ništa ne bi bilo kao što jeste
Da je moglo biti kao što nije
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedan dolazak
I samo jedan susret
I svaki je prvi i jedini
I nikad pre ni posle nije se dogodio
I svi gradovi su jedan
Delovi jednog jedinoga grada
Grada nad gradovima
Grada koji si ti
Prema kome svi idu
Da se sretnu sa tobom
Dobro je što si došao
Da se u to uveriš
Baš u Valjevu
I sretneš Veru Pavladoljsku
I čim si je video
Oduvek si je voleo
I unapred oplakivao rastanak
Koji se zbio
Pre nego što si je sreo
Jer postoji samo jedan grad
I samo jedna žena
I jedan jedini dan
I jedna pesma nad pesmama
I jedna jedina reč
I jedan grad u kome si je čuo
I jedna usta koja su je rekla
A po svemu kako su je izgovorila
Znao si da je izgovaraju prvi put
I da možeš mirno sklopiti oči
Jer si već umro i već vaskrsnuo
I ponovilo se ono što nikad nije bilo.

*Matija Bećković

[Heidi]

Himera

Nevidljivom suncu pružam žudne ruke,
I otvaram srce nekom koga nije;
Duša mi je puna mračne harmonije,
Kojoj nikad nisam saslušao zvuke.

Prostore sam prazne naselio sobom,
I rasuo sebe, ko orion sjajan,
U neki svijet srcâ i dušâ, beskrajan;
I živim nad strahom i lebdim nad dobom.

Od istine sam strašniji i veći:
Niti me što vreća i niti što boli.
Moja žudna duša neizmjerno voli;
I svaki moj korak, to je korak sreći.

Počnem jutrom onde gdje večerom zasta,
Uvijek držeć čvrsto kraje zlatne niti;
I moj dan bezmjeran ushićeno sviti,
S pjesmom jata bolno raspjevanih lasta.

I dok nosim želju otrovanu svoju,
Kao ples zlih vila život šumi, vrvi;
I sve ima ritam moje žedne krvi,
I sve mojih snova ima strašnu boju.

I tako, pun tamne nevićene vjere,
Idem kobnom stazom što je uvijek ista -
Ko zlokobno sunce, dok u meni blista
Nasmijano lice vječite Himere.

Jovan Ducic

[Heidi]

Noćne misli

Žao mi je vas, o vi jadne zvijezde,
sto tako divno i jasno sijate,
nevoljenome svjetleći brodaru,
bez nagrade od boga a i ljudi,
ne znate, bijedne, šta riječ ljubav znači,
niti ste za njen osjećaj saznale!
Bez prekida vas vode vječni sati
Nebesima povorke vaše sjajne.
O, kakve li ste prevalile pute,
Dok srećan bijah u naručju drage,
Ne misleći na vas ni na vedru noć!

Johann Wolfgang von Goethe