"DUŠA"

[sann]

Utrunila sam htijenja ..
tobom,
pa mi k'o uvrnuta trepavica grebeš dušu.
A gubiš se, ka nekim novim daljinama.
Prostranstvom požude
pomamljen,
potpisuješ vizitku na svakoj stanici nade.
Nedodirom tvoja
izmedju redova tudjih čitam sebe i
volim se ... (kao?)
Sahranit će te 'gladnog',
od neslova, u zidu ispisanih ćutnjom.
U sjenci dviju sjena, moje misli
kao prhut ustreptale breze i sva
neispunjena jedvačekanja
bivaće ti, nesnom
put ka svakoj zori
do oprosta
... osim uzdaha:
Kad postadoh,
što ti pjesma ne ostadoh.....

[KOMESAR]

TRČI DŽENNETU

Trči Džennetu

Vidi ljude zapečaćene
u velikim sanducima
njihovih grijeha
kako ih možda već dotiču
plamenovi džehenemske vatre

Sva je Bosna čudo:
svaki njen potok
i svako njeno brdo
čuli su glas Kur'ana

Trči, trči baščama džennetskim

Šta bî ranjenoj bosanskoj džamiji
šta bî bosanskoj džamiji polomljene munare

”Ti reci onima koji vjeruju
da praštaju
onima koji se Allahovim danima ne nadaju”

Ne činite smutnju na zemlji
ne činite nered i nasilje

Može li se kamen pretvoriti u budalu
Ne – samo se budala može pretvoriti u kamen

Je li se to dijamant pretvorio u meleka
Ne – to je melek pokleknuo u dijamant
A Allah najbolje zna
I Allah može sve
Ko sam ja da pominjem Allahovo ime
Ko sam ja da smijem izgovoriti
jedno od devedeset i devet Allahovih imena

On mi je to dao
Elhamdu lillahi

Bosnu dotakao Milošću

On mi je to dopustio
Njemu hvala

On mi je to oslobodio
a bilo je vezano lancima
muklo se vuklo
Estagfirullah

Nisam čuo šum pijeska
prosutog između Sunca i Mjeseca

Između Plave Planete Zemlje
i Srebrenog Srpa Mjeseca
pijeska sunčevim zrakama bačenog u svemir

Sad čujem

Ezan

Sad čujem ljudski glas

Ja sam čovjek na zemlji
a Bosna ima svoje sidrište
otkinuti se ne da

Trči Džennetu

Zar jutros nisi vidio vodu kipuću
dok si kahvu zaljevao

Vodu kipuću
koja je samo mlãka
poslije ljetne kiše
po kojoj dijete šljapka nogama
prema ključaloj vodi džehennemskoj

Trči Džennetu

Subhanallah

[KOMESAR]

Imam led u grudima,
imam zaleđene suze,
ali ipak ne idi od mene.
Bez tebe, sve je tako dosadno,
bez tebe, kao dobro sam.
A želim tako smiješno malo,
dok dišem tebe ću voljeti,
ti si moj bol.

Riječi poput bajke,
ne brini, neko pamti to.
Imala sam ludu sreću
da te upoznam, čudo moje.
Ima li malo mjesta kraj tebe,
ne okreći mi leđa.
Htjela bih samo jedan osmijeh,
želim samo da te gledam.
Ne boj se nikad mene,
neka čuje se pjesma lagana.

U tebi tražim snagu,
ti si moja pjesma,
ti si želja moga sna,
ti si moj bol.

[sann]

Boli me uzdah
samoće tvoje,
tužne misli
što noći ti boje,
poljupca željne
usne Tvoje i Moje,
nemiri misli
što dane
nam kroje.

Boli me pogled
jer ne vidi ti lik,
čežnjivo bolan
noćni krik,
mašta u kojoj
zagrljaj ti nudim,
san snivan
iz kog sama
se budim.

Boli me duša
jer tvoju oseća,
spoznaja da si mi
jedina sreća,
okovi razuma
što srce stežu,
kilometri koji
tjelo vežu.

Boli me suza
što obraz sječe,
željeni dodir
bez kog liježem
svako veče,
toplina obraza
i miris ramena,
nepobitna činjenica
da umiremo
prije vremena....

[sann]

Nema ništa jače od onih koji čekaju
Onih koji znaju da stisnu srce
I padaju bezglasno, tiho
Nema ništa jače od onih koji čekaju
A izgubili su sve satove i vrijeme
Onih koji ono što čekaju u sebi nose
Tvrdoglavom nadom životu prkose
I znaju da ljubav nije samo ljubiti
Njegova je iskra i veća i vječna
Njih ustrajnost u ljubavi drži
Ne postoji niko izdržljiviji
Od onih koji čekaju
Koji ne gube nadu
Ne znaju za nestrpljivost
Onih čiji dan umire s ranim jutrom
Čije su noći jedina istina
Koji beskonačnost očima hrane
Nema ništa jače od onih koji čekaju
I ne broje godine, ni dane
Kojima nisu važni znakovi pored puta
Jer njihovo srce nikad ne zaluta sa staze čekanja
Njima okrajak ništa ne znači, niti im ga srce poželi
Kao cvjetovi u vazi , još su živi i imaju boje
Izmedju očiju i srca znaju da se ti dani životu broje
I znaju da čekanje nema ime
Tako živ umreš i nema te
Nema ništa jače od onih koji čekaju i znaju sve
I ništa tvrdoglavije od njihove nade
Da to što čekaju jednoga dana
Doći će ....

[sann]

Zaljubio se u njen istovetan pogled
Koji je nazvao dušom, ali
U tim očima je video drugu,
Koju je zapravo voleo.
Imala je sličnu boju kose,
Boje jesenjeg lišća,
Njeni pokreti bili su svedeni
I pomalo uzdržani,
Ni nalik strastvenom grljenju
Na koje je bio navikao.
Ona ga nije volela
Lucidnošću svojih posupaka,
Nije ga vređala, zahtevala sve
Od njega, bila je tako obična.
Dobro je znao šta traži,
Neko ko će ga voditi,
Ko će mu zrnca ljubomore
Bacati u lice,
Žudeo je da ga zgazi
Umilnim glasom grlice,
I da mu se nikad, nikad ne izvinjava.
Njene ruke su bile tako blede,
Tako nežne, nije bilo grubosti
U njima,
Zato je smatrao da su bez ukusa,
Osetio je da želi slobodu
I da pobeći mora,
Dok je nije sasvim zavoleo.

[STEPSKI VUK]

Ove noći progutat će me tama,
rasplinut ću se u zrak
i lutati usamljenim ulicama grada.
Čitavu ću noć rukama sakupljati
mjesečev zrak i svježinu rose,
a u zoru ću se ušuljat
na prvim zrakama jutarnjeg sunca
u tvoju sobu
i proći ti prstima kroz kosu

[sann]

DODIR DUŠE

Da se opet rodim ,
opet bih birala ,
sjaj u oku ,
umesto savršenog lica ,
dodir duše ,
umesto dodira tjela ,
poljsko cvijeće ,
umesto, sto jedne ruže ,
pjesmu ptica ,
umesto rapsodije ,
dijete u sebi ,
umesto zavodnice .
Da se opet rodim ,
ne bih se pravila važna ,
ne bih skrivala poglede .
Ljubila bih te pred svima ,
sve dok me usne ne zabole .
Ne bih stidela da kažem :
""
Ako se ponovo rodim .
sigurna sam sasvim ,
srešćemo se .
Prepoznaću sjaj tvog oka ,
osjetiću dodir tvoje duse ,
poljskim cvijecem ukrasićes mi grudi ,
pjesmu ptica slušaćemo .
NN

[sann]

Cekacu te

Cekacu te,i kad pomislis ,da sam tudja a svoja ostala
i kad pomislis da mene,ti nikad,toliko cekao ne bi
cekacu te,jer to najbolje umIJem
a nikog do tebe,cekala ne bi
Cekacu te,jer si smisao zivota
i sve si,u sta sam se klela
njen odista,al moj pred bogom i ljudima
nikad te se ,odrekla ne bih
Cekacu te,jer si moja nagrada
za sve sto me zivot kaznio
cekacu te,jer me nikad nisi zaboleo
ni kad bime voleo,ni kad bi me ranio...

[uvijek_kontra]

Ove noći progutat će me tama,
rasplinut ću se u zrak
i lutati usamljenim ulicama grada.
Čitavu ću noć rukama sakupljati
mjesečev zrak i svježinu rose,
a u zoru ću se ušuljat
na prvim zrakama jutarnjeg sunca
u tvoju sobu
i proći ti prstima kroz kosu

Bravo.

[Galieva]

Jer sve sto prodje
sve sto jednom prodje
kao po kazni uvek vraca se
a kad se vrati, jednom kad se vrati
dodje da prodje i opet secas se
Svakog si jutra bolje nego sutra
a svaka noc je uvek presudna
jer hiljadu ti stepenika treba do vrha
a jedan jedini do dna

[sann]

Ljubavi moja...
Gledam tvoju sliku
A vidim remek djelo meni nepoznatog autora
Osluškujem melodiju tvog srca
Oslikavaš osjećanja tonovima riječi.
Gubim se u dubini tvog pogleda
Imamo iste bore smejalice oko očiju
Skoro identične...
Znam, nisu tu samo zbog osjmeha
Tragovi su to danonoćnih raščlanjivanja misli.
Bliži si mi od precizno centriranog krvotoka
Kao sat koji mojim otkucajima pokreće vrijeme
Kao moja misao rođena u tvojim vijugama
Kao moj dah na ramenu tvojih buđenja.
Zamišljam miris tvoje kože
Riječi kako teku ti sa usana
A ja ih slažem u pretince duše
Kao stihove po strofama
Kao da punim najlepšu zbirku pjesmama.
I rastem u drvo života prepuno zrelih plodova
Borim se za dah od težine vazdušnog prostora koji nas razdvaja
Čežnje koja je opipljivo nevidljiva
Želje koja širi toplinu bez dodira.
Na tren bih samo da ti se uvučem ispod košulje
Mirisom tvog tjela kožu ogrnem
I u toplini tvog pogleda gnezdo ljubavi svijem...

[sann]

Ljuštim bol neshvatanja mislima
iz zadnje suze izranjam
u novi dan
ni sličan snu
jer san je
ljepša strana laži
a srce golu istinu traži.
Nisam ljubavi robinja
iako je godinama bila
kraljica svih mojih pjesama,
na daskama ludila
predugo sam plesala
tražeći odgovore u ljudima
zbog kojih sam u sebi krvarila.
Nemoć shvatanja jednaka je
životu bez cilja,
vrtiš se oko vlastite ose
sa omčom oko gležnjeva,
ne vidiš da si na dnu ponora,
jer se uporno vraćaš
na početak nerazumijevanja.
Čime je tuga mjerljiva
da bih dokazala
da je vrijedna zaborava
svaka slana suza
kao oblak velika
koja je greške pratila?
Nije moja suza jedina,
ni moj bol najteži
između svih nas smrtnika,
duša mi je tuđu dotakla,
posramljeno sam povukla
vranca samoljublja
koga sam jahala.
Ovo je dan promjena,
dan za skidanje udobnih cipela,
bacanje zatamnjenih naočara,
dan kada je istina pobijedila,
nema više laži i zabluda.
U očima sija pobjeda,
za više od tuge sam rođena,
boljeće znam,
neki tamo budući dani,
ali ja imam plan,
voljeću više,
plakaću češće,
ali osmjeh svima daću...NN

[nora]

Hrabrosti imam, ali nemam srca
da ti u oči na rastanku kažem da te volim.
Plašim se da bi nas naša slabost
mogla ohrabriti da nas ne napustimo.
Ne odlazi se ako se voli, rekli bismo.
Ne ostaje se ako nema nade, znamo.

Hteli smo ljubav, evo nam ljubavi
s kojom ne znamo šta bismo,
jer je onakva kakvu smo je priželjkivali,
a nije ni mesto, ni vreme za nju i za nas,
pa sada boli ono što nas je golicalo.
Hteli smo ljubav.
Hvala joj, prokleta da je.

Želim da znaš da ono što znaš
nije ni delić ovoga što osećam
i zaista ne znam
kojim bih rečima mogao dokazati
da zaslužuješ više od nežnih reči.
Ono što bi morala pročitati ne umem da napišem.
Pišem, a znam da moje neizgovorene i nenapisane reči
i nakon rastanka odjekuju u tvojoj glavi i tvojim grudima.
Ne možeš da me ne pitaš za savet kako sa životom,
pa me u sebi čuvaš (znaš da se ne bih opirao).

Suvišne su ove reči, jer ostadoh bez pravih,
koje bi ti poljubile suzu da prođe i nacrtale osmeh.
Nedostajaćeš dugo na bolan način.
Kada se pokida ono malo preostalog za kidanje,
nedostajaćeš na lepši, topliji način,
neopterećen psovkama upućenim životu i sudbini.
Suvišne su ove reči, jer ostadoh bez pravih.
Kad pročitaš, spali.
Kud sve drugo, tu i moje reči.
G.T.

[sann]

Zapiši.....
Zapiši priču o nama, na nekoj stranici duše…
Zapiši, da si me za dušu prišivao…
Bez dodira, doticao…
Zapiši, da smo željeli mnogo, a mogli tako malo
Zapiši da si bio voljen do neba…
I da si volio…
Možda jednog dana…
Sa injem u kosi…
Dalek i tuđ, poželis da je pročitaš…

[sann]

Želim dotaći, ponovo
vrhovima prstiju nebo,
obojiti osmijeh u modro
probuditi se u sunčano jutro

bez truda
bez mnogo razmišljanja o tome.

Želim vrhovima prstiju
oprati nemir sa umornih očiju,
pogledati ponovo
pogledati ljepše.

Želim mnogo, a ne toliko puno,
jutro bez suza,
nasmiješena
da koračam u dan....NN

[KOMESAR]

Voda šumi bješe kasno
Pamtim ko da bješe sada
Dječački je ljubih strasno
Bješe lijepa bješe mlada

Sav od inja i dodira
Njenim tijelom krenu srsi
Drhti nježna od nemira
napinju se lijepe prsi

Voda bljesnu i smrači se
Tek nas neki talas pljusne
Zbunjeni bi smijali se
Kud bi ruke kud bi usne

Sve kao da smo nešto krali
Od šumova tijelo breca
Sa zvijezdama uzdisali
Tad bjehosmo samo djeca

Ali ljubav bješe čista
Grijeha nebi čak ni sjena
Još nas želja vodi ista
Danas jesmo muž i žena

Sjedili smo mladost ode
Da li naša djeca sada
Nekog ljube uz huk vode
Piju ljubav s vodopada

[nora]

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom. Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima. Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti.

V.P.

[sann]

Nudim ti Mjesec
kroćen dlanovima,
pokriven injem
i snovima.
I kliktaj sove
u krošnjama,
uzdahe leptira
umorna...
Nudim ti snove
šarene, ko duga
i jesen ovu,
što čuči u kosi...
Zlaćani listak
šuškav i gažen,
i djerdan zvijezda
u srcu nasukan...
Primi ih, dar je,
iz grudi što vriju
bjelinom snježne
pahulje, i pjesmom
ptice zamukle..NN

[sann]

nauči te život živjeti
po njegovim pravilima,
nauči te maske stavljati,
emocije prikrivati,
ulogama se prilagođavati...
nauči te od snova odustajati,
želje prekrajati,
istinu potiskivati,
na laži odšutjeti,
ka pravdi ne stremiti,
ispriku ne tražiti...
nauči te život
u sretne bajke ne vjerovati,
disati drugačije,
smijati se tiše,
koračati polakše...
nauči te život
pitanja ne postavljati,
samo tišinu slušati,
jedino nebu i moru vjerovati...
nauči te život svaštanešto,
a ti poput kakva poslušnika,
odričeš se tako vrijednih komadića sebe
i tješiš se kako tako mora biti,
kako je malo toga u tvojim rukama,
kako te se tako malo pita...
shvaćaš da tek si prašinica
u dijelu velika svemira
u kojem nikoga nije briga za
duše prepune nemira...NN