Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
dacina_curica
Status: Offline

Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 20 Apr 2012, 21:27

Trazih temu (ocigledno uzaludno) :), ako vec postoji prebacite/spojite pls :)

Znaci, vase omiljene price, citati, odlomci itd...

Otpocinjem temu mojim najdrazim Dacom :srce

OTAC JE KUĆA KOJA SE GRADI

... a, on kaže:
"Šijaj lijevo, šijaj lijevo, jebo te bog."
"On" je moj otac, a scena se odigrava na čamcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaćim gaćicama bordo boje, sa strašnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemačku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od želje...

Ja još ne znam da će se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u životu lijepo...
...jer, tog proljeća se moj otac rastavio od žene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je čak dovela do te faze da sam i ja, skoro, počeo mrziti nju.
...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:
"Idemo, sine. Ti i ja."
Uselili smo se u Kranjčevića 9/4, stančić od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da sluša sa mnom...
On me zagrlio, pravio se da mu se sviđa pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strašno sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek četrdeset i jedna godina.)
Ujutro mi je napravio čaj i sendviče sa kokošjom paštetom i ja nikad više u životu nisam okusio ništa ukusnije.

Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora.
...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan što sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kaže da je sve na njegov račun, da će se uskoro vratiti, da ja ništa ne brinem...
...pijem Lederer pivo i strašno se bojim (iako već nisam junfer, jebao sam na redaljku Ražu na Gorici), pošto nikad nisam poljubio curu...
...vraća se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoće da plati:
"Šta je bilo?"
"Dvaput skuše, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva."
"Ko je popio dvadeset piva?"
"Vaš mali."
"Jesi li ti popio dvadeset piva?"
"Ne znam, tata, nisam brojao."
"Idi, kupaj se..."
"Zašto?"
"P'jan si."
"Nisam tata..."
"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"
...proći će par dana, a ja ću se, u šatoru, pored Prudence, probuditi od silne galame:
moj otac, s isukanim nožem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono što se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....
...plačem i molim ga da spusti nož, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:
"Ne boj se, sine, ništa se ne boj - tata te, tvoj tata te čuva."
Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego što to urade...
... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lažnjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...
Prošlo je tri mjeseca i ja svakog utorka i četvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obično nose po bolnicama, pričam šuplje riječi čovjeku kojeg volim najviše na svijetu:
"Sve će biti u redu, tata - samo ne brini. Sve će biti u redu, vjeruj mi."
Grli me vrelom rukom i kaže:
"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zašto?", a oni mi kažu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."
"Hoću tata, hoću tata..."
* * *
Nisam tada uspio, tata - možda sam bio premlad ili sam te previše mrzio što si me ostavio samog, što mi više nikog na svijetu nije bilo da mi kaže kako da veslam, što sam zaboravio tvoj glas, što samo čuvam tvoj sako i mirišem te jer si ti moja kuća koju gradim.
(Nadajući se da će neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)


Dario Dzamonja
Last edited by dacina_curica on 21 Apr 2012, 02:07, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 21 Apr 2012, 02:05

I BOG STVORI ŽENU

Bomba je, naginjući Sarajevsko iz flaše, imao običaj, onako iznebuha, reći:

"Da žena valja, i Bog bije imao."

Inače, bio je pun "mudrosti" o ženama:

"j... slugu da mu budeš rob", ili:

"Da žene valjaju, ne bi ih ljudi jebavali nego popili."

Kao što to obično biva u svim "muškim" kafanama ovog svijeta, priča bi započela s fudbalom, a nekom tajanstvenom logikom završavala se na ženama, trebama, kokama, picama, droljama, komadima...

I on bi povremeno osjetio potrebu da ispriča nešto iz vlastitog "iskustva", ali to je zvučalo baš kao kad bih ja prenosio utakmicu kriketa.

A, i on je toga bio svjestan, pa bi, čim bi se povela takva vrsta razgovora, plaćao račun i mijenjao kafanu gdje bi se još uvijek mogao naći sagovornika za sport, kartanje, prepričavanje nekih davnih tučnjava i svakodnevnih pijanki...

U ljetno doba, kada su pored izloga samo sijevale noge i sise i mi odmicali zavjese ili čak izlazili iz kafane da ih propratimo pogledom, on je ostajao na stolici i frktao kao Bulgakovljev Azazelo.

Ali, čudni su putevi Gospodnji!

Tek, jedne godine se vrati s mora preplanuo, a na upit gdje je bio, što tako dugo nije dolazio, nonšalantno je odgovorio:

"Bio sam s jednom trebom u Trpnju."

Malo-pomalo, prestala je biti "treba", pa je sve češće, u razgovoru ona postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi šok za sve je nastao kad je pred svima nazva "moja vjerenica".

Mnogi su izražavali sumnju da takva uopšte postoji, ali se promjena na njemu toliko očitovala da je bilo jasno da se nešto dešava.

Zajedljivci su ga izazivali: "Zašto je katkad ne dovedeš na piće?" Prezrivo je odmahivao rukom: "Među vas pijance?"

Mi to i nismo u našim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.

Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koševskoj ulici s ogromnim buketom jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza leđa, pa sam ga zajebavao:

"Bomba, jesi li to bio u pljački? Da nisi malo prestar za to? Kako ide? Proda li se šta?"

Zbunio se i počeo nešto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da ništa nije ozbiljno, da je otišla na neke pretrage...

U svemu tome ne bi bilo ništa čudno da tog jutra nisam sreo njegovu majku kako se s punim cekerima vraća sa pijace.

Čuvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam mogao izdržati a da ga ne upitam:

"Bomba, kako ti je stara?"

"Hvala; u redu je. Nije bilo ništa: lažna uzbuna. Pustili su je sutradan."

Sve rjeđe i rjeđe je dolazio u kafanu. Kad je već počelo mrcvarenje Sarajeva, pošto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.

Potom je došla i moja Amerika, pa baš nisam imao blagog pojma gdje su raja, jesu li još u Sarajevu, jesu li živi, jesu li u jednom komadu...

Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio. Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i pošao kući, ali ga ja pozvah na piće. Malo se nećkao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu", pristao.

Sjedili smo "kod Matića" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par rečenica. Već se bližio fajront, pa mu ja predložih da skoknemo do mene - opet "na

samo jednu". Pristao je:

"Ma šta ima veze sad - svakako si me načeo."

Znao sam da kod kuće nemam ništa od pića, pa sam od gazde, Solde, na revers uzeo flašu konjaka.

Rekao sam mu da sam čuo da se penzionisao i pitao ga može li se živjeti od penzije.

"Može kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one crkavice platiti režije i još svaki dan nešto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"

Zaboravljajući na tuđu nevolju, samosažaljivo sam rekao:

"Ti bar imaš majku", a onda mi je palo na pamet:

"Izvini što te pitam, ali šta ti je sa Mirjanom, jesi li još s njom?"

"Super. Samo čekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - znaš, oni tamo imaju kuću, pa da ja pređem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim godinama, zašto se i ja ne bih priženio i, akobogda, imao nešto ovako..." pokazao je na sliku moje djece na zidu.

"Što da ne? Nek ti je sa srećom, znaš Bomba, nema ništa gore u životu nego biti sam..."

A, onda je iz njega provalilo:

"Ma koga ja to foliram, p.... li mi materina?! Znaš, Daco, istina je da sam Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru ženiti. Samo sam nešto prešutio... Sjećaš li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom jorgovana? Išao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat je samo pogoršao stanje. Umrla je odmah na početku: jedina žena koju sam upoznao u životu koja od mene nije ništa tražila osim malo nježnosti, jedina žena koju sam volio..."

Digao je pogled prema mračnom nebu i zaridao: "Oh, Bože - j.... li te!"

I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama baš ništa ne bi značilo da sam rekao: Šta ćeš? Bog dao - Bog uzeo.

Dario Dzamonja
Last edited by dacina_curica on 29 Apr 2012, 02:48, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 21 Apr 2012, 02:06

SLIKE IZ KUTIJE ZA CIPELE

Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da

mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.



Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvrtog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...



Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."

Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."



Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam j...., sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."

Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka

me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvijek bile potrebne, nisam kiselio kupus...



Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe iscijepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...



Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike nekoga ko je nekad bio ja:

... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...

... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...

... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u drugoj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...

... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...

... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...

... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razloga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsima, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisao

fakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...

...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...

... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...

... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...

... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...

... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav

"šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...



Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.

Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.

Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?

Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.

Samo trajati.


Daco :)

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 28 Apr 2012, 01:19

ODLAZAK


Pripreme za odlazak su ti dugo trajale: jos od prvog dana kada si stupila u moj stan. Rekla si da tu ne bi mogla izdrzati ni sekundu vise, a ja sam ti predlozio nagodbu: da ostanes samo dvadeset i cetiri sata, a kasnije sta bude da bude. Pristala si bez razmisljanja, a ja sam te upozoravao u sta se upustas. Govorio sam ti da sam ja kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna, bolest, koje ces se tesko kutarisati, a ti si se smijala i rekla da si vakcinisana protiv svega. Onda sam ja rekao da se ja to samo salim i da nikad ne treba da mi vjerujes, da je sve sto kazem tek onako, da prodje vrijeme, da me ne uzimas za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi poceli tako shvatati, da ja vec u sljedecem trenutku zaboravim sta sam malocas rekao. Ti si rekla da se nista ne brinem, da ti to znas bolje od mene, da sam prokuzen od prvog momenta naseg susreta i smijala si se. Onda smo sjedili na podu i slusali "Moody Blues". Ja sam te pitao hoces li da ti nesto priznam. Slegnula si ramenima, a to je trebalo da znaci da ti je svejedno, pa sam ja presao preko toga; digao se s poda i otisao u kuhinju po jos jedno pivo. U pauzi, dok sam stavljao drugu plocu na gramofon, pitala si sta ja to hocu da ti priznam. Rekao sam da sam se zaljubio u tebe od prvog dana kada sam te ugledao, a ti si se nasmijala i rekla: "Daj, Dzamonja, bogati, ne budali!" ali svejedno si upitala: "A kad je to bilo?"
Rekao sam ti i mjesto i vrijeme i nastavio da ti govorim kako ja nikad ne lazem, kako nikad u zivotu nisam slagao, kako uvijek moras da mi vjerujes. Vec je bilo jutro kad smo izasli iz kuce. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u cetiri sata poslije podne, rekao da je vec isteklo dvadeset i cetiri sata. Ti si rekla: "Po tvom satu."

Zajedno smo bili te zime, i proljeca, i ljeta. U jesen sam vec izgubio svaki osjecaj za proteklo vrijeme i cinilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio sa tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe nista nije ni bilo, a "poslije tebe" jednostavno nije postajalo u mojoj glavi. Navikao sam se na tvoj miris u carsafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, sampone, bocice. Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, cinilo mi se da im je bas tu mjesto i da nema te sile koja ce ih odatle pomjeriti. Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjecivao da na "tvom satu" kazaljke klize, primicu se trenutku kada ce isteci ona zadata dvadeset i cetiri sata. Dosla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti "sladak", da me mnogo i jako volis, opeglala mi kosulje, oprala sudje, ispraznila pepeljare, izracila sobu, a onda pocela da u torbu trpas svoje karmine i maskare, salove, knjige. Sa slike na privjesku si otkacila kljuc od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me. Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zakljucila da nisi osim mene nista zaboravila, otisla.

Dario Dzamonja

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 28 Apr 2012, 01:21

PERZIJSKI ĆILIM


Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Košulja mi je mokra od znoja, a tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Doduše, popio sam već šest piva, a tek je deset sati ujutro, pa i to pojačava moje slutnje.)
Sjedim sam u kafani i dočekujem pridošlice sa otrcanim: "Ima li vrućine?"
Svi se odreda žale na vrućinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na telefonske račune, sranje od politike i na tuđe, bolje živote...
Kontam nešto kako ovaj narod ne bi preživio da je sve u redu i potaman - iz jednostavnog razloga što bi se prekinula svaka komunikacija među ljudima, ne bi imali o čemu pričati i uvukli se u sebe i strunuli kao previše zaljevane biljke.
Nad Trebevićem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kiša će donijeti malo osvježenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokušani razbistriti ovu smjesu što mi se nalazi u glavi...
Hodam gradom prošaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je što su se čak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema šanse da završim pod točkovima BMW-a nečijeg drogiranog tatinog sina.
Okružena jarom što izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana - njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica...
Zaustila je: "Jesi li se..."
Prekidam je: "Nisam."
U normalna vremena nastavak rečenice bi glasio: "... oženio?"
Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?"
To je rečenica kojom me, umjesto pozdrava, presreću prijatelji.
Pozvao bih je na kafu, ali to bi se činilo toliko licemjernim poslije sveg bola i nepravde koju sam joj u životu nanio, pa joj samo spuštam ruku na rame i pravim se da žurim negdje.
Malo dalje, kod Vječne vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgovara: "Jebiga, bori se."
To sam već čuo milion puta, pa gubim živce i baš kao da mi je on kriv, sikćem: "Moje ime je Dario - nije Boris."
U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim šapama i kaže: "Idemo na piće."
Nema upitnika na kraju ove rečenice, jer kad Brano nešto kaže - onda je to rečeno.
Sjedimo u Imperijalu i glođemo uspomene, olajavamo sadašnjost i režimo na budućnost: "Deset najtežih godina - jeste, aha!"
Brano nije nikad bio od nekog velikog pića (dva-tri špricera i to je sve), pa me čudi što je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za oči", a ne piće) i efekat se uskoro osjeti:
"Jesi li ikad razmišljao o samoubistvu?"
Odgovaram mu:
"Jesam li nekad ne razmišljao o samoubistvu?"
"Jebiga, izvini Daco. Znam šta ti je bilo sa stricem, i sa starim..."
"Nema to veze, moj Brano..."
Pijemo i šutimo, jer nema ni dobrih koka u prolazu da bismo se bavili "macho" komentarima, a onda Brano počinje: "Znaš, ja sam uvijek o sebi mislio kao o perzijskom ćilimu - što me više gaziš, sve sam bolji."
Ima istine u tome, jer se Brane sjećam kao žgoljavog klinca kojem su svi u raji palili čvoke i klempe, a onda je u pubertetskim godinama, tajno, počeo da bilda tegovima napravljenim od betona i konzervi za mast; dok smo mi vrijeme trošili na žurevima (na koje njega nismo pozivali), on je svoje dane provodio
znojeći se u šupi u našem dvorištu.
Jednog dana se iz te šupe izlegao, kao leptir iz larve. Leptir od stotinjak kilograma; upisao je pravo i kurs karatea. Završio je i jedno i drugo, zaposlio se u DB-u, bio čudo u svom poslu.
Sjetio sam se jedne noći (jutra?) u Pikolu kad su me dvojica krkana sve vrijeme gađali pivskim čepovima, a konobar se pravio da pere čaše i da ništa ne vidi; Brane je ušao i samo mi klimnuo glavom, a onda sam se ja počeo kurčiti...
Elem, izveo ih je napolje i oni se više nikad nisu pojavili u toj kafani, a, znajući Branu, možda ni u gradu.
Brane, taj čovjek čija su leđa i prsa bila spremna da prime metak u zaštitu i "onih" i "ovih" političara, sad je sjedio kao hrpa nikom potrebnih sto dvadeset kilograma mišića i cmizdrio: "Moj Bože. Čak i kad sam hodao na štakama - hodao sam uspravno. Sada me izgrizla samoća..."
Kćerka i žena su mu ostali u Holandiji, a on se vratio upecavši se na obećanje da "treba ovoj zemlji", a onda su ga zajebali i za posao i za stan.
"Danas mi je kćerki rođendan. Zvao sam je jutros, a ona nije htjela razgovarati sa mnom, jer sam joj bio obećao da ću je posjetiti za njen rođendan, ali mi pederi iz holandske ambasade nisu dali vizu. Ma, i ja sam budala - mogao sam izvaditi "putovnicu" kad mi je kurcu bio ćeif, ali jok: ja sam Bosanac! Može
li se biti išta više i veće od toga?! Kako ja njoj, djetetu od pet godina, mogu objasniti da tata nije mogao doći, a ne da nije htio?"
Nisam ga više slušao, jer mi se u glavi stalno vrtjela ona njegova usporedba sa perzijskim ćilimom.
I sebe sam vidio tim očima.
Gazali su me i gazali, sve dok me nisu izgazili, a na pamet im nije padalo da me je možda samo povremeno trebalo prebaciti preko štange u dvorištu i nježno "isklofati" onim pletenim, starinskim kloferom, malo me provjetriti, pa da opet zablistam u punom sjaju.

Počela je padati kiša, a ja govorim, ne Brani, nego njoj: "Imam i ja kćerku.
Dvije."

Daco :)

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 28 Apr 2012, 01:27

AKO TI JAVE DA SAM PAO...


Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...

To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:

"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...

Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...

Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.

Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.


Dario Dzamonja

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 28 Apr 2012, 01:31

MICA TROFRTALJKA

Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da ću ikad u životu citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondžije, od Triglava do Đevđelije, druslu kafansku "pevaljku", koja je svo­jim dvosmislenim (?) tekstovima (?) pjesama (?) toliko uzbunila našu tadašnju javnost da je čak i osnovana nekakva "komisija za šund", koja je valjda trebala naše uši, oči i ostala socijalistička čula zaštititi od tog tolikog raširenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" - erekcije, koja, naučno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radničke klase, pa čak i pojedinih pripadnika poštene inte­ligencije vodi do "samozadovoljavanja" ili "masturbacije" ili, pro­sto, demokratski rečeno - drkanja.

(Šta li su pioniri, omladinci i "kamiondžije" u svoje "nadražene" sate trebali raditi, to ni do dan danas nije objašnjeno, ali nameće se zaključak da je suvišak energije, potrošen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeručke prihvaćen od strane vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve štabne generale radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentištu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.)

Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje rečeno - dobio sam) pola slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve više feminističke Amerike, ozloglašene mreže "Hooters", gdje koke, da ti pamet stane, sa sisama koje dišu i mirišu kad se nagnu prema tebi da prime porudžbu, sa lažnim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspješno pokušavaju da me privole da naručim neko smeće od klope, ne videći da sam ja negdje drugdje, da se po stohiljaditi put pokušavam definisati, naći odgovor na ona osnovna pitanja što razdvajaju čovjeka od životi­nje: KO SAM? ŠTA SAM? GDJE SAM? ZAŠTO SAM?

Ili, možda najvažnije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI?

I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz zaglušujuću metal-rock muziku, začuh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih" iz jednog od njenih najvećih "hitova":

"Turam, guram, al' neće da uđe

Moja noga u cipele tuđe..."

Evo već pet godina se ova bosanska duša bori da se uklopi u američki kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve žulja, ili je kalup pre­velik, pa se spotiče, posrće, pada i diže: ponekad pokuša bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi na putu posutom tucanim staklom, pa puže četveronoške do nekog nevidljivog cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem, da joj se valja opet vratiti na početak.

Mrzeći samu sebe, to i pokorno čini: opet zauzima startnu pozi­ciju, ali svaki slijedeći put sa sve manje preostalog daha.



P.S.

Danas sam primio pismo od svoje bivše urednice, Linde Rocavitch, koja mi je svojevremeno objavila tri priče u "Progressiv" magazinu u Madisonu. Naimenovana je za glavnog urednika novog časopisa "Praxis", na Floridi je, u Panama Cityu; seli se u novu (trosobnu) kuću, voljela bi da se čujemo...

Znajući da živi sama, da nema djece, to mi zvuči kao neko obećanje, pa ne gubim vremena, nego je odmah zovem...

"Bla, bla."

Opisujem joj posao koji sad radim:

"Čudi me kako ne poludiš? Mora da se osjećaš bijedno", puna je razumijevanja. "A, kakvo je vrijeme u Seattlu?", nastavlja u istom dahu.

"Seattle je predivan, ali me kirija kolje...", pokušavam vodu navući na svoj mlin.

"Drago mi je da si dobro", ona odgovara, baš kao da sam gluhom krmetu govorio. "Pišeš li još?"

Lažem joj da sam završio knjigu.

"Jesi li čitala ili čula za Nadeždu Mandeljštam i njenu knjigu 'Strah i nada'?"

"To je nešto o Rusiji? Zašto?"

"Moja se knjiga zove 'Strah bez nade'."

"O čemu je?"

"Nešto o Americi."

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by niska grana » 28 Apr 2012, 20:45

Čitao sam neke njegove priče koje su izlazile u jednom sedmičniku još za života, nisam siguran ali mislim da su to bili Dani.
Ne znam zašto ali ovo me podsjeti na Feral i jednu od meni omiljenijih rubrika, Ivančićeve "Bilježnice Robija K."

JUGI I SLOVENI

Mi obitelj smo sjedili u dvoru kod mog dide na Šolti. Mama je drinkala fantu i čitala je Gloriju. Tata je drinkao lozu i čitao je Fe... nije važno. Dida je drinkao kakao i češkao se po ja... nije ni to važno.
Ja sam sjedio na zidiću i bolijo me ku... to je nevažno na kvadrat. Onda je dida rekao: “Kurac, nema više poštenih okupatora među turistima! To je sve golo i boso! Nigdi više Njemaca, Taljanaca i drugih fašista! Sve sami Bugari, Rumunci, Poljaci i Čehoslovaci!” Tata je rekao: “Dida, nema više Čehoslovaka!” Dida je podviknijo: “Nema više Čehoslovaka?! Ma nemoj, ti si pametan! A ko su sad Čehoslovaci?” Tata je rekao: “To su sad Česi i Slovaci!” Dida je pitao: “A ko su onda oni doli na muliću šta šprehaju ekavski, a? Jesu to Jugi i Sloveni?” Tata je rekao: “Dobro, oni su još uvjek Jugosloveni! Ili još kraće - Srbi!” Dida je rekao: “Nemoj ti meni tu vrdat duže i kraće! Ako Srbi mogu bit duže Jugosloveni, mogu i Česi bit duže Čehoslovaci!” Tata je viknijo: “Dobro, jebate, mogu! Kuri me bolac i za Jugoslovene i za Čehoslovake!”
Onda se moj dida dignijo sa katrige i rekao je: “E, vidiš, mene ne kuri bolac! Mene maksimalno jebe šta mi na mom muliću šprehaju na ekavski! Da sam pinku mlađi, uzeo bi zračnu iz barake i potaraca bi ih ka pantagane! Krv bi im prosuo po muliću! Ali šta mogu kad sam star i onemoćao...” Tu smo se mi svi zapiljili prema tati. Onda je mama rekla: “Stvarno, jebate, malo mi je odurno da se oni već dolaze kupat u nas! A još su nam ratne rane svježe!” Tata je viknijo: “A koje su to tebi rane svježe?! Cili rat si gledala Santu Barbaru i pila kavice sa prijateljicama! Za popizdit si se izranjavila!” Mama je skočila: “A šta si se ti tu namečijo branit Srbe, a? Jel to možda otkad čitaš ovi posrani Fe... nije važno?!” Tata je rekao: “Ha, pa svi ste se zabuljili gledat u mene da uzmem zračnu i odem se obračunat sa ljudima! Sad bi ja triba posli rata bit narodni heroj, a?!” Onda je dida rekao: “E pa, zete, uvik moš izabrat oš bit čovik ilćeš bit pizda!” Tata je rekao: “Izabra san! Biću pizda!” Dida je viknijo: “Pa pizdo jedna, kako moš trpit one Juge i Slovene da ti šprehaju ekavski na privatnom muliću, a?!” Tata je dreknijo: “Otkud ti uopće znaš da šprehaju ekavski, jebate?! Kako ih ti moš čut sa ovolikačke distancije?!” Dida je rekao: “E, pa saćemo provjerit!”
Onda je moj dida odgibao u baraku po zračnu. Onda je on sa zračnom spustijo se niza skale do mulića. Mi smo iz dvora ćiribimbili iza odrine. Na muliću su sjedili jedan barba i jedna teta. Baraba je žvakao pomidoru, a teta je žvakala kukumar. Oni su prestali sa žvakaonom kad dida je stao na mulić i prebacio zračnu preko ramena. Onda je dida rekao: “Dragi gosti! Imam za vas jadnu imformaciju i jedno potpitanje! Imformacija je da je ovo privatni mulić! A sad potpitanje – znatel vi da se na privatnom muliću plaća boravišna taksa, a?” Barba je zapiljio se u dida i stisnijo je pomidoru da se cidi na šugaman. Onda je on pitao: “Jel dosta dvesta kuna?” Dida je najprvo sa rukom naćulijo uho prema barbi. Onda je on viknijo: “Dvesta kuna? Jel to, majketi, šprehaš ekavski?! Biće ja to nisam dobro čuo, a?! Aj ponovi, molimte, da čujem jel to bio ekavski!” Barba je još luđe stisnijo pomidoru. Pomidora je for gas pišala na šugaman. Onda je barba ponovio: “Jel dosta trista kuna?” Dida je nakeserijo se i viknijo je nama u dvoru: “Dobro je, naši su!”

Robi K. (IIIa)
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 01:30

Robi K. :srce

SB je izdala zbirku Dacinih prica, preporucujem svakome :)
http://ponude.biz/knjige/d/Dario%20Dzamonja-Price.pdf
Last edited by dacina_curica on 29 Apr 2012, 02:47, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 02:34

OSVETA MRTVIH SULTANA

U djetinjstvu, bila je jedna ulica, u ulici knjižara, u knjižari slika, na slici panorama - Sarajevo pred austrijsku okupaciju - zeleno u magli zelenog ćutanja.
Bursa je dugo za mene bila samo ta slika u izlogu Studničke, knjižara i antikvara, Čeha ili Poljaka, do Štadierove katedrale - zelenije zelena od svake Lorkine strofe, zelenija od svih zelja, zeljanica, zelengora i zeleniša.
Najzelenije zeleno zelenilo.
Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.

Bozadžinica na proplanku kod izobilnog šedrvana zelene bursanske džamije puna ogledala, tadija, muha i tepsija... Opet uramijena priznanja odlično položenih majstorskih ispita i pretjerano taksiranih dozvola i uvjerenja sa potpisima mjesnih vilajetskih veličina...
U šlifovanom staklu smeđih vitrina šećerna vojska šarenih šećer1ama kao egzotični statisti u holivudskoj šarenoj kolorparadi pred rokoko kapijama nekog maharadže od Hajdarabada.
Bijeli turbani mrkih indijanera na čelu dugih ešalona kraljevskih indijskih kopljanika predvode tvrde oklopnike smedih doboštorti i kolone običnog crnog askera od užeglog masla i čokolade.
Eskadron jeftinih poslastica preliven roza kremom sa crnim perjanicama najamnika od prženog badema putuje staklenim megdanima vitrina...
Iz impozantnog "vestinghauzovog" zdanja žmirkaju po svečanosti pihtijaste oči muhalebija i bjeloputi sutlijaši kao haremi pregojenih bula moćnog istočnjačkog princa u nekoj verziji Diznijeve bajke za anadolsku djecu i odrasle.

Noga srpskog kraljevskog poslanika Novaković Stojana i supruge mu pohodila je ovu zelenu dolinu antičke Vitinije putevima svetosavskim, preko Indir Limana, kuda je najm1adi Nemanjić nekada plovio u Nikeju.
Godine 1891. maja i juna Novaković je bio u Bursi... "Hodio sam - piše - i prenosio sam se u mislima svojim u stare vekove, zamišljao onovremene brodove i tražio da uhvatim sliku svetitelja Save i srpske svite njegove kako preko onog mora brode tamo k onome zalivu među gorama na putu Nikeje..."
Mučen radoznalošću i kostoboljom borio se državnik, pisac i naučnik srpski u ovoj dolini sumpornih vrela s nesigurnošću svih dokumenata na Istoku, gdje se i inače teško sagledaju blijede granice legende i historije.
Čitao je "pismo o hristijanima" i opisao nastajanje Burse od Plinija Mlađeg i njenu historiju do ulaska Orhana, jednog od sinova Osmanovih.
Drugovao je sa Ahmed Vefik-pašom koji je nekada prevodio Molijera i pregovarao sa knjazom i Garašaninom.
Išao nesigurnim tragovima slovenskih apostola što se ovdje pod Ulu-dagom "pokoriše strogim pravilima monaškog čina".
Na prostranim terasama Muradije tražio je zaboravljene grobove kneginjica srpskih i carica turskih, Mare i Olivere, a naišao je na uspomenu sultanije Nulufer, Grkinje iz Biledžika, "čuvene i po ljepotama i po raznim vrlinama svojim .
Proučavao je ustanovu ksenodohija grčkih i potonjih imareta turskih, za koje nađe u putnim bilješkama patrijarha Arsenija Čarnojevića: "I vsaki dan na večeru povaseh hodžaceh podavajut hleb i čorbu musafirom".

Do carskih turbeta ide se kroz voćnjake i vinograde. Oko džamije su visoki stari platani i jake česme planinskih voda.
Ulazi se dugačkom stazom, pervazom divljih ruža i poljskog cvijeća u visoke zelene trave stepe...
Bilo ih je šest...
Mrtvi sultani šenluče ovdje samo u dosadnim ljetnjim večerima.
Mrtvi sultani počivaju među crnim kiparisima i koprivom u truhlim zelenim anterijama punim guštera i glista.
Jutrom carski pokojnici tumaraju učionicama laičkih gimnazija.
Jašu ugojene bedevije poljanama i mejdanima bijelih listova kema!ističkih bukvara i muče republikanske generacije datumima svojih bitaka, rođenja i poraza.
Od septembra do ferija razapinju svoje svijetle šatore na svakoj stranici historije, jurišaju na Tamerlane i Lazare, osvajaju bijele carigradske kule, poziraju Beliniju, udvaraju se perverznim kneginjama vizantijskim, čitaju Tacita i pišu sonete između dva juriša. Dijele dvojke, kečeve i mršave trojke malim djevojčicama i dječacima što bubaju njihove titule, vrline i zločine.
Pišu doktorske teze, slikaju se za festivale na serijama običnih i taksenih maraka i po trafikama prodaju likove svoje na kutijama jubilarnih orijentalskih cigareta.
U akšam pokriveni zelenom čohom svojih zapuštenih grobova prkose suludo i uporno tridesetogodišnjoj republikanskoj iluziji svoje negacije i gvozdenom čovjeku svijedoplavih očiju sivoga vuka na prostranom skveru "Zelene Burse".
Osveta mrtvih sultana je uvijek dostižna, prisutna i dosljedna...


Zuko Dzumhur, Nekrolog jednoj carsiji
Last edited by dacina_curica on 29 Apr 2012, 02:45, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 02:36

VISOKA ŠKOLA MARIFETLUKA

Podaci za scenografa: Kafana u kasabi. Vreme jesenje. Džezve, ljudi, opušci. Na zidu slika: Srpsko-bugarski rat, izdanje knjižare Tome Jovanovića i Vujića, Beograd, Zeleni venac. Preštampavanje zabranjeno. Sat, jedna metla, jedan kalendar. Godina 1958. Broj lica proizvoljan.

Ovu priču ispričao je kafedžija.

Davno i davno za turskog vakta i zemana, bilo nekakvo momče. Dobro se vladalo i dobro školu učilo. Skupiše posle para i poslaše ga u Stambol na najviše škole. Tamo je i dalje učio kod čuvenih hodža i uleme. Učio je godinu, tri, pet i izučio. Bio je najbolji đak. Dadoše mu diplomu. Bilo je vreme da se vrati u svoj daleki vilajet i među svoje neuke ljude. Oprosti se od svojih jarana i od svojih učitelja. Kad se opraštao od najmilijeg učitelja, učitelj mu reče:
- Dobro bi bilo, o Sulejmane, da ostaneš još tri godine kod mene.
- Zar nisam bio tvoj najbolji đak i zar nisam sve izučio?
- Bio si najbolji đak i sve si izučio. Naučio si Kuran, koliko i ja, i izučio si sve molitve... To je mnogo, ali nije dosta, o Sulejmane, ostani još tri godine, drag si mi, hteo bih da naučiš još i marifetluke. Sve sam te učio, samo te marifetluke nisam naučio.
- Kakve marifetluke! Zar posle nauke marifetluci! - planu momče, naljuti se i ode od svoga učitelja.
- Kajaćeš se, o Sulejmane - isprati ga učitelj.

Putovao je dugo i dugo. Zaboravio je i na Stambol i na učitelja. Jednoga dana osvanuo je u nekoj kasabi, možda baš i u ovoj. Bio je skromna izgleda i odela kao i svi pametni i učeni ljudi. Niko ga nije ni primećivao. Njegovo bogatstvo bilo je u njegovom znanju.

Bio je petak i ljudi su išli u džamiju da se pomole. Pošao je i on. Stao je na molitvu sa ostalima.

Hodža što ih je u molitvi predvodio bio je prost i neuk čovek i sve molitve je pogrešno izgovarao i pokrete pri molitvi pogrešno činio. Naše momče se odmah izdvoji, ode na sasvim drugi kraj džamije, i poče se moliti odvojeno od ostalih. Tako skrenu pažnju na sebe.

Kada su izlazili iz džamije, priđe mu jedan čovek:
- Zašto si se malopre izdvojio na molitvi i otišao od nas?
- Vaš hodža je neznalica i pogrešno čita molitve. Zašto da moja duša pati u paklu! - odgovara Sulejman.

Onda mu pristupiše još četvorica-petorica i isto ga upitaše. On svima isto odgovori. Najkrupniji među njima opali mu šamar, jedan, pa drugi, i reče:
- Mi se ovako dvadeset godina molimo i nama je dobro. Ko si ti da kažeš da nam je sve to bilo uzalud! Ko si ti da možeš da kažeš da su naše molbe i molitve propale?!

Posle ga istukoše i ostali. Hodža se smeškao.

Kada je ležao sam u jarku iza džamije, seti se Stambola, svoje škole i svoga najmilijeg učitelja. Odluči da se vrati. Opet je dugo putovao.

Učitelj mu se obradovao. I on nastavi školovanje. Tri godine je učio marifetluke. Posle tri godine ponova je krenuo u svoj daleki vilajet.

Put ga je naneo opet u onaj isti grad. Opet je bio petak. Opet su oni isti ljudi išli u džamiju. Opet je bio onaj isti hodža. Samo je on sada bio drugi čovek. Njegova košulja bila je od svile. Njegovo odelo bilo je od kadife. Njegove brojanice bile su od ćilibara. Njegov štap bio je od abonosa. Njegova brada mirisala je na mošus. Na glavi je nosio veliku belu čalmu kao kalifa.

Kada primetiše njegovo odelo i njegovu čalmu ljudi se pomakoše sa svojih mesta i ponudiše mu počasno mesto ispred svih. Počela je molitva i onaj isti hodža je ponavljao one iste greške. Možda je sada bilo i više grešaka, ali mudrom i otmenom putniku nije ni padalo na um da prekine zajedničku molitvu i da se izdvoji.

Posle molitve svi pogledi behu uprti u otmenog i pobožnog putnika koji ima veliku belu čalmu kao kalifa. Zamoliše ga da ih blagoslovi.

Dostojanstveno se popeo na mimber, dugo je gledao svoju mirišljavu bradu i rekao:
- Čujte me, o dobri ljudi! Neka je blagoslov Božji na vama. Mnogo sam divnih hramova Božjih video i u njima se Alahu smerno klanjao. Ima, zaista, na svetu i bogatijih, i većih, i lepših džamija od vaše. Pa ipak, dosad ne naiđoh ni u jednoj kući Božjoj na tako učena čoveka kao što je ovaj vaš časni hodža. Niti ikada čuh tako uzvišenu molitvu kao ovde danas. Ako na zemlji još živi iko od Muhamedovih potomaka, to je ovaj sveti čovek ovde. Alah mi je uslišio želju i doveo me pred lice Muhamedovog potomka. Neka je ovaj sveti čas nezaboravan.

Maši se posle za džep, izvuče maramicu i iz maramice komadić čiste vate. Onda nastavi:
- Najveća sreća će biti za mene ako mi ovaj sveti čovek dozvoli da uberem jednu dlaku iz njegove brade i ponesem je uz svoje srce. Od nje se ni ja ni moji potomci nećemo razdvajati do sudnjega dana.

Hodža je pristao. Hodži su bile suze u očima. Hodža je bio uzbuđen. Svi su bili uzbuđeni.

Otmeni putnik je dlaku uzbrao. Dlaku je uvio u namirisanu vatu, vatu je uvio u svilenu maramu, svilenu maramu previo je oko srca.

Prilazili su sada i drugi. Stidljivo i snebivajući moliše i oni hodžu da mu iščupaju dlaku iz brade. Neki su odmah tražili dve.

Toga dana bilo je u džamiji mnogo sveta. Hodžina brada nestajaše polako. Hodža se u jednom času usprotivi. Onda mu priđe onaj najsnažniji i reče da je on njihov hodža i da je i njegova brada njihova brada, a ne njegova brada. Kada se hodža ponovo usprotivi oboriše ga na pod i svaki je čupao koliko je hteo.

Neki su uzimali i za prijatelje i za daleke rođake. Svako je hteo da ima dlaku iz brade Muhamedovog potomka.

***

PRVI gost je rekao: Daj mi sad jednu kafu!

DRUGI gost je rekao: Šta je bilo dalje?

TREĆI gost je rekao: Ovo bi trebalo da neko zapiše.


Zuko Džumhur

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 02:56

Kad sam bio garav

U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde na selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži sa đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje.
Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost".
Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.

"Čega se to vas dvojica igrate?"
"Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
" A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
"Brat", rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
"A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
Mile je ćutao i gledao u zemlju.
"Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
"A ti se ne bojiš?"
" Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
"A gde je tvoj stariji brat?"
"Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas".
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
Uvek ga je toliko mnogo želeo.

Miroslav Antić

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 02:58

TAJNA DZEMA OD MALINA

Sta je zapravo povijest? Uciteljica zivota, beskonacni slijed ciklickih varijacija uzajamno jednakih odnosa, ili najobicnija zbrka, svakako neshvatljivo nebitna sa bilo kojeg kosmickog aspekta. Razna su tumacenja, razne skole koje ce, vise sebi nego historiji, prilagoditi povijest vlastitim svjetonazorima. Povijest tada postaje opasna, postaje material za manipulaciju kojoj nema granica. I nakon svega, sta je zapravo povijest?

U vecerasnjoj emisiji serijala “Josif i njegova braca”, pokusat cemo da odgovorimo na to. Nas pristup svakako je revolucionaran, jer kao takav nikada ranije nije primjenjen. No, ma koliko na momente mogao izgledati suludo, nas sistem zapravo je istinit, jedini moguc u svim isprepletenim mrezama historijskih nepredvidljivosti. Dakle, jedino nas pristup baca pravo svjetlo na mnoge dogadjaje koji su se obicno cinili slucajnim i nasumicnim brzacima historije, ali, to se tek sada vidi, radi se o brizljivo isplaniranim koordinatama koje omedjuju jedan podzemni tok razvoja ljudske civilizacije, tok koji, ako se nastavi ovim putem, dovodi do krajnih i groznih konsekvenci, do potpunog nestanka dzema od malina na planeti Zemlji.

Materijal kojeg vam prezentiramo u narednih sat i pol vremena rezultat je visegodisnjeg, sto ne reci i visedecenijskog istrazivanja prave opsjednutosti nekolicine ljudi cija imena na njihov zahtjev sada ne obznanjujemo, ali im zahvaljujemo na materijalu kojeg su nam ustupili i ciji vam samo manji i sazetiji dio danas predstavljamo. Nasa prica pocinje u praskozorje ljudskog roda, u daleka vremena kada su prostranstvima nase planete gospodarili mamuti, a nebom krstarili perodaktili. Covjek tada bijase samo eksperiment prirode, jedna od brojnih vrsta osudjenih da nestanu poput dinosaurusa ukoliko nisu u stanju prilagoditi se surovoj situaciji. Sta je, zapravo, naseg, tada jos majmunolikog, pretka potaklo da zasnuje krhke temelje svoga duhovnog razvoja? Mnoge su ideje do sada o tome izrecene, ali niti jedna od tih teorija nije potpuna i zadovoljavajuca. No, cinjenica je da je nas predak u jednom momentu svoga ranog postojanja odbacio na gotovo naprasan nacin svoje zivotinjske nagone i postao bice koje je svojom, pa makar i primitivnom duhovnoscu trasiralo put za bljestave civilizacije Bliskog Istoka koje ce doci za samo nekoliko desetina hiljada godina.

Prema nasim saznanjima, krucijalni momenat za ljudsku rasu bilo je misteriozno ovladavanje tehnologijom primitivne proizvodnje dzema od malina. Kako je do toga doslo, misterija je i za nas. Da li je bilo u pitanju prosvjetljenje viseg duhovnog karaktera, da li je, po Denikenovim teorijama, gost iz dalekog svemira bio taj koji je nasem primitivnom pretku pokazao nacine da od divljih malina proizvodi dzem, ili je taj nemjerljivi dobitak bio jednostavno posljedica slucajnog eksperiment, to, dakle, ne znamo. U svakom slucaju mnogi nalazi u pecinama Spanije i Francuske, koji svjedoce o prvim organiziranim zajednicama nasih prehistorijskih predaka, nude dokaze I o posebnim odajama u kojima su bila smjestena primitivna ognjista za preradu malina. Medjutim, zasto ta otkrica gotovo nikada nisu objelodanjena? Zasto su ih prezreli moderni i tradicionalni istarzivaci? Slucajnost? Ne bismo rekli da je tako. Jer, kontinuirano sagledavanje ljudske historije kroz aspekt proizvodnje dzema od malina bilo bi potpuno drugacije tumacenje ne samo nasih pocetaka vec i kompletne historije, ali time bi bili poljuljani temelji danasnje historiografije. A ono sto je upravo zaprepascujuce jeste cinjenica da zabasurivanje ovog aspekta nije nimalo slucajno.

Naime, kroz citavu historiju postoje grupacije mocnika u sjeni koji ne samo da zele sakriti ulogu dzema od malina u ljudskoj historiji vec na opak i monstruozan nacin pokusavaju istrijebiti kompletnu populaciju malina na nasoj planeti. A kao sto znamo, cak i Biblija govori o tome da ce dan kada na Zemlji nestane malina biti najava sudnjeg vremena.

Prema podacima kojima raspolazemo, a koji, kao sto rekosmo, nisu zavedeni kao relevantni podaci zvanicne povijesti, sljedece tragove prve organizirane proizvodnje malina i njihove pretvorbe u dzem, kao u duhovnu i fizicku esenciju ove biljke cudnotvornih svojstava, nalazimo vec u sumerskoj i egipatskoj civilizaciji. Medjutim, bitno je da sada u pocetku razjasnimo ovu nedoumicu.

Sta je, zapravo, tako posebno sa malinama, kada, reci cete, mozemo tu biljku naci u njenom obliku ili kao preradjevinu u bezbrojnim varijantama? Krivo. Ovo sto mi poznajemo kao malinu samo je biogeneticka, odnosno hemijska imitacija maline, koju mracne sile vijekovima vec podmecu namjesto pravih malina, kojih je sve manje i kojima iz dana u dan prijeti potpuno istrebljenje.

Prava malina, onakva kakvu je pamte nasi preci, jeste sveta biljka, plod u kojem je srz ravnoteze ljudske duhovnosti i prirode. Kontrolirano uzimanje maline nadahnjuje ljudsku svijest i otvara nam neslucene vidike. Toga vrlo dobro bijahu svjesni drevni mudraci iz Babilona i Egipta, koji su koristili ovu biljku za dosezanje transa u kojem su bili sposobni cak predvidjeti i buducnost. Vazno je napomenuti da tada nije postojala kontrol, odnosno monopol nad malinama. Rasla je u izobilju, dostupna svima koji su bili u stanju konzumirati ovu biljku bez posljedica koje se javljaju ako malinu jedete u preradjenom, dzemastom obliku. Mudra eksploatacija dzema od malina dala je svoje rezultate i u izgradnji egipatskih piramida, cime se objasnjava neizmjerna graditeljska vjestina faraonovog naroda, koji je, nakon upotrebe odgovarajuce kolicine, bio u stanju da snagom probudjene volje vrsi levitaciju nad ogromnim kamenim blokovima od kojih su gradjene piramide. Na isti nacin onda mnogo jasnije mozemo sagledati i izgradnju mnogih, za nas misterioznih objekata, kao sto su piramide Indijanaca u Juznoj Americi, koji su dzem od malina nabavljali sa Uskrsnjih Otoka na kojima i dan danas velike kamene glave podsjecaju na tu drevnu rasu proizodjaca i preradjivaca malina.

Medjutim, u isto vrijeme sa razvojem anticke civilizacije u Evropi, u staroj Grckoj, javljaju se prve organizirane grupe koje ce sistematski raditi na unistavanju malina, zeleci usput da iz kolektivnog pamcenja ljudskog izbrisu svaki trag o ovoj plemenitoj vocki. Koji su njihovi stvarni motivi, to nam nije jasno do kraja, no, kako god, cinjenica je da su takve grupacije bile vrlo organizirane po sistemu tajnog bratstva, raspolazuci i za ovo vrijeme nemalim sredstvima koristenim jedino za cudni cilj istrebljenja malina.

Kao sto smo rekli, vec rana historija nudi nam poligon dijalekticke suprostavljenosti dzema od malina kao emanacije vise duhovnosti i, s druge strane, mracnog bratstva antimalinasa, kojima, pretpostavljamo, nije odgovarao nacin na koji je malina bila dostupna i najsirim slojevima. Uskoro dolazi do sve otvorenijih sukoba koji ostaju u sjenci historjie, ali necemo pogrijesiti kada kazemo da su zapravo punski, peloponeski ili egipatski ratovi bili bitke za medjusobnu prevlast izmedju uzgajivaca maline i njenih unistitelja. To je vrijeme zbrke i konfuzije u kojem uticaj maline sve vise slabi. Zadnji pokusaj da se dzemu od maline vrati odgovarajuci historijski kontekst nalazimo u zlatno doba grcke kulture, kada cijeli niz mudraca, sa Platonom i Sokratom na celu, pokusavaju da kao zvanicnu filozofiju promoviraju kult maline kao bitka ljudskog postojanja. No, antimalinasi bili su jaci. Sokrat biva otrovan, a Platon, zastrasen, do kraja zivota vise nije htio da okusi cak niti obicnu jagodu. Ipak, odredjeni posvecenici kulta maline uspijevaju sacuvati tajni recept za pravljenje dzema koji datira jos iz prehistorijskog razdoblja. Pod krinkom noci oni bjeze iz Atine i odlaze na Istok, gdje im se gubi trag. Uskoro na scenu stupa mocni Rim i njegova duga vladavina u kojem organizacije malinasa i antimalinasa gotovo gube svoje prvobitne namjene i postaju suprostavljene grupacije. Kao sin velikog Gajusa, dzemotvorca dogmi o malini, Julije Cezar pomaze malinasima da dodju na vlast. Zauzvrat, oni finansiraju njegove pohode na Egipat. Konacno, tu u vrelini pustinja Nila, Julije pronalazi tajni ulaz u Kefrenovu piramidu, gdje stize do odaje u kojoj su nekada svestenici Gornjeg Egipta proizvodili obredni dzem od malina. Zahvaljujuci vrlo detaljnim hijeroglifima, u Rimu obnavlja proizvodnju dzema od malina. Ali, Kleopatra, njegova ljubavnica I majka Cezarovog vanbracnog djeteta, iz ljubomore mijenja neke dijelove formule i uskoro Rim biva preplavljen dzemom od malina vrlo loseg kvaliteta, cija ce neumjerena potrosnja dovesti do hormonalnih poremecaja u Rimljana i uzrokovati propast tog slavnog carstva. I sam Julije ce skoncati. Njegov usvojeni sin Brut, u meduvremenu zavrbovan od nanovo osvjezenih antimalinasa, surovo ce ubiti svog oca. Tako biva zavrsen jedan nedosanjani san o velikom panmalinskom imperiju koji bi se pruzao od Afrike do Urala.

Ni samo krscanstvo, koje upravo u to vrijeme pocinje da dozivljava procvat, nije liseno uticaja legendi o svetim malinama koje su nekada bile pozornica raja na Zemlji. U to vrijeme antimalinasi vec drza prilican monopol nad svjetskom proizvodnjom malina, pri cemu angaziraju najbolja umove svoga vremena da prirodnom selekcijom postignu rast samo najlosijih vrsta ove vocke, cime se u mnogome gube njena etericna I misticna svojstva. Neke legende govore da je medju prvim propagatorima krscanstva bilo potomaka one skupine posvecenika koji su pobjegli iz Grcke noseci sa sobom jedini preostali zapis o pravilnom uzgoju i preradi malina. No, nemamo sigurnih dokaza. Prvobitnokrscanstvo nam u svakom slucaju ostavlja mnogo prostora za nagadjanja. Neki smjeliji istrazivaci ovog fenomena nece se libiti da u izvornom Isusovom ucenju prepoznaju odjeke i alegorije drevnih prorocanstava o vremenu kada ce Zemljom opet zavladati carstvo maline. Tako neki cak i u cuvenom Isusovom pretvaranju vode u vinona svadbi u Kani prepoznaju skriveno uputstvo o uzgajanju maline i o njenom preradjivanju u vrlo kvalitetni dzem.

I tu dolazimo na tlo velike misterije, na legendu o Svetom gralu. Sudeci prema informacijama koje imamo, Sveti gral, posuda u koju je nakon raspeca skupljena Isusova krv, nije nista drugo do alhemicarska alegorija o duhovnom sjedinjenju prvobitne materije pri procesu dobijanja od malina. Po krscanstvu, Sveti gral biva donesen u Evropu. To mozemo citati i na drugi nacin – naime, da je grupa pravovjernih malinasa ipak stigla u Evropu nakon urote velikog majstora antimalinasa Poncija Pilata, koji je po svaku cijenu zelio zatrti tu drevnu tajnu o malinama. S druge strane, Sveti Pavle je isto tako presao na stranu antimalinasa, a kako je on zapravo covjek koji je dogmatizirao krscanstvo spajanjem anticke filozofije I nekih paganskih obicaja, sto je bilo potpuno suprotno Isusovom prilocno judaistickom krscanstvu, jaso nam je zasto u Bibliji ne mozemo naci niti pomena o malinama I njihovim svojstvima, pogotovo kada su u obliku vrlo ukusnog dzema.

Historija srednjovjekovne Evrope za minucioznijeg posmatraca vrvi skrivenim naznakama o velikoj potrazi za tajnom maline, ali i o stalnim sukobima malinasa i antimalinasa, koji svoje obavjestajne mreze predu po svim evropskim dvorovima. Sta je legenda o kralju Arturu nego alegorija o covjeku koji je u svom tajanstvenom Ekskaliburu uspio naci pravi rast maline. Ali, Arthur izgleda nije znao kako tu prvobitnu malinu treba ispravno preraditi da bi dobio famozni dzem etericnih svojstava. Stoga on salje svoje vitezove Okruglog stola, koji je svakako samo prekriveni oblik plantaze ovalnih malina, u potragu za Svetim gralom, odnosno za formulom pravljenja dzema od malina. Ali ne uspijeva u tome radi urote antimalinasa predvodjenih Arthurovim bratom Mordredom. No, izgleda da formula o dzemu nije jos bila u Evropi.

Mozda bi tako bilo i dalje da nije bilo krstaskih ratova. Nama ovdje bitan je Prvi krsatski rat radi tajanstvenog osnivanja jos tajanstvenije organizacije vitezova templara. Ko su ti ratnici-svestenici koji su ratovali na uzarenom tlu Palestine i pronosili slavu krscanstva? To se ni danas ne zna. Kako god, nakon povratka u Evropu 1127. godine, ovaj red, kojeg je ustanovio i velicao Sveti Bernar, glavni propagator krscanstva u to vrijeme, postaje strahovito mocan i bogat. Od devetorice vitezova, ciji nam stvarni identitet ni do danas nije poznat, a koji su u Prvom krstaskom ratu cinili jezgro templara, ovaj red uskoro je imao na hiljade clanova sirom Evrope i Istoka, brojne posjede i ogromne kolicine novca i dragocjenosti. Nisu bili duzni da se pokoravaju nikome sem Papi, a cinilo se da je i sam otac Crkve morao biti vrlo obazriv prema ovim vitezovima. Templari su potom prvi u Evropi ustanovili sistem modernog prenosnog bankarstva, a odrzavali su duhovne veze i sa Arapima i Jevrejima, sto je za to vrijeme bilo nezamislivo, pogotovo za ove Kristove ratnike, kako su templari sebe cesto nazivali.

I ko zna dokle bi se sezala njihova moc da 13. oktobra 1307. francuski kralj Filip Lijepi nije na prevaru pohapsio sve vodje templara i optuzio ih za, u najmanju ruku, cudne stvari, kao sto su obozavanje djavola, sodomija, kovanje zavjera i slicno. Uskoro su svi glavni templari bili surovo pogubljeni, ali Filip se nikada nije docepao njihovog basnoslovnog blaga za kojim je toliko zudio. Izgleda da su templari znali za ovu urotu i, prema mnogim legendama, nekoliko dana prije hapsenja isplovilo je osamnaest galija sa njihovim blagom. Nikada vise nije se nista culo o njima.

Eto to je prica o templarima kako je stura historija poznaje. Ali gdje je prava istina? Naravno, u malinama i dzemu od malina u kojima lezi kljuc ove misterije. Naime, izgleda da su templari za vrijeme svojih prvih boravaka u Jerusalimu pronasli drevne jevrejske upute za odgajanje ove vocke, a zahvaljujuci kontaktima sa sektom muslimanskih ubojica, poznatih kao “Organizacija Starca sa Planine” templari su saznali kako da prave dzem. Jer izgleda da ubojice sa planine nisu bili niko drugi do potomci onih davno izbjeglih Atinjana koji su svoju tajnu nosili sa sobom.
Dakle, po onome sto znamo, templari su u jednom trenutku postali prva organizacija nakon stoljeca koja je u svome posjedu imala i sadnice maline i pravilnu tehnologiju za njihovu preradu u dzem. Medjutim, cini se da su neki njihovi clanovi odali ovu tajnu antimalinasima, tada vec uveliko infiltriranim u papske i kraljevske krugove. Filip Lijepi, francuski kralj, pokusao se docepati dzema od malin, cime bi moc bila smao njegova, ali nikada mu to nije poslo za rukom. Samo godinu dana nakon progona templara, Filip tajanstveno umire. Umire i papa Kliment V, Filipova marioneta, jer obojicu je na samrti prokleo Jacques de Moleille, posljednji veliki majstor templara koji je po Filipovom nalogu bio spaljen. I ponovo je za zapadnu civilizaciju bila izgubljena tajna o malinama.

Cinilo se da su antimalinasi konacno zavladali svijetom. U narednim decenijama cvjeta proizvodnja jagoda i kupina, dok Crkva osniva inkviziciju sa jednim ciljem: proganjati svakog tajnog odgajivaca malina, unisatvati sve tegle sa dzemom. U toj posasti stradat ce i veliki Kopernik, mudrac koji je pomocu kretanja zvijezda pokusao da spozna duhovnu i kosmicku bit malina. Crkva ga spaljuje, a njegove poslijednje rijeci “Ipak se okrece” odnosile su se na tehnologiju za spravljanje dzema, koja se, prema nekima, pokretala po sistemu mlinskog kamena. Tako je Kopernik postao samo jos jedan sa liste velikih mucenika dzema od malina.

Ali, represalije ne mogu zaustaviti ljudski duh zedan znanja i gladan ukusnog dzema od malina, tim prije sto tih godina rapidno opada kvalitet kompota od jabuka, kruskovace i napose dzema od jagoda – mrske biljke koju su antimalinasi pokusali uspostaviti kao ultimativnu zamjenu za malinu. Alhemicarske laboratorije nicu sirom Evrope i veliki Paracelzij objavljuje svoju cuvenu raspravu o hemijskim svojstvima maline koja stvara revoluciju u alhemicarskim traganjima za zlatnim kamenom, koji nije nista drugo do vjesta metafora za suvremeni proizvodni pogon dzema od malina. Navodno, neki su i uspjeli. Ali, sve je to daleko od stvarnih doprinosa po hektaru koje pamtimo iz egipatskih vremena.

Malinasi I antimalinasi I dalje ratuju. Osnivaju razna tajna udruzenja koja su samo krinka njihovih stvarnih aktivnosti. Rozenkrojceri, masoni, jagodicari i mnogi drugi nisu mogli skriti svoje prave aktivnosti niti svoju borbu do istrebljenja maline ili jagode, koja je, s druge strane, postala malininim ogorcenim protivnikom. Razni monarsi, tajni pripadnici malinasa ili antimalinasa, salju ekspedicije u potragu za novim zemljama, sa nadom da ce tamo naici na legendarni prirast malina ili jagoa. Columbo, Magellan, Drake, Ridjobradi gusar, Crna Brada, Henrik VIII, Bata Zivojinovic, Cervantes, Kulin-ban, svi su oni na razne nacine bili uvuceni u ovu fantasticnu igru globalnih razmjera koja je, kako je vrijeme odmicalo, sve vise gubila svoj prvobitni karakter. Vise nego ikada, dzem od malina cinio se izgubljenim za buduce generacije.

Daljna historija zapadne civilizacije ne nudi nam nista drugo do jednog opceg straha i stanja nestabilnosti, najvidnijeg u umjetnosti tog vremena, koja izrazava jedno opce beznadje i neperspektivnost. Danteov “Pakao”, kao preteca straha o daljnjem ljudskom razvoju ako mu ne bude dostupan dzem od malina, preteca je i onoga sto ce kasnije izraziti Goyina slikarstvo, Rabelaisove groteske ili, u novije vrijeme Eliotove pjesme i Sartreova filozofija apsurda koja se namece kao jedino rjesenje nedostatka dzema od malina. Tim prije, antimalinasi pod svoj monopol preuzimaju poljoprivredu i proizvodnju vocnih preradjevina. Uporedo sa razvojem moderne hemije, oni na trziste plasiraju samo blijede kopije maline koju uspijevaju uspostaviti kao jedinu znanu vocku pod ovim imenom.

Ali, na scenu stupa covjek koji je zelio istrijebiti i malinu i jagodu, ludi austrijski moler Adolf Hitler. Njegova odbojnost prema bilo kojoj vocnoj preradjevini vuce korijene iz dvadesetih godina, kada je bio uhapsen radi neuspjelog munchenskog puca i kada je robiju izdrzavao u schwarzwaldskom zatvoru Wusensbruegel, gdje su zatvorenici morali ucestvovati u radu na lokalnim farmama jagoda i laznih malina. Kada se u buducnosti docepao mjesta kancelara Njemacke, odlucio je da ispuni svoj suludi san – potpuno unistenje malina i jagoda i zasijavanje cijele zamlje stabljikama japanske patuljaste tresnje. Otuda i njegov program “Moja Borba” koji se vjesto zakulisnom jezickom igrom moze shvatiti i kao “Moja sadnja”, a ako pominjanje nijemaca kao arijevske rase shvatimo kao metaforu japanske patuljaste tresnje, dobijamo jasnu viziju njegove umobolnosti.

Medjutim, Hitler je izazvao suprotan efekat. Malinasi i antimalinasi su se sada sjedinili i krenuli u odlucnu borbu protiv Hitlera. Nakon dugog rata, nacisticka tresnjevacka zvijer bila je unistena, a bacanjem atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki, gdje su bili najveci svjetski rasadnici japanske patuljaste tresnje, stavljena je tacka na sve nacisticke snove. Konacno, ujedinjeni malinasi i antimalinasi mogli su povesti svijet u bolje sutra.

Ali, ubrzo su se opet pojavili animoziteti medju njima i svijet se dijeli na dva bloka, na malinase i antimalinase, odnosno na Zapad i na Istok. Samo je korak falio do svjetske katastrofe. No, na srecu, bijase jedan covijek koji je spoznao formulu pravljenja dzema od malina. Tito, komunisticki lider jedne male drzave na Balkanu, tim saznanjem obezbijedio je svoju dozivotnu moc, ali i ravnotezu u svijetu. I danas se pamte cuveni malinaski derneci na Dedinju kada je Tito svoje komunisticke prijatelje obilato castio dzemom od malina spravljanim u podrumu Bijelih dvora. Navodno, jednom prilikom Tito je dzemom slabije kvalitete posluzio tadasnjeg generala Franju Tudjmana, radi cega je ovaj oficir dobio visednevnu, iscrpljujucu dijareju. Tada se, kazu price, Tudjman zavjetovao da ce kad tad dokinuti Titovu Jugoslaviju.

Tito svoju tajnu nije dijelio sa svojim narodom, a kako je prekomjerno uzivao u dzemu uskoro je zapustio drzavnicke poslove, razbolio se i umro. Tajna opet bijase izgubljena. U rasulu Titove Jugoslavije formula je kruzila od republike do republike, a generali bivse JNA pokrenuli su vojnu masineriju, zeleci da dobiju recept i tako postanu najmocnija organizacija u evopi, nesto kao cetnicka verzija templara.

Boj se jos uvijek bije. Svuda oko nas su malinasi, antimalinasi, jagodicari, moderni sljedbenici templara, rozenkrojcera, pankera, nacista, komunista, rojalista, demokrata, ljevicara, desnicara, socijalista, fasista, hegemonista, altruista, poklonici modernog baleta ili ikebane, agenti tajnih sluzbi, humanitarni radnici, vatrogasci, fakiri, fakini i mnogi, mnogi drugi. Svi oni, a i mi sa njima samo smo pijuni u drevnoj igri spravljanja dzema od malina, koja datira jos iz praskozorja ljudskog postanka.

Stoga budite na oprezu. Ne vjerujte nikom, pa makar vas on htio pocastiti bas nicim drugim do dzemom od malina.

KARIM ZAIMOVIC

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 29 Apr 2012, 03:00

...i jedna maksuz :zubi

OVISNIK


Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.
Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu "čipsa" ili rolnu tariguza.
"Ma, jebo japrak", iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.
"Odakle ste, raja?"
"Iz Sarajeva, a ti?"
"Isto."
Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja:
"Ja sam Atif. Atif Abazović."

Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naočale na poveliku nosu...
Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna "odnekle". Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće preko puta. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti:
"Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu. A i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom - teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u "Grilu" kod Druge gimnazije,
manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam prest'o." Rođak i ja naručujemo po "Martel", a on "pitcher" (2 litra) piva. Mi se zagledasmo, a on objašnjava:
"Pivo nije piće - pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?"

I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz "FIS"-a, konobari iz "stare Istre", koke iz "Park" kafane, šibicari s "Bulevara"... baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim
klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima...
"Šta sad radiš, Atife?"
On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:
"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstiniram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga:
"Pa, što se ne vratiš?"
Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.
"Akobogda", ja uvijek dodajem.
Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piću s njim.
Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana do kasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji...
Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samoposluzi (Za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića.
Ili je Atif sanjao mene?

Dario Dzamonja

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by niska grana » 05 May 2012, 22:49

Super je ta zadnja :ok

SEDAM SPRATOVA (Sette piani) - Dino Buzzati

Poslije jednog dana putovanja vozom, Đuzepe Korte stigao je, jednog martovskog jutra, u grad u kojem se nalazilo čuveno lječilište. Imao je malu temperaturu ali je ipak htio da pješke prevali put između stanice i bolnice, noseći svoj koferčić.
Mada je imao samo lagani početni oblik, Đuzepeu Korteu su savjetovali da se obrati ovom slavnom sanatorijumu, gdje se liječila samo ta jedina bolest. To je garantovalo izuzetnu stručnost ljekara i racionalniji i efikasniji raspored postrojenja.

Kada ga je ugledao iz daljine — prepoznao ga je zato što je već vidio njegovu fotografiju na reklamnim prospektima. Đuzepe Korte stekao je povoljan utisak. Bijela građevina sa sedam spratova bila je izbrazdana pravilnim otvorima koji su joj davali izgled hotela. Svuda naokolo bila je ograda od visokog drveća.
Poslije kratkog ljekarskog pregleda, u očekivanju brižljivijeg ispitivanja, Đuzepe Korte smješten je u jednu veselu sobu na sedmom i posljednjem spratu. Namještaj je bio svijetlih boja i čist kao i tapete, fotelje su bile od drveta, jastuci presvučeni šarenim tkaninama. Prozor je gledao na jednu od najljepštih četvrti grada. Sve je bilo mirno, gostoljubivo i umirujuće. Đuzepe Korte je odmah legao i, pošto je upalio lampu iznad uzglavlja, počeo je da čita knjigu koju je ponio sa sobom. Poslije kratkog vremena ušla je bolničarka i upitala da li nešto želi.

Đuzepe Korte nije želio ništa ali mu je bilo drago da počne da priča sa mladom djevojkom tražeći informacije o lječilištu. Tako je saznao za čudnu karakteristiku te bolnice. Bolesnici su bili podijeljeni po spratovima, zavisno od težine bolesti. Sedmi, tojest posljednji sprat, bio je za najlakše oblike. Šesti je bio namijenjen bolesnicima čija bolest nije bila teška, ali se ipak nije smjela zanemariti. Na petom spratu liječili su se već ozbiljni slučajevi i tako dalje, od sprata do sprata. Na drugom spratu bili su veoma teški bolesnici. Na prvom oni za koje više nije bilo nade.
Ovaj jedinstveni sistem, osim što je uveliko ubrzavao poslugu, sprječavao je da neki lakši bolesnik bude uznemiren blizinom nekog kolege u agoniji, i garantovao je na svakom spratu homogenu atmosferu. S druge strane, liječenje je tako moglo biti savršeno stepenovano.

Iz toga je proizlazilo da su bolesnici bili podijeljeni u sedam progresivnih kasta. Svaki sprat je bio kao neki mali svijet za sebe, sa svojim posebnim pravilima, sa svojim specijalnim tradicijama. A pošto je svaki sektor bio dodijeljen drugom ljekaru, stvorile su se, mada minimalne, ipak precizne razlike u metodama liječenja, iako je generalni direktor dao cijelom institutu jedinstveni osnovni smjer. Kada je bolničarka izišla, Đuzepe Korte, pošto mu se učinilo da je njegova temperatura pala, prišao je prozoru i pogledao napolje ne da bi vidio panoramu grada, iako je i to bilo novo za njega, nego u nadi da će primijetiti, kroz prozore, druge bolesnike sa nižih spratova. Struktura građevine sa velikim krilima, dozvoljavala je takvu vrstu posmatranja. Naročito je Đuzepe Korte usredsredio svoju pažnju na prozore na prvom spratu, koji su se činili veoma udaljeni, i koji su se vidjeli samo iskosa. Ali nije mogao da vidi ništa zanimljivo. Većinom su bili hermetički zatvoreni sivim pomičnim žaluzinama.

Korte je primijetio da je na jedan prozor pored njegovog naslonjen neki čovjek. Njih dvojica su se dugo gledali sa sve većom simpatijom, ali nisu znali kako da prekinu tišinu. Najzad se Đuzepe Korte ohrabrio i rekao: »I vi ste ovdje odnedavno?«

»O, ne«, rekao je drugi, »ovdje sam već dva mjeseca ...« Šutio je nekoliko trenutaka, a zatim ne znajući kako da nastavi razgovor, dodao: »Gledam dole svoga brata.«

»Svog brata?«

»Da«, objasnio je nepoznati. »Ušli smo ovamo zajedno, zaista čudan slučaj, ali njegova se bolest pogoršala, zamislite sad je već na četvrtom.«

»Šta na četvrtom?«

»Na četvrtom spratu«, objasnio je čovjek, a te dvije riječi je izgovorio sa takvim izrazom sažaljenja i užasa da se Đuzepe Korte gotovo uplašio.

»Zar su tako ozbiljni na četvrtom spratu?« upitao je oprezno.

»Oh, Bože«, rekao je ovaj drugi lagano odmahujući glavom, »nisu još u tako očajnom stanju, ali u svakom slučaju nema razloga radovanju.«

»Ali onda«, pitao je dalje Korte, sa šaljivom lakoćom kao neko ko govori o tragičnim stvarima koje se ne odnose na njega, »onda ako su već na četvrtom tako ozbiljni slučajevi, ko ide na prvi?«

»Oh, na prvom su oni koji baš umiru. Tamo ljekari više nemaju posla. Tamo radi samo sveštenik. I naravno ...«

»Ali malo ih je na prvom spratu«, prekinuo je Đuzepe Korte, kao da mu je stalo da dobije potvrdu, »gotovo sve sobe dole su zatvorene.«

»Ima ih malo, sada, ali jutros ih je bilo prilično«, odgovorio je nepoznati uz lagani osmijeh. »Tamo gdje su roletne spuštene neko je nedavno umro. Zar ne vidite, uostalom, da su na drugim spratovima sve roletne otvorene? Ali izvinite«, dodao je, lagano se povlačeći, »čini mi se da postaje pomalo hladno. Vraćam se u krevet. Sretno, sretno...«

Čovjek je nestao i prozor se zatvorio energično; zatim se vidjelo kako se unutra upalilo svjetlo. Đuzepe Korte je još ostao nepokretan na prozoru, gledajući netremice u spuštene roletne na prvom spratu. Gledao je u njih s nekom bolesnom upornošću, trudeći se da zamisli mračne tajne tog užasnog prvog sprata gdje bolesnike smještaju da umru; i osjetio je olakšanje što je tako daleko od toga. Za to vrijeme nad grad su se spustile prve sjenke večeri. Jedan po jedan, hiljadu prozora sanatorijuma se osvjetljavalo, izdaleka bi se moglo pomisliti da je to neka palata puna veselja. Samo na prvom spratu, dole u dnu provalije, desetine i desetine prozora ostalo je slijepo i mračno.

Rezultat opšteg ljekarskog pregleda razvedrio je Đuzepea Kortea. Kako je obično bio sklon da predviđa najgore, on se već u svom srcu pripremio na strašnu dijagnozu i ne bi se iznenadio da mu je doktor rekao da treba da ga preseli na niži sprat. Temperatura nije prestajala, iako je njegovo opšte stanje ostajalo dobro. Međutim, doktor mu je uputio srdačne riječi pune ohrabrenja. Ima tu malo bolesti — rekao je — ali veoma lagani oblik; za dvije ili tri sedmice po svoj prilici sve će proći.

»Znači, ostajem na sedmom spratu?« upitao je Đuzepe Korte strepeći u tom trenutku.

»Pa naravno!« odgovorio je ljekar, prijateljski ga tapšući po ramenu. »A gdje ste mislili da ćete ići, možda na četvrti?« upitao je smijući se, kao da pominje najapsurdniju moguću pretpostavku.

»Bolje ovako, bolje ovako«, rekao je Korte. »Znate šta? Kada je čovjek bolestan uvijek zamišlja najgore...«

Zaista, Đuzepe Korte je ostao u sobi koja mu je prvobitno dodijeljena. Upoznao je neke od svojih bolničkih kolega, u rijetkim poslijepodnevima kada su mu dozvoljavali da ustane. Brižljivo se držao uputstava, sav se založio da brzo ozdravi, ali, uprkos tome, činilo se da njegovo stanje stagnira.

Prošlo je oko deset dana, kada je Đuzepe Korteu došao šef bolničara sa sedmog sprata. Htio je da ga zamoli za čisto prijateljsku uslugu: sutradan u bolnicu treba da dođe jedna gospođa sa dvoje djece; dvije sobe su slobodne, baš pored njegove, ali nedostaje treća. Da li bi gospodin Korte pristao da se preseli u drugu sobu, isto tako udobnu?
Đuzepe Korte, naravno, nije pravio nikakve probleme. Jedna ili druga soba, za njega je to bilo isto; štaviše, možda će imati novu i još ljepšu bolničarku.

»Od srca vam zahvaljujem«, rekao je tada šef bolničara uz lagan naklon. »Od čovjeka kao što ste vi, priznajem, ne iznenađuje me jedan tako ljubazan, kavaljerski gest. Za jedan sat, ako nemate ništa protiv, izvršićemo selidbu. Inače, treba sići sprat niže«, dodao je tišim glasom, kao da je riječ o jednom potpuno zanemarljivom detalju. »Na žalost, na ovom spratu nema više slobodnih soba. Ali to je sasvim privremen smještaj«, požurio je da kaže, vidjevši kako se Korte, koji je naglo ustao, spremao da otvori usta i da se pobuni. »Apsolutno privremen smještaj. Čim ostane slobodna jedna soba, a vjerujem da će to biti za dva-tri dana, vi ćete moći da se vratite gore.«

»Priznajem vam«, rekao je Đuzepe Korte, osmjehujući se da bi pokazao da on nije dijete, »priznajem vam da mi se ovakva selidba uopšte ne sviđa.«

»Ali ta selidba nema nikakav medicinski razlog; ja dobro shvatam šta želite reći, ali riječ je isključivo o ljubaznom gestu prema gospođi koja bi vojlela da bude što bliže svojoj djeci. Zaboga«, dodao je uz iskren osmijeh, »nemojte ni da vam na pamet padne da postoje drugi razlozi!«

»Možda«, rekao je Đuzepe Korte, »ali ovo mi djeluje zloslutno.«

Tako je Korte prešao na šesti sprat, i mada je bio ubijeđen da ova selidba ne znači da se njegova bolest pogoršala, osjećao se neprijatno pri pomisli da između njega i normalnog svijeta, svijeta zdravih ljudi, već postoji jasna prepreka. Na sedmom spratu, dolaznoj luci, još ste na izvjestan način bili u kontaktu sa ljudskom zajednicom; taj sprat se čak mogao smatrati gotovo produženjem običnog svijeta. Ali na šestom, već se ulazilo u pravu bolnicu; već mentalitet ljekara, bolničarki i samih bolesnika bio je malo drukčiji. Već se priznavalo da se na taj sprat primaju pravi pravcati bolesnici, mada ne u teškom stanju. Iz prvih razgovora sa susjedima, sa personalom i sa ljekarima Đuzepe Korte je primijetio kako se u tom odjeljenju sedmi sprat smatra šalom, kako je on rezervisan za bolesnike-amatere, koji su, uglavnom, svoju bolest izmislili; tek se od šestog, da tako kažemo, istinski počinjalo.

Međutim, Đuzepe Korte je shvatio da će, da bi se vratio gore, na mjesto koje mu je pripadalo po karakteristikama njegove bolesti, svakako naići na poneku teškoću. Za povratak na sedmi sprat, trebalo je pokrenuti složeni aparat, iako je u pitanju bio sasvim mali ustupak. Nije bilo sumnje da niko ne bi ni pomislio da ga ponovo preseli na gornji sprat tamo gdje su »gotovo zdravi«, ako on ništa ne kaže.
Đuzepe Korte je zato odlučio da ne popušta u svojim pravima i da nikako ne poklekne pred iskušenjem navike. Kolegama iz odjeljenja stalno je naglašavao da se s njima nalazi privremeno, na nekoliko dana, da je on sam želio da se spusti za jedan sprat da bi učinio uslugu jednoj gospođi i da će se, čim jedna soba bude slobodna, on vratiti gore. Ostali su ga slušali nezainteresovano i neubjedljivo klimali glavom.

Ubjeđenje Đuzepea Kortea naišlo je na punu potvrdu u procjeni novog ljekara. I on je priznavao da bi Đuzepe Korte mogao slobodno da bude na sedmom spratu; njegov oblik bolesti bio je apsolutno lagan — a tu definiciju je izricao slog po slog, da bi je naglasio — ali u osnovi je smatrao da na šestom spratu Đuzepea Kortea mogu bolje da liječe.

»Nemojmo sada počinjati s tim pričama«, rekao bi u tom trenutku odlučno bolesnik, »rekli ste mi da je sedmi sprat moje mjesto, ja hoću tamo da se vratim.«

»Niko nema ništa protiv«, odvrćao je doktor, »ja sam samo dao običan, najobičniji, ne ljekarski nego prijateljski savjet! Oblik vaše bolesti, ponavljam, sasvim je lagan, ne bih pretjerao da kažem da vi uopšte i niste bolesni, ali se taj oblik po mom mišljenju razlikuje od analognih oblika po tome što je na izvjestan način više proširen. Objasniću vam: intenzitet bolesti je minimalan, ali je njena obimnost znatna; destruktivni proces ćelija«, ovo je bilo prvi put da je Đuzepe Korte u bolnici čuo taj čudan izraz, »destruktivni proces ćelija apsolutno je na početku, možda nije ni počeo. Ali, mogao bi, kažem samo mogao, da istovremeno pogodi velike dijelove organizma. Samo zbog toga, po mom mišljenju, vi biste ovdje mogli efikasnije biti izliječeni, na šestom, gde su terapeutske metode tipičnije i intenzivnije.«

Jednog dana mu je rečeno da je generalni direktor lječilišta, pošto se dugo savjetovao sa svojim saradnicima, donio odluku o promeni u podjeli bolesnika. Stepen svakog od njih — da se tako kaže — spuštao se za pola poena. Pod pretpostavkom da su na svakom spratu bolesnici bili podijeljeni, zavisno od težine bolesti, u dvije kategorije (ovu podjelu su vršili njihovi ljekari, ali isključivo za internu upotrebu), teža od ove dvije polovine bila je zvanično preseljena na niži sprat. Na primjer, polovina bolesnika sa šestog sprata, oni sa nešto težim oblicima bolesti, trebalo je da pređe na peti; a manje laki bolesnici sa sedmog da pređu na šesti. Ova vijest je pričinila zadovoljstvo Đuzepeu Korteu, jer u jednom tako složenom seljenju, njegov povratak na sedmi sprat uspjeće mnogo lakše.

Međutim, kada je bolničarki pomenuo tu svoju nadu, doživio je gorko iznenađenje. Saznao je da će on biti preseljen, ali ne na sedmi sprat, nego na sprat niže. Iz razloga koje bolničarka nije znala da mu objasni, njega su svrstali u »težu« polovinu gostiju šestog sprata, pa je prema tome morao da siđe na peti. Pošto je prošlo prvo iznenađenje, Đuzepe Korte je pobjesnio. Vikao je da ga varaju, da neće ni da čuje za dalje seljenje naniže, da će se vratiti kući, da su prava — prava i da administracija bolnice ne može tako bezobrazno da zanemaruje dijagnoze ljekara.

Dok je on još vikao, stigao je doktor da ga umiri. Savjetovao je Korteu da se smiri, ako ne želi da mu skoči temperatura, objasnio mu je da je došlo do nesporazuma, bar djelomičnog. Još jednom je priznao da bi Đuzepe Korte bio na pravom mjestu da su ga stavili na sedmi sprat, ali je dodao da on o njegovom slučaju ima nešto drukčiju koncepciju, mada potpuno ličnu. U suštini, njegova je bolest mogla, u izvjesnom smislu, razumije se, da se smatra i bolešću šestog stepena, imajući na umu obimnost manifestacije bolesti. On sam, međutim, nikako nije mogao ni sebi da objasni kako to da je Korte svrstan u nižu polovinu šestog sprata. Po svoj prilici je sekretar direkcije, koji je upravo tog jutra telefonirao pitajući ga za tačan klinički položaj Duzepea Kortea, pogriješio u prepisivanju. Ili je možda direkcija namjerno malo »pogoršala« njegov sud, pošto njega smatraju dobrim stručnjakom, ali suviše popustljivim ljekarom. Ljekar je na kraju savjetovao Korteu da se ne uznemirava, da bez pobune prihvati selidbu; najvažnija je bila bolest, a ne mesto na koje bi smjestili bolesnika.

A što se tiče liječenja — dodao je dalje doktor — Đuzepe Korte nikako ne treba da žali; ljekar na spratu niže sigurno ima više iskustva; on je gotovo dogmatično tvrdio da se vještina lekara povećava, bar po vjerovanju direkcije, što se silazi niže. Soba je isto tako udobna i elegantna. Pogled isto tako prostran: tek od trećeg sprata naniže panorama je presječena visokim drvećem ograde.

Đuzepe Korte, zahvaćen večernjom temperaturom, slušao je sitničava opravdanja sa sve većim zamorom. Najzad je primijetio da mu nedostaje snaga, a naročito želja da dalje reaguje na ovu nepravednu selidbu. I, bez daljih protesta, dozvolio je da ga spuste sprat niže.
Jedina, mada bijedna, utejha Đuzepea Kortea, kada se našao na petom spratu, bila je kad je saznao da je on, po složnoj ocjeni ljekara, bolničara i bolesnika, u tom odjeljenju najlakši bolesnik. U okviru tog sprata, ukratko, on je svakako mogao da se smatra najsretnijim. Ali, s druge strane, mučila ga je misao da sada čitave dvije barijere stoje između njega i svijeta normalnih ljudi.

Proljeće je odmicalo, vazduh je bivao sve topliji, ali Đuzepe Korte nije više volio, kao prvih dana, da gleda kroz prozor; mada je takav strah bio čista glupost, osjećao je kako ga cijelog prožima čudna drhtavica kada bi ugledao prozore na prvom spratu, uvijek u većini zatvorene, koji su sada bili mnogo bliži.
Činilo se da njegova bolest stagnira. Poslije tri dana boravka na petom spratu, na desnoj nozi pojavila se neka vrsta ekcema koji se nije popravio sljedećih dana. Bila je to neka infekcija — rekao mu je ljekar — potpuno nezavisna od glavne bolesti; smetnja koja je mogla zadesiti i najzdravijeg čovjeka na svetu. Zato, da bi se ekcem za nekoliko dana uklonio, potrebna je intenzivna kura gama-zracima.

»A ovdje ne mogu dobiti gama-zrake?« upitao je Đuzepe Korte.

»Naravno da možete«, odgovorio je zadovoljno ljekar. »Naša bolnica ima sve. Postoji samo jedna nezgoda...«

»Šta?« rekao je Korte sa nejasnom slutnjom.

»Nezgoda, to je uslovno rečeno«, ispravio se ljekar, »htio sam reći da se instalacija za gama-zrake nalazi samo na četvrtom spratu a ja vam ne bih savjetovao da tri puta dnevno idete gore i dole.«

»Znači ništa?«

»Onda bi bilo bolje da dok ekcem ne prođe vi budete tako ljubazni da se spustite na četvrti sprat.«

»Dosta!« zaurlao je očajnički Đuzepe Korte. »Već mi je dosta silaženja! Makar crkao, na četvrti ne idem!«

»Kako hoćete«, rekao je pomirljivo ljekar da ga ne bi uzbuđivao, »ali kao doktor koji vas iječi, ja vam zabranjujem da tri puta dnevno idete dole.«

Najgore je bilo što se ekcem širio, umjesto da nestane. Đuzepe Korte nije imao mira i stalno se prevrtao po krevetu. Tako je, sav bijesan izdržao tri dana, dok nije morao da popusti. Sam je zamolio ljekara da ga pošalje na liječenje zracima i da ga preseli na niži sprat.
Dole je Korte primijetio, sa skrivenim zadovoljstvom, da predstavlja izuzetak. Ostali bolesnici u tom odjeljenju bili su izrazito u veoma ozbiljnom stanju i nisu ni na trenutak mogli da ustanu iz kreveta. On je, međutim, mogao sebi da dozvoli luksuz da pješice, iz svoje sobe, ode u salu za zračenje, pa su mu se i same bolničarke divile i čudile.
Novom ljekaru on je uporno objašnjavao svoj specijalni položaj. Jedan bolesnik koji u osnovi ima pravo na sedmi sprat, našao se na četvrtom. Čim ekcem prođe, on namjerava da se vrati gore. On apsolutno neće prihvatiti nikakav novi izgovor. On, koji je mogao potpuno zakonito još da bude na sedmom spratu.

»Na sedmom, na sedmom!« uzviknuo je osmjehujući se ljekar, koji je upravo tada završio svoj pregled. »Vi bolesnici vječito pretjerujete! Ja prvi kažem da vi možete biti zadovoljni svojim stanjem; koliko ja vidim sa vaše tabele, nije bilo većih pogoršanja. Ali govoriti o sedmom spratu, izvinite za moju brutalnu iskrenost — to nije sasvim isto! Vi ste jedan od slučajeva koji najmanje zabrinjavaju, slažem se. Ali ipak ste bolesni!«

»Pa šta onda«, rekao je Đuzepe Korte sav se zarumenivši u licu. »Na koji biste me vi sprat smestili?«

»Oh, Bože, to nije lako reći, ovo je bio samo kratak pregled, a da bih mogao da se izjasnim, trebalo bi da vas pratim bar nedjelju dana.«

»U redu«, insistirao je Korte, »ali znate valjda otprilike«.

Da bi ga smirio, doktor se pretvarao da na trenutak razmišlja, a zatim, klimajući glavom sam za sebe, rekao je tiho: »Oh, Bože! Baš da bih vas zadovoljio, eto, u osnovi mogli biste biti na šestom! Da, da«, dodao je kao da hoće sebe da ubijedi. »Šesti bi mogao odgovarati.«

Doktor je vjerovao da će time obradovati bolesnika. Međutim, na licu Đuzepea Kortea, pojavio se zapanjen izraz: bolesnik je shvatio da su ga ljekari sa gornjih spratova prevarili; evo ovaj novi ljekar, očigledno vještiji i pošteniji, u svom srcu ga — to je bilo jasno — dodeljuje ne na sedmi, nego na peti sprat, i to možda čak na donju polovinu petog sprata! Neočekivano razočaranje oborilo je Kortea. Te večeri temjperatura je znatno skočila.

Boravak na četvrtom spratu značio je najmirniji period koji je Đuzepe Korte proveo poslije ulaska u bolnicu. Doktor je bio veoma simpatičan, pažljiv i srdačan. Često je čitave sate provodio čavrljajući o najrazličitijim stvarima. Đuzepe Korte je takođe veoma rado razgovarao tražeći teme koje bi se odnosile na njegov svakodnevni život advokata i svjetskog čovjeka. On se trudio da ubijedi sebe da i dalje pripada zajednici zdravih ljudi, da je još vezan za svijet poslova, da se istinski interesuje za javne stvari. Pokušavao je, ali nije uspijevao. Bez razlike, razgovor se uvijek završavao pričom o njegovoj bolesti.

Želja za bilo kakvim poboljšanjem postala je kod Đuzepea Kortea prava opsesija. Na žalost, gama-zraci, iako su uspjeli da zaustave širenje ekcema na koži, nisu ga uklonili. Svakog dana Đuzepe Korte je o tome nadugačko razgovarao s ljekarom i trudio se da se u tim razgovorima pokaže jakim, čak ironičnim, ali nikada nije uspijevao.

»Kažite mi, doktore«, rekao je jednog dana, »kako teče destruktivni proces mojih ćelija?«

»Oh, kakve ružne riječi«, prekorio ga je šaljivo ljekar. »Gdje li ste to naučili? To nije dobro, nije dobro naročito za bolesnika! Nikada više ne želim tako nešto da čujem.«

»U redu«, rekao je Korte, »ali ipak mi niste odgovorili.«

»Oh, odmah ću vam odgovoriti«, rekao je doktor učtivo. »Destruktivni proces ćelija, da ponovim vaš užasni izraz, u vašem slučaju je minimalan, apsolutno minimalan, ali dolazim u iskušenje da ga nazovem upornim.«

»Uporan, da li to znači hroničan?«

»Nemojte me tjerati da kažem nešto što nisam rekao. Ja sam rekao samo uporan. Uostalom, takva je većina slučajeva. U najlakšim slučajevima često je potrebno energično i dugo liječenje.«

»Ali kažite mi, doktore, kada ću moći da se nadam poboljšanju?«

»Kada? Prognoze u ovim slučajevima prilično su teške ... Ali slušajte«, dodao je posle kraćeg razmišljanja, »vidim da vi imate pravu pravcatu maniju da ozdravite ... Da me nije strah da ću vas razljutiti, znate li šta bih vam savetovao?«

»Samo kažite, kažite, doktore ...«

»Pa evo, objasniću vam veoma jasno. Kad bih ja razboljevši se od ove bolesti, makar i u najblažoj formi, dospeo u ovaj sanatorijum, koji je možda najbolji na svijetu, sam bih tražio da me pošalju i to od prvog dana, od prvog dana, razumijete li, na jedan od najnižih spratova. Čak bih tražio da me pošalju na...«

»Na prvi?« rekao je Korte uz usiljen osmijeh.

»Oh, ne! Na prvi ne!« odgovorio je ironično ljekar. »To ipak ne. Ali na treći, pa čak i na drugi, to sigurno. Na nižim spratovima liječenje se obavlja bolje, to vam garantujem, uređaji su kompletniji i snažniji, personal je vještiji. A vi svakako znate ko je duša ove bolnice?«

»Nije li to profesor Dati?«

»Da, profesor Dati. On je pronašao liječenje koje se ovde primjenjuje, on je projektovao cijelu zgradu. Dakle, on, majstor, stoji, da tako kažemo, između prvog i drugog sprata. Odatle zrači svojom upravljačkom snagom. Ali, a ja vam to garantujem, njegov uticaj ne ide dalje od trećeg sprata. Iznad toga, reklo bi se da se sama njegova naređenja nekako smanjuju, gube snagu, skreću; srce bolnice je dole i dole treba biti da bi se dobio najbolji tretman.«

»Ali to znači«, rekao je Đuzepe Korte drhtavim glasom, »znači vi mi savjetujete .. .«

»Dodajmo još nešto«, nastavio je mirno lekar, »dodajmo da bi u vašem posebnom slučaju trebalo obraćati pažnju i na ekcem. To je potpuno nevažna stvar, slažem se, ali prilično dosadna, koja bi vremenom mogla da vas deprimira; a vi znate koliko je za ozdravljenje važna vedrina duha. Primjena zraka koju sam ja vršio uspjela je samo napola. A zašto? Moguće je da je to slučajno, ali moguće je takođe da ovdje zraci nisu dovoljno intenzivni. E pa, na trećem spratu, mašine sa zracima mnogo su snažnije. Mogućnosti da se vaš ekcem izliječi bile bi mnogo veće. Zatim, kad izliječenje krene svojim putem, najteži korak je učinjen. Kad počnete da se penjete gore, teško je da se ponovo vratite. Kada se vi zaista budete bolje osjećali, ništa vas neće spriječiti da se vratite ovamo k nama, možda još više, zavisno od vaših 'zasluga' čak i na peti, na šesti, čak i na sedmi, usudio bih se reći...«

»Ali, da li vi vjerujete da bi to moglo ubrzati izliječenje?«

»Ali, u to ne može biti sumnje. Već sam vam rekao šta bih ja uradio na vašem mestu.«

Ovakve priče je ljekar svakog dana ponavljao Đuzepeu Korteu. Najzad je došao trenutak kada je bolesnik umoran od ekcema i pored nagonskog odbijanja da siđe, rešio da posluša savjet ljekara i da se preseli na niži sprat.

Na trećem spratu je odmah primijetio kako u odeljenju vlada neko posebno veselje, kako kod ljekara, tako i kod bolničarki, mada su se ovdje liječili veoma zabrinjavajući bolesnici. Primijetio je čak da se iz dana u dan ta veselost povećava: radoznao, pošto je stekao izvjesno poverenje bolničarke, upitao je kako to da su svi tako veseli.

»Ah, zar ne znate?« odgovorila je bolničarka, »za tri dana idemo na godišnji odmor.«

»Kako to, idete na godišnji odmor?«

»Pa da, petnaest dana, treći sprat će biti zatvoren i ceo personal ići će na odmor. Na godišnji odmor idemo na smjenu, sprat po sprat.«

»A sa bolesnicima? Šta s njima radite?«

»Pošto ih je relativno malo, od dva sprata napravi se jedan.«

»Tako, spajate bolesnike sa trećeg i sa četvrtog?«

»Ne, ne«, ispravila ga je bolničarka, »sa trećeg i sa drugog. Oni koji su ovdje, moraće da siđu dole.«

»Sići na drugi?« rekao je Đuzepe Korte, blijed kao mrtvac. »Znači, trebalo bi da siđem na drugi?«

»Pa naravno, šta tu ima čudnog? Kada se vratimo, za petnaest dana, vi ćete se vratiti u ovu sobu. Ne vidim čega ima da se plašite.«

Međutim, Đuzepea Kortea — neki tajanstveni nagon ga je upozoravao — spopao je okrutan strah. Ali pošto nije mogao spriječiti personal da ide na odmor, ubijeđen da mu novo liječenje intenzivnijim zracima pomaže — ekcem je bio gotovo nestao, nije se usudio da se formalno usprotivi novom premejštanju. Tražio je, međutim, ne obazirući se na zadirkivan je bolničarki, da na vrata njegove nove sobe bude zalepljen natpis na kojem piše: »Đuzepe Korte, sa trećeg sprata, u prolazu.« Nešto slično se nije nikada desilo u istoriji sanatorijuma, ali ljekari se nisu usprotivili, smatrajući da kod nervoznog temperamenta, kakav je bio Korte i najmanje protivljenje može izazvati ozbiljne poremećaje.

U osnovi, trebalo je samo čekati petnaest dana, ni dan više, ni dan manje. Đuzepe Korte počeo je da ih broji uporno i željno, ležeći sate i sate nepokretan u krevetu, gledajući namještaj koji na drugom spratu više nije bio onako moderan i veseo kao na gornjim odjeljenjima, nego je nekako dobijao veće dimenzije, svečanije i strože linije. S vremena na vrijeme čulio bi uši, pošto mu se činilo da sa donjeg sprata, sa sprata umirućih, sa odjeljenja »osuđenih«, nejasno čuje jecanje i hropac.
Sve ga je to, naravno, sve više obeshrabrivalo. A manja vedrina kao da je potpomagala bolest. Temperatura je rasla, opšta slabost postala je izraženija. Sa prozora — bilo je već puno ljeto i okna su gotovo stalno bila otvorena — nisu se više vidjeli krovovi kuća u gradu, nego samo zeleni zid stabala koja su okružavala bolnicu.

Poslije sedam dana, jednog popodneva oko dva, iznenada je ušao glavni bolničar sa još tri bolničara, gurajući nosila na točkovima. »Jesmo li spremni za premještaj?« upitao je tonom dobrodušnog šaljivdžije glavni bolničar.

»Kakav premeštaj?« upitao je Đuzepe Korte s naporom izgovarajući riječi, »kakve su sad ovo opet šale? Zar se oni sa trećeg sprata ne vraćaju tek za sedam dana?«

»Kakav treći sprat?« rekao je glavni bolničar kao da ne razumije. »Ja sam dobio naređenje da vas povedem na prvi, pogledajte«, i pokazao je neki štampani formular za prelaz na donji sprat, sa potpisom, ni manje ni više, samog profesora Datija.

Strah, pakleni bijes Đuzepea Kortea, eksplodirali su tada u dugačke, bijesne urlike koji su odjekivali čitavim odjeljenjem. »Polako, polako, molim vas«, preklinjali su bolničari, »ima bolesnika kojima nije dobro.« Ali to nije bilo dovoljno da ga smiri.

Najzad je dotrčao lekar koji je rukovodio odjeljenjem, veoma ljubazna i dobro vaspitana osoba. Obavijestio se o čemu je riječ, pogledao formular, saslušao Korteovo objašnjenje. Zatim se bijesno obratio glavnom bolničaru, izjavivši da je to greška, on nije dao nikakvo naređenje takve vrste, odnedavno vlada nepodnošljiva zbrka, sve se krije od njega... Naizad, pošto je to sve rekao svom potčinjenom, obratio se, veoma učtivo, bolesniku, iskreno se izvinjavajući.

»Međutim, na žalost«, dodao je ljekar, »na žalost profesor Dati je baš prije jedan sat otišao na kratak odmor, vratiće se tek za dva dana. Preko njegovih naređenja ne smijemo preći, veoma mi je žao. Njemu će prvome biti žao, to vam garantujem, takva greška! Ne shvatam kako se to moglo desiti!«

Sada je već neka žalosna drhtavica obuzela Đuzepea Kortea. Njegova sposobnost da se kontroliše potpuno je nestala. Kao dijete, potpuno se prepustio užasu. Njegovi jecaji odjekivali su, spori i očajni, cijelom sobom.

Stigao je tako, tom strašnom greškom, na posljednju stanicu. U odjeljenje umirućih on koji je, zapravo, po težini svoje bolesti, a to su govorili i najstroži ljekari, imao pravo da bude na šestom, ako ne i na sedmom spratu! Situacija je bila toliko smiješna da je u nekim trenucima Đuzepe Korte gotovo osjećao želju da se neobuzdano smeje.

Ispružen na krevetu, dok je toplo ljetno poslijepodne lagano prolazilo nad velikim gradom, on je kroz prozor gledao zelenilo drveća i imao je utisak da je stigao u neki nestvaran svijet, stvoren od apsurdnih zidova sa sterilizovanim pločicama, od ledenih predvorja smrti, od bijelih ljudskih figura bez duše. Čak mu je palo na pamet da i drveće, koje mu se činilo da vidi kroz prozor, nije pravo; u to se štaviše na kraju i uvjerio, primjećujući da se lišće uopšte ne pokreće. Ta pomisao ga je toliko uznemirila, da je Korte zvoncem pozvao bolničarku i zamolio je da mu doda naočale za kratkovidnost, koje inače u krevetu nije koristio; tek tada je uspio da se primiri: uz pomoć sočiva mogao se uvjeriti da je drveće ipak pravo i da se lišće, mada lagano, s vremena na vrijeme ljulja na vjetru.

Kad je bolničarka izišla, prošla je četvrtina sata u potpunoj tišini. Šest spratova, šest strašnih zidova, iako zbog formalne greške, sada je stajalo iznad Đuzepea Kortea s neumoljivom težinom. Za koliko godina, da, sada je zaista trebalo misliti na godine, za koliko će godina on uspjeti da se ponovo popne do ivice ove provalije?

Ali kako to da je soba iznenada postala tako mračna? Iako je bila sredina popodneva. Uz posljednji napor Đuzepe Korte, koji je osjetio kako ga parališe neka čudna obamrlost, pogledao je na sat, na noćnom stolčiću, pored kreveta. Bilo je tri i trideset. Okrenuo je glavu na drugu stranu i ugledao kako se pokretne roletne, slušajući neku tajanstvenu komandu, lagano spuštaju i preprječuju put svjetlosti.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Dust
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 7268
Joined: 21 Dec 2011, 01:53
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Dust » 05 May 2012, 23:17

Odlicna prica grano :)
Gledam te nekim drugim ocima
upravo onako kako ne treba...
I ne shvatam sta mi se desava
nedostaje mi rec koja resava
u tebi je neka tajna ostala
k'o muzika starih majstora

dacina_curica
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by dacina_curica » 30 May 2012, 00:43

Grana super :)

LOŠA PRIČA

Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!
Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...
Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.
Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.
Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno...
Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:
"E, baš si ti sretan, Daco."
"Što sam, bolan, sretan?"
"Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."
Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.
Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:
"Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."
"E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."
Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:
DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,
KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,
A NISAM GA NI TAKAO?
Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi
put čuo, a kad je nastavio:
MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,
MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,
ALI KAO DA JE NEKO STRAN.
Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.
SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.
Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:
VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE
SVE ČEŠĆE MI SE ČINI
DA NISAM NIKAKAV OBLIK
VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM
KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -
PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU
ODLIVAM SE I DOLIVAM.
Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.
I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:
NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.
PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,
DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.
I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,
MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.
S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.
Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:
POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.
NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.
TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.
LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.
Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum...
Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...

...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"
Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...
S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:
JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.
Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."

Daco :)

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 07 Jun 2012, 21:46

predobro... :) svima po ruza :oo

PS ovo sam jutros u oko 4 citala :oo
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Dust
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 7268
Joined: 21 Dec 2011, 01:53
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Dust » 16 Jun 2012, 05:50

Jirži Kosinski: "Koraci", roman
- Odlomak -

Nije znala da sam u nju zaljubljen, premda smo dugo radili u istom uredu. Stolovi su nam bili u istoj sobi, a za ručkom sam u kantini često sedeo uz nju.

Prošlo je gotovo godinu dana otkako sam je prestao pozivati na večere ili u kazalište ili bilo kamo, jer moje pozive nikad nije prihvatala. Pokušao sam od kolega doznati štogod o njoj, ali su oni znali manje od mene. Nikad nisakim nije bila bliska. Jedan mi kolega reče kako je čuo da je već nekoliko godina rastavljena, i da njezino jedino dete živi negde na jugu, s ocem.

Počeo sam je pratiti. Jednu celu subotu prestajao sam skriven u kućnoj vreži, preko puta njezina stana. Tog poslepodneva izašla je i vratila se negde oko sedam. Pre osam ponovo je izašla i odšetala prema glavnoj ulici. Sledio sam je do trga, gde je dozvala taksi. Vratio sam se u svoju osmatračnicu.

Stojeći u plitkoj vreži s druge strane ulice, čekao sam dok kiša što je sipila nije počela levati, namačući mi kaput. Nakon ponoći jedan se taksi zaustavio ispred njezine kuće; izašla je sama.
Razmišljao sam o svojoj opsednutosti i besmislenosti uhođenjem kojim je urodila. Kako nisam imao izgleda da joj postanem ljubavnik, odučih da stvorim indirektnu vezu uz pomoć koje bih više saznao o njoj. Potražio sam prijatelja koji bi se, kako sam pretpostavljao, uspeo upoznati sa njom, pa mu se poverih. Prijatelj pristane na poduhvat i smesta prionusmo smišljati kako da ga izvedemo.

Počeće tako što će uspostaviti poslovne veze između fabrike u kojoj radi i fabrike moga poslodavca. Tada će se raspitivati o proizvodima s kojima je radilo odelenje u kojem je ona bila zaposlena. Za dva dana me je obavestio da je za sutradan ugovorio poslovni sastanak, te će pregovarati verovatno direktno sa njom.

Kada sam ga video kako ulazi u naš ured, ukočio sam se, ali on, niti me pogledavši, priđe u šefov odel. Tada začuh kako razgovara sa njom.

Tog poslepodneva mi je javio da sve teče glatko, i da je ugovoren idući sastanak. Nakon tog drugog viđenja prihvatila je njegov poziv na večeru.

Za nedelju dana postala je njegova ljubavnica. Opisao ju je kao odanu i spremnu da za njega učini sve; slepo ga je slušala, i, ako sam spreman da je imam, on mi to može udesiti. Dodao je kako je već zahtevao da se poda drugome, i tako dokaže koliko mu je odana i koliko ga voli. Uverio ju je da nikad neće doznati ko je taj drugi, jer će joj oči biti svezane. Isprva se zgažavala i dokazivala da je ponižava i vređa. Kasnije je pristala.

Iduće sam se večeri odvezao taksijem do njegovog stana, stigao sam prerano, pa sam morao prošetati polagano susedstvom. Naposletku sam pritajena daha stao na njegova vrata, te osluhnuo. Ništa se nije čulo. Pozvonio sam; vrata se otvoriše i moj mi prijatelj mahnu da uđem.
Sredinu spavaće sobe prekrivao je beli, okrugli vuneni sag. Svetlo prigušeno senilom osvetljavalo je golu ženu na njemu, preko očiju i do polovine lica povezanu crnim, širokim povezom. Moj prijatelj kleče uz nju, milujući je. Dao mi je znak da priđem. Iz gramofona dopirala je melanholična balada. Devojka je ležala mirno, kao da i ni ne sluti da je u sobi i neko treći.
Posmatrao sam kako prstima lagano dodiruje njenu kožu. Podigla se napola k njemu, tražeći ga rukama, a on joj nešto šapne. Pala je natrag na sag odbojno odvrativši od njega lice, sklupčala se i prekrižila ruke kao da se štiti. Oklevao sam.

Strpljivo je produžio s milovanjem. Tetive na njenom vratu su se opustile, prsti rastvorili, ali telom nije odavala da popušta. Prijatelj usta, i pokupivši usput svoj kućni ogrtač, pođe k vratima. Čuo sam kako je upalio televizor u knjižnici.

Podsetivši se da ne smem progovoriti, zurio sam u njenu razbarušenu kosu, skladni zaobljena bedra, puna, zaokužena ramena. Bio sam svestan da za nju nisam drugo do hir čoveka kojeg voli, ništa do nastavak njegovog tela, njegovog dodira, njegove ljubavi, njegovog užitka. Dok sam ovako stajao nad njom, osetih kako u meni raste želja, ali je svest o mojoj ulozi nadvladala strah da je imam. Kako bih to suzbio, počeo sam prizivati u pamet sve one slike koje su me u uredu tako često uzbuđivale: njezin pazuh na čas otkriven u izrezu bluze bez rukava, pokret bokova zarobljenih u suknji.

Primakao sam se; nije popuštala, ali se nije odmakla. Počeh joj doticati usnice, kosu, dojke, trbuh, milujući je dok nije zastenjala i podigla ruke, što se moglo protumačiti i odbijanjem i preklinjanjem. Uzjahao sam da je uzmem, sklopljenih očiju da ne vidim njezinu golotinju, licem dotičući gladak povez.

Naglo sam ušao; nije se opirala. Najpre plaho a potom raspaljeno obuhvatila me rukama, pritisla mi lice na dojke. Rasuta kosa raširila se oko glave, telo napelo u grču, usne rastavljenje u nemom iznenađenju. Tela nam zadrhtaše; skliznuo sam na stranu uz nju.

Ležala je ukočeno, ruku pobožno prekrštenih na prsima kao svetica na srednjovekovnoj slici.
Gledam te nekim drugim ocima
upravo onako kako ne treba...
I ne shvatam sta mi se desava
nedostaje mi rec koja resava
u tebi je neka tajna ostala
k'o muzika starih majstora

User avatar
nezaboravna
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3716
Joined: 07 Dec 2011, 11:55
Location: tebi u srcu
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by nezaboravna » 26 Jun 2012, 08:19

Kako ne vodjeh obaj pdf prije ,tako lijepih prica se mote procitat,divno svaka cast ko je ovo otvorio. :cool :cool :aplauz :aplauz
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: medvjed23 and 14 guests