Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Vjetar]

Ovo isto kao ja na temi Jezik - geneza

[ina]

Aleksa me gleda. Sjedi i gleda. Ne progovara. Žar cigarete mu je zahvatio filter. Ipak, on je prinosi ustima i žedno povlači taj posljednji dim kao da će mu biti zadnji kojeg će u životu povući. Zatim je gasi.
– Imaš li ti Discovery? – upita kao da nastavlja neki razgovor odranije.
– Nemam – rekoh. – Ne gledam televiziju. Samo se nasikiram.
– Zato te pitam imaš li Discovery – počinje da me ubjeđuje, a nisam bio siguran u šta niti zašto.
– Nemam – ponovio sam tresući glavom.
– Trebaš sebi nabaviti. Da vidiš jest dobro – reče i nasmiješi se.
– Imam internet. Imam torente, šta će mi Discovery? – odgovorio sam pomalo odvratno. – Na YouTubeu imaš sve emisije sa Discoveryija.
– Jesi li kad gledao Discovery na YouTubeu?
– Nisam, ali mogu kad god hoću.
– Eto vidiš, to ti je ono isto kad lovac sebi kaže zec je u šumi, odoh ja vatru naložiti.
– Ne ide tako poslovica – ispravio sam ga.
– Ma koga boli kurac kako ide poslovica. Znaš na šta mislim. Imaš, k'o da ga nemaš, a sebi govoriš da imaš.
– Dobro – rekoh i učinih pokret rukom kao da motam neku nevidljivu strunu oko ručnog zgloba. Čudan je to pokret. Kao da pokušavamo premotati stvarnost unaprijed. Nestrpljivi smo, pa premotavamo, kao da je život film na VHS kaseti. – Šta sa Discoveryijem? Pređi na stvar.
– Nisam završio ovo o lovcu – reče on kao da me želi namjerno provocirati. – Imaš na internetu sve te emisije, ali ih nikad ne gledaš. Nećeš sebi nikad pustiti Discovery emisiju na laptopu ili kompjuteru. Ali, ovako kad naleti na TV-u, nije ti mrsko ni odgledati, pa i zaspati uz nju. Zato te pitam.
Klimao sam ubrzano glavom. Shvatio sam njegovu poantu još od samog početka, ali ga nisam htio prekidati. U pušionici smo bili samo on i ja. Zapravo to nije bila pušionica. Na vratima je bio jasno istaknut znak o zabrani pušenja. Bila je to prostorija za posjete. Ali eto, kod nas se sve može, pa zašto ne i to: desetak metara od tebe se žene porađaju, a ti sjediš i dumanaš. Uz blagoslov dežurnog doktora i dežurne sestre, da napomenem. Nije čudo što smo svi u ovom gradu ovakvi kakvi smo.
– Daj mi cigaru – rekao sam mu od nervoze kad je završio svoje pripovijedanje. On mi pruži kutiju.
– Jesi l' spav'o? – upita me dok sam palio cigaretu.
– Tri sata samo – rekao sam i vratio mu kutiju. On je spremi u svoj džep, pa je ponovo izvadi da i sam zapali još jednu.
– Kol'ko će još biti? – namršti se Aleksa značajno i povuče dim.
Pogledao sam ga zbunjeno. Uvijek je bio pomalo nedorečen, ali mi se u tom trenutku činilo kao da je dosegao neki do tada neviđeni nivo pogubljenosti.
– Kol'ko će biti još čega, Aleksa? Nemam pojma šta me pitaš.
– Azra. Kol'ko će još bit ovdje? Kol'ko dugo?
– Nemam pojma. Dok se ne porodi valjda. Otkud znam?
Šutjeli smo. Plavi smrdljivi dim se motao oko naših glava i još više umrtvljivao naše moždane ćelije. Bili smo hipnotizirani brigom i nikotinom… i nestrpljenjem… i dosadom. Zapravo, čitava situacija nas je pomalo uspavljivala. Radijator ispod prozora je gorio kao da je pripojen na zemljino jezgro.
Nisam bio pušač, ali sam morao nečim da zabavim samoga sebe. Da utišam glas u glavi koji bez pauze nameće najstrašnije misli. A, i kad uspijem da ga malo umirim, onda ono crnilo koje se nalazi u predjelu prsa počinje lagano spuštati prema želudcu. Pa ga stišće i pritišće dok ne izazove toliku muku i nervozu da refleksivno skočim iz stolice i počnem hodati po sobi.
To se sada nije desilo jer sam imao cigaretu u ustima. Deset godina pušač, tri godine evo bez ijedne cigarete, i sad zapalio. Osjetio sam da sam ponovo u igri. Neće ostati na ovoj jednoj, to sam već znao. Još sad kad dijete dođe… kud neću imati para za dijete, kud neću ni za cigarete. Ne znam šta je gore.
– Uglavnom, Discovery ti na engleskom znači otkriće – nastavi Aleksa kao da nije bilo prekida u njegovom pripovijedanja.
– Zajebavaš me? – rekao sam sarkastično, što je on ignorirao.
– Ja, većinom, gledam one emisije o životinjama u divljini. Znaš li zašto? – pitanje mu je bilo toliko bezazleno da sam ostao na trenutak bez teksta.
– Otkud ja znam! Jer voliš životinje – pokušao sam pogoditi razlog.
– Ne – odmahnu on cigaretom, pa se predomisli. – Dobro, i to. Ali, uglavnom zbog tog otkrivanja. Zato se i zove kanal Discovery.
– Kakvog otkrivanja?
– Svih vrsta otkrivanja – reče on i namjesti se u stolicu kao da će nešto poduže objašnjavati. – Ali, kad gledaš te životinje, ti zapravo otkriješ naše ponašanje. Životinje nemaju filter; jezik u koji zamotaju svoje namjere. One žive bez ustručavanja, a ne k'o mi. U životinjskom svijetu nema filozofa da nešto raspravljaju, nema laganja, nema tračanja, samo postoji ono što učine. To je jedino što je bitno. Nema nesporazuma. Tako je kako je.
Gledao sam ga nestrpljivo i čekao da završi svoju misao.
– I šta sad? Trebamo i mi tako k'o životinje? Šta pričaš?
– Ma, ne! Hoću da kažem kako je to suština svega onoga što mi zamotamo u naše pričanje i pisanje. Sve se svodi na to šta na kraju bude, a ne šta se govori i piše – pokušao je objasniti, ali mu je smisao izmicao, pa je očima lutao po sobi kao da gleda kuda je nestao.
– Razumijem – klimnuo sam glavom.
– Je l' stvarno razumiješ šta hoću da kažem? – pitao me je.
– Razumijem. Što te ne bih razumio? Nisi ti toliko dubok da te ne mogu upratiti – rekoh i povukoh dim. – Sve što radimo jedni drugima je na kraju isto što životinje u divljini rade, samo što mi to zamotamo u riječi.
– Bravo. Jezikom sve svoje radnje odlažemo, odlažemo dok u jednom trenutku više ne možemo odložiti, pa sve pukne i ode u vražju mater – mahao je rukama kao da želi dočarati kako bi to što je rekao izgledalo u fizičkom svijetu. – Gledamo žena i ja neki dan tako one lavove. Ženke se okupe oko tek ubijene gazele i jedu. Kad ono, eto ti ide mužjak. Sve se one sklanjaju osim one jedne koja ga nije vidjela. On joj priđe i zubima za vrat. Ona skoči k'o da je đavola vidjela i pobjegne kako bi on mogao jesti. Jede on tako. Polako. Mezi, što bi se reklo, a one stoje sa strane i čekaju. Završi on i okrene se, i tek onda lavice nastave da jedu. To su ti original ovi naši krkani koji, kad vide da ne mogu nekoj ženi intelektualno parirati, izlaz samo vide u fizičkoj snazi. Znaš oni što kažu neka muškarac i žena počnu kopati kanal, pa da vidimo pravu ravnopravnost ili neki sličan idiotizam.
– Vidim puno si razmišljao o tim lavovima – rekao sam pomalo iznenađen ovom njegovom analogijom.
– Moraš. Dođe samo. Otkrivaš dok gledaš. Svaka ta životinja i svako ponašanje je isto kao i kod ljudi, samo moraš otkriti šta je u pitanju – objasnio je. – U nekim su stvarima čak i napredniji od nas. Ima ova jedna vrsta majmuna, zovu se bonobo majmuni, kod kojih su naučnici otkrili da tresu glavom kada nešto ne žele ili kad im nešto ne odgovara. To sāmo po sebi nije čudno, ali je čudno koliko se to poštuje kod majmuna. Prilazi jedan muški majmun ženki da se pare. Sezona im je, pa idu redom jedni s drugima. Uglavnom, on joj prilazi s tom namjerom, a ona trese glavom. On zastane, gleda u nju neko vrijeme, ona i dalje trese glavom, on se okrene i ode. A, kod nas ljudī imaš manijake koji ne mogu prihvati kad ga neka žena odbije, pa je počne spopadati, vrijeđati, pa i napastvovati jer nije po njegovom. Čak i majmuni znaju da „ne“ znači „ne“, a ovim našim manijacima to moraš objašnjavati po hiljadu puta i opet neće shvatiti.
Napravio je malu pauzu i povukao dim cigarete. Zatim ju je ugasio u pepeljari i nasmijano nastavio:
– A političari naši, isti oni gepardi kad napadaju krda gnuova. Čim vide da su ujedinjeni, isto miševi se povuku u travu. Ne miču. Ali, druže, ako te vide da si se sām izložio, poderu te k'o novine.
– E, to si ga ubo majstorski – nasmijah se ja i također ugasi cigaretu.
Pogledao sam prema vratima. Bila su napola odškrinuta, ali u hodniku se još uvijek niko nije pojavljivao. I Aleksa se nage ne bi li ugledao koga. Ni sām nisam bio siguran ko je od nas dvojice bio nervozniji. On sa svojom potrebom da blebeće o životinjama i, kako sam kaže, otkriva tamo neke sličnosti i paralele sa ljudima, ili ja koji sam prekršio svoju trogodišnju zakletvu da neću cigaretu zapaliti. Sad sam ponovo na nuli.
– Jesi li sebe otkrio? – pitao sam ga kako bih prekinuo tišinu.
– Molim?
– Vidim da si dosta razmišljao o tom otkrivanju. Kako te životinje podsjećaju na ljude oko tebe i sve to… Ima li neka da liči na tebe? Neka s kojom se ti poistovjećuješ?
– Pa, znaš šta – reče i jedva primjetno se nasmiješi – neki dan baš naletim na jednu emisiju o pticama, i počnem razmišljati o tome.
– Koje ptice? – pitao sam.
– Neke, nemam pojma. Ptica… obična neka – pokušao je objasniti. – Kad kažem riječ ptica, pa ono što vidiš prvo u glavi. E, takva ptica.
– Dobro – klimnuo sam glavom. – Šta s nje?
– Sjedimo žena i ja i gledamo kako se jato tih ptica priprema za odlazak na jug. Jesen stiže, a one kao nervozne pred taj daleki put. Mislim… to naprave tako ovi što snimaju i montiraju emisiju da izgleda dramatično, razumijem ja to. Uglavnom, dođe taj dan i sve one krenu prema jugu, osim dvije ptice koje ostanu tu gdje jesu. I sad to valjda ovima koji snimaju emisiju bilo interesantnije nego pratiti ptice koje lete prema jugu. Ostanu oni tu i čitavu zimu snimaju te dvije ptice kako se muče i jedva preživljavaju, a narator objašnjava kako je to zbog moždane mane koja ih sprječava da poslušaju svoj instinkt i da jednostavno odlete prema jugu kad i sve ostale ptice. Rode se tako. To je genetska anomalija koja ih veže za prostor gdje su rođeni bez obzira koliko loši uslovi za opstanak bili. Uglavnom, okrenem se ja ženi i kažem: „Evo nas. Original. Udareni u mozak. Svi odoše, samo mi ostajemo gdje jesmo.“
– Ko je otac? – iznenada nas prekinu glas dežurne sestre, koja se poput duha pojavi na vratima. Aleksa i ja ustadosmo bez riječi. – Čestitam, dobili ste malog dječaka. Dugo je trajalo, ali nije bilo nikakvih komplikacija. Možete doći da vidite – reče sestra i nestade jednako brzo i neupadljivo kao što dođe.
Obojica smo drhtali. Zagrlili smo se i čvrsto se stisnuli jedan uz drugog.
– Kažem ti ja, sve će biti dobro – reče Aleksa, ne bi li me smirio. – Idemo, šta čekaš?
Htio sam da krenem, ali me noge nisu slušale. Kao da su odjednom bile zabetonirane u neku nevidljivu masu, s mjesta se nisam mogao pomaknuti. Aleksina bezazlena priča o glupom Discoveryju i njegovim analizama mi se poče motati po glavi. Kao opomena.
Okrenuo sam se Aleksi:
– Šta je bilo na kraju s ptica?
– Nemam pojma. Zaspao sam prije nego što je završilo.


Isti autor. Ne znam zasto sam bila uvjerena da je od naseg forumasa medjeda Kako god.. Covjek odlicno pise. Nezagusljivo.

[dadojović]

"Elegantni je muškarac izašao iz limuzine, puši englesku cigaretu. Gleda djevojku s velikim šeširom i zlatnim salonkama. Polako joj prilazi. Vidi se da je uplašen. U prvi čas joj se ne smiješi. Najprije joj nudi cigaretu. Ruka mu se trese. Tu je razlika u rasi, On nije bijelac, mora to prevladati, zato dršće. Ona mu kaže da ne puši, ne hvala. Ne kaže ništa drugo, ne kaže pustite me na miru. Zatim se on manje boji. Kaže joj kako misli da sanja. Ona ne odgovara. Nema potrebe da odgovori, što bi odgovorila? Čeka. Zatim je on pita: pa odakle dolazite? Ona kaže da je kćerka učiteljice na djevojačkoj školi u Sadecu. On razmišlja i zatim kaže da je čuo za tu gospođu, njezinu majku, i za nezgodu s onim zemljištem koje su joj vlasti iznajmile u Kambodži, ako se ne vara, to je to, zar ne? Da, to je to.
On ponavlja da je posve iznimno što je vidi na toj skeli. Tako rano izjutra, djevojku lijepu poput nje, ne možete zamisliti, to je tako neočekivano, bijela djevojka u domorodačkom autobusu."

Marguerite DURAS: LJUBAVNIK

[uvijek_kontra]

I tako.

[greeneyes]

"Uvek je bolje TAMO nego OVDE i uvek je lepše ONO nego OVO. Nemamo sreće sa onim što imamo i što jesmo. Našu sreću uživaju drugi a da to možda i ne znaju"

[dadojović]

"Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati."
Gabriel Garcia Marques

[spacebound]

Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."
Herman Hese

Najezim se na sam pomen Hessea i Stepskog vuka. Sjetim se agonije u kojoj sam citala, tada mi sasvim nerazumljivu, nezanimljivu i predosadnu knjigu. A morala sam je citati. Lektira. Da li je to bio 2. ili 3. srednje, ne sjecam se tacno. Mislim da nas prerano opterete knjigama preozbiljnim za nase godine. I tako u mnogima stvore averziju prema remek djelima svjetske knjizevnosti. Nikad vise nista njegovo nisam procitala l, niti mislim da cu.

[dadojović]

Stepski vuk je, dakle, imao dvije prirode, čovječju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni rijetko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičije, riblje ili zmijsko, ne osjećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovjek i lisica ili čovjek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažući jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su dotjerali daleko i kojima zavide prije su postigli uspjeh lisica i majmun negoli sam čovjek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovjek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živio samo da bi onom drugom nanio bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak."
Herman Hese

Najezim se na sam pomen Hessea i Stepskog vuka. Sjetim se agonije u kojoj sam citala, tada mi sasvim nerazumljivu, nezanimljivu i predosadnu knjigu. A morala sam je citati. Lektira. Da li je to bio 2. ili 3. srednje, ne sjecam se tacno. Mislim da nas prerano opterete knjigama preozbiljnim za nase godine. I tako u mnogima stvore averziju prema remek djelima svjetske knjizevnosti. Nikad vise nista njegovo nisam procitala l, niti mislim da cu.

Istina.
Klasici su, u najvećoj mjeri, preteški za osobe školske dobi. Trebalo bi u lektire uvrstiti ležernije naslove, kako bi mlade potakli na čitanje i stvorili im naviku čitanja.

[Socrates]

Zavisi to i od načina pisanja. Neke knjige su tako univerzalno napisane da može i tinejdžer da ih čita, i da stvori određeno mišljenje o pročitanom. A onda tinejdžer postane čovjek, ponovo pročita istu knjigu, i izlazi sa proširenim emotivnim ulogom u knjigu.

Onda čovjek postane penzioner, ponovo pročita istu knjigu, i otvara mu se neki treći svijet razumijevanja procitanog.

Neke knjige jednostavno nisu napisane tako da sve generacije mogu da ih citaju. Stepski Vuk sigurno nije pristupacna za tinejdžere. Prvi put je treba citati tek kasnije. Oko tridesete.

Nevezano za to, vidim gore Marquesov citat i sjetih se da sam negdje čitao kako je pisao Sto Godina Samoće. Zatvorio se u sobu 18 mjeseci i svaki dan samo pisao. Za sve to vrijeme, zahtjevao je od supruge da mu bude bukvalno služavka. Nije bio u ovom svijetu 18 mjeseci.

Vrijedilo je, ali ne znam kako se ona osjećala sve to vrijeme. Rijetko koja knjiga te tako pukne. Nijedna druga njegova knjiga ne može ni blizu onome sto je iz sebe izbacio u Sto Godina Samoće.

[ina]

Tvoja detaljnija (nesvakodnevna) segledavanja svega.. I jesu ono sto inace covjeka tjeraju da te prate i dalje.

I glede ti (Socrates) recenog..
Mislim da zavisi i od ljubavi prema gladezu citanja. I generalnoj pripadnosti dimenziji slova.

[Chloe]

"Srećan je onaj ko ume da voli
Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa a da je voleti sve, da je sposobnost da osećamo ono što daje vrednost i lepotu našem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseća; bilo je bolesnika punih volje za životom koju su negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za svoja osećanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruža radost onome ko je poseduje, već onom ko ume da je voli i da joj se divi.

Ima različitih osećanja, ali to je samo privid, u suštini, ona su sva - jedno. I volja je, na primer, jedno od njih. Ali za mene je i to ljubav. Sreća je ljubav, samo ljubav. Srećan je ko ume da voli. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalazi svoje biće i svoj život. Srećan je, dakle, samo onaj ko ume da voli. Ali voleti i želeti nije isto. Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da poseduje, želi samo da voli. Zato je bio srećan filozof koji je ljubav prema svetu negovao u svojim mislima i na taj način uvek nešto novo saznavao. Ali ja nisam bio filozof."

Hermann Hesse - Srećan je onaj ko ume da voli

[Hurija]

[ina]

Puno joj je grlo smijeha, ima ga napretek, visi joj s usana, presipa se, zvoni njime kao na uzbunu protiv zle volje. Ništa joj ne može ni kratak trenutak tuge, tanka sjenka što brzo prolazi, nema na čemu da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava, nema ožiljaka, ne misli šta joj je život dao, a šta oduzeo, ne razmišlja da li ima razloga za veselost: vesela je. To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga što ga ima, već što ga krije.
Smijeh joj ne traži razlog izvan sebe, on u njoj vri, i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, čist, ne opominje, ne upozorava, nije opterećen ruganjem, ni željom da se čuje, ni prazninom, ima svoju boju i zvuk, i širinu i neki naročiti smisao, liči pomalo na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene nezlobive vedrine u lakoću što oslobađa.
Ali, treba zaslužiti taj smijeh, to je njen poklon onima koje voli, ne zato što ga ona ne cijeni, već što se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se od tog ne iscrpljuje, postaje još puniji, nalazi odjeka.
Meša Selimović, Tišine

[ina]

Ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, svaka je neispitana, neponovljiva, zato je u životu avantura pravilo, a ne izuzetak, jer je putovanje kroz neispitane predjele, koje niko poslije nas ne može ponoviti, sve se staze potiru, uvijek nanovo se stvara nova konfiguracija, uvijek se ukazuje drugi pejzaž, druga klima, za svakog posebno. Zato moram da budem svoj vlastiti vodič, prvi i posljednji putnik na putu kojim samo ja mogu proći. Lako ću pregaziti opasne bujice ne gazeći ni do članaka, ili ću se udaviti u smiješnom potočiću, kao niko. Ali ne mogu da čekam, ne mogu da stojim, i sve ću vidjeti tek kad se desi.
Meša Selimović, Tišine

[ina]

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

[NoiR]

Kad sam je prvi put video, sat mi je stao!

[Shadow]

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.

[spacebound]

"...Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.Ona te proganja zato što bježiš od nje.Ne moraš bježati,ne moraš je se bojati.Moraš voljeti...Dakle voli patnju,nemoj joj se odupirati,nemoj bježati od nje.Osjeti kako je ona u dubini slatka,predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom.Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.Patnja nije patnja i smrt nije smrt ako ih ti ne učiniš time..." Herman Hesse

[Shadow]

Sakrij me.
U mirisu letne oluje
Bljesku munje i
Slutnji zudnje;

Cuvaj me u snovima
Nanizanim u nocima
Krhkim od samoce.

Sakrij me.
U secanju na ukradene
Poljupce od kise
U ocekivanju svitanja.

Sakrij me.
U prekrsenim obecanjima
U uzdahu sto se otima
Samotnim satima.

Sakrij me.
U pricu sto ima sretan kraj.
Sakrij me u zagrljaj,

- Samo ljubav mi ne sakrivaj.

original.jpg

[uvijek_kontra]

Sakrij me.
U mirisu letne oluje
Bljesku munje i
Slutnji zudnje;

Cuvaj me u snovima
Nanizanim u nocima
Krhkim od samoce.

Sakrij me.
U secanju na ukradene
Poljupce od kise
U ocekivanju svitanja.

Sakrij me.
U prekrsenim obecanjima
U uzdahu sto se otima
Samotnim satima.

Sakrij me.
U pricu sto ima sretan kraj.
Sakrij me u zagrljaj,

- Samo ljubav mi ne sakrivaj.

original.jpg

Wau..