Nesto moje

[novembar]

Sretan Ti Rodjendan, Sine

Sine, evo godina vec prosla je,
ti si sada godinu dana stariji od one.
Ovu noc nikada zaboraviti necu,
sine, zelim ti 100 godina srecu.

Taj trenutak ti nikada opisati necu moci
Koliko je bilo radosti u moje oci,
da vidim to svoje zlato sto sam nosila u sebi
da te pomilujem i vidim ti oci.

Ne znam da li je sretnije majke od mene bilo
kada te je doktor meni donio u krilo.
Radost je iz mene blistala,
toliko sam te tog trena zavolila.

Umiljato moje bice malo
toliko si mi do srca stalo,
ne moze te niko zamjeniti zlato moje,
volim te vise od majke svoje.

Radost si srcu mom i oca svog,
toliko te oboje bas volimo
na ovaj dan ti zelim svu srecu svijeta
da nam s'radoscu docekas jos mnogo, mnogo ljeta.

[novembar]

Djete Iz Bosne

Sama sjedim u uglu sobe,
oko mene okrece se sve,
cekam da nekud podjem-
ali gdje? Ali gdje?

Stali smo svi zbujeni,
Bosnu drugi su uzeli,
nisam ni uspjela suzu kanuti,
a vec smo krenuli, povratku se nismo nadali.

U meni sve srusilo se,
kada sam dosla u novi grad,
svi mi redom govore-
vrati se u Bosni sad!
Ne trebas nam!

Suze i suze sam prolila,
za povratak sam molila,
ali niko me slusao nije-
nije vise kao prije.

Drugi mi se mogu ismijavati,
na pravdi Boga kaznjavati,
ali niko nikad znati nece,
koliko me boli to sto smo daleko.

Znam, kisa padat ce,
snijeg ce prekriti tragove,
a niko nece znati-
da sam djete iz Bosne.

[novembar]

Reci Sinu

Reci sinu neka zna da postojim ja,
da me vjetar odnio daleko -
da mu ne trebam reko mi je neko.

Ne dostaje mi, reci mu
Reci neka zna,
da ga volim zi dna duse ko' Boga jednoga.

Vidjet cu ga jednog dana,
kad 18 bude mu,
reci sinu neka zna -
da ga osim tebe volim i ja.

[novembar]

Odlazi

Radi sada sve sto zelis
meni to vazno nije
prebolila sam te
trebale su mi godine dvije.

Okrecem ti sada ledja
necu da ni pogledam
nekad me je tvoj pogled bolio
a sad mi nimalo ne smeta.

Pricas da sam te ranila
unistila tvoj svijet
a sta si ti meni ucinio
sad moram iz pocetka sve.

Ako treba opet rodit cu se,
samo idi iz zivota mog,
odlazi da ti vidim ledja,
jer od danas nisi vise moj.

[novembar]

Sa Mnom il' S'njim

Ili sa mnom ili s'njim,
odluci se sta ces ti,
ili sa mnom ili s'njim,
hajde, hajde reci mi.

Ja te volim, moras znati,
on ti nece nista dati,
ja ti dajem srce svoje,
dodji meni sunce moje.

Ne mozes s'obojicom
ili ja ili on -
odluci se mala ti,
hajde, hajde reci mi.

[novembar]

Bez Tebe

Prije nego sto ode, rekla si mi:
Mozes me naci na starom mjestu,
tamo gdje leze svi.

Nedostajes mi a plakati ne mogu
dusa mi je puna boli i sna.
Ne spavam, jer se nadam povratku tvom
a davno si vec ukopana.

Gledam kroz prozor svoj,
ledenice su oblile sve!
Ja i dalje cekam, znam...
doci ces, ali nema te.

Suze ronim iz dana u dan
a znam da te vratiti ne mogu,
ko zna, mozda ti moja suza tesko padne
ali isplakati se moram.

Duboko u sebi vristim na glas
a tisinu u sobi cujem i ja
toliko mi nedostajes seko moja,
bez tebe ko da ne zivim ni ja.

[Krokodil Behko]

pa ti si poetesa !!


uuuh... a morem li ja pisati stiheve na ovoj temishki ??
Jes da nisam talenatovan al pokusacu i dat cu sve od sebe ... :bubnjar

[novembar]

Naravno, samo ti. Izvoli.

[Krokodil Behko]

.....

[novembar]

VOLIŠ JE VIŠE OD MENE,
PRUŽAŠ JOJ NOĆNE SJENE,
PRATIŠ SVAKI KORAK NJEN,
TI SI U NjU ZALjUBLjEN.

MILUJEŠ JOJ KOSE PLAVE,
MISLIŠ DA JE JEDINA ZA TE,
NA KOLjENA JOJ PADAŠ ČESTO,
ZA DRUGU, TVOJE SRCE NEMA MJESTO.

UKRALA TI JE SNOVE
ZAMIŠLjAŠ DA TE ONA ZOVE
SVAKE NOĆI PRIŽELjKUJEŠ
NjENO IME DOZIVKUJEŠ.

JEDVA ČEKAŠ DA SI S’NjOM
NA TEBI SE VIDI TO
DOZIVAŠ JE NOĆU, DANjU
MA, TI BI I UBIO BI ZA NjU.

[novembar]

TI DOBRO ZNAŠ DA NEMAM SREĆE
I ZNAŠ DA ME DRUGI IMATI NEĆE
ZATO ME ČEKAŠ VEĆ GODINE DVIJE
MOLIŠ BOGA DA SE VRATIM ŠTO PRIJE.

GODINE IDU A JA NE MARIM
ZNAM DOBRO SEBE DA PODJELIM
ČEKAM TEBE DA SE PROMJENIŠ
MOŽDA SVE ZA MENE ODBACIŠ.

STALI SU U REDU, SAMI ČEKAJU
A MOJE RUKE TEBI SE NADAJU
I KAD SKLOPIM OČI TEBE SANjAJU
MORAM TE IMATI JER OVAKO POLUDJET ĆU.

GODINE IDU JA NE ŽALIM
VOLIM I JA MALO DA PROMJENIM
AL JOŠ TE ČEKAM PA MAKAR I U SNU
JER ZNAM DA ĆEŠ ME ČEKATI BAR TU.

[novembar]

DOK SI DALEKO OD MENE,
JA POMISLIM NA TEBE.
DALI SI USAMLjEN?
DALI SI OK!?

USAMLjENO SE OSJEĆAM,
TREBA MI ZAGRLjAJ.
KO ZNA GDJE SI, NEMA TE.
MOŽDA SI I TI USAMLjEN!?

USAMLjENO SRCE STOJI,
OVE DANE UZALUDNO BROJI
KO ZNA S’KIM SI, NEMA TE.
MOŽDA SI I TI USAMLjEN!?

POŠALjI MI PORUKU,
NA FB STATUS OBJAVI,
DA ZNAM DA SI OK –
BAR SE TAKO JAVI.

[novembar]

nova nada


Sutra je novi dan..
Nova nada..
Novo ce sunce,
grijati tvoje lice..
Novi koraci,
odvesce te dalje..
Ostace rijeci..
Ostace tuge..
Ostacu i ja...
Tvoje rijeci,
da cujem i sakrijem..
Tvoje ruke,
da dodirujem..
Kao krila....
kao covjek,
poljupcima ih prekrijem..
Sutra je nas dan.
Sutra smo slobodni.
Zivoti nek proticu.
Sami smo....

[Ledena]

Otkad se nisam osjećala ovako, otkad nisam mislila ovako, ne sjećam se kad sam se smješkala ovako – ovako – zaljubljeno.

Samu sebe slušam i ne vjerujem. Zar je i to moguće, odavno se nisam tako osjećala, toliko leptirića po kožom mi se krije. Nit mogu jesti, nit mogu piti, nemam mira nigdje dugo, stalno ga tražim pogledom… Zaljubljena… samo bi od zraka živjela, što god pojedem muka mi je, kad sam u kući – sve me guši, samo mislim na jedno – da mi je izaći… jer tako postoji veća vjerojatnost da ćemo se negdje sresti. Kad nije tu stalno prevrćem po glavi sve moguće dijaloge, nešto što ću ga pitati, nešto što ga nikad neću pitati. Mašta, mašta, mašta radi sve u 16. ha ha ha



Znam da se i ja njemu sviđam… barem se nadam tako, on se ponaša tako – a i čula sam tako od neke druge osobe. A sad mi postoji još samo sumnja da su to možda samo moje iluzije, nade… j... ga takva sam… kad se desi nešto lijepo teško mi je vjerovati da se takvo što može dogoditi i meni. Meni! A baš sam prestala vjerovati u sve. U sebe, svoje sposobnosti, u ljubav, zaljubljivanje, ono nešto… prestala sam vjerovati u leptiriće, u osmjehe, šale, viceve – sve što je lijepo, jedinstveno i uvijek činilo mi se neponovljivo…



Da, prvi put sama sebi mogu priznati… Zaljubljena sam, nema šta.

Još da nisam ovoliko prokleto oprezna, da si barem mogu dopustiti da pogriješim. Ali postoji taj strah da ću opet ostati povrijeđena, preveslana, prevarena, u nečijem trokutu zarobljena, igrom slučaja … strah, strah, strah već koči moj smijeh, smijeh smijeh.



Ali opet smijem se čim se sjetim da bih ga mogla vidjeti i sutra… zaljubljena i zbog toga pomalo potresena.

[gejsha]

Znate li vi da čovjek treba nekoga? Nekoga za smijeh i suze. Za tugu i bol.Za danas i jučer.
Za sutra i za zauvijek.
Mi smo satkani od krvi i mesa,nas ne čini drvo i kamenje ,pa da možemo uvijek preko svega preći snažno i glasovito,ne osvrćući se na sve što se događa.
Postoje dani kada sve klizi niz brdo,kada sve odnosi rijeka koja teče munjevitom brzinom ,kada suze same kvase obraze ,sebično ne pitajući nas da li smiju.
Dođe vrijeme kada je svaki dan ledeni,januarski ili onaj sumorni ,kišni jesenji.
Kada propadamo gdje god zakoračimo stopalom i gazimo u sve dublje i dublje crne rupe.
Oko nas duva vjetar koji luđački lomi grane,oluja nas nosi sa sobom,i guta svojim oštrim čeljustima ,bezbroj puta zapadamo u provalije,u blatnjave lokve dok nas isti taj vjetar grubo šamara po obrazima i ostavlja modre tragove ispod naših očiju.
Ostavlja ružne podočnjake od onih neprospavanih noći koje provedemo kraj prozora nijemo posmatrajući kako zemlja žedno upija kišne kapljice.Tada slušamo kako psi negdje laju u daljini, gledamo krupni mjesec kako otkida komadiće svoje ljepote i darežljivo ih poklanja noćnim šetačima.Ali nama ne daje ništa,ni zrno,škrt je i tako dalek, da ga ne mogu ni zamoliti.
Tada ustajem umorno,slomljeno,dižem se na svoje noge,i svi mogu da mi s čela pročitaju koliko se tuge nagomilalo.
Ipak poslije kiše dođe sunce,koje nestašno izlazi iza brda,i želi svojim čarobnim zrakama oploditi svaki cvijet.Sija i daje život malenim pupoljcima,tada cvatu najljepši cvjetovi raznih boja,opojnih mirisa.Tada se osmijeh ocrtava na mome licu,mojoj sreći nema kraja ,želim skakutati i pjevati sa ptičicama na granama.Tada mogu rukama da dodirnem nebo ,da uhvatim oblake i sklonim ih ,jer zaklanjaju prelijepe sunčeve zrake.Tih dana je svaki dan proljeće,svaki miriše i vuče te vani da dijeliš svoju sreću s ljudima.
Ali i tada nam treba neko,ko će sa nama sve da podijeli.I one kiše da nam sklanja s lica,i onaj vjetar da zgužva i baci daleko.Da upije blatnjave lokve dodirom svojih dlanova,da svojim glasom otjera sve nevolje i sva zla,koja nas okružuju.I kada odnese sve to,i pokloni nam sunčani dan,i tada nam treba taj isti neko da podijelimo s njim taj djetinji smijeh.
Jer neće biti tako nevino sladak,nećemo uživati u njemu do beskonačnosti-ako smo sami.
Pa zar vi ne znate da čovjek treba nekoga?Nekoga za smijeh i suze.Nekoga ko prijateljem se zove.


(ovo sam pisala za neko takmičenje u trećem srednje,na temu "Svako je od nas toliko sam,da mora ponekad nasloniti ruku na nečije rame")

[Maja]

fino gejša

[Toruk Makto]

gejsha

[gejsha]

Hvala vam

[sann]

Ako odes..IDI....ostace mene dovoljno samoj sebi........a tebi srecan put i ponesi celog sebe...kada nisi sa mnom ne treba mi ni secanje na tebe..A snovi...eh kao da moram da sanjam...mesto tebe sanjacu ..travu,mrava..ma sanjacu bilo sta sto ne podseca na ljubav...Znam..ovako bih volela da bude....ali istina je druga...ako odes..ubice me tuga....

[sann]

Koliko treba vremena da se kupi sudbina? Koliko jos neispavanih noci, koliko tuznih i uplakanih zora? Koliko ce jos usne pijane od srece ljubiti tragove tvoje, na opustjelom peronu cekanja sto zivot se zove...