Ivo Andrić: Pro et contra

[Krokodil Behko]

Ništa novo.
Favorizirali su Andrića koji je bio uvijek blizu (svake) vlasti, a anatemisali Envera Čolakovića, zbog suprotnosti.
Braća Dizdra su svojevremeno tražili od Krleže da pomogne Enveru, a krleža je nakon ispitivanja situacije, rekao kako mu je potreban neko ko je blizu Tita.

Nakon toga, slali su primjerak Legende o Ali paši Rodoljubu Čolakoviću, s molbom da on pomogne (jer je bio blizu Tita), uz komentar "Pisac koji o Bosni piše mnogo bolje nego tvoj prijatelj Andrić".
Naravno, Rodoljub nije pomogao, pa čak mislim da je on sve to i udesio.

[carobnjak N]

Kad se prima Nobelova , onaj kojem se dodijeljuje ima cast da odabere sta ce svirati orkestar dok izlazi na binu.
Andric je trazio da to bude " kad ja podjoh na Benbasu" .

[dadojović]

Ostati ravnodušan prema knjizi, znači lakomisleno osiromašiti svoj život.

Ivo Andrić

[Rum]

Dugogodišnji novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga i svojedobno dopisnik iz Beograda Michael Martens, napisao je knjigu o Ivi Andriću koja će se uskoro pojaviti u prodaji. Knjiga ‘Ivo Andrić: U požaru svjetova’, već sad izaziva kontroverze jer se Martens bavi životom Ive Andrića i kao pisca, i kao diplomate, koji je bio jugoslavenski veleposlanik u Berlinu, u vrijeme Hitlerove Njemačke. Ali, još važnije – koliko je Andrićev opus utjecao na događanja na Balkanu dugo godina nakon njegove smrti, i kako je jedna njegova rečenica, nakon što je pogrešno protumačena, utjecala na zbivanja na ovim prostorima tijekom 90-ih.

Iako, kako kaže Martens, Andrić nije poznat u svijetu kao drugi nobelovci, poput Hemingwaya, Thomasa Manna, Jean Paul Sartrea ili primjerice Orhana Pamuka, za njegovu knjigu već su se zainteresirali izdavači za španjolsko i englesko govorno područje. Veliki intervju s Michaelom Martensom objavio je ovih dana beogradski ‘Nedeljnik’. U njemu je pisac najprije objasnio odakle interes za Andrića: “Prvi put sam za njega čuo 1991. ili 1992. od profesora povijesti u gimnaziji u Hamburgu. Andrić nije baš u lektiri učenicima srednjih škola u Njemačkoj, ali je profesor spomenuo roman ‘Na Drini ćuprija’ rekao da je to remekdjelo europske književnosti 20. stoljeća. Nikad nisam zaboravio njegovu preporuku jer sam volio tog profesora. Onda sam se 1995. kao mladi novinar preselio u Rusiju i naučio ruski, pa sam počeo proučavati ruske klasike. A kad sam 2002. stigao u Beograd, jedna od prvih stvari bila je da pročitam preporuku mog nastavnika. Pročitao sam ‘Na Drini ćuprija’ i shvatio da je moj učitelj bio u pravu. To je jedan od velikih europskih romana 20. stoljeća.”

Kako kaže Martens, razmišljao je o tome što Andrićev život čini toliko posebnim i zaključio je da je to upravo činjenica da je većina Nobelovaca živjela povučenim životom, dok je Andrić odigrao značajnu političku ulogu svojim poznanstvom s Gavrilom Principom koji će atentatom na Franza Ferdinanda promijeniti svjetsku povijest. No isto tako odigrao je važnu ulogu jer je bio veleposlanik Jugoslavije u Berlinu, susreo se s Hitlerom, preživio dva svjetska rata i vidio kako nastaju i kako se ruše velika carstva.

“Priča o Andrićevom životu je priča o Europi 20. stoljeća. Europa je počela gorjeti 1914. godine, a ta vatra nije ugašen a 1918. Mirovni sporazumi u Versaillesu i Trianonu u sebi su krili sjeme sljedećeg rata, na što nije upozoravao sam američki predsjednik Woodrow Wilson. Ispod sveg tog pepela tinjao je žar i čim su zapuhali neki novi vjetrovi, požar se ponovno rasplamsao. A Andrić je bio tu cijelo vrijeme – ne samo kao puki promatrač, već i kao dramatis personae – jedan od glavnih aktera”, smatra Martens.

Kad govori o ulozi Ive Andrića u organizaciji ‘Mlada Bosna’, kojoj je pripadao i Gavrilo Princip, autor biografske knjige smatra da se Andrić i Princip jesu poznavali, ali da nisu bili bliski prijatelji. “To bi moglo biti i zato jer je Princip bio dvije godine mlađi, a u tom uzrastu može biti dosta važno. Kao što znate ‘Mlada Bosna’, kako je kasnije nazivana, nije bila baš neka kruta organizacija, nego razvedeni pokret koji je odavao duh vremena kod mnogih mladih Južnih Slavena, a ne samo u Bosni. Andrić je bio dio tog vremena. Ujedinjenje Južnih Slavena bio je njegov životni politički ideal. Ideal koji je preživio sve političke prevrate i sve pukotine njegovog vremena. Kao mladić vidio je da je ujedinjenje Južnih Slavena jedina prilika da ljudi s ovih prostora uzmu sudbinu u svoje ruke i da izbjegnu sudbinu igračke velikih sila. Danas vidimo da je ta ideja propala, ali iz perspektive mlade osobe 1914. bio je to vrlo legitiman koncept. Ali on nije bio Raskoljnikov i nije mogao ubiti drugo ljudsko biće zbog svoje ideje”, govori Martens o Principovom i Andrićevom poznanstvu.

Nadalje, u knjizi je cijelo jedno poglavlje posvetio Andrićevoj rečenici iz pripovijetke ‘Pismo iz 1920.’, u kojoj njegov narator, liječnik Maks Levenfeld tvrdi da je ‘Bosna zemlja mržnje i straha’, pa bježi u Španjolsku, ali tamo pogiba u građanskom ratu. Martens kaže da je ova rečenica kasnije odigrala iznimno važnu ulogu u Clintonovoj odluci da pošalje NATO-ve avione na Srbiju 1999. godine, a da su ju pogrešno protumačili i još neki utjecajni političari.

“Usudio bih se reći da su te Andrićeve riječi vjerojatno najutjecajnije, najpogrešnije shvaćene, i riječi kojima se najviše manipuliralo ne samo iz Andrićevog opusa, već da su jedna od najpogrešnije shvaćenih rečenica u čitavoj povijesti književnosti. Baš iz tog razloga posvetio sam jedno cijelo poglavlje biografije toj rečenici i političkom utjecaju koji je ona imala i koji nastavlja imati.”

Martens dalje objašnjava: “Andrić ni na koji način ne sugerira da je da postoji neka posebna ‘bosanska mržnja’. Naprotiv. On pokazuje da je mržnja univerzalni fenomen čija žrtva može postati ljudsko biće jednako u Hercegovini kao i u Hamburgu, jednako u Bosni kao i u Aragonu (gdje pogiba glavni junak Maks Lefenfeld’). Pa opet, postoje dugi pasaži u Andrićevoj književnosti gdje mržnja u Bosni nije relativizirana aluzijama na njezinu sveprisutnost, na sveobuhvatnu ljudskost. Primjere za to nalazimo u ‘Gospođici’ u kojoj Andrićev narator tvrdi da postoji mržnja koja je jedinstvena za Sarajevo, koju su vjerske vođe vjekovima pothranjivali, a društveni uvjeti potencirali. Ako pogledate cjelokupna Andrićeva djela, a posebno njegove bilješke, jasno je da nije mislio da je mržnja neka posebna bosanska disciplina.”

Iz takve perspektive Martens je objasnio da je upravo pripovijetka ‘Pismo iz 1920.’ godine, kako kaže „poslužila brojnim političarima, znanstvenicima i novinarima da u raznim vremenima konstruiraju ‘svoju Bosnu’ – Bosnu koja im je u tom trenutku bila potrebna i zato je Andrićeva priča primjer instrumentalizacije književnosti, što nije njegova krivnja.“

Pisac Andrićeve biografije, inače rođeni Nijemac, prisjetio se i Rudolfa Scharpinga, bivšeg njemačkog ministra obrane u vladi Gerharda Schrödera sredinom 90-ih. Scharping je bio veliki zagovornik NATO-ve intervencije u Srbiji, a Martens o tome kaže: “On je 1999. objavio knjigu ‘Nećemo okrenuti glavu: Rat na Kosovu i Europa’. Scharping je bio radikalni zagovornik bombardiranja Srbije. Kako bi dramatizirao srpske zločine na Kosovu i pridobio javnost, tvrdio je da su srpske snage ubijale trudne Albanke, da su im rasporili trbuhe i pekli nerođenu djecu na roštilju. Nije se ustezao ni usporediti sprske zločine s Auschwitzom. Do danas to je najniže dno koje je dosegla njemačka postratna politička retorika. U istoj toj knjizi Scharping tvrdi da je čitao Andrića i koristi ‘Pismo iz 1920.’ da opravda bombardiranje Srbije tvrdnjom da na Balkanu ima toliko mržnje da NATO jednostavno mora intervenirati.”

Martens ide dalje i u svojoj knjizi se pozabavio i time kako je ova rečenica najzad došla i do tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona: “Ova iskrivljena interpretacija Andrićevog ‘Pisma iz 1920.’ najzad je stigla i do najmoćnijeg čovjeka na svijetu. Početkom 90-ih Clinton je pročitao ‘Balkanske duhove’ autora novinara Roberta D. Caplana. Knjiga je vrlo površna i krcata klišeima. kaplan je čak izmislio teoriju da nacizam vuče korijene dijelom i od Južnih Slavena “jer je Hitler živio u Beču, a to je blizu”. Usprkos ovakvim glupostima knjiga je bila vrlo utjecajna u SAD-u u to vrijeme. Pročitali su ju i Clinton i Hillary i bili su toliko impresionirani da je New York Times spekulirao hoće li čitanje te knjige utjecati na američku politiku prema Balkanu. A to se zapravo i dogodilo. Clinton je rekao svom ministru obrane Lesu Aspenu da mu je Caplanova knjiga otvorila oči za duboko ukorijenjene uzroke sukoba na Balkanu. A Caplanov najvažniji svjedok za ovu teoriju o drevnoj, navodno biološkoj mržnji na Balkanu bio je Ivo Andrić i njegovo ‘Pismo iz 1920. godine’.

Autor Andrićeve biografije detaljno je proučio i njemačke arhive iz doba Hitlerove vladavine i pronašao brojne bilješke koje su vodili Führerovi špijuni o životu jugoslavenskog veleposlanika. I sam Andrić je tvrdio da su mu godine provedene u Berlinu bile najteže u životu. Martens objašnjava: “Njegov glavni zadatak u Berlinu bio je da sačuva Jugoslaviju od rata. To je izgledalo moguće 1939. godine. Naravno, Andrića su špijunirali u Berlinu, a budući da Nijemci vole arhivirati, postoji mnogo tajnih izvještaja o njemu. Iz tih dokumenata vidljivo je da je Andrić davao sve od see da zadobije povjerenje Nijemaca. Službeno nastupajući kao diplomat govorio je o Hitleru i nacionalsocijalizmu u najvišim tonovima, posebno kad je znao da su u blizini skriveni mikrofoni. Ali njegovo hvaljenje Hitlera kao velikog lidera nije odražavalo njegove prave misli i osjećaje. Ono što je zaista mislio vidi se u njegovim privatnim bilješkama. Morao je voditi dvostruki život što je profesionalna deformacija svakog diplomate, a posebno je teško kad vam se dogodi da ste diplomat u Hitlerovom Berlinu ili Staljinovoj Moskvi.”

Iako se nikad nije susreo sa Staljinom, Ivo Andrić dobio je i od ovog diktatora pozivnicu na prvomajsku proslavu u Moskvu 1947. godine. Martens kaže da je ‘sudeći po članku koji je napisao o tom događaju vjerojatno bio u neposrednoj Staljinovoj blizini’. Bilo je to vrijeme kad su odnosi Staljina i Tita bili službeno i dalje dobri, pa je morao hvaliti Staljina u tom tekstu, ali to je vješto izbjegao opisujući samo ozarena lica Staljinovih obožavatelja.

Ipak, najzanimljiviji dio Andrićevog života je onaj u Berlinu kamo je na mandat došao u travnju 1939. godine. “Rezidencija mu je bila u luksuznom apartmanu na prvom katu vile gdje se također nalazilo veleposlanstvo Jugoslavije. Ali Andrić nije mario za luksuz. Iz perspektive jednog pisca, to su bile najmanje plodne godine njegovog života, jer su mu diplomatski zadaci oduzimali svu energiju i vrijeme. Da je Andrić bio uspješan kao diplomat, da je rat spriječen i da je ostao duže u Berlinu, tko zna, možda nikad ne bismo čuli za ijednog dobitnika Nobelove nagrade iz Jugoslavije. Ili bi ime tog nobelovca bilo Miroslav Krleža”, navodi Martens.

Još je i danas točka prijepora Andrićeva uloga u pristupanju Trojnom paktu i pregovorima koji su se tada vodili između Beograda i Berlina. Naime, kako kaže Martens, Andrić je bio izuzet iz tih pregovora zato jer su ga smatrali čovjekom Milana Stojadinovića koji je svrgnut 1939. godine: “Posrednik između kneza Pavla i Hitlera bio je novinar Danilo Gregorić i on je zaobišao Andrića, koji se tada smatrao poniženim jer nije bio pozvan na pregovore o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. No, kao diplomat 1941. se Andrić doista zalagao da Jugoslavija pristupi tom paktu ali ne zato jer je vjerovao u fašizam ili nacizam, nego zato jer je mislio da je to jedini način da se spriječi njemački napad na Jugoslaviju. To je bio standardni pristup na Balkanu, ne samo u Beogradu. Dolaženjem pod Hitlerovo krilo spasili biste se i Mussolinijeve ekspanzionističke Italije. I još važnije, postojala je nada da će Hitler prvo napasti Sovjetski Savez i tamo doživjeti poraz i da će Jugoslavija tako biti pošteđena.”

Neposredno pred invaziju Trećeg Reicha na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. Andrić je opozvan iz službe i to je smatrao, kako kaže Martens, svojim najvećim porazom u životu, ali i pružilo šansu da napiše svoja najvažnija djela. Stoga je i taj dio Andrićevog života bio predmet njegovog istraživanja. Kako kaže, ima jedan detalj koji je pročitao u knjizi ‘Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći Reich’, autora Dušana Glišovića.

“Od ožujka do kolovoza 1943. vlakovi za deportaciju sa skoro 50 000 Židova iz Soluna prelazili su preo Balkana prema Auschwitzu i Treblinki. Oni prolaze i kroz Beograd.Iz Prizrenske ulice, gdje tada stanuje, Andrić ima pogled na željezničku stanicu.Često gleda što se tamo događa, što se vidi i u njegovim bilježnicama… Svatko tko ovo zna neće moći pročitati pasus iz ‘Na Drini ćuprija’ ne mogu a da ne pomisle na ovo. To je opis Višegrada kojeg povezuje željeznica. Cijeli grad slavi. Ali nei Alihodža, muslimanski trgovac staromodnih pogleda i izgleda. On upozorava mladog trgovca koji je vrlo entuzijastičan:“Vozaj se ti, živ mi bio, vozaj kud god hoćeš, ama sve se bojim da će ti to vozanje jednog dana na nos udariti. Doći će vrijeme pa će te Švabo voziti i tamo gdje ti nije milo i gdje nikad pomislio nisi da ideš.”

Na pitanje kako je došlo do toga da Andrić ostane dobar i s novim komunističkim vlatima, Martens smatra da je to bio splet okolnosti i da je on trebao njima, kao i oni njemu. “Andrićeva pozicija u listopadu 1944. nije bila laka. Bio je lojalni diplomat monarhističke Jugoslavije, a i komunisti su znali za njegovu prošlost. S druge strane, tijekom njemačke okupacije on principijelno nije objavio ni retka. Nije potpisao ni antikomunistički pamflet koji su objavili Nijemci. To su sve znali komunisti. Osim toga, Andrić je cijelo vrijeme podržavao ideju Jugoslavije, a komunisti su bili jedina politička snaga koja je mogla garantirati novi jugoslavenski eksperiment. Komunistima je trebala jedna viđenije figura za njihovu kulturnu politiku, a Andriću je trebao izdavač za njegove romane.”

Na pitanje koliko je Andrić podoban za nacionalističko prepucavanje oko toga čiji je pisac, jer je rođen u Bosni kao Hrvat, a živio je i umro u Beogradu, Martens kaže da izvan ‘jugosfere’ nikome nije važno kome Andrić pripada. “Za mene kao biografa, sukob o njegovoj naklonosti nije potpuno irelevantan, ali je od sporednog značaja. Andrić je bio dijete hrvatskih roditelja iz Bosne, koje je podigla katolička hraniteljska porodica. On je smjestio većinu svojih najvećih djela u otomansku Bosnu i uvijek je govorio da mu je Bosna emotivna domovina. Ali je proveo većinu svog života u Beogradu i smatrao sebe srpskim predstavnikom jugoslavenske književnosti. Njegovu odluku treba poštovati. Ali po meni, pravi kontekst u kojem su se odvijali njegov život i njegova književnost nadilazili su uske nacionalne granice u koje ga neki ljudi žele smjestiti. Za razliku od većine ljudi koji ga žele prigrliti za svoju naciju, Andrić je govorio šest stranih jezika i poznavao književnost napisanu na tim jezicima. To je bio njegov kontekst i zato biografija nosi podnaslov ‘Europski život’. Nažalost izvan ovih prostora Andrić se malo čita i smatraju ga staromodnim piscem iz prošlosti. A Andrić nije ni prašnjav, ni staromodan. On je moderni klasik i ima mnogo toga za poručiti.”

[Mohr]

Andrićev empatijski doživljaj muslimanskoga svijeta u Bosni dobro ilustrira sljedeće mjesto iz knjige Ljube Jandrića, gdje Andrić kaže: “Ja sam o Muslimanima mnogo pisao, ali sam se čuvao da ne diram u njihov intimni život, odnose u porodici i slično. Ja jednostavno za to nisam bio sposoban, njihov život poznat mi je samo do avlije, dalje – jok. Zato sam često govorio Skenderu Kulenoviću, pokojnom Hamzi Humi, Zuki Džumhuru i još nekim: napišite štogod o muslimanskoj porodici, jer mi iz hrišćanskih kuća nismo sposobni da to uradimo. Šteta je što me nisu poslušali. Treba produžiti pripovetku na kojoj su radili Zija Dizdarević i Hasan Kikić.”



Još je nešto važno. Aksiomatski je jasno da književnost nije historiografija, niti je Andrićevo djelo udžbenik povijesti. No, s druge strane, književnost može imati itekako živ odnos s historijom, a Andrićevo djelo je na poseban način izrazito historično. Jedan od primjera: kada u sceni klasične književne snage Alihodža Mutevelić (Na Drini ćuprija) klone na uzbrdici putem do kuće, nakon strašnoga poniženja od okupatorske vojske na svojoj ćupriji, nije za historičnost te parabole odlučujuće hoćemo li u izvorima naći potvrdu postojanja toga čovjeka i autentičnosti toga događaja. Važna je silna simbolotvorna energija koja zrači iz scene i otkriva dubinska značenja te historije, i važno je genijalno razrješenje romana-kronike, u kojemu se hladna apstraktnost vjekovne historije građevine i bolna konkretnost ljudske sudbine spajaju i razrešavaju jedno u drugome:

Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će se ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.


Kada bi netko krenuo u pretraživanje Andrićeva opusa rizvićevskom metodom a u obrnutom smjeru – tražeći primjere koji pobijaju tezu o „negativnom prikazivanju muslimana“, našao bi materijala za cijelu kontratezu. No, takav posao je u oba slučaja književno deplasiran... taj pisac je toliko bitno bosanskomuslimanski, da odbacivati ga, pretvarati ga u jednu od “uporišnih stopa protivbošnjačke ideologije”, znači odbacivati dio vlastite kulture, vlastitoga bića...






https://pescanik.net/ivo-andric-paradoks-o-sutnji/

[Lanci]

[Lanci]

[insomnia]

Dobro nije Zarko Lausevic, Pavle Cutura ili N. Glogovac

[Mister No]

Veliki pisac. Vjerovatno najveci sa ovih prostora.
Cak i ta osporavanja oko dobijenog Nobela vjerovatno nisu potpuno utemeljena.
M. Selimović se zsklinjao u njega sto samo po sebi puno govori
Licno ne volim uopće njegova djela, jer su tamna, siva i nekakva tjeskoba u njima vazda se javlja.

Osvjedočeni mrzitelj muslimana, i procetnicki orjentisanog djelovanja.

[Melek]

Akademik Muhamed Filipović se još davne 1967. godine, usudio u eseju "Bosanski duh u književnosti - šta je to?"
napisati da je "upotreba Andrića nanijela više štete muslimanima u Bosni nego sve vojske koje su Bosnom prolazile".

Rijeci akademika iz dokumentarnog filma "Na Drini krvavi Visegrad", citat:

Ta je cuprija bila od ogromnog strateskog, kulturnog i trgovackog znacaja.
Zasto? Zato sto je to glavna ruta, put. Preko Visegrada glavna komunikacija izmedju
obale Jadranskg Mora i dolina Morave i Vardara, a odatle Egejska obala i Bliski Istok.

Cak u prvom svjetskom ratu se desilo da je poslije propasti ofanzive Austro-Ugarske vojske na Ceru i
kad je Potiorek izgubio tu ratnu epizodu, doslo do protunavale srpske vojske. Ona je tad presla
Drinu, dakle presla granicu i doprla do Sarajeva, do Pala. A prvi na udaru je bio Visegrad i tamo je
tad izvrsen pokolj.

Neprestano se mahalo Andricem i njegovim karakterizacijama Bosne i bosanskog covjeka kao primitivnog prostora i
nakaznih individua, kao psiholoski deklasiranog svijeta. Time se mahalo kao apsolutnim istinama o Bosni.

[Sheval]

Mescini da njemu klima nije odgovarala.
Ne znam, evo:)

„Kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim“– Ivo Andrić


Možda je konzumirao nedozvoljena sredstva, bježao od nekog.
Ne znam.
Ali bijaše živahan.

[Sheval]

Vidi ga opet...

Bio je Hercegovac, a Hercegovina, naročito južna, i jugoistočna, ima po pravilu dobar soj ljudi. To je zemlja sa mnogo kamena a malo svega ostalog, ali to malo što rodi hranjivo je i plemenito, i sa vodom i vazduhom daje zdrave i razumne ljude. Oni su više skloni računu nego osećanju, ali njihova je računica tako dobra i sigurna da su redovno i korisniji i prijatniji i celini i pojedincu nego mnogi osećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice“– Ivo Andrić

Ma droga
Ne znam.

[dadojović]

PROLAZNOST

U noći zli su vjetrovi,
u noći, kad molitve gasnu,
tad strahom zelenih jezera
ispuni dušu mi strasnu

miso.- Tako se javila ona,
zlokobna stara u noć kasnu
i kroz nju svaki tužno vidi:
smrt svoju bijelu i bezglasnu.

[Shadow]

Čekanje

Zaraziti nekog čekanjem to je najsigurniji način vladanja nad njim,to znači učiniti ga nepokretnim i bezopasnim potpuno i zauvek,i ta obmana čekanja tvrdja je od svakog zatvora i jača od najjačih bukagija,jer se,sa mnogo sreće i veštine,iz zatvora može pobeći i okova se čovek može osloboditi,ali te obmane(!)-nikad ni doveka.
Sve što jeste i što znate,umete i možete stavljeno je u službu toga čekanja bez kraja i bez ikakvog izgleda na ostvarenje.
Jednima vek prodje u mučnom i uzaludnom čekanju ,a drugi dobijaju i bez najmanjeg čekanja sve što žele i čemu se nadaju.

[insomnia]

[Naseef Mushroom]

Nema veće pravde i bolje kazne za ovakve "veličine" prijeratnog Sarajeva i ostatka Bosne i Hercegovine od toga da su ih zamjenile Bube, Jale, šiše i kockaste glave i da su zbog njih pali u zaborav.

[Masamune]

Tako i ti o Harapima

[Masamune]

Nema veće pravde i bolje kazne za ovakve "veličine" prijeratnog Sarajeva i ostatka Bosne i Hercegovine od toga da su ih zamjenile Bube, Jale, šiše i kockaste glave i da su zbog njih pali u zaborav.

Fascinantno je kako je to tebi nešto pozitivno

Ono... jebe mi se iskreno za staru sarajevsku raju (i tuzlansku), ali odvadi brate. Nađi dobre primjere, a ne taj cirkus

[insomnia]

Tako i ti o Harapima

Isto je to mile

[Rum]

Jel to onaj iz Travnika