Ovaj počasni trenutak ćemo ovjekovječiti i jednim finim tekstom koji poprilično detaljno opisuje šta i kako radi Pep Guardiola.
A. Holiga: Also sprach Guardiola – što Pepov dolazak u City znači za klub i engleski nogomet
Za neke je ljude nogomet samo sport; igra u kojoj 22 igrača jurcaju za loptom, a oni je gledaju bilo iz sentimentalno-navijačkih razloga, bilo iz čistog uživanja u potezima, drami, atmosferi. Neki od njih posjeduju i zavidno znanje: pamte gomilu imena, podataka i anegdota, ali se rijetko zamaraju dubinskim analizama i kauzalnošću.
19 trofeja za sada
Dobar dio takvih reći će da je Pep Guardiola precijenjen trener, unatoč 14 trofeja koje je osvojio u četiri godine s Barcelonom i dosadašnjih pet u dvije i pol sezone s Bayernom (u igri je za još tri). Unatoč tome što je, prema mišljenju mnogih stručnjaka, od Barce napravio možda i najbolju nogometnu momčad u povijesti, a bavarski ponos zacementirao kao moćni i dominantni stroj, premda s njime nije uspio pokoriti Europu (barem ne još). Sablaznit će ih visina njegove plaće, smatrat će igru njegovih momčadi dosadnom i kao argument ponuditi tezu da je bilo lako kupiti sve one trofeje s Messijem u momčadi, a da bi s Bayernom – kako je to zajedljivo i namjerno provokativno rekao Jose Mourinho – “i oružar bio prvak” u Njemačkoj.
Onda su tu oni drugi, koji kao da gledaju neku drugu igru: oni na terenu vide linije, geometrijske šablone, mehanizme, koridore i poluprostore. Među njima je postotak skeptika znatno manji i postoji generalni konsenzus oko toga da je Pep taktički genij, inovator i vizionar. Iako ga neće svi svrstati u sam vrh svog osobnog trenerskog panteona, teško da će mu itko osporiti da je nemjerljivo obogatio nogomet i utjecao na njega.
Postoje i treći, koji nogomet doživljavaju na nekoj metarazini i uzdižu ga u status apstraktne intelektualne discipline u koju možete ubaciti sve antropološke teorije koje vam padnu na pamet, a naizgled banalne natjecateljske kontraste svesti na sraz između dobra i zla.
Kako je svojedobno u Guardianu satirično i s daškom autoironije napisao briljantni Barney Ronay, “Messi protiv Ronalda postaje priča o ljudskom duhu protiv svijeta strojeva”, a “Guardiola protiv Mourinha sukob umjetnosti i mašte s korporativnim nihilizmom”.
Za ovu skupinu, koju bi neki od ostalih nazvali “hipsterima” – i ne sluteći da to neće nužno shvatiti kao uvredu – Pep je filozof, egzaltirani prorok, intelektualna ikona “Nove ozbiljnosti” nogometa, Isusbog, Drug Tito, Zaratustra. Jedan od središnjih citata oko kojih se vrti takvo shvaćanje je, also sprach Guardiola, “Mi igramo ljevičarski nogomet – svi rade sve”.
Spekulacije o Engleskoj još od doba Barcelone
Više-manje svi koji vole i na različite načine razumiju nogomet spadaju negdje unutar ovog trokuta. I svima je, bez obzira na osobni stav i preferencije, jasno da je riječ o – ako već ne i najboljem – najvećem treneru našeg doba. Spekulacije o njegovu dolasku u Englesku vrte se još od doba kad je bio u Barceloni, a potpisom za Bayern samo su još intenzivirane; već godinama to traje i čeka se trenutak odluke.
Praktično svi klubovi Premier lige (ili barem oni koji si to mogu priuštiti) bili bi spremni riješiti se aktualnog menadžera ako Pep odabere njih kao svoju novu destinaciju. On je jedini nogometni trener ikada i igdje koji može birati svoj sljedeći posao kao da je riječ o igrici Football Manager, a ne o stvarnom svijetu.
Zato će 1. veljače 2016. ostati zapisan kao datum kad je Manchester City doista postao veliki europski klub. Nisu mu to mogle priskrbiti ni stotine milijuna funti njegovih arapskih vlasnika, ni titule engleskog prvaka, ali jest činjenica da je Pep odabrao njega, a ne gradskog rivala United, Chelsea ili Paris SG.
Guardiola nije samo trofejni trener, nego je i on sam trofej kao trener. Tradicionalni Transfer Deadline Day tako je jednom objavom pretvoren u Pep Day, a Henry Winter, jedan od najpopularnijih otočkih nogometnih kroničara koji doista ni po čemu ne spada među “hipstere” u Timesu je to ocijenio kao “jedan od najvažnijih trenutaka u povijesti engleskog nogometa”.
Godišnja plaća od 20 milijuna eura
City je najmanje četiri godine radio na dovođenju Pepa. Na ključne je pozicije angažirao Txikija Begiristaina i Ferrana Soriana, njegove nekadašnje bliske suradnike; uložio je više nego itko ikada u svoj trening-centar i akademiju, a od svih menadžera u međuvremenu je zahtijevao cjeloviti, “holistički” pristup po uzoru na Barcelonu. Na kraju mu se isplatilo – kao što će mu se isplatiti i godišnja plaća od 20 milijuna eura Guardioli te najmanje 150 milijuna funti za kupnju pojačanja.
Suprotno novinarskim nagađanjima, šanse da City dovede Messija ili Neymara mjere se u promilima, ali lako je zamislivo da će za sobom iz Bayerna povući, primjerice, Thiaga Alcantaru i(li) Javija Martineza, možda i Davida Alabu ili Roberta Lewandowskog; ovime City postaje i favorit u utrci za nekim od najtraženijih mladih zvijezda na tržištu, kao što su Juventusov Paul Pogba ili Evertonov John Stones.
Gledajući Cityjev roster, za očekivati je da će Sergio Agüero, Kevin De Bruyne, Raheem Sterling, David Silva i Joe Hart vjerojatno i dalje imati važne uloge, dok su Yaya Toure i Wilfried Bony vjerojatno već na izlaznim vratima. Mlade snage, kao što su Jason Denayer i Kelechi Iheanacho, mogle bi dobiti više prilika. Momčad je daleko od Pepova ideala, ali uz osiguran novac za pojačanja mogla bi mu se vrlo brzo približiti.
A to ne znači da će Guardiola ići za time da na Etihadu rekreira “svoju” Barcelonu. To nije napravio ni u Münchenu.
Ondje se pokazao znatno pragmatičnijim nego što se to moglo očekivati. Jedna je stvar izvan svake diskusije – inzistiranje na posjedu lopte, Pepove momčadi u posljednjih pet godina nikad nisu imale manje od 65 posto lopte u prosjeku, ali Bayernu se prilagodio tako da je zamijenio gradnju igre kroz sredinu – preko takozvanih ‘interioresa’ Xavija i Inieste – prebacivanjem težišta na krila, koja se zabadaju u sredinu.
Isprobao desetak formacija u Bayernu
Bio je zapravo taktički kameleon. U sezoni 2013./14. Bayern je imao najviše dugih dodavanja u ligi, što bi se u Barceloni smatralo gotovo svetogrđem; već sljedećih sezone imao ih je najmanje. Prošle je sezone razbio Porto u Ligi prvaka s gotovo klasičnih 4-4-2 i neumornim nabacivanjima preko bokova.
Dok je u Barceloni gotovo uvijek igrao s 4-3-3 ili 3-4-3, s Bayernom je isprobao desetak različitih formacija i došao do točke kad je postalo besmisleno uopće brojevima označavati oblik njegove momčadi. Vratio je nogometnu taktiku na početak i ostavio analitičare bez teksta. Koristio je Phillippa Lahma i Davida Alabu kao invertirane bekove i vezne igrače, ponekad im dajući dvije ili čak tri različite uloge na terenu istodobno.
Umjesto da momčad oblikuje na sliku i priliku Barce, uronio je u njemačku nogometnu kulturu, iskoristio njene najjače strane i pokušao ih podići na višu razinu. Also sprach Guardiola, drugi dio:
“Želim da iskopaju bit tog Bayernova DNK. Da se rastrče, oslobode. To je ono u čemu su najbolji. Vole trčati, obožavaju to. I ja ih volim gledati kako to rade. Pustimo ih trčati. Pustimo ih da se otvaraju na krilima i centriraju u šesnaesterac.”
U Cityju još veća sloboda nego u Njemačkoj
I još, nakon poraza od Real Madrida u Ligi prvaka: “Nisam ovdje da bih mijenjao njemačku nogometnu kulturu, čak ni Bayernovu. To nije moj cilj. Ali isto tako ne mogu učiti svoje igrače nečemu u što sam ne vjerujem. Nisam neki taliban, nisam nefleksibilan. Volim slušati i gledati. Sretan sam kad mogu evoluirati, ali molim vas – nemojte od mene tražiti da radim nešto u što ne vjerujem.”
S Englezima će u startu biti nešto drukčije. Obeshrabreni relativnim neuspjesima svojeg klupskog i reprezentativnog nogometa, kod njih još uvijek traje proces – ponekad i suviše autokritičnog – otvaranja prema svijetu i novim idejama. Najbogatijoj i globalno medijski daleko najbolje praćenoj ligi ipak nedostaje megazvijezda, a s Pepom su dobili gotovo najveću moguću: veći hype nastao bi jedino da je Messi odlučio doći. Cijela će liga i nacionalni nogomet od toga marketinški i psihološki profitirati. I bit će tako čak i ako se Guardiolin izlet na Otok pokaže neuspješnim.
U Cityju će trener uživati još više slobode nego u Bayernu i tolerirat će mu se znatno više. Od njega će se očekivati da složi najbolji i najmoderniji nogomet u Europi ili da osvoji Ligu prvaka – u idealnom slučaju, oboje.
Međutim, budite sigurni da će i Guardiola tražiti način kako da sa Cityjem pobjeđuje na “engleski” način – ako je u nečemu blizak hipsterskom metashvaćanju nogometa, onda je to traganje za srži i identitetom; paradoksalno, čini se da u Engleskoj na to trenutačno najviše pozornosti obraćaju strani treneri poput Jürgena Kloppa i Mauricija Pochettina, možda i Slavena Bilića. Guardiola je u nekoliko navrata pričao o svojem divljenju prema engleskoj tradiciji, publici, povijesti…
On nije ondje da promijeni 150 godina dugu nogometnu povijest, nego da je obogati i vjerojatno je već godinama razmišljao o tome kako će to učiniti.
S druge strane, naravno da će mu biti i teže nego ikad ranije. Dolazi u ligu u kojoj ne postoje dva (kao u Španjolskoj) ili jedan (kao u Njemačkoj) potpuno dominantan klub, koji je usto i daleko bogatiji od ostalih. U Engleskoj ih ima nekoliko velikih, a s priljevom superbogatih televizijskih ugovora ojačala je i “srednja klasa” Premier lige. Dolazi, osim toga, u ligu koja sve rjeđe ima predstavnika u završnim fazama Lige prvaka. Nema lakih utakmica, nema ni zimske stanke, a tabloidi će ga dodatno podići u nebesa samo kako bi učinkovitije iskoristili prvu priliku da ga bace u blato.
Guardiola sada doista – prvi put u svojoj trenerskoj karijeri, reći će cinici – riskira svoj ugled te status ikone i revolucionara.
Also sprach Guardiola, treći dio – citirajući jednog od svojih trenerskih mentora, Juanmu Lilla: “Najriskantnije je uopće ne riskirati”. Samo sport? Da, baš.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
... odoh, ne galamite ... 
(volko-čelo-glave)
