Samo da vam ispričam.
Danas u čekaoni, u domu zdravlja Saraj polje. Vrijeme dogadjaja 14:30:
“…ma kako si došao? Ma jesi li to saaaaam?!” (med.sestra)
Svi se nagnemo da vidimo. Kad deda, jedva hoda, na štakama, savijen. Koraci ekstra minijaturni.
“A doš’o sam da snimim ovo koljeno, boli me” (dedo)
“Pa kako si sam došao? Gdje ti, ono, živiš? Švrakino?” (sestra)
“Eto, polako, jutros sam krenuo” (dedo)
“Sjedi ovdje, sad ću vidjeti sa doktorom gdje da te primi” (sestra)
Vraća se ona, dogovorila sa doktorom i sad čekaju da pacijent, koji je već unutra, završi.
“A je li dedo, koliko je, ono, tebi godina” (sestra)
“93, u dobar čas” (dedo)
Opet, svi gledamo u njega. Dedo, vjerovali ili ne, nema bore na licu
.
“Dovela bi mene žena ali loša je sa pamćenjem. Ja sam dobar, ništa ne zaboravljam a stariji sam od nje 21 godinu. Stara je ona, ima 72 godine. To mi je druga žena. Kad mi je prva umrla ja sam se odmah oženio.” (dedo)
“A imaš li djece? Što te neko od djece nije doveo nego da ti sam tako ideš?” (sestra)
“Imam, imam sina. Ma on radi. Nema djece. Kaže da ne želi da ima djecu. Da želi imao bi. Ali njegova žena je stara. Ima 43 godine. To je staro.” (dedo)
“Sin oženio stariju ženu? Pa dobro, ima ljudi koji ne žele imati djecu.” (sestra)
“Ma sigurno ona ne može. A ja im dao stan, otiš’o u garsonjeru, da imaju zbog djece. Eto ja sam mislio da će biti.” (dedo)
“Pa dobro, šta ćeš…. A sin je mlađi od snahe? Koliko je njemu godina?” (sestra)
“Pa on je ‘’52.godište” (dedo)
Tajac u čekaoni…..pa smijeh.
Kad će ti neki momak iz
publike: vi dedo, izgleda, familijarno volite mlađe. Minimum vam je 20 godina mlađa.