Post
by gospođa Brams » 12 Aug 2014, 15:56
Ja sam prestala pušiti uglavnom zbog problema sa zdravljem, inače ne bi. To mi je baš velika motivacija i zato sam uspjela iz prve. Međutim, nit sam kome rekla da prestajem, nit sam sama sebi to predstavila kao "prestanak pušenja". Nije bilo ni "ovo mi je zadnja cigareta ikad" i slično. Jednostavno sam sama sebi rekla da ću pokušat smanjit pušenje, pa da vidim dokud će me dovest.
Ono u čemu sam bila ustrajna je to da nisam kupila više nijednu cigaretu, iako si nisam to predstavljala kao neki big deal, rekla sam, ako poželim kupit, kupit ću si. Ali nisam. Sada većinu vremena ne pušim. Najgore mi je bilo kako ću sjest popit kavu bez cigarete. Međutim, ako sjedim s nekim tko ne puši, ne osjećam potrebu da zapalim. Ako pak sjednem s nekim ko puši, onda uzmem jednu-dvije. Tek toliko. I uopće si ne zamjeram zbog toga. Riješila sam se cigareta kao ovisnosti u smislu da mi trebaju svaki dan, dok se šetam, dok čekam autobus, dok čekam predavanje... ne treba mi to. Zapalim par puta mjesečno, uz kavu ili kad se izađe van. Ako osjetim potrebu jednostavno zapalim, iako je to zaista rijetko kad. Ponekad plešem po rubu, recimo kad čekam bus a dosadno mi je i netko kraj mene puši...ali otrgnem se od pomisli da ga upitam za cigaretu, ili da odem kupit kutiju.
Volim to što se bolje osjećam otkad ne pušim.
Međutim, da nije ovih problema sa zdravljem sumnjam da bi uspjela jer ne bi imala toliku motivaciju. Ovako vidim da se bolje osjećam bez cigarete i to mi stvarno daje vjetar u leđa da ustrajem.
Mislim da je najteže riješit se te psihičke ovisnosti, potrebe da ti cigareta upotpuni neke trenutke...prva jutarnja kava, cigareta uz pivo i slično. Treba se jednostavno fokusirat na to da si utuviš u glavu da ti ne treba cigareta da uživaš u tim trenutcima, da možeš jednako uživati i bez nje.
Sicut erat in principio, et nunc et semper, et in saecula saeculorum.