Otvorite djeco prozor, hoće nana da "prhne"

[fruit]

Kako je starica Bejza Suljić pronašla "sreću" u ratu
Otvorite djeco prozor, hoće nana da "prhne"


Sve je počelo nekomercijalnim vojničkim eksperimentom. Grupa artiljeraca na brdu Hurije iznad Gračanice bacila je odnekud pribavljeno sjeme "canabis sative", dosađujući se između okršaja u vrijeme agresije na BiH s početka prošlog vijeka. Tu počinje priča o 82-godišnjoj Bejzi Suljić, ženi koja je sa vojskom dijelila i dobro i zlo. Živahna starica ispred "riglovane" kućice, jedan mačor i nekoliko kokoški čije usporeno mlataranje krilima neodoljivo podsjeća na psihodelične vizije. Ova domaćica živi sama, nadanja ne prepušta na milost i pomoć Božiju. Ne očekuje ništa ni od države.

"Rekli su mi da je to uvozni paradajz", priča Bejza i rukom pokazuje na malu parcelu od 100 kvadratnih metara. A onda počeše navirati sjećanja: Živim ovdje i sa vojskom sam djelila i dobro i zlo. Rat je, dušmani kidisali, a djeca u narod gladni. Mislila sam da je to povrće iz nekih tuđih zemalja i da je došlo u humanitarnoj pomoći. Nabavila sam "šlaufe" i zalijevala njivu. Bez nogu sam ostala. Ništa mi nije čudno. Doduše, jesam se raspitivala kada će početi rasti plodovi, a oni bi mi govorili uskoro. Ja, matuh, povjerovala im - sjeća se vojničkih marifetluka Bejza, koja je u tim ratnim godinama često duhanila s vojskom.
"Davali su mi cigare. Ja mislila da to oni meni čine iz zahvalnosti što im obrađujem njivu i što im čuvam stvari, kad odu na teren prema Gradačcu ili Ozrenu", govori dok iz krila vadi "Drinu".

Nakon što nikotinski štapić skvasi u cijeloj dužini nastavlja:



"To je raslo, raslo... Niko nije ništa posumnjao. Od toga su pravili cigare. Imali su oni pravih cigara, ali i to su pušili. Žao mi je bilo te mlađarije, umjesto da ganjaju cure zatekao ih rat. Tako sam i ja smotala sa njima i zapalila. U početku hoće nešto da mi bude. Muka! Tijesno mi postalo u kući pa sam rekla: "Djeco otvarajte prozor hoće nana da prhne". I dan danas me zafrkavaju za to. Poslije je sve bilo lijepo, igrala sam se s njima, budalesala, smijala se satima", ispričala je starica Bejza, svoje neobično iskustvo.

Ko zna koliko bi ova idila potrajala da Meho komšija sa suprugom nije dolazio u obilazak vikendice. Pažnju im je privukla ˝neobična vojna aktivnost.˝ Desetina vojnika se skinula gola i postrojavala uz gromoglasan smijeh.



"Jeste, on je to prijavio miliciji. Popela se dva milicionera, a moja vojska je bila na terenu. Znaš li ti neno šta je ovo, pita me onaj manji. Ne znam, kažem, a lažem. Znala sam tada šta je. Plašila sam se da ih ne odvedu u hapsanu", prisjetila se kroz smijeh neobične ratne priče 82-godišnja starica.

http://www.avaz.ba/showbiz/kiosk/otvori ... a-da-prhne

[Bla]

Interesantno da je ovo četvrta verzija iste priče koju sam čuo na raznim mjestima,
i svuda je prepričavana kao neka lokalna autentična priča. Mislim, u svim verzijama je bilo u priči nekoliko mlađih vojnika, trava i nena koja hoće da prhne kroz prozor a ostali detalji su bili prilagođeni/izmijenjeni.
Pretpostavljam da je riječ o nekoj urbanoj legendi.

[Julia-Klara]

Norman, behave!

[Veca]

[fruit]

Interesantno da je ovo četvrta verzija iste priče koju sam čuo na raznim mjestima,
i svuda je prepričavana kao neka lokalna autentična priča. Mislim, u svim verzijama je bilo u priči nekoliko mlađih vojnika, trava i nena koja hoće da prhne kroz prozor a ostali detalji su bili prilagođeni/izmijenjeni.
Pretpostavljam da je riječ o nekoj urbanoj legendi.

Ovaj originalni članak sa nanom Bejzom objavljen je negdje oko 1997 godine .Autor članaka je bio novinar Mirsad Čamdžić,dopisnik Slobodne Evrope i novinar Radio Gračanice.Mislim da je to original a ostalo je legenda..

[Bla]

Sve je moguće, ne sporim. Nije uopšte ni bitno jel' ona prava autentična a sve ostale lažne, ili je to neka druga, treća, ili nepostojeća. Samo prepričavam doživljeno.

Sudbina tako htjela da sam i ja proveo veći dio 1992. i cijelu 1993. na tom području, samo malo zapadnije, ono, dokle se moglo s obzirom na tadašnju situaciju. Pa je prva verzija koju sam čuo bila u ulozi nekih vojnika iz grapćanske čete koji su kao sijali travu negdje na položaju prema Becnju a nena je bila iz, ako se ne varam Lukavice Rijeke (tamo su i bili većinom smješteni). Znači da sam je mogao čuti ili nekad krajem '92. jer nema logike da bi priča bila logična tokom same 92. pošto treba biljci i vremena da naraste, ili nekad tokom '93.

1994. prepričavam tu priču nekoj raji u Sarajevu i svi me blijedo gledaju. A imam jednu rodicu, koja zna onako ironično i direktno kao Maja skresati u brk, "ima", kaže "i kod nas jedna ta nena u susjednoj mahali, pa pomenu i ime, a vojnici su kao sijali na Žuči, a druga je na Sedreniku a trava s položaja prema Špicastoj stijeni". Pa mi bi malo bezveze i neprijatno. Sad čitam četvrtu verziju. Možda je ona prva i originalna, ali kao što rekoh, nije to ni bitno.

Al' ne bi sad Mirsada Čamdžića baš karakterisao kao nekog kome bi ja bespogovorno vjerovao pošto je i on jedan od novinara zbog kojih sam proveo 2 godine pišući sve što sam čuo i vidio, ne bi li, ako preživim nekad to uporedio sa istinom za koju sam vjerovao da će izaći na vidjelo kada prođe doba mračnjaštva. Na žalost katarza se ne desi, džaba sam pisao.
Jedini razlog zbog kojeg sam to radio jeste što sam svojim očima gledao jedne a na radiju slušao druge stvari, što me ni kriva ni dužna natjeralo da počnem da sumnjam u sve što čujem iz medija, na objektivnost i nepristrasnost novinarstva i širenja apsolutne istine, pogotovo u ratno doba. Pogotovo u ratno doba.