Astronomija i kosmologija

Pozorište, slikarstvo, škola, fakultet, istraživanja, izumi.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Heidi » 23 Aug 2018, 08:54

Sunce mijenja oblik, a ne znamo zašto


Image

Prema novoj studiji objavljenoj u časopisu Astrophysical Journal, svakih 11 godina Sunce raste i smanjuje se za 1 do 2 kilometra. Moglo bi se gotovo reći da “diše”, iako veoma polako.

To su izuzetno slabi “udisaji” i “izdisaji”, dok mu dodatni kilometri povećavaju radijus za najviše 0,00029%.

Kao i u slučaju nekoliko nedavnih studija, znanstveni tim se usredotočio na protok plazme koja bježi i vraća se na solarnu površinu. Ispada da frekvencije plazma valova koji se šire preko zvijezde nisu toliko različite od zvučnih valova koje proizvode glazbeni instrumenti.

Frekvencije valova se mijenjaju ovisno o tome koliko je veliko Sunce, a to mogu izmjeriti znanstvenici na Zemlji. Ipak, nije to lako. Trebala je proći 21 godina promatranja s dva odvojena NASA teleskopa kako bi došlo do ovog otkrića.

Cijelo ovo “disanje” je povezan sa solarnim ciklusom.

Svakih 11 godina se Sunce kreće od solarnog maksimuma do solarnog minimuma. Na maksimumu se sunčeve pjege (tamne mrlje intenzivne magnetske aktivnosti) pojavljuju češće i skupljaju se iznad i ispod ekvatora. Više sunčevih pjega poboljšava šansu da se pojavljuju solarne oluje.

Ta aktivnost je potaknuta magnetskom aktivnošću duboko u Suncu. Zapravo, plazma valovi koje je tim pratio plivali su ispod površine u redu od nekoliko milijuna metara, blizu radijusa Zemlje po pitanju udaljenosti.

Sunce se tako malo širi za vrijeme minimuma, a i skupi za vrijeme maksimuma. Iako znanstveni tim ističe da trenutno nema teorije koja povezuje pomake s promjenama unutarnjih magnetskih previranja Sunca, oni sugeriraju kako je to povezano s promjenama orijentacije magnetskih polja koje se javljaju tijekom ciklusa.

Područje istraživanja je poznato pod imenom helioseizmologija, što je u principu ekvivalentno zemaljskoj seizmologiji, ali u svemiru.

Bitno je za napomenuti da ova nevjerojatno mala promjena sunčevih dimenzija ne utječe na klimu Zemlje.

geek.hr
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
alcapone
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15966
Joined: 22 Jul 2018, 16:33
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by alcapone » 23 Aug 2018, 21:44

Kazu da je sunce bijelo, samo sto izgleda zuto kroz nas ozonski omotac
1n73LL1g3nc3 15 7h3 4b1L17Y 70 4D4P7 70 CH4NG3

User avatar
alcapone
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15966
Joined: 22 Jul 2018, 16:33
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by alcapone » 23 Aug 2018, 21:53

Image
1n73LL1g3nc3 15 7h3 4b1L17Y 70 4D4P7 70 CH4NG3

Trebinje!!
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 262
Joined: 14 Aug 2018, 21:25
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Trebinje!! » 26 Aug 2018, 13:20

Quantum experiment in space confirms that reality is what you make it
By Adrian ChoOct. 27, 2017 , 5:15 PM

An odd space experiment has confirmed that, as quantum mechanics says, reality is what you choose it to be. Physicists have long known that a quantum of light, or photon, will behave like a particle or a wave depending on how they measure it. Now, by bouncing photons off satellites, a team has confirmed that an observer can make that decision even after a photon has made its way almost completely through the experiment—seemingly well past the point at which it would become either a wave or a particle. Such delayed-choice experiments might someday probe the fuzzy frontier between quantum theory and relativity, researchers say.

Other researchers have demonstrated the same counterintuitive effect in the laboratory. But the new work shows that a photon’s nature remains undefined even over thousands of kilometers, says Philippe Grangier, a physicist at the Institute of Optics in Palaiseau, France, who collaborated on an earlier test. “It's a very nice experiment that demonstrates their ability to do quantum physics in space.”

A photon can act like a bulletlike particle or rippling wave—but not both at once—depending on how experimenters decide to measure it. In the late 1970s, famed theoretician John Archibald Wheeler realized that experimenters could even delay the choice until the photon had made its way almost completely through an apparatus configured to emphasize one property or the other, thus proving that the photon’s behavior isn’t predetermined.
SIGN UP FOR OUR DAILY NEWSLETTER
Get more great content like this delivered right to you!



Email Address *
Click to view the privacy policy.

Required fields are indicated by an asterisk (*)


Wheeler imagined sending photons one at a time through a so-called Mach-Zehnder interferometer, which accentuates light’s wave nature. Using a mirrorlike “beam splitter,” the interferometer splits the entering photon’s quantum wave in half and sends the two waves along different paths, like people walking opposite ways around the block. A second beam splitter then recombines the waves, which interfere with each other to shunt the photon toward either one of a pair of detectors. Which detector is triggered depends on the difference in the two paths’ lengths, as expected for interfering waves.

Wave or particle?
A photon ordinarily takes both paths through a Mach-Zehnder interferometer, and wavelike interference can then shunt it toward one detector or the other. Remove the second beam splitter and, like a particle, the photon must take one path or the other and is equally likely to hit either detector.

Mirror
Beamsplitter 1
Beamsplitter 2
Detector 1
Detector 2
V. ALTOUNIAN/SCIENCE
Remove the second beam splitter and interference becomes impossible. Instead, the first beam splitter sends the photon down one path or the other, like a particle. As the paths cross where the second beam splitter would have been, the detectors click with equal probabilities regardless of the paths’ lengths. Wheeler realized that experimenters could even wait to remove the second beam splitter until after the photon had passed the first beam splitter. That assertion suggests, weirdly, that a decision in the present determines an event in the past: whether the photon split like a wave or took one path like a particle. Quantum theory avoids the issue by assuming that, until measured, the photon remains both a particle and a wave.

Now, a team led by Francesco Vedovato and Paolo Villoresi of the University of Padua in Italy has performed a version of the experiment using the 1.5-meter telescope at the Matera Laser Ranging Observatory in southern Italy to bounce photons off satellites thousands of kilometers away. At such distances, physicists cannot make light take two parallel paths, Villoresi notes, as the spreading beams would overlap and merge. Instead, they send a photon through a Mach-Zehnder interferometer on Earth that has paths of very different lengths. The difference in path lengths splits the single pulse into two, separated in time by 3.5 nanoseconds, which the telescope then shoots skyward.

Once the pulses return, the experimenters run them back through the interferometer. The apparatus can either undo the time shift so that the two pulses overlap and interfere like waves or double it so that no interference is possible. Of course, the physicists must choose which thing happens. When the pulses first leave the interferometer, they have different polarizations. To undo the time shift, physicists must first use a very fast electronic polarization to change their polarization in a certain way. To double the time shift, they simply leave their polarizations alone.

When experimenters make the pulses overlap, the photon triggers one detector or another with a probability that depends on the satellite’s recession speed, as expected for interfering waves. When the pulses cannot interfere, then the photon, like a particle, ends up in either detector with a 50-50 probability regardless of the satellite’s speed. Crucially, physicists choose which measurement to make after the light pings off the satellite halfway through its 10-millisecond round-trip, they report 25 October in Science Advances. Again, the delayed decision seems to reach back in time, defining how the photon behaved after it left the first beam splitter.

The experiment isn't the most stringent test of Wheeler's idea, notes Jean-François Roch, a physicist at the École Normale Supérieure in Paris, who in 2007 led a more faithful test. For example, to see the light at all over such long distances, Villoresi and colleagues must fire pulses containing many photons, instead of the individual photons Wheeler specified. Still, Roch says, the experiment is a noteworthy example of taking "quantum optics" out of the lab and into space. In May, physicists in China used a satellite to establish a weird quantum connection called entanglement between two photons sent to widely separated cities.

Delayed-choice experiments could help probe the boundary between relativity—which requires that cause precede effect—and quantum theory, Roch says. Even though, strictly speaking, the effect does not violate causality, it still raises a tension by suggesting that a measurement in the present shapes what can be inferred about the past. “This area where you mix quantum mechanics and relativity is still relatively unexplored,” Roch says, “and this is the sort of experiment that raised the possibility of probing the link” between the two.



KAD JA NISAM NA OVOM SAJTU VI NE POSTOJITE!!!!

User avatar
alcapone
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15966
Joined: 22 Jul 2018, 16:33
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by alcapone » 26 Aug 2018, 19:12

Skup atoma kominicira sa drugim skupom atoma :oo
1n73LL1g3nc3 15 7h3 4b1L17Y 70 4D4P7 70 CH4NG3

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by storm » 10 Oct 2019, 19:30

Sedam zapanjujućih činjenica o svemiru
Dario Hrupec

Image
Foto: Index, 123rf
Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je prije točno 10 godina Svjetski tjedan svemira kao tjedan u kojem se širom svijeta obilježavaju znanost i tehnologija te njihovi doprinosi boljitku čovječanstva. Taj tjedan uvijek počinje 4. listopada (na dan kad je 1957. godine lansiran prvi umjetni satelit Sputnik 1), a završava 10. listopada (na dan kad je 1967. godine potpisan temeljni međunarodni akt svemirskoga prava (Ugovor o načelima koja uređuju aktivnosti država na istraživanju i upotrebi svemira, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela).

Moj doprinos ovogodišnjem Tjednu svemira jedno je javno predavanje za srednjoškolce u Požegi o odabranim zapanjujućim činjenica o svemiru. Naravno, fascinantnih činjenica o svemiru nebrojeno je mnogo, no odabrao sam njih sedam, za svaki dan u tjednu po jednu.

Prvi dan: U svemiru postoji ograničenje brzine

Image

Kad bismo od svih prirodnih fenomena trebali izdvojiti onaj koji je najvažniji za astronomiju ili, još općenitije, koji je najzaslužniji za ljudsko razumijevanje svemira, onda bi to bez sumnje bila – svjetlost. Vidljiva svjetlost, ili svjetlost u užem smislu, i dalje je važan (premda više ne i jedini) donositelj informacija o svemiru. No, i sam uvid u prirodu svjetlosti pokazao se neizmjerno važnim za spoznavanje svemira. Danas znamo da svjetlost, jednako kao i materija, ima dvojnu ili valno-čestičnu prirodu. Čestična svojstva iskazuju se u interakcijama, naročito na višim energijama. U većini drugih situacija dominiraju pak neka od valnih svojstava: refleksija i refrakcija te ogib i interferencija. Svjetlost je dakle val, ali nije mehanički val (kojem treba medij: zrak, voda, klavirska žica...), nego elektromagnetski val (koji se može širiti kroz prazni prostor ili vakuum). Danas također znamo da prazan prostor nije ništavilo, nego je fizički entitet sa svojim karakteristikama. Lako je to danas reći, ali nije do te spoznaje bilo nimalo lako doći. U svakom slučaju, kao što medij, primjerice zrak, svojim karakteristikama određuje brzinu kojom se može gibati zvučni val (i ta brzina vala ne ovisi o brzinama izvora i opažača, nego samo o karakteristikama medija) tako i prostor svojim karakteristikama određuje brzinu kojom se može gibati svjetlosni val. Ni ta brzina ne ovisi o brzini svjetlosnog izvora ni o brzini opažača. Svaki neubrzavajući opažač, bez obzira na to kojom se brzinom giba u odnosu na svjetlosni izvor, uvijek izmjeri potpuno istu brzinu svjetlosti u vakuumu. To je slavna brzina svjetlosti, c, koja iznosi otprilike 300.000 km/s ili, ako baš hoćete, točno 299.792 458 m/s. Tu je činjenicu Einstein uzeo kao prvi postulat svoje posebne teorije relativnosti. Zajedno s drugim postulatom – da su zakoni fizike isti u svim neubrzavajućim sustavima – to je dovelo nevjerojatnih zaključaka. Jedan od tih zaključaka, koji je dobro eksperimentalno potvrđen, je ograničenje brzine u svemiru: svjetlost se u vakuumu uvijek giba brzinom c, ali materijalne čestice ne mogu ni postići ni nadmašiti tu brzinu. Zvuči ludo, ali je tako.

Drugi dan: U svemiru ne postoji jedinstveno sada

Image

Ograničenje brzine u svemiru je samo jedan od začuđujućih zaključaka posebne teorije relativnosti, proizašao iz dva jednostavna i razumna postulata. Postoje još mnogi drugi neobični zaključci. Vjerojatno najpoznatiji je onaj o ekvivalentnosti mase i energije izražen najslavnijom formulom u fizici E = mc2. Pa onda dobro poznati zaključci o kontrakciji duljine i dilataciji vremena. Također, tu je zaključak o relativnosti istodobnosti prema kojem ne postoji apsolutna istodobnost: ono što je istodobno jednom opažaču nije istodobno nekom drugom opažaču koji se u odnosu na prvoga giba nekom stalnom brzinom. Konačno, postoji jedan važan zaključak koji se rijetko spominje u udžbenicima, a još rjeđe u popularnim tekstovima o relativnosti: u svemiru ne postoji jedinstveno sada. Teško je to shvatiti, a i kad shvatite, teško je prihvatiti. Naime danas je, u doba globalizacije, većini ljudi lako prihvatljivo da je u Zagrebu 16 sati, dok je u New Yorku tek 10 sati, a u Tokiju već 23 sata. Ali to je samo stvar dogovora. Planet Zemlja dovoljno je mali da na njemu približno vrijedi jedinstveno sada. No, to jedinstveno sada je iluzija stvorena svakodnevnim iskustvom u zemaljskom okruženju. Na većim udaljenostima to ne funkcionira. Možete, recimo, postaviti pitanje što se baš sada događa na planetu Proxima Centaura b. Ali to pitanje jednostavno nema smisla zato što to jedinstveno sada naprosto ne postoji. Svemir nema jedinstveno sada. Ne znam je li itko dosad tu činjenicu uspio objasniti na popularizacijskoj razini, bez matematike. Možda se tome najviše približio Carlo Rovelli u knjizi The order of time (Allen Lane, 2018.)

Treći dan: Svemir je (možda) beskrajan

Image

Ograničenje brzine u svemiru implicira još neke neobičnosti, primjerice ovu: gledanje u daljinu odgovara gledanju u prošlost. To nije teško shvatiti. Naime, ako svjetlost putuje konačnom brzinom, onda joj za prevaljivanje konačnog puta treba neko konačno vrijeme. S obzirom na to da je svemir nezamislivo velik, i ta vremena putovanja svjetlosti mogu biti velika. Od Sunca do Zemlje svjetlosti treba oko osam minuta. Nije puno, ali to znači da Sunce vidimo kakvo je bilo prije osam minuta. Od najbliže susjedne zvijezde do Zemlje svjetlost putuje oko četiri godine. To znači da gledajući u tu zvijezdu gledamo četiri godine u prošlost. To znači i da bi telefoniranje s nekim tko je na spomenutom ekstrasolarnom planetu Proxima Centaura b moglo izgledati ovako: "Halo, kako ste?", muk koji traje osam godina pa onda tek: "Dobro. Hvala na pitanju. A vi?" No, to nije ništa prema vremenu koje svjetlosti treba da dođe s prve susjedne galaksije, Andromede – 2,5 milijuna godina. Kad gledamo Andromedu, a možemo ju u dobrim uvjetima opaziti i golim okom, vidimo ju kakva je bila prije 2,5 milijuna godina. A prije 2,5 milijuna godina tek je nastajao rod Homo, naši daleki preci su, goli i dlakavi, sretno vitlali prvim toljagama i gledali noćno nebo. A Andromeda nam je prva susjedna galaksija. S dalekih galaksija svjetlost je do Zemlje putovala dulje od starosti Zemlje, odnosno Sunčevog sustava. Možemo s priličnom sigurnošću reći da daleki kozmički objekti, čiju svjetlost danas opažamo, vjerojatno već odavno ne postoje. I sad najbizarnije od svega: najdalji objekti koje još možemo vidjeti nisu "kraj svemira". Izvan područja opazivog svemira postoji sastavni dio našeg svemira koji ni načelno ne možemo opaziti. To na temelju današnjeg poznavanja kozmologije znamo, ali i dalje ne znamo je li svemir konačan ili beskonačan. U praktičnom smislu, iz ljudske perspektive, jest beskonačan, no ne znamo je li svemir beskonačan i u strogo matematičkom smislu.

Četvrti dan: U svemiru smo (možda) sami

Image

Ako je svemir tako velik, mnogi ljudi pretpostavljaju da valjda još negdje – osim na Zemlji – postoji život. I ne samo život nego i nekakvi vanzemaljci, bića s drugih svjetova s kojima bismo jednog dana mogli stupiti u kontakt. Možda postoji, a možda i ne. Znam da zvuči strašno, ali to je jedino što u ovom času pošteno možemo reći. Znanost do danas nema pouzdanih podataka da drugdje postoji makar i bilo kakav život, a kamoli izvanzemaljska civilizacija s kojom bismo mogli komunicirati. Naravno, postoje ljudi koji svašta tvrde, ali to sa znanošću nema veze. Prirodnu znanost zanima mogućnost života izvan Zemlje i takva se pitanja ozbiljno istražuju. Postoji astrobiologija koja se time bavi. No, zasad nemamo na temelju čega opovrgnuti mogućnost da smo u svemiru sami. Možemo se nadati da nismo, to je u redu. Ali nada je nada, to nije alat znanstvene metode. Dok ne dođemo do nekog pouzdanog podatka o pitanju izvanzemaljskog života, možemo i razmišljati koji bi bili eventualni razlozi zašto o izvanzemaljcima još ništa nismo čuli (osim znanstvene fantastike i lažnih priča). Pedeset dobrih razloga obradio je Stephen Webb u svojoj sjajnoj knjizi Ako u svemiru nismo sami, gdje su vanzemaljci? (Jesenski i Turk, 2014.)



Peti dan: Svemir se širi ubrzano

Image

Ne samo da je svemir jako velik nego i dalje raste. Stručno se to kaže: svemir se širi. Mogu pretpostaviti da ljude ovakva tvrdnja ljuti. Ako je svemir, po definiciji, sve što postoji, kuda se onda širi? Odgovor na to pitanje, koji će vas do kraja razljutiti, je: "Ni u što." No, dobro. Najprije treba biti svjestan da se moderna fizika koja opisuje mikrosvijet (elementarne čestice i atome) i makrosvijet (galaksije i svemir) ne temelji na svakodnevnom iskustvu, prema tome, zdrav razum i na njemu zasnovane predodžbe nisu nam od pomoći. Balon s nacrtanim točkama, koji napuhujemo, može nam poslužiti samo da se uvjerimo da činjenica da se sve točke udaljavaju od odabrane točke ne znači da je odabrana točka u središtu, da ista činjenica vrijedi za svaku točku. Ali taj isti balon koji napuhujemo vodi nas u zabludu da širećem svemiru treba vanjski prazan prostor da bi se u njega širio. To je, dakle, krivo. Širenje treba shvatiti samo kao rastezanje prostora između dalekih galaksija. Nemojte zamišljati galaksije koje jure kroz prostor. Radije zamislite galaksije koje stoje, a prostor između njih kao neko tkivo koje s vremenom mijenja svoja svojstva. Dvije točke su danas udaljene ovoliko, a sutra onoliko. Svijet koji nas neposredno okružuje nije takav, ali daleki svemir je naprosto takav. Ali bizarnost ne staje na tome. Na samom kraju 20. stoljeća otkrili smo da se širenje ne odvija jednolikom brzinom nego da se svemir širi ubrzano.

Šesti dan: Vidljiva svjetlost donosi tek djelić informacija o svemiru

Image

Vidljiva svjetlost, od koje je ova priča krenula, i dalje je važan nositelj informacija o svemiru. Mnogi optički teleskopi širom svijeta iz noći u noć prikupljaju dragocjene podatke koji nam, malo pomalo, donose nova znanja. Međutim, danas dobar dio podataka o kozmičkim izvorima i procesima dobivamo zahvaljujući drugim nositeljima informacija. Nebo opažamo u radiopodručju, rendgenskom području, gama-području, zapravo u cijelom spektru elektromagnetskih valova. Svako područje zahtijeva vlastite metode i posebne instrumente. Visokoenergijsko gama-područje, u istraživanju kojega osobno sudjelujem, koristi posebne teleskope koje nazivamo Čerenkovljevi teleskopi. Ali ni to nije sve, važne informacije o svemiru danas nam donose i sasvim novi nositelji informacija, koji nisu elektromagnetski valovi. Primjerice, neutrinskim teleskopima opažamo astrofizičke neutrine, detektorima gravitacijskih valova opažamo gravitacijske valove, detektorima kozmičkih zraka opažamo atomske jezgre, većinom samo protone velikih energija koji dolijeću iz svemira.

Sedmi dan: 95% svemira je nepoznate prirode

Image

Ako rezimiramo današnje znanje o svemiru, stanje baš nije blistavo. Zapravo je prilično tamno. Ako zbrojite mase svih zvijezda u svemiru, otprilike 100 milijardi zvijezda po galaksiji u svakoj od oko 100 milijardi galaksija u svemiru (slobodno dodate i mase svih planeta oko svih zvijezda, to neće bitno utjecati na rezultat), onda dobijete oko 0,1% svemira. To je kao jedna lipa na sto kuna. Dakle, zanemarivo. Pa onda tome dodate još slobodan plin (uglavnom vodik i helij) i prašinu u svemiru, crne rupe i ako baš hoćete Russellove čajnike i svemirske letjelice, sve što je građeno od kvarkova i elektrona. Sve to u zbroju neće premašiti 5% svemira. Ostalih 95% svemira čine tamna tvar i tamna energija, nešto čija nam je priroda zasad nepoznata. Do te spoznaje dovela su nas brojna opažanja u okviru standardnog modela fizičke kozmologije, što uključuje i teoriju velikog praska. A jedan od začetnika teorijskih temelja fizičke kozmologije, James Peebles, upravo je dobio Nobelovu nagradu za fiziku za 2019. godinu.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Heidi » 03 Nov 2019, 19:48

Univerzum, veličina koja ushićuje i ponižava



Veličinu svemira još uvek ne znamo sa velikom preciznošću.
Image

Razumevanje naše kosmičke okoline, Sunčevog sistema, našeg područja Mlečnog puta, cele naše galaksije i drugih galaksija je presudno za razumevanje načina na koji univerzum funkcioniše. Zašto je univerzum toliko velik?

Naučno-fantastični filmovi ozbiljno iskrivljuju našu predstavu o veličini kosmosa. Opšti osećaj i mišljenje koje sf nameće, u koje se uveliko veruje, je da je tehnologija dobra, da ne poznaje nikakve granice, da je gotovo sigurno da ćemo jednog dana ići na međuzvezdana putovanja.

Ali svemir je neizmerno veliko mesto. Udaljenosti između najbližih objekata su ogromne. Za živa bića zaglavljena na jednoj maloj planeti u galaksiji u kojoj žive, i između drugih galaksija u svemiru rastojanja su zadivljujuće ogromna. Po jednom modelu Mlečnog puta u kome su udaljenosti Sunca i drugih zvezda ako su one veličine zrna peska, 6km prečnik Mlečnog puta je oko 60 000 km.

Po teoriji Velikog praska svemir je nekada bio veoma mali. Svetlost ili bilo koja informacija koju ona nosi putuje brzinom od 300 000km/s. Put koji pređe svetlost za godinu dana je svetlosna godina i iznosi približno 9,4 biliona km. Svemir je star 13,8 milijardi godina. U skoro 14 milijardi godina, od pojave svetlosti, ona se proširila radijalno, na 30 milijardi svetlosnih godina.

Nakon Velikog praska, prostor-vreme se proširilo radijalno prema spolja u svim tačkama, što znači da se i sam prostor proširio, a ne samo stvari unutar njega. Teorija ukazuje da je radijus svemira nešto veći od 46 a prečnik je oko 93 milijarde svetlosnih godina.

Taj se prečnik odnosi na vidljivi univerzum koji možemo videti sa Zemlje. Teorija inflacije sugerira da mi vidimo samo jedan deo univerzuma. Neki kosmolozi govore da je univerzum beskonačan.

Image

Zamislimo skalu Solarnog sistema na kojoj su Sunce i Zemlja na udaljenosti od 1cm a ne na 1AU (1 AU = 1cm). Astronomska jedinica (AU) je mera za kosmička rastojanja i predstavlja rastojanje između Zemlje i Sunca ( 1AU = 150 miliona km). Na našoj skali Merkur je na 0,4cm, Venera na 0,7cm, Mars na 1,5cm, glavni pojas asteroida na oko 2,5cm, Jupiter na 5cm, Saturn na 9,5cm, Uran na 19cm i Neptun na 30cm. Pluton bi bio na 40cm.

Područje Kojperovog pojasa je na 30 do 50cm od Sunca, sa objektima Haumea na 40cm, Makemake na 45cm i Eris na 60cm. Regija ledenih asteroida je udaljena 50 do 100cm od Sunca. Kompletan model Solarnog sistem se proteže na 1m. Unutrašnja ivica Ortovog oblaka, ogromnog oreola od 2 biliona kometa na obodu Sunčevog sistema, udaljena je 100m od ivice našeg dijagrama. Spoljna ivica Ortovog oblaka, na ovoj skali, udaljena je 1 000m.

Putovali smo samo do Meseca, otprilike 1/389 AU, ili po našoj skali 1/389cm, od Zemlje, što je približno veličini crvenih krvnih zrnaca. Ta udaljenost neprimetno je blizu „tačke“ naše planete na našoj skali.

Udaljenosti do najbližih zvezda su veće od naše zamišljene skale Ortovog oblaka a još veće do 400 milijardi zvezda u disku Mlečng puta, prečnika 150 000 svetlosnih godina i stotinu milijardi drugih galaksija.

Kada stojimo ispod zvezda ushićeni ogromnošću svemira, dok “Vasiona spava, položivši šapu s krpeljima zvezda pod ogromno uho.”¹ u našoj malenkosti i nemoći javlja se i jedno od velikih poniznih osećanja čovečanstva.



Astronomy
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1576
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Trafalgar Law » 08 Nov 2019, 17:21

Heidi wrote: 03 Nov 2019, 19:48
Teorija inflacije sugerira da mi vidimo samo jedan deo univerzuma. Neki kosmolozi govore da je univerzum beskonačan.
Teorija inflacije ima više varijacija, ali ću se osvrnuti na aktuelni model (bez slijeđenja istorije Univerzuma) koji se striktno veže za naš vidljivi Univerzum, ako bi ga uopšte sa naše tačke gledišta mogli tako i nazvati, budući da je 20.ih godina prošlog stoljeća vidljvi Univerzum bio uokviren sa svega nekoliciom "maglina", kako su se tada nazivale galaksije, a među kojima je naravno najistaknutija bila obližnja galaksija Andromeda (Messier 31). Ali tih, 20.tih godina je uz hablova osmatranja ujedno i započela era zlatnog doba astrofizike,astronomije i kosmologije koja i danas dan traje i u konstatnom je usponu. Kako je čovječanstvo tih godina steklo uvid u to da Mlliječni put više nije jedino mjesto za koje možemo vezati svoju egzistenciju, ali i egzistenciju svih životnih oblika u Univerzumu, shvatili smo koliko je današnji tehnološki napredak u optičkoj astronomiji, a pogotovo donedavno zapostavljenoj radio astronomiji, pružio mogućnost da osmatramo i analiziramo eho Univerzuma na nešto nižim frekvencijama, pogotovo u mikrotalasnom područiju.Oslanjanje na analiziranje elektromagnetnog spektra nam upravo pruža i najvažnije informacije o ranoj epohi Univerzuma, bez koje je nemoguće shvatit neke osnovne koncepte razvoja teoretski složenog inflatornog univerzuma, ali i njegove nedostatke, kojih se nećemo doticati, jer su dosta kompleksni.

Kada govorimo o inflaciji,onda u obzir moramo uzeti jedan veoma bitan parametar bez koga se ne bi mogla izvesti jedna čitava teorija, koja se u klasičnoj fizici može smatrati dosta nevjerovatnom, ali u kvatnoj fizici/mehanici dosta mogućom, jer se u kvatnom svijetu dešavaju veoma maglovite, neobične i nestabilne stvari. Riječ je o potencijalu energije skalarnog polja vakuma (budući da se smatra da i vakuum sadrži energiju), bez kojeg čitav sistem inflatornog Univerzuma ne bi mogao uostati, prvenstveno sa teoretskog aspekta.

Prije nego što bi mogli započeti jednu debatu potreban je neki početni uslov, neka količina energije, međutim sa šireg apsekta osmatranja mi lahko možemo upasti u zamku raznoranim pitanjima tipa: "A šta se zaista dogodilo prije velikog praska?". Uopšteno govoreći, naučna zajednica se danas susreće sa veoma velikim problemom, a on se tiče uslova kojem je definisao Veliki prasak, "izlazak primordijalnih sastojaka" iz singulariteta, i sistematskog stvaranja "svega" što mi danas nazivamo vidljivim Univerzumom.

Kako bi se naučnici mogli vratiti pomalo zastarijelom modelu Velikog praska i razmotriti ga do njegove srži, oni su morali postaviti početne uslove, tipa da imaju sastojak koji održava mehanizam na osnovu kojeg će moći postaviti kompletan proces. Ali je postojao problem tranzicije energije kroz singularitet, na osnovu koje je model mogao fluidno da funkcioniše. Kako bi riješili jednu od nedoumica on su se morali oslonti na energiju vakuma skalarni potencijal V(Φ), koji ima svoju datu vrijednost, sa kojom bi se mogla stvoriti jedan idealna slika egzitirajućeg Univerzuma.

Jedna od pretpostavki kako je mogao započeti Univerzum iz njegovog "neodređenog stanja" je oslanjanje na nasumično stanje i položaj virtuelnih čestica, kao prelaznih kvatnih fluktuacija koje pokazuju neke osobine običnih čestica,a koje se mogu pojaviti bilo gdje unutar prostora i odjednom nestati. Poznato je kako je u kvatnoj mehanici ,ali ne i klasičnoj fizici, dozvoljeno privremeno narušavanje konzervacije energije (stanje u kojem ukupna količina energije izolovanog sistema ostaje konstatna, i ona nam govori kako se energija ne može stvorit niti uništiti, osim što može prelaziti iz jednog stanja u drugi. Tako da jedna čestica može postati par težih čestica, koje se spajaju u jednu izvornu česticu) . Što više virtualne čestice opstaju unutar "specifičnog prostorvremena", sve je veća verovatnoća kako će one preći u stanje običnih čestica, što svakako povećava i vjerovatnoću stvaranja jednog "singulariteta velikog naboja" sa specifičnim svojstvima, a koji ispunjavaju sve one uslove, neophodne za jedan harmoničan i hijearhijski inflatorni Univerzum.

Nakon što su se ispunili početni uslovi za jedan pre-Big Bang scenariji, na red dolazi jedna veoma nasilna eksplozija singulariteta sa esktremnim naboljem plazme čestica, nakon čega počinje rađanje onoga što mi danas nazivamo Univerzumom. Jedna od ideja u postojećem scenariju inflatornog Univerzuma je da je u ranom stadiju svoje evolucije Univerzum mogao biti u nestabilnom stanju, nalik vakumu, sa energijom visoke gustoće.

10-32 sekundi nakon singulariteta, dok je kosmička plazma čestica ključala na izuzetno visokim temperaturama, došlo je do značajnog naglog eksponecijalnog širenja Univerzuma u svim pravcima, koje je trajalo svega 10-36 sekundi, ali je njegovo širenje nastavljeno i dan danas. Veliku zahvalu možemo pripsati najjednostavnijem sažetku mehanizma koji je doveo do eksponencijalnog širenja Univerzuma, a to je potencijal energije skalarnog polja, koji se spustio do svoje najniže vrijednosti, omogućivši da ono oslobodi svoju nevjeorvatnu količinu energije, koja je u vidu repulzivne sile "katapultirala" još tada izuzetno vrelu plazmu čestica, i omogućila da Univerzum dosegne današnji oblik.

Kako bi makar malo približio proces inflacije, i njene karakteristike, s obzirom na njenu kompleksnost, navest ću nekoliko citata iz knjige teoretskog fizičara Andera Lindea "Fizika čestica i inflatorna komologija". S obzirom da se teorija inflacije i ne može nikako nazvati apsolutnom ekstenzivnom teorijom Velikog praska, ona je ipak uspjela dati odgovore na neka od pitanja iz kosmologije, kao što su problemi horozonta, monopola i ravnosti prostora.

Kada se govori u kontekstu Velikog praska, skalarnog polja, i njegovoj potencionalnoj energiji, tokom čitavog procesa, Linde je naveo slijedeće iz jednog od svojih scenarija:
"...Polje φ započinjen oscilovanje u blizini minimuma V(Φ) i njegova energija se prenosi na čestice, koje nastaju kao rezultat ovih oscilacija. Čestice koje su nastale na ovaj način međusobno se sudaraju i približavaju stanju termodinamičke ravnoteže, drugim riječim, Univerzum se zagrijava."
Važno je naglasiti....
"...Veličina polja φ u ekspandirajućem Univerzumu zavisi od od temperature. Prilikom faznog prijelaza, koji mijenja φ, energija koja se nalazila u tom polju pretvara se u toplotnu energiju."
Kao rezultat, sada možete zamisliti jednu vrelu kvark-gluon plazmu nastalu nakon Velikog praska, visoku temperaturu unutar nje i neizbježne međusobne interakcije gradivnih blokova materije...

Vrijednosti gustine energije, da li je ona konstatna ili postoje promjene tokom vremena?
" Osnovna ideja koja se ponavlja u svim postojećim verzijama scenarija inflatornog Univerzuma je da bi u ranom stepenu evolucije Univerzum mogao biti u nestabilnom stanju, nalik vakumu, sa energijom visoke gustoće. To znači da se prema jednačini gustina energije vakuma ne mijenja tokom vremena..."
Po pitanju zapremine Univerzuma i uskom odnosu sa početnom vrijednosti skalarnog polja.
"Sudeći prema jednačini (1.7.26) stepen inflacije je mali za male početne vrijednosti polja φ, a eksponencijalno raste sa porastom φ0. To znači kako najveći dio fizičke veličine Univerzuma nastaje, ne zahvaljujući širenju oblasti, koje su početno i nasumično sadržane u malom polju φ, već kao rezultat širenja oblasti veličine koja prevazilazi radijus horizonta događaja, koji je prvobitno bio ispunjen sa dovoljno homogenim, polahko promjenjivim i izuzetno velikim poljem φ = φ0"
"...Ovo nas navodi da vjerujemo kako je najveći dio zapremine sadašnjeg Univerzuma postao upravo kao rezultat eksponencionalnog širenja oblasti navedene vrste."
Što se tiče uslova inflacije, bez obzira da li je ona hoatična inflacija (koja podrazumjeva neprekidno stvaranje novih Univerzuma iz procesa Velikog praska, sa različitim vrijednostima polja φ) ili ne, ona se svakako može desiti bilo gdje i sa bilo kojim iznosom vrijednosti gustoće energije. Kada govorimo o Vječitoj (ili haotičnoj) inflaciji,uslovi koji vladaju unutar svakog od "mjehurova" multiverzuma nisu uzročno povezani, budući da se i fizički uslovi unutar svakog od njih u dobroj mjeri razlikuju, kao što to i haotična teorija potencira...
"Inflacija može započeti na bilo kojoj gustini energije, i proizvoljno ubrzo nakon što Univerzum počne da širi...
Mislim da je za početak dovoljno da se stekne neki kratki uvid u nešto što definiše stvarnost oko nas. Barem nam nauka svojim novijim postignućima to omogućaca....

Pisat će se ovde mnogo...

Uključite se svi ,aktivnije nego prije... :D

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Krokodil Behko » 08 Nov 2019, 17:52

SmokingMan wrote: 08 Nov 2019, 17:21 Uključite se svi ,aktivnije nego prije... :D
Hvala, pojmljeno :D

Sad, da ne citiram svašta, post je predug, pa bi se oteglo, ako može da postavim pitanja, u vezi nekih nejasnoća?

Redovni sam gledatelj svih serijala na HC2, NG, SCI, isl.

Naime:

istina, rekao si da se zadržimo na onome što vidimo/znamo, ili bar možemo pojmiti, ali ja baš tu imam jednu dilemu.
Akcent si stavio na skalarno polje u vakuumu, ali nisam siguran da vakuum postoji, jer to se sad zove Tamna energija i tamna materija? Plus, valjda je dokazano, da na kubnom metru postoji makar nekoliko atoma helija, ako ništa drugo, pa ako može i definicija vakuuma?

Drugo:
U ovoj dimenizji, u kojoj živimo, ako imamo inflaciju, ili nas nešto sve brže gura, ili nešto drugo, što nas sve brže privlači. Pojasnio si oko energije skalarnog polja. Da l ito znači, da ne tražimo dalje i da je to to, ili je to opet samo pretpostavka, kao i ovo u vezi multiverzuma?

Treće:
Oko singulariteta. Da li ogromna crna rupa, može stvoriti pre-uslove za veliki prasak?

Četvrto:
Šta ako nije dobro izračunato?
Možda sve udaljenosti i ostale vrijednosti krivo mjerimo, zbog zakrivljenosti prostor-vremenskog tkanja, a koje uzrokuje gravitacija?

Peto:
Kad smo već kod gravitacije, dodajmo tu i elektromagnetizam, pa postavimo pitanje, da li oni utiči na inflaciju, ili bar ako je o gravitaciji riječ, inflaciju proizvodi nešto što još nismo otkrili? Misli se na neki subjekt poput tamne energije, ili nekog paralelnog univerzuma, a ta dva pojma mogu biti i povezana, kako sam razumio :hm
online

User avatar
Trafalgar Law
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1576
Joined: 08 Nov 2019, 08:43
Location: Shiroi Machi
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Trafalgar Law » 08 Nov 2019, 20:54

Krokodil Behko wrote: 08 Nov 2019, 17:52
SmokingMan wrote: 08 Nov 2019, 17:21 Uključite se svi ,aktivnije nego prije... :D
Hvala, pojmljeno :D

Sad, da ne citiram svašta, post je predug, pa bi se oteglo, ako može da postavim pitanja, u vezi nekih nejasnoća?

Redovni sam gledatelj svih serijala na HC2, NG, SCI, isl.

Naime:

istina, rekao si da se zadržimo na onome što vidimo/znamo, ili bar možemo pojmiti, ali ja baš tu imam jednu dilemu.
Akcent si stavio na skalarno polje u vakuumu, ali nisam siguran da vakuum postoji, jer to se sad zove Tamna energija i tamna materija? Plus, valjda je dokazano, da na kubnom metru postoji makar nekoliko atoma helija, ako ništa drugo, pa ako može i definicija vakuuma?

Drugo:
U ovoj dimenizji, u kojoj živimo, ako imamo inflaciju, ili nas nešto sve brže gura, ili nešto drugo, što nas sve brže privlači. Pojasnio si oko energije skalarnog polja. Da l ito znači, da ne tražimo dalje i da je to to, ili je to opet samo pretpostavka, kao i ovo u vezi multiverzuma?

Treće:
Oko singulariteta. Da li ogromna crna rupa, može stvoriti pre-uslove za veliki prasak?

Četvrto:
Šta ako nije dobro izračunato?
Možda sve udaljenosti i ostale vrijednosti krivo mjerimo, zbog zakrivljenosti prostor-vremenskog tkanja, a koje uzrokuje gravitacija?

Peto:
Kad smo već kod gravitacije, dodajmo tu i elektromagnetizam, pa postavimo pitanje, da li oni utiči na inflaciju, ili bar ako je o gravitaciji riječ, inflaciju proizvodi nešto što još nismo otkrili? Misli se na neki subjekt poput tamne energije, ili nekog paralelnog univerzuma, a ta dva pojma mogu biti i povezana, kako sam razumio :hm
Uh, mnogo pitanja, mnogo teorije, mnogo razmišljanja, i mnogo će ostati nedorečenih stvari, takva je nauka, ona sigurno neće pružiti odgovre na sva pitanja, u tome je i najveća draž što se čovjek stalno nalazi u magli...

Nisam pronašao niti ijedno drugo uvjerljivije objašnjenje u pogledu nečega što bi moglo imati karakteristike "pobuđivaća" energije iz nekog virtualnog sanja u kvatno stanje i do većih skala, u domenu obične materije. Ono što vakum nudi je mehanizam koji u kvatnoj teoriji polja nudi neko stanje, iako ono samo po sebi nije stabilno, ali postoji vjerovatnoća da ono vremenom može postati stabilno. Ali za takvo nešto potreban mu je proces tranzicije, potreban mu je prostor kako bi razvio svoj potencijal, kao što je to slučaj sa modelom Velikog praska (kroz teoriju inflatornog Univerzuma), njemu je potreban model da bi se njegovo održavanje spjelo ostvariti, svedo globalnog minimuma.. Znaimljivo je da se vakum mimo zakona klasične fizike naziva i lažnim vakumom zbog upravo onoga što sam predhodno naveo, njegove nestabilne vrijednostikoaj ne može metastazirati u potpuno stabilnu vrijednost.

1. Tamna energija se može smatrati jednom vrstom produkta takvog jednog nestabilnog stanja kakvog nudi energija vakuma, ali se za Tamnu energiju ne može striktno reći kako je ona zapravo sama po sebi energija vakuma, jer prvo moramo sagledati uzrok pa tek posljedicu. Posljedica je u ovome slučaj Taman energija, ili kako se još naziva konsmološkom konstantom (lamda), koja ima karakteristiku odbojne sile, antigravitacije, i aktivno učestvuje u izuzetno brzom širenju Uiverzuma, koje će vremenom postati još izraženije.

Možda si mislio na atome neutralnog vodika (H I), kojeg unutar galaksija ima u izobilju? I znam da unutar kubnog cm postoji i do nekoliko 1.000 atoma neutralnog vodika, zavisno od prisustva molekualrnih oblaka u određenim regijama galaksija, negje gdje ne postoji dostatna količina materije, taj je broj znatno niži.

2. Svaki predloženi model inflacije u astrofizici je samo jedna od vjeovatnoća (teorija koja je ekperimentalno prihvaćena) kako je Univerzum tokom svoje istorije mogao evoluirati, i oni svakao ne predstavljaju nešto na čemu se kosmologija mora bazirati. I svaki od dostupnih modela, radnog, zatvorenog i zakrivljenog Univerzuma će sigurno ubrzo doživjeti svoje revizije, jer je neminovno da se dešavaju radikalne promjene u fizici, bolje reći onoj fizici koja pojašnjava procese tipa principa neodređenosti, principa superpozicije, kvatno tuneliranje. To su stvari koje su sada aktuelne, kvatna teorija je tu i tamo ekstenzija onoga što se ne može opisti u opštoj fizici, tipa položaja elektrona, njegov implus, budući da elektron ima dvije prirode, i ponaša se kao čestica i kao impuls. I sl....I sam sam se polagao upleo u kvatnu teoriju, pa je pomalo konfuzno plivati u takvoj kolotečini...

3. Ne postoje načni na koji bise dokazalo da se Crne rupe mogu smatrati kao nekim budućim naraštajima Velikih praskova za buduće "džepne Univerzume" koji bi eventualno proistakli iz našeg idljivog Univerzuma,kako to hijerahijski predviđa vječna inflacija, koja se striktno veže sa vrijednosti skalarnog polja, koji nema nikakvih dodirnih tačaka sa Crnim rupama, jer se opčenito radi o stanju energije. Crna rupa ima svoj neuobičajen sigularitet, različit od singulariteta Velikog praska. Mi znamo da, gledajući unazad,možemo baciti pogled u rani period Univerzuma u vidu kosmičke mikrotalasne pozadine, koja nam je još relatnivno nepoznata, iako znamo da se unuitar temperaturnih fluktuacija kriju još mnogi odgovori. U pogledu singulariteta Crne rupe, ne zanmo ništa konkretnije osim da one emituju svoju radijaciju, i kako ništa ne može da se spasi kada se pređe horizont događaja, čak i svjetlost. Naravno, pitanje je kakvi se svi procesi odvijaju izvan našeg dometa, daleko unutar Crne rupe, osim što znamo da pod takvim uslovima slamaju svi zakoni nama poznate fizike.

4. Ne znam ,moguće je u jednu ruku, ali opet mala vjerovatnoća da je nešto toliko radiklano izvan naših računica. Prostor je i suviše velik da bi se nešto izračunalo do velikih preciznosti, sve se uglavnom svodi na približne vrijednsti, i svako malo se koriguju neke seitnice, što opet ne utiče na već odavno donesene teorije, posebice kada se radi o obliku Univerzuma, koji je uslovljen odnosom između mase i energije. Trenutni odnos između ova parametra nam govori kako postoji veoma mala razlika između njih, a koja ipak ide u korist kosmološke konstante Lambda, što ukazuje kako je Univerzum, barem prema prihvaćem parametrima, ravan i da se širi u beskonačnost. Kao prilog tome nam ide i činjenica kako se galaksije nalaze unutar crvenog pomaka, što ukazuje da se udaljavaju u odnosu na na, kao i jedna u odnosu na drugu.... Doduše, moglo bi mi se postaviti i pitnanje. Zašto se uprkos toj činjenici obližnje galaksije i grupe galaksija i dalje drže na okupu, ko što je to slučaj sa našo lokalnom skupinom i superskupinom... :D Odgovor se svakako može ponuditi ako se postavi pitanje u nekom od slijedećih postova.... Ja sam stvarno pomalo umoran.... :D

5. Mislim da ti se dio odgovora krije pod brojem 2. Nema jakih indikatora da je tok inflacije pogođen ili narušen nekom od fudamentalnih sila koje su proizašle iz procesa inflacije, iako je gravitacija nesumnjivo najslabija od svih (Slabe i jake interakcije, i elektromagnetizma)- Jedino što je preostalo nakon raspada skalarnog polja je materija i radijacija koja prožima današnji Univerzum. Stoga se može slobodno reći da je daljnja inflacija u našem Univerzumu za sada ne postoji, i da se jedino prati odnos na relaciji masa-energija.

Ne znam kako je ovaj post iznad opet završio ispred onoga na što sam ti trebao odgovoriti. Pa zato bih te molio da ako je moguće da se izbriše.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Krokodil Behko » 08 Nov 2019, 22:39

Čitam sam nešto malo o energiji nulte tačke, pa sam pokušavao uspostaviti vezu između nečeg nezamislivo malog, sa nečim nezamislivo velikim, poput naše galaksije na primjer, pa otuda i takva pitanja.



Sad sam ponovo pronašao taj članak i on ti je potpuno na liniji koju i ti postavljaš, pa čak ide i dalje. Znam samo da sam završetak članka dočekao uplakan, jer tu očito imamo zavjeru naftaša i farmaceuta, protiv iblo kakvog napretka po tom planu.

Btw, neki lik iz Vankuvera, u stanju je da korištenjem energije nulte tačke, uroni drvo u metal, da natjera topovsko đule na levitaciju (anti-gravitacioni pogon? ) , pa čak ta energija može izmanipulisati vrijeme. Provjereno na nekom liku koji je bolovao od karcinoma i natjerali su oboljele ćelije,m da se vrate u prvobitno stanje.

Ovo mi je zanimljiv pasus:
John Wheeler i Richard Feynman s Princeton sveučilišta su prvi procijenili energiju nulte točke. Izračunali su kako bi šalica energije nulte točke bila dovoljna da svi ocean svijeta proključaju. Ekvivalent u masi energije nulte točke, korištenjem Einstein-ove famozne jednadžbe E=m*c2 je 1094 grama/cm3!
Pominju i Teslu, Newtona itd. Mnoge stvari su nevjerovatne, pa bi mi bilo zanimljivo čuti tovje mišljenje.


Energija nulte točke

Kvantna znanost 20. stoljeća je otkrila postojanje sveprisutnog pozadinskog mora kvantne energije svemira. Dr. Harold Puthoff s Cambridge sveučilišta je među prvima izmjerio energiju svemira. Ta je energija mjerena na temperaturi od nula stupnjeva Kelvina, apsolutno najnižoj mogućoj temperaturi svemira. -273°C. Na toj temperaturi prema Newton-ijanskoj fizici sva kretanja molekula i atoma bi trebala prestali i ne bi se smjela mjeriti nikakva energija! Umjesto nenalaženja energije, kao što se očekivalo, pronašao je ono što je nazvao "ključajućim loncem" energije, a poslije je dobila ime 'energija nulte točka - zero point energy' (ZPE). Harold Puthoff je dokazao kako fizika vakuma nije uopće lišena energije, jer je vakum, prostor s obiljem (plenumom) energije.(1)

U kvantnoj elektrodinamici pozadinsko more kvantne energije se sada koristi za objašnjavanje principa neizvjesnosti, koga je otkrila kvantna fizika, nepredvidivog ponašanja subatomskih čestica. Vibracije subatomskih čestica vjerojatno uzrokuje polje nulte točke. Slučajni virtualni fotoni skaču naprijed i natrag između polja nulte točke i našeg fizikalnog svijeta. Sudaraju se sa subatomskim česticama ili ih one apsorbiraju, kada će se pobuditi u više energetsko stanje. Nakon nanosekundi energija se opet otpušta pomoću drugog virtualnog fotona, koji se vraća u polje nulte točke. Foton se naziva virtualnin fotonom jer dolazi i odlazi iz polja nulte točke i ne će ostati u 'materijalnom' svijetu. Koristi se samo za razmjenu energije između polja nulte točke i materijalnog svijeta.

Ne dolaze samo fotoni, već i sve vrste elementarnih čestica u naš fizikalni svijet iz niotkuda. Izgleda kako dolaze iz polja nulte točke, pojavljuju se u našoj fizikalnoj realnosti samo tisućinku ili milijuntinku sekunde pa onda opet nestaju u praznini. Te forme mističnih čestica su nazvane virtualnim česticama, jer nisu dovoljno stabilne da bi ostale u našem realitetu. Polje nulte točke je kvantna pjena virtualnih čestica i fotona. Naš svemir nikada ne miruje, čak ni u 'praznom' prostoru!

Čak i u totalno tamnoj sobi, gdje ne može prodrijeti nikakvo svjetlo iz vanjskog svijeta, znanstvenici mogu još uvijek mjeriti prisustvo virtualnih fotona.

Postojanje polja nulte točke je bilo već dugo poznato u zajednici kvantne znanosti, no većina je znanstvenika ignorirala njihovu primjerenost. Jednostavno su poništili (nulirali) učinak polja nulte točke u svojim znanstvenim kalkulacijama zbog vjerovanja u beznačajnost učinka!

Međutim mala no rastuća grupa znanstvenika sada vrlo ozbiljno uzima u obzir polja nulte točke, a među njima su mnogi poznati profesori, koji sada zauzimaju radikalno drugačije stajalište o našem realitetu. Njihova znanstvena otkrića i teorije su kontroverzne u očima establishment-a znanstvene zajednice, koja se drži stare paradigme o našem svijetu po kojoj bi on mogao i eventualno će biti potpuno objašnjen mehaničkim modelom svemira.

Polje nulte točke je postalo popularno širokoj publici zahvaljujući znanstvenoj žurnalistici Lyn McTaggart, koja je napisala knjigu "Polje - The Field" (hrvatski prijevod, TELEdisk, d.o.o. 2005.). Stvorila je veću svijesnost o polju nulte točke nego što bi se inače objelodanilo svekolikoj javnosti. Jako preporučujem tu knjigu svakome zainteresiranom za nova otkrića nulte točke i začuđujućoj ulozi, koju ljudska svijest igra u tom polju. Za paranormalne i psihičke fenomene, postoji sada znanstvena osnovica istraživanja.(2)

Među prvim časopisima koji opširno obrađuju polje nulte točke, je Ode koji izlazi u SAD-u i Nizozemskoj. Članak o polju nulte točke se pojavio u studenom 2003., u broju 61.(3)

More energije

John Wheeler i Richard Feynman s Princeton sveučilišta su prvi procijenili energiju nulte točke. Izračunali su kako bi šalica energije nulte točke bila dovoljna da svi ocean svijeta proključaju. Ekvivalent u masi energije nulte točke, korištenjem Einstein-ove famozne jednadžbe E=m*c2 je 1094 grama/cm3! To je više materije po kubnom centimetru od ukupne mase cijelog svemira. Suprotno onom što se uvijek vjerovalo, materija nije kondenzirana supstancija, već difuzna forma energije. (4)

Postavlja se pitanje, kako je moguće, ukoliko izgleda živimo u moru energija, kako to da je uopće ne uočavamo? Sličimo ribama uronjenim u vodu koje nikada nisu svijesne kako je voda svugdje oko njih.

Haisch i Rueda su doprinjeli polju nulte točke korištenjem rada Hal Puthoff-a, dokazujući poznati Newton-ov zakon inercije, koji tvrdi kako je inercija umnožak mase i akceleracije, F= m * a. Taj stari zakon, koga je Newton postavio kao pretpostvaku, aksiom, u svom djelu 'Principia', svetoj Bibliji klasične fizike, nije se mogao dokazati u zadnjih tristo godina! No uzimanjem u obzir polje nulte točke, Rueda i Haisch su dokazali kako je inercija jednostavno otpor, usporavanje, koje objekti iskuse kada se ubrzavaju u polju nulte točke.(5)

Sonoluminiscencija

U prirodi postoji vrlo čudan fenomen pod nazivom sonoluminiscencija; radi se transformaciji zvučnih valova u svjetlosnu energiju! To je dobro poznat eksperiment iz matice fizike.

U eksperimentu mala kuglasta staklena posuda, napunjena vodom rezonira harmoničnim zvučnim valom od 20 kHz, koji potječe iz zvučnika. Zatim se vrlo mali zračni mjehurić upuše u centar kuglaste staklene boce. Kada je mjehurić točno centriran u boci, počinje ritmički implodirati i emitirati svjetlo. Svjetlo se emitira u ultra-kratkim svjetlosnim bljeskovima, koji nose trilijun puta veću koncentraciju energije od izvorne zvučne energije. Temperatura u centru mjehurića doseže astronomskih 30.000o C uz ogroman pritisak.

Matica fizike još uvijek ima problema s eksperimentom, pa se špekulira s hladnom fuzijom, dok neki misle kako nema drugog objašnjenja osim onog s obiljem svjetlosne energije koja dolazi iz polja nulte točke. Učinak sonoluminiscencije je potaknuo hollywood.ske stvaratelje na kreiranje cijelog filma o tom fenomenu, a film je nazva 'Lančana reakcija - Chain Reaction'.

Daljnja istraživanja tog prirodnog fenomena bi mogla voditi onom što se naziva sonofuzija, vrsti hladne fuzije, kojoj fizika već toliko dugo teži.

Žetva energije

Od kada se u svijetu pojavio pojam energija nulte točke, rođen je novi soj kopača zlata. Mnogi izumitelji love tu energiju nulte točke, jer se radi o besplatnoj energiji. Priča počinje kako su još Michael Faraday i Nikola Tesla otkrili primjenu besplatne energije. Kada jednom znate kako ju tražiti, onda ćete ju moći izvlačiti iz vakuma u neiscrpnom obilju. Zamislite si vaš televizor bez strujnog kabla, jer televizor koristi energiju koju prima iz vakuma? Možete li to zamisliti, znate li što to znači? Zbogom nafti, pa možda tek time imate pravi osjećaj. U svijetu koji je teško zavisan o nafti, mnogi moćnici danas ne bi bili zadovoljni jer bi izgubili svu svoju moć i bogatstvo.

Zbog tog razloga kao i zbog moguće vojne primjene su te invencije bili globalno potisnute u zadnja dva desetljeća. SAD zabranjuje izvoz neriješenih patenata ako se vjeruje u postojanje vojne primjene. Međutim umirovljeni poručnik američke vojske Tom Bearden je patentirao uređaj za generiranje besplatne energije s koeficijentom većim od 1, koga je nazvao Generator elektromagnetske-energije bez kretanja - Motionless Elektromagnetic Generator - MEG. Preko 1 u ovom smislu znači, kako više energije izlazi iz uređaja nego što u njega ulazi. Bearden tvrdi kako taj generator proizvodi 100 puta više energije nego što je potrebno za održavanje njegovog pogona. Njegov MEG uređaj nije u sukobu sa zakonom o konzervaciji energije, drugim zakonom termodinamike, jer jednostavno hvata energiju iz vakuma. Jean Louis Naudin je replicirao Bearden-ov MEG uređaj i potvrdio kako njegov MEG uređaj ima koeficijent veći od 1.

Bearden je ponovio rad James Clerk Maxwell-a iz 19. stoljeća, utemeljitelja klasične elektrodinamičke teorije. Po njemu je interpretacija originalnog rada Maxwell-a netočna, a rad je bio i krivo interpretiran i pojednostavnjen od Lorentz-a i Heaviside-a, kako bi ga se, navodno, bolje razumjelo. Bearden je otkrio kako su originalne Maxwell-ove jednadžbe bile previđene, pa se kao rezultat toga previdjela i mogućnost korištenja besplatne (slobodne) energije iz vakuma. Bearden je u dobrom društvu glede te tvrdnje, jer je i Max Planck, osnivač kvantne fizike također uvijek sugerirao potrebu za ponovnim utemeljivanjem vrijednosti Maxwell-ovih jednadžbi.

Laički rečeno Bearden-ov MEG uređaj je u osnovici nabijeni dipol, koji se sastoji od nabijenih ploča. Objašnjava kako fizikalni vakum kreira tijek virtualnih fotona elektromagnetske energije, koga podržava potencijal nabijenog dipola. Potencijal dipola je u stvari ravnoteža između izbijanja i nabijanja virtualnim fotonima iz vakuma. Dakle stacionarno električko polje nije uopće stacionarno, samo se takvim čini, više sličeći vodopadu koji iz daljine izgleda kao stacionarni zid vode, no proučavanje izbliza dokazuje kako se radi o konstantnom tijeku vode. Tajna MEG uređaja nije u izbijanju naboja dipola u samom krugu dipola, već u drugom odvojenom električnom krugu. Nakon toga će vakum automatski ponovno nabiti izbijeni dipol kako bi ostvario težnju ravnoteži. Kaže se da naboj koji teče u drugom krugu isporučuje stvarnu električnu snagu.

Na taj način se ekstrahira energija nulte točke iz vakuma i prazni u električnom krugu. Bearden kaže kako svi današnji izvori električne energije kao što su baterije, dinamo i centrale, imaju jedan zajednički problem. Kada se električna struja vraća prema izvoru koji ju je na početku kreirao, ubit će tok virtualnih fotona s vakumom kao izvorom. Neznajući uzimamo vedra puna energije nulte točke iz rijeke pa ih onda nenamjerno ponovno vraćamo u rijeku.

Tom Bearden je doašo i do vrlo važnog novog otkrića u vezi s novim tipom 'elektromagnetske energije'. Prema Bearden-u, danas korištene četiri Maxwell-ove jednadžbe su pojednostavnjena verzija Maxwell-ovog izvornog rada. Bearden kaže kako je Oliver Heaviside odbacio skalarni dio kompleksnih brojeva u Maxwell-ovim originalnim jednadžbama, ostavljajući samo vektore u Maxwell-ovim jednadžbama zbog lakšeg računanja.

To je razlog zašto danas znanost zna samo klasičan elektromagnetski val, koji je transverzalan. U transverzalnom valu električno i magnetsko polje osciliraju okomitao na smjer širenja vala. Po Beardenu nam je odstranjivanjem skalarnog dijela Maxwell-ovih jednadžbi izgubljena činjenica da se energija može širiti longitudinalnim valovima super-luminalnim brzinama (brzinama većim od brzine svjetlosti). Longitudinalni valovi su slični valovima zvuka i osciliraju u istom smjeru u kojem se šire.

Prema Bearden-u interni longitudinali val u elektromagnetskom valu je fundamentalan val, koji postoji u svim poznatim elektromagnetskim poljima bilo kojeg oblika. Skalarna komponenta elektromagnetskog vala se može kreirati iz dva suprotna elektromagnetska vala, vala i njegovog anti-vala. Oba će si vala međusobno poništavati električnu i magnetsku komponentu polja, kada su valovi u fazi privremeno pomaknutoj jedan prema drugomu za 180 stupnjeva. Rezultat je elektromagnetski skalarni val. On putuje u vremenskoj domeni i potpuno je drugačiji od transverzalnog elektromagnetskog vala, koji putuje tro-dimenzionalnim prostorom. Po Bearden-u moramo misliti o vremenu kao komprimiranoj formi energije kao što je to i materija. Sjećate li se Einstein-ovog poznatog zakona, koji kaže da je energija jednaka umnošku mase i brzine svjetlosti na kvadrat? U ovom slučaju možemo naći istu obilnu komprimiranu energiju u vremenskoj domeni i možemo ju hvatati kao kada se longitudinalni skalarni EM valovi u vremenskoj domeni konvertiraju u uobičajene transverzalne EM valove. Konverzija skalarne elektromagnetske energije u transverzalnu elektromagnetsku energiju se naziva skalarnom interferometrijom i ona je rezultat interferencije dvaju skalarnih valova. To je suprotan učinak samo-poništavajućem paru transverzalnih elektromagnetskih valova koji kreiraju skalarni val.

Tijek virtualnih fotona koji se događa između dipola i vakuma, ranije spomenutog, je u stvari tijek skalarnih valova. Stoga su skalarni valovi vrlo različiti od elektromagnetskih valova; i to zbog jedne stvari, tj. oni mogu putovati beskrajnim udaljenostima bez gubitka energije brzinama većim od brzine svjetlosti (superluminalno).

Kada skalarne valove kreira dipol, kao što je baterija, generator ili permanentni magnet s dva pola, polarizacija naboja će kreirati skalarne valove koji će žuriti između polova i vakuma. Svaki dipol u svemiru od atoma sa svojim pozitivnim i negativnim nabojem, do Zemlje i Sunca sa svojim magnetskim poljima kao i sva nebeska tijela u svemiru zrače skalarne valove, pa su stoga u osnovi skalarni valovi svugdje u svemiru, popunjavajući vakum prostora, čineći ga obiljem energije nulte točke.

Početko 20. stoljeća je Nikola Tesla prvi otkrio skalarne valove. Koristio je indukcijske zavojnice za kreiranje tih skalarnih valova. Proveo je mnogo eksperimenata šaljući skalarne valove oko Zemlje dokazujući kako za razliku od transverzalnih valova, koji se šire na velike udaljenosti s disipacijom i gube svoju energiju brzinom jednakom kvadratu udaljenosti od izvora, longitudinalni valovi mogu putovati do bilo koje udaljenosti bez praktički ikakvog gubitka energije.

Tesla je u svoje vrijeme vjerovao u postojanje etera, iz koga bi se mogla koristiti slobodna energija, što bi moglo biti spas za čovječanstvo. Obratio se Američkom institutu inžinjera elektrotehnike 1981. slijedećim riječima:

". . . snagom izvednom iz njega, sa svakom formom energije dobivenom bez napora, iz spremišta zauvijek neiscrpnog, čovječanstvo će napredovati velikim koracima; samo je pitanje vremena kada će čovjek uspijeti priključiti svoje strojeva na zamašnjak prirode".

Skalarne valove Tom Bearden-a su otkrili i ruski znanstvenici. Rusi su međutim dali skalarnim valovima drugačije ime, nazivaju ih torzijskim valovima. O njima ćemo naučiti više kasnije. Kao raniji čovjek vojske, uvjeren je kako su Rusi koristili tu tehnologiju za kreiranje arsenala oružja skalarnim valovima tijekom Hladnog rata. To oružje je, temeljeno na Teslinoj haubici, smrtonosno skalarno oružje koje, u usporedbi, čini blijedim naše oružje masovne destrukcije. U svojoj najblažoj formi to se oružje može koristiti za modificiranje i manipuliranje vremenom, za kreiranje uragana i tornada, a može se čak s njime proizvesti potrese. U najagresivnijoj primjeni, moglo bi se izbrisati postojeću civilizaciju svojom smrtonosnom silom koja je nezaustavljiva.

Na drugoj strani, su miroljubive aplikacije tehnologije skalarnih valova, koje prelaze ljudsku imaginaciju; kao ni jedna druga dosadašnja tehnologija, kojoj je planet svjedočio, a mogu voditi čovječanstvo u Zlatno doba. Obećava slobodnu, besplatnu energiju, antigravitacijski pogon i aplikacije liječenja koje mogu izliječiti bilo koju bolest preokrečući vrijeme bolesti. Prema Bearden-u, Antoine Priore je 60-tih i sedamdesetih godina koristio, kao preteču svoje medicinske patentirane tehnologije, aplikacije skalarnih valova, a njegovi eksperimenti na životinjama su dokazali mogućnost liječenja svih formi raka. Objašnjenje tih čudotvornih izliječenja je prisiljavanje oštećenih stanica skalranim valovima da se vrate u svoje ranije zdravo stanje. Tako je tehnologija skalarnih valova tehnologija čuda, ako je vjerovati Bearden-u.

Bearden-ova teorija, koju je objavio u knjizi pod naslovom "Energije iz vakuma, koncepti i principi - Energy from the vacuum, concepts & principles" je dokazana prvim na tržištu raspoloživim energetskim uređajem nazvanim "Patterson-ova energetska stanica - Patterson Power Cell", inovativni uređaj s omjerom većim od jedan.

Patterson-ova energetska stanica je razvijena i patentirana. James A. Patterson je znanstvenik Tehnologija čiste energije - Clean Energy Technologies iz Dallas-a. Radi se o staklenoj posudi napunjenoj tisućama sitnih, paladijem pokrivenih kuglica koje služe kao elektrode. Uređaj pogoni teška voda. Kada se pokrene s malom ulaznom snagom od 1,4 Wat-a, stanice izbacuju enormne količine topline, stotinu puta veće energije od energetskog ulaza. Tvrdi se kako je Patentni ured SAD-a testirao uređaj i dodijelio četiri patenta, Uređaj se proučava i na različitim sveučilištima širom svijeta i tretira ga se vrlo ozbiljno, no više nema sumnje u njegov rad, već se spore oko toga kako radi!(6)

Pradavna vortex-vrtložna tehnologija

Robert A. Patterson je izvrstan inžinjer koji se sam educirao u vortex tehnologiji, a studirao je i rad Viktor Schauberger-a. Viktor Schauberger je radio na vortex tehnologiji za naciste tijekom 2. Svjetskog rata, te je kao i Tesla, imao začuđujuće invencije, koje su skoro povijesno zaboravljene. Neprocjenjivi doprinos znanosti se konačano prepoznaje kada se svjetska nestašica energije približava klimaksu. Pozabavit ćemo se vortex tehnologijom i električnim primjenama u implozijskoj fizici Daniel Winter-a u poglavlju 6 ('Vibracije etera'). Najbolja vizualizacija vorteksa je tornado koji usisava zrak, akumulirajući te vrtložne vjetrove s nevjerojatnim magnitudama u centru, oku tornada.

Među Patterson-vim invencijama primijene vorteks tehnologije je i RAM implozijsko krilo, koje se može pričvrstiti na krov automobila. To će krilo kreirati implodirajući vorteks ispred automobila i ekspandirajući vorteks iza automobila, pa će tako guranje stražnjeg vorteksa ojačavati usisavanje iz prednjeg vorteksa. Sveukupni učinak je drastično reduciranje potrošnje goriva za faktor 2 ili 3.

Drastična redukcija potrošnje goriva je rezultat reduciranja otpora kretanju. Kao praktičar kineskih borilačkih vještina Wing Chun Gung Fu, Patterson je stekao uvid u korištenje energije svog protivnika, čiji se zamah preusmjeravanjem energije može koristiti za svoje djelovanje, pa se time protivnika može oboriti, izbacujući ga iz ravnoteže njegovim vlastitim zamahom. To je uobičajena praksa u borilačkim vještinama. Koristeći analogiju borilačkih vještina, protivnik automobilu bi bio održavani otpor, pa Patterson objašnjava kako se ta energija može preusmjeriti na korisni rad. To upravo i radi njegovo RAM implozijsko krilo.

Patterson je nekako shvatio kako bi isti vorteks mehanizam RAM implozijskog krila, temeljen na aerodinamici, mogao imati svoj komplement u elektrodinamici ako se primijenjuje na energiju nulte točke u vakumu prostora. Što ako bi uspio 'pumpati' tu energiju nulte točke korištenjem elektroničkih krugova koji bi imitrali korištenu vorteks tehnologiju u dizajnu njegovog krila?

Najiznenađujuća činjenica te problematike je što je slijedeća prosvijetljujuća ideja inspirirana još jednom formom pradavne azijske vještine, Dogu kipom iz Japana. Spotaknuo se o taj kip čitajući "Antigravitacijski priručnik - The Antigravity Handbook" autora David Hatcher Chlidress-a. Taj ružni kip datira unatrag barem 10.000 godina. Tražeći elektronički ekvivalent za svoje RAM implozijsko krilo, odjednom je shvatio kako to mora biti odgovor. Naravno ni vi, a ni ja, ako bi i buljili u taj ružni kip još slijedećih 10.000 godina, vjerojatno nikada ne bi došli na ideju, no prema Patterson-u, taj kip je shematska predstava onog što on naziva elektrogravitacijski implozijski pogonski sustav.

Hutchison učinak

Hutchinson učinak je kolekcija fenomena koji je otkrio sjani (plemeniti?) John Hutchinson 1979. Živi u Vankuveru u Kanadi u apartmanu koga je kompletno opremio s elektroničkim uređajima. Hutchinson je eksperimentirao u svom apartmanu sa skalarnim valovima koristeći Tesline zavojnice i Van de Graaff generator. Korištenjem interferencija radio valova niskog energetskog inputa, no visokog napuna od stotina kiloVolti, otkrio je začuđujuće unčinke u rasponu od:
levitacije teških metala
fuzije različitih materijala
anomaliju zagrijavanja metala bez gorenja okolnog materijala
lomljenje metala na čudan način.

Svi ti učinci su bili dokumentirani na video zapisu, a svoja je otkrića demonstrirao mnogim kvalificiranim znanstvenicima i poznatim ljudima, koji ga sada konačno financijski podržavaju. Hutchinson-ov učinak je demonstriran i na filmu na Interentu. U njegovim se filmovima vidi kako predmeti lebde u prostoru, a metali vibriraju kao da su puding. Čak je levitirao i kuglu teškog topa. Također je mogao demonstrirati fuziju različitih materija, kao što drvo i metal. Drvo se jednostavno uranja u metal, a kada se Hutchinson-ov uređaj isključi, drvo ostaje kao kada bi bilo savršeno zalijepljeno u metalu! Na isti je način utopio novčić u aluminijsku šipku.

Njegovi eksperimenti prkose svim uobičajenim zakonima prirode! Njegovi anomalni valovi s anti-gravitacijskim sposobnostima izgleda mijenjaju sam prostor-vrijeme.

Može rastopiti metal bez ikakvog znaka spaljivanja ili očite radijacije topline. Materijali poput drveta se drže na istom mjestu gdje se metal tali, a da nisu spaljeni. To se jednostavno suprostavlja zakonima termodinamike, po kojima bi barem trebalo uočiti zračenje topline. Igleda kao nekakvo odvajanje tog uređaja od normalne organizacije atoma u materijalima. To je isto kao kada bi Van der Waals-ove sile, koje povezuju atome u materijalu bile isključene, a atomi bi mogli slobodno stvarati nove konfiguracije.

John Htuchinson je također razvio samo-održavajuću bateriju, koja se sama puni energijom nulte točke, kako on tvrdi! Baterija generira 18V kod 250 mA! Kaže kako mu je u tome pomogao Tom Bearden!

Projekt razotkrivanja

Steven Greer je napravio karijeru iz razotkrivanja istine o slobodnoj energiju u svom Projektu razotkrivanja. Pritišće političare SAD-a na objavljivanje istine. Prema Greer-u, utrka u nuklearnom naoružanju i Hladni rat s Rusijom su stvorili političku klimu u SAD-u u kojoj su najveće tajne, projekti pokrenuti za razvoj naprednih vojnih tehnologija. Ti su klasificirani projekti realizirani pod najvećom tajnom i samo nekolicina onih, koji su morali znati, je bila informirana o tim programima. Postupno su stvari postale toliko kompleksne i izvan kontrole, pa su se ilegalno trošile milijarde dolara iz proračuna SAD vlade, pri čemu su kongresnici, pa čak i sam predsjednik izgubili autoritet nad tim projektima.

Greer tvrdi kako je pronašao nekoliko stotina ljudi, koji odaju tajne u vojnoj, znanstvenoj i korporacijskoj zajednici, koji mogu isporučiti dokumente, fizikalne dokaze i svjedočenja o namjernom potiskivanju informacija o naprednim tehnologijama. Vojska i špijunaža spriječavaju pristup javnosti tehnologijama koje definitivno mogu zamijeniti konvencionalnu naftu, ugljen i nuklearnu energiju kao izvore. Te su tehnologije razvijene unutar SAD-a za vojnu primjenu, no primijenjujući ih u mirnodopske svrhe, mogle bi oblikovati potpuno nezagađujuću civilizaciju i spasiti naš planet Zemlju.(7)

Mogli bi završiti sa svim siromaštvom u svijetu korištenjem slobodne energije nulte točke iz vakuma. Mogla bi se koristiti lokalno u zemljama u razvoju, jer nije potrebna infrastrukturna energetska mreža. S obiljem lokalne energije bi bilo moguće kreirati svježu vodu iz morske vode za navodnjavanje područja, koja danas pate od suše.

Rekapitulacija

Prazan prostor uopće nije prazan. Vakum je u stvari obilje. Sadrži izobilje energije, energije nulte točke. Odvija se kozmički ples razmjene energije između fizikalnog prostora i polja nulte točke, konstantna kreacija i destrukcija materije iz ničega. Kontinuirani tok energije u i iz materijalnog svijeta sličan je istočnjačkoj Hindu kozmologiji opisanoj u kozmičkom plesu Šive.

Je li moguće da znanstvenici promatraju energiju nulte točke u stvari kao našu vlastitu kolektivnu svijest, a nas kao kreatore fizikalnog svijeta iz te energije? Ako je svijest stvarno uzrok fizikalnom realitetu, a ne posljedica, barem smo identificirali kandidata za potrebnu duhovnu energiju!

U slijedećem poglavlju ćemo vidjeti kako pradavnu znanost, koja je tajno očuvana tijekom povijesti, počinje rekonstruirati moderna znanost. To davno znanje, koje se naziva svetom geometrijom, je bilo vrlo važno očuvati iz nekog razloga za buduće generacije. U pradavna vremena se to znanje poučavalo u školama misterija kod Egipćana i Grka. Pod prijetnjom smrtnom kaznom, inicirani su održavali to znanje tajnim kroz povijest. Na Zapadu se to znanje očuvalo u gnostičkim krugovima i tajnim društvima Slobodnih masona.

Znanost Svete geometrije tvrdi kako sve u našem svemiru ima u podlozi nevidljive geometrijske strukture koje slijede funadamentalne principe. Suvremeni znanstvenici koriste svetu geometriju za objašnjavanje konstruiranja fizikalnog realiteta iz sve-prisutne i u sve-prodiruće pozadinske energije fizikalnog vakuma.

www.soulsofdistortion.nl
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Heidi » 09 Nov 2019, 14:15

Zdravo SmokingMan, dobro nam dosao!

Znas li nesto o alternativnoj teoriji, bouncing kosmology, (ne znam na nasem) koja postulira oscilirajuci svemir, zatim se razvija od jednog velikog praska do drugog. Steinhardt veli, svemir se razrjedjuje sirenjem (tokom milijardi godina), a zatim iznova i iznova zapocinje novim velikim praskom. On vjeruje da se u buducnosti o tome moze odluciti mjerenjem ostataka gravitacijskog vala kod Velikog praska, ko je u pravu, tj. inflacija ili boouncing teorija.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

Venera
Seksologinja
Seksologinja
Posts: 35700
Joined: 27 Mar 2016, 17:23
Location: bosansko jajčno mesto
Has thanked: 1075 times
Been thanked: 585 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Venera » 09 Nov 2019, 14:19

interesantno, od nekoliko postavjenih teorija postanka Svemira, upravo teorija Velikog Praska je najprihatljivija, zasto :hm
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Bla » 09 Nov 2019, 14:20

zbog sheldona :mmm
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

Venera
Seksologinja
Seksologinja
Posts: 35700
Joined: 27 Mar 2016, 17:23
Location: bosansko jajčno mesto
Has thanked: 1075 times
Been thanked: 585 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Venera » 09 Nov 2019, 14:26

Bla wrote: 09 Nov 2019, 14:20 zbog sheldona :mmm
:ha
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Heidi » 09 Nov 2019, 14:27

Serite svuda.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
toxic
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 20588
Joined: 26 Jul 2016, 15:22
Location: My Own World
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by toxic » 09 Nov 2019, 15:29

Tranzit Merkura u ponedeljak :jupi
𝗪𝗲'𝗿𝗲 𝗔𝗹𝗹 𝗠𝗮𝗱 𝗛𝗲𝗿𝗲

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Bla » 09 Nov 2019, 15:47

hoćeš li pratiti golim očima :mmm
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7766 times
Status: Online

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Krokodil Behko » 09 Nov 2019, 16:44

Heidi wrote: 09 Nov 2019, 14:15 Zdravo SmokingMan, dobro nam dosao!

Znas li nesto o alternativnoj teoriji, bouncing kosmology, (ne znam na nasem) koja postulira oscilirajuci svemir, zatim se razvija od jednog velikog praska do drugog. Steinhardt veli, svemir se razrjedjuje sirenjem (tokom milijardi godina), a zatim iznova i iznova zapocinje novim velikim praskom. On vjeruje da se u buducnosti o tome moze odluciti mjerenjem ostataka gravitacijskog vala kod Velikog praska, ko je u pravu, tj. inflacija ili boouncing teorija.
Jel to ona suprotna teorija, o sažimanju?
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Svemir, zvijezde, planete, crne rupe i ostala cuda

Post by Heidi » 10 Nov 2019, 13:47

To je Big Crunch, je li, kojim "rezultirao" Big Bang. :hm
Sad smo kod teorija konacne sudbine univerzima :D.

Hajd nema veze, nemamo mi mozgove naucnika da to pratimo u bobu. :sunja
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

Post Reply

Return to “Kultura, umjetnost, edukacija, nauka”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 13 guests