Mi živimo u svijetu kojeg je izmislila ova žena. Prezirala je siromašne i sve one koji nisu bili okrenuti isključivo sebi!
Kako bi 2017. obilježili sto godina glasačkog prava žena u SAD-u, ove godine vlasti SAD-a odlučile su na novčanicu od 10 dolara staviti lik jedne žene. Jedan od najradikalnijih prijedloga je lik Ayn Rand, ruske imigrantice i jedne od najutjecajnijih američkih filozofkinja koja je do smrti tvrdila da je sebičnost najveća ljudska vrlina. Noam Chomsky ju je smatrao tipičnim proizvodom “Amerike koja mrzi siromašne”
Na filozofiji njezina učenja, objektivizma, izniklo je cijelo ideološko opravdanje neoliberalnog kapitalizma 21. stoljeća. Ona je danas mitska heroina gospodara Wall Streeta i mnogih sljedbenika Tea Partyja, a njezin roman “Atlas Shrugged” čak i 32 godine nakon njezine smrti druga je najprodavanija knjiga u SAD-u, odmah nakon Biblije.
Bila je radikalna ateistica, mrzila je svaki kolektivizam, fašizam i posebno komunizam. Mrzila je sve što nije bilo posljedica čistog sebičnog razuma i što je ikako moglo ograničiti apsolutnu slobodu pojedinca okrenutog isključivo sebi. Za nju je pojedinac, i to onaj sposobni, bio bog. Nju se nikada nije mrzilo ili voljelo, nju se ili obožavalo ili preziralo iz dubine ljudske duše.
Alan Greenspan koji je dva desetljeća upravljao američkom središnjom bankom, za njezinu ideju o dereguliranom kapitalizmu rekao je da je to jedini put kojim može ići demokratsko društvo. Libertarijanac Ron Paul u politiku je prije 55 godina ušao upravo na valu njezina učenja.
Ideja 39-godišnjeg milijardera Travisa Kalanicka o osnivanju svjetske kompanije Uber, čista je posljedica ideja Ayn Rand. Ipak, pored cijelog pokreta sljedbenika koji je drže za de facto božanstvo, Noam Chomsky ju je smatrao tipičnim proizvodom “Amerike koja mrzi siromašne”, pri čemu je bio sasvim u pravu jer je za života i sama slabe i siromašne nazivala “golim, izopačenim, utjelovljenjima ljudske nesposobnosti”.
Mnogi smatraju da su nazori Ayn Rand posljedica PTSP-a
Ironično, sve što je Ayn Rand ikada zagovarala najbolje je sažeo jedan tvrdi ljevičar - redatelj Oliver Stone u izjavi nemilosrdnog burzovnog mešetara Gordona Gekka u filmu Wall Street iz 1987. “Pohlepa, u nedostatku bolje riječi, je dobra. Pohlepa je ispravna.
Pohlepa stvara. Pohlepa pojašnjava, prodire i obuhvaća suštinu evolucijskog duha. Pohlepa u svim svojim oblicima; pohlepa za životom, za novcem, ljubavlju, znanjem označila je uzlazni val čovječanstva.
I pohlepa, zapamti moje riječi, neće spasiti samo tvrtku Teldar paper, nego i onu drugu nefunkcionalnu korporaciju koju nazivamo SAD”, govorio je Michael Douglas kroz lik Gordona Gekka.
Bio je Židov, a Židove su u jesen 1905. u Rusiji rastrganu štrajkovima i pobunama svi pljačkali i ubijali. Alisa je oca obožavala, a mrzila je majku, hladnu ženu koja je kćerima govorila da ih je izrodila samo zato što je to bila njezina dužnost. Otac je pak bio silno ponosan na svoju oštroumnu djevojčicu.
Njezin odnos prema Bogu, pričala je, započeo je kad je imala šest godina i usrdno molila da ozdravi njenu mačku. A mačka je usprkos tome uginula.
Da je riječ o vrlo čudnom djetetu, postalo je jasno kad je u sastavu o tome zašto je djetinjstvo tako radosno, citirala Descartesa (“mislim dakle jesam”) i dodala da joj je “draži inteligentni pakao nego glupi raj”.
Pobjegla u Ameriku od boljševika
Jedina prijateljica bila joj je Olga Nabokova, sestra budućeg briljantnog književnika Vladimira. Bilo joj je samo 12 godina kad su 1917. izmrcvareni i gnjevni ruski vojnici nahrupili u njezin grad. Rusija je upravo izišla iz Prvog svjetskog rata nakon 12 i pol milijuna ubijenih, ranjenih i zarobljenih i car je pao vrlo lako.
A onda je došao listopad i na vlast je došao Lenjin s boljševicima. Do smrti nije zaboravila lice oca, nemoć i frustraciju kad su boljševici s puškama upali u njihovu ljekarnu i opljačkali je. Obitelj je stoga pobjegla u Odesu gdje su se još držali bjelogardejci.
No u kratkom vremenu grad je pet puta prelazio iz ruke u ruku, a ona je svjedočila da su ih svaki put pljačkali - bilo “primitivni pravoslavni seljaci”, bilo “crvena horda”.
Čim je revolucionarno ludilo završilo, Alisa je u Petrogradu diplomirala socijalnu pedagogiju kao prva generacija žena na sveučilištu. Ocu joj je bilo jasno da mlada, jezičava buntovnica oduševljena slikom o Americi, koja je već tad promijenila i ime, nema šanse preživjeti u sovjetskoj Rusiji, a njoj je bilo jasno da isto vrijedi i za njezine roditelje.
No vizu je 1926. dobila samo ona i u veljači 1926., pričala je, na palubi broda se rasplakala pred prizorom ljepote nebodera na Manhattanu. Budućnost je ipak nije čekala u New Yorku nego u Hollywoodu, gdje je na mala vrata ušla u svijet filma, a potom i pisanja scenarija.
1936. napisala je roman “We the Living” o sovjetskoj Rusiji, a 1943. “Fountainhead” u kojem se prvi put jasno prepoznaju sva ona razmišljanja kojima će obilježiti bitan dio financijskih elita 20. stoljeća. Riječ je o priči o briljantnom arhitektu koji gradi kuće za siromašne.
Ali ne zato da im pomogne nego zato što želi napraviti nešto veliko. I kad arhitekt shvati da su mu donekle izmijenili projekt, on diže u zrak zgradu, smatrajući da je ukaljana njegova vizija.
Film “Najbolje godine naših života” smatrala je protuameričkim, jer je antikapitalistički
E, da bi na suđenju bio oslobođen nakon moćnog govora o prirodi ega i vjernosti samom sebi. Tih godina počinje ulaziti u moćne libertarijanske političke krugove. Počinju je nazivati “najhrabrijim čovjekom u Americi”, ali u to vrijeme ona počinje razvijati i ovisnost o amfetaminima kako bi uspjela do kraja tiskarskih rokova dovršiti svoju knjigu.
To će joj do kraja života bitno utjecati na zdravlje, no u to je vrijeme bila u punoj snazi i s nevjerojatnim žarom 1947. se priključila McCarthyjevu lovu na prikrivene komuniste.
Angažirali su je da kao stručnjakinju za uvjete u SSSR-u, prepoznaje komunističku propagandu u filmovima koji nisu nosili nikakvu političku poruku i ona je to usrdno činila.
Dok nije prokazala film “Najbolje godine naših života”, o veteranima Drugog svjetskog rata koji se vraćaju u SAD i u svijetu banaka i krupnog kapitala se pitaju za koga su se borili.
Smatrala je da je film protuamerički jer je antikapitalistički, a to što prvi put nisu uvažili njezine kritike, doživjela je kao slabost SAD-a koji tone u kolektivizam pod vladom koja rapidno jača. Razočarana se 1951. odselila u New York i stala se okruživati mladima koji su se divili njezinim stavovima.
Među njima je bio i student filozofije Alan Greenspan. Iako je od 1926. bila u braku s Frankom O’Connorom, 1954. ušla je u seksualnu vezu sa 23 godine mlađim Nathanielom Brandenom, mladićem za kojega je rekla da ima briljantan um i proglasila ga svojim intelektualnim nasljednikom.
Svog supruga i ljubavnikovu suprugu uvjerila je da trebaju tolerirati izvanbračnu vezu Ayn Rand i Brandena, i to zato što, kako je rekla, seksualna veza je posljedica intelektualne bliskosti.
Uskoro, 1957., izdaje svoje kapitalno djelo “Atlas Shrugged” u kojem govori o poslovnoj, intelektualnoj i umjetničkoj eliti koja je napustila “običnu rulju”, “divljake”, “imitaciju živih bića” koja su, kao društvo, zahtijevala više poreze.
Njezini superljudi osnivaju vlastitu zajednicu, dok se napušteno, birokratsko društvo SAD-a staje raspadati.
Ayn Rand je otišla toliko daleko da je opisivala i kako njezini superljudi namjerno izazivaju željezničku nesreću u kojoj su plebejske žrtve, kako je objasnila, više manje zaslužile smrt.
Unatoč lošim kritikama, i zbog stila i zbog uopće nazora u njoj, knjiga joj je postala bestseler. Popularnost joj je eksplodirala i zbog djela u kojima objašnjava svoj objektivizam. No ona sama se počela ozbiljno gubiti.
Okružila se kultom mladih ljudi koji su smatrali da je ona otkrila konačnu istinu svijeta. Studenti su svjedočili da je od njih tražila da pamte dijelove njezinih romana i da ih je pljuvala kao “imbecile” i “neprijatelje života” kad bi postavljali pitanja.
Žena koja je izgarala od borbe za potpunu slobodu pojedinca, svojim je sljedbenicima zapovijedala koje su ispravne vrste glazbe, umjetnosti, unutarnjeg dizajna, plesa, knjiga kojima su se smjeli okružiti. Tko je ne bi poslušao, doslovno bi ga ekskomunicirala iz kružoka. Podržavala je pravo na abortus.
Tražila je ukidanje zakona o diskriminaciji homoseksualaca, ali ih je svejedno smatrala “odvratnima” i “izopačenima”. Protivila se ratu u Vijetnamu, ali je antiratne aktiviste iz ‘60-ih nazivala propalicama. Postala je velika zvijezda na sveučilištima i u TV emisijama, ali i sve agresivnija i paranoična.
Liječila se u javnoj bolnici jer se bojala da će bankrotirati
Nakon smrti u njezinim su dnevnicima pronašli zapis u kojem se divi ubojici koji je silovao 12-godišnju djevojčicu, raskomadao je i poslao policiji u paketima. Divila mu se kao mladiću koji je bio vjeran sebi, a ne društvu. A onda, 1968., njezin ljubavnik joj je rekao da je našao mlađu ljubavnicu.
Za Ayn Rand to je bio znak intelektualnog odbacivanja. Vrištala je na njega da je odbacio nju kao najvišu vrijednost. Do tog je vremena, naime, sebe već javno nazivala najvećim umom ikad.
Raspustila je svoj klub obožavatelja i sve joj je krenulo nizbrdo. Strašno je pušila samo kako bi si dokazala da pušenje uopće nije štetno, te su joj 1974. operirali rak pluća. Pet godina poslije umro joj je suprug, da bi ona preminula 1982., praktično sasvim sama.
Kritičari su primijetili da je u trenutku smrti njezina imovina bila u današnjoj protuvrijednosti od 1,5 milijuna dolara.
Ipak, suočena s rakom pluća i u strahu da bi mogla bankrotirati, do kraja života se nije htjela liječiti u privatnoj nego u javnoj bolnici, jednoj od onih koje je nazivala sustavom suštinskog zla usmjerenog protiv čovjeka.
Iako je spadala među libertarijance, ona je danas ikona konzervativaca koji međutim imaju problem s objašnjavanjem mnoštva njezinih nazora, pa tako i militantna ateizma. A za sve je vrlo nezgodno i njezino zagovaranje demokracije isključivo za bogate i snažne.
(DEPO PORTAL)
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
..nedohebana baba...
)
S više bismo prava (meni nije poznat nijedan ateistički pokret koji je ognjem & mačem utjeriv'o bezbožništvo u ljude ili uspostavlj'o neki ateistički kalifat niti je pak poveo nevjernički "krstaški" rat) mogli ustvrditi da su teisti (nadahnuti svojim svetim duhovima) skloni da nam (nerijetko i na najmonstruozniji način) ospore sve ono materijalno u nama i oko nas 
slazem se 
