Svjetska ekonomija

Zapošljavanje, stanje ekonomije u BiH i svijetu, recesija.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
greeneyes
Hadžija
Hadžija
Posts: 90760
Joined: 19 Jan 2013, 21:17
Location: Ispod šljive na sred njive.
Has thanked: 6125 times
Been thanked: 6701 times
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by greeneyes » 07 Jul 2015, 09:58

Vazda smo bili pošteni.. :kafa
Samo sabura

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by Bla » 07 Jul 2015, 17:37

Srećom da ni oni koji prevode a ni oni koji ovo čitaju ne znaju brojati
pa može da prođe kao vijest a ne kao nebuloza. :D.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
JCR
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1721
Joined: 30 Apr 2014, 10:45
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by JCR » 08 Jul 2015, 14:04

U čemu je problem Bla?

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by Bla » 08 Jul 2015, 21:33

Stvar je u dugoj i kratkoj skali.
U kratkoj skali, svaki novi termin nakon miliona je 1000 puta veći od prethodnog.
U dugoj skali svaki novi termin je milion puta veći od prethodnog.
Dakle, po kratkoj skali, bilion je hiljadu miliona, a po dugoj bilion je milion miliona.
Trilion je po kratkoj hiljadu hiljada miliona, a po dugoj, milion miliona miliona.

Kratka skala se koristi većinom u zemljama engleskog govornog područja (Britanija, SAD - predstavnici važni za naš uvodni tekst) a duga skala se koristi u čitavoj zapadnoj evropi i dobrim dijelom istočnoj uključujući zemlje bivše Jugoslavije (što je takođe bitno za naš uvodni tekst).

I onda dođe stručnjak i prevede s engleskog bilion u milijardu baš onako kako treba, a trilion ostavi nepreveden, i fuli cifre za "samo" milion puta. :roll

Helem oni silni pomenuti trilioni u tekstu to nisu, nego su u pitanju bilioni odnosno hiljade milijardi, ili milioni miliona, a nikako bilioni miliona ili milijarde milijardi.

kratka skala:
1 000 000 milion
1 000 000 000 bilion
1 000 000 000 000 trilion

duga skala:
1 000 000 milion
1 000 000 000 milijarda
1 000 000 000 000 bilion
1 000 000 000 000 000 bilijarda
1 000 000 000 000 000 000 trilion
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Konsultant
Legenda foruma
Legenda foruma
Posts: 11187
Joined: 22 May 2011, 10:40
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by Konsultant » 09 Jul 2015, 17:50

Cjelokupni državni dug Francuske, Italije i Španije, zaključno sa januarom ove godine, prema podacima "Evrostata", dostigao je 5,2 biliona evra. Visok nivo dužničkog pritiska praćen je i drugim negativnim faktorima, kao što je deficit u budžetu. Još od 2003. godine Francuska i Italija ne mogu da izađu na budžetsku "pozitivnu nulu" - javni rashodi su uvijek veći od prihoda. Španci su imali pozitivni bilans od 2004. do 2007. godine, ali ih je teško pogodila poslednja ekonomska kriza, nakon koje se još nisu oporavili - navode ekonomski portali. Hronični deficit primorava e zemlje da se stalno zadužuju kako bi spojile "kraj s krajem". Dužnički pritisak raste iz "minuta u minut". Od 2003. godine do danas dug Španije uvećan je dvostruko, u Francuskoj za 47 odsto, a u Italiji za trećinu. Dok EU pokušava da ugasi požar u Grčkoj, novi ekonomski požari na pomolu su u dugim dijelovima Evrope.

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by laganini » 09 Jul 2015, 17:56

..z anevjerovati ali japan ima dug tri svoja proračuna...njemačka dva ....hrvatska negdi 70 posto...
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Najzaduženije zemlje svijeta

Post by laganini » 09 Jul 2015, 18:00

..ispravak japan 238 bdp...njemačka 82..sad 105..irska 115..a to su nam primjeri privrede...a bih 38...
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Bla » 22 Mar 2016, 20:00

Bojim se da ove godine lagano dolazi đavo po svoje. Krizu iz 2008. će svijet vjerovatno zvati blagim talasanjem u poređenju s onim što nadolazi. :ooo
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Krokodil Behko » 22 Mar 2016, 20:06

Da li se to tiče redovnosti penzije?
online

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Bla » 22 Mar 2016, 20:24

Pogrešno to gledaš. Mislim, kakva ti korist od redovnosti, ako je ista bezvrijedna.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Krokodil Behko » 22 Mar 2016, 20:26

Onda mi samo preostaje da se nadam, da nisi u pravu ;)
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Mohr » 22 Mar 2016, 20:58

Bla wrote:Bojim se da ove godine lagano dolazi đavo po svoje. Krizu iz 2008. će svijet vjerovatno zvati blagim talasanjem u poređenju s onim što nadolazi. :ooo
Šta je to bilo 2008. a šta nam to pak nadolazi :roll

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Bla » 23 May 2016, 22:36

Ne viđoh ovo, ma kolaps. :oo


Došao u stvari da napišem da je njemački Bayer ponudio 62 milijarde dolara da preuzme kontrolu nad Monsantom. :sok
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
SPINERKA
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18479
Joined: 20 Aug 2015, 18:13
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by SPINERKA » 15 Jun 2016, 12:36

Image
Image

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Mohr » 07 Aug 2016, 21:12

U poslednjih 50 godina, više od polovine zemalja sveta izdvojilo je delove sopstvene teritorije i predalo ih na upravljanje stranim investitorima pod firmom specijalnih ekonomskih zona... U nekim zemljama, kao što su Pakistan i Namibija, u ovim enklavama ne važe domaći zakoni o radu... Prve specijalne ekonomske zone, poput onih na Filipinima 60-ih i 70-ih godina prošlog veka, „ličile su na radne logore“, kaže Jonathan Bach, vanredni profesor i šef programa globalnih studija u Novoj školi u Njujorku. „Zone su bile van gradova, radnike su dovodili sa udaljenih mesta i smeštali ih u spavaonice, a kada bi ih ‘potrošili’, zamenjivali bi ih novima... Taj model se primenjuje i u današnjim specijalnim ekonomskim zonama. Neke zemlje izlaze u susret investitorima tako što u zonama zvanično suspenduju važenje državnih zakona o radu... Na veb-stranici Uprave izvoznih prerađivačkih zona u Nigeriji piše: „U prvih 10 godina poslovanja zone nisu dozvoljeni štrajkovi i blokade… eventualne radne sporove u zoni rešava Uprava“.

U skladu sa etosom korporativne kontrole, zonom ne upravljaju državni organi. Zona je registrovana kao privatna kompanija. Došli smo na razgovor sa Hirošijem Uemacuom, japanskim šefom zone.

Cilj osnivanja SEZPP bio je da se u Kambodžu privuku japanski investitori, kaže Uemacu. Deceniju kasnije, zona je uspela da privuče 44 japanske firme i još 32 kompanije iz 13 drugih zemalja. Ovde proizvodne pogone ima Yamaha, a fabriku gradi i Coca-Cola. Imena ostalih fabrika – proizvođač obuće Kingmaker Footewear ili firma za obradu dijamanata Laurelton Diamonds – manje su poznata, ali među njima se nalaze firme koje snabdvaju poznate svetske brendove kao što su Timberland, Puma, Apple, Old Navy.

Uemacu je zadovoljan životom u Kambodži. „Osećam se bezbedno u ovoj zemlji“, kaže on. „Ponekad se direktno susrećem [sic] sa sindikalnim aktivistima… na Filipinima moram da budem oprezan, vozim se u kolima sa zatamnjenim staklima i u pratnji obezbeđenja.“






http://pescanik.net/korporativne-utopije/

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Mohr » 07 Aug 2016, 22:51

Naftaš koji je voleo diktatore


Kako je Texaco podržavao fašizam

Priređeno na osnovu nove knjige Adama Hochschilda Spain in Our Hearts: Americans in the Spanish Civil War, 1936-1939 / Španija u našim srcima: Amerikanci u Španskom građanskom ratu 1936-1939.


„Trgovci nemaju domovinu“, napisao je Thomas Jefferson 1814. godine. „Za komadić tla na kom stoje nisu vezani ni blizu tako čvrsim sponama kao za onaj iz kog izvlače dobit.“ Nekadašnji predsednik bio je ogorčen na trgovce i brodovlasnike Nove Engleske zato što 1812. godine, iz straha od gubitka isplative transatlantske trgovine, nisu pomogli svojoj zemlji u ratu.

Danas, kad su se mesta na kojima „trgovci“ izvlače dobit proširila na celu planetu, još je manje verovatno da će korporacije osećati lojalnost prema bilo kojoj zemlji. Neke od njih se sele u prekomorske poreske rajeve. Džinovske multinacionalne kompanije, čija je godišnja zarada ponekad veća od bruto domaćeg proizvoda nekoliko desetina siromašnijih zemalja u svetu, često su moćnije od nacionalnih vlada, a njihovi direktori često imaju politički uticaj kakav mnogi ministri i predsednici mogu samo da priželjkuju.

Među korporacijama koje same kuju svoju stranu politiku najagresivnije su velike naftne kompanije. S poslovnim operacijama širom sveta, uglavnom one – a ne vlade koje slabašno pokušavaju da ih oporezuju ili kontrolišu – odlučuju s kim i kako će poslovati. Po novinaru Steveu Collu, u traganju za naftom u anarhičnoj delti reke Niger, ExxonMobil je, na primer, davao brodove nigerijskoj mornarici, regrutovao i snabdevao deo nigerijske vojske, dok je lokalna policija paradirala u uniformi s logom kompanije – crvenim krilatim konjem. U svojoj novoj knjizi Mračni novac (Dark Money), Jane Mayer govori o tome kako su braća i naftni magnati Charles i David Koch potrošili stotine miliona dolara kupujući Republikansku stranku i američku demokratsku politiku, i na živ i zanimljiv način opisuje kako je njihov otac Fred započeo naftni biznis koji će oni naslediti. To je još jedan klasičan primer odbacivanja svih „privrženosti“ koje bi se mogle isprečiti na putu dobiti. Fred je sa zadovoljstvom postavljao naftna postrojenja za sovjetskog diktatora Josifa Staljina pre 1933, dakle pre nego što su Sjedinjene Države priznale Sovjetski Savez, a zatim je pomogao Adolfu Hitleru da izgradi jednu od najvećih rafinerija nafte u nacističkoj Nemačkoj koja će kasnije snabdevati gorivom Luftwaffe, Hitlerovo ratno vazduhoplovstvo. ;)

Zahvaljujući Jane Mayer, ružna priča o njemu sada je deo pisane istorije. Priča o drugom američkom naftnom tajkunu iz tridesetih godina XX veka, koji je velikodušno pomagao drugom mračnom diktatoru, prošla je, međutim, gotovo nezapaženo. U svetu u kom su veliki naftni koncerni postali moćne sile i u kom je njegova kompanija Texaco postala deo naftnog giganta Chevron, ta priča je vrlo poučna. Taj čovek je uticao na tok rata koji će oblikovati naš svet u narednim decenijama.


Zastava s lobanjom i ukrštenim kostima kao oznaka naftne imperije

Od svog početka 1936. do kraja u prvim mesecima 1939. godine, Španski građanski rat, u kom je izgubljeno 400.000 života, prikivao je pažnju sveta. Za one koji se ne sećaju evo kratkog prikaza događaja. Grupa oficira na desnici koji su sebe nazivali nacionalistima, sa surovim mladim generalom Franciscom Francom na čelu, pobunila se protiv legalno izabrane vlade Španske Republike. Borili su se s brutalnošću koja će uskoro postati uobičajenija i globalnija. Širom sveta novine su izveštavale o smrtonosnoj pomoći koju Franco dobija od nacističke Nemačke i fašističke Italije. Vazdušni eksadroni pozajmljeni od Adolfa Hitlera sramno su pretvorili u ruševine Gerniku i sravnili sa zemljom čitave četvrti Madrida i Barselone ubivši na hiljade civila, što je tada bila šokantna novina.

Do kraja rata italijanski fašistički diktator Benito Mussolini je poslao ukupno 80.000 italijanskih vojnika da se bore za nacionaliste. Hitler i Mussolini snabdevaće ih oružjem: od najnovijih tenkova i artiljerije do podmornica. Svetska štampa, međutim, neće pominjati jednog od Francovih ključnih saveznika, čoveka koji nije živeo ni u Berlinu ni u Rimu. S globusom na radnom stolu i mapama na zidu svoje elegantno nameštene kancelarije, taj čovek je sedeo na visokom spratu kultne Chryslerove zgrade u srcu Njujorka.

Nijedan od više stotina stranih dopisnika koji su redovno izveštavali o bombardovanju Madrida nije se zapitao dok je gledao zlokobne formacije Hitlerovih bombardera u obliku slova V: čije gorivo napaja te avione? Pokazalo se da je naftaš koji je obezbeđivao to gorivo bio najbolji američki prijatelj kog je fašistički diktator mogao imati. On je snabdevao nacionaliste ne samo naftom već i skrivenim novčanim subvencijama, velikodušnim i fleksibilnim kreditima i informacijama od strateškog značaja.


Četvrtaste vilice i isturenog grudnog koša, (čuj ovo Srcule :obrve )Torkild Rieber je dominirao u svakoj prilici. Na elegantnim društvenim skupovima u njujorškom klubu „21“, gde je hamburger s jajetom u meniju nazvan po njemu, držao je pažnju slušalaca pričama o svojoj burnoj prošlosti. Rođen u Norveškoj, s petnaest godina se zaposlio na brodu kom je trebalo šest meseci da pređe put od Evrope, preko Rta dobre nade, do San Franciska. Sledeće dve godine radio je na brodovima koji su prevozili radnike iz Kalkute, u Indiji, na plantaže šećera na Britanskim Antilima. Dubokim, hrapavm glasom Rieber će celog života pričati o tome kako se peo na jarbol, visoko iznad zaljuljane palube, da uveže jedra i kako je prkosio atlantskim uraganima s tovarom indijskih radnika koje je žestoko mučila morska bolest. Godinama kasnije, na kopnu, njegova omiljena odeća nije bila mornarska. Kad je večeravao u klubu „21“ i drugde, nosio je smoking jer, kao što je govorio, „na taj način Britanci upravljaju kolonijom u Kalkuti“.

U dvadesetdrugoj godini, pošto je preživeo napad nožem od pijanog člana posade, postao je američki građanin i kapetan naftnog tankera. Otad će ga njegovi prijatelji zvati Kap. Tanker kojim je upravljao kasnije je kupila Teksaška kompanija, poznatija po imenu brenda svojih benzinskih pumpi – Texaco. Tada je shvatio da se u naftnom biznisu najveći novac pravi na kopnu. Dok se kompanija širila i njena crvena zvezda sa zelenim „T“ osvajala svet, oženiće se sekretaricom svog šefa, započeti uspon uz korporativnu lestvicu i 1935. postati generalni direktor.

„On ne može da sedi za radnim stolom“, napisao je zadivljeni reporter magazina Life nakon posete Rieberu u njegovom njujorškom sedištu. „Ustaje i seda, vrpolji se, skače i šeta po kancelariji kao po palubi. Stalno je u pokretu, na planetarnom nivou. Ne može da ostane dugo u jednoj kancelariji, u jednom gradu ili na jednom kontinentu.“ Sestrinski magazin Life-a, Time, koji je bio manje osetljiv na tajkunov šarm nebrušenog dijamanta, nazvao ga je „tvrdoglavim, neumoljivo odlučnim“ korporativnim poglavicom koji raspolaže „zdravim razumom, sposobnošću zapovedanja ljudima i energijom parne mašine s trostrukom ekspanzijom“.

U to vreme Texaco je uživao ugled najsmelije i najagresivnije među velikim naftnim kompanijama; njegov osnivač, koji je zaposlio Riebera, postavio je zastavu s lobanjom i ukrštenim kostima na vrh svoje poslovne zgrade. :inasab „Kad bih umirao na benzijskoj pumpi Texacoa“, rekao je jednom izvršni direktor Shella, „tražio bih da me odvuku preko puta.“

Rieber je za svoju kompaniju krčio put ka naftnim poljima širom sveta pogađajući se s lokalnim moćnicima. U Kolumbiji je novi grad po imenu Petrolea nikao usred zemljišta veličine Rod Ajlenda, gde se Texaco izborio za pravo da buši. Da bi se nafta otpremala do luke u kojoj će je preuzeti tankeri, trebalo je izgraditi naftovod od 423 kilometra kroz Ande, kroz Prolaz kapetana Riebera.

Iza širokih ramena, čeličnog stiska ruke i mornarskih psovki osobe koja se s donje uzdigla na gornju palubu, krilo se, međutim, nešto mnogo mračnije. Iako po merilima tog vremena nije bio veliki antisemita – „Pa neki od mojih najboljih prijatelja, recimo Bernie Gimbel i Solomon Guggenheim su prokleti Jevreji“ – Rieber se divio Adolfu Hitleru. :klanja

“Uvek je govorio da je bolje poslovati sa autokratima nego sa demokratijama“, :p priseća se jedan njegov prijatelj. „Autokratu podmitiš samo jednom. U demokratiji moraš neprestano da podmićuješ.“


Francov bankar

Godine 1935. Španska republika potpisala je ugovor s Rieberovim Texacom i kompanija je postala njen glavni snabdevač naftom. Sledeće godine, pošto su Franco i njegovi saveznici nasrnuli na vlast, Rieber je najednom promenio kurs i stavio ulog na njih. Pošto je znao da vojnim kamionima, tenkovima i avionima nije potrebno samo gorivo već i ceo niz mašinskih ulja i drugih lubrikanata, direktor Texaca brzo je naredio da se zalihe iz francuske luke Bordo tankerom prebace nacionalistima, kojima su bile preko potrebne. Taj gest mu Franco nikad neće zaboraviti.Image

Od nacionalističkih zvaničnika stigla je poruka da im je Texacova nafta, doduše, neophodna za vojsku, ali da nemaju gotovog novca. Rieber je odmah odgovorio telegramom – „Ne brinite za plaćanje“ – koji je stekao legendarnu slavu u krugovima bliskim diktatoru. Nije neobično što je ubrzo posle toga Rieber pozvan u Burgos, sedište nacionalističke pobune, gde je brzo pristao da prekine isporuku nafte Republici i garantovao Francu da će imati onoliko nafte koliko mu je potrebno.

Malo je onih koji su se pitali odakle dolaze Francove velike zalihe nafte. To pitanje nije postavljeno ni u jednom velikom američkom listu u vreme kad je španski rat gotovo svakog dana bio na naslovnoj strani. A ono se prosto nametalo jer je Francva vojska trošila više od 60 odsto nafte koja je odlazila na obe strane u sukobu, a Nemačka i Italija nisu mogle da ponude Francu nimalo nafte pošto su je i same uvozile.

Tadašnji američki zakon o neutralnosti otežavao je američkim korporacijama da prodaju čak i civilnu robu zaraćenim zemljama, što je Francovim nacionalistima postavljalo dve najveće teškoće. Prvo, zakon je zabranjivao prevoženje takvog tereta američkim brodovima – a nacionalisti nisu imali tankere. Drugo, bilo je zabranjeno davati kredite zemlji u ratu – a nacionalisti su imali malo novca. Španske zlatne rezerve su bile u rukama Republike.

Američki carinici brzo su otkrili da tankeri Texaca krše zakon. Oni su napuštali terminal naftovoda u Port Arturu s carinskim listom na kom su kao odredište bili upisani Antverp, Roterdam ili Amsterdam. Na moru su njihovi kapetani otvarali zapečaćenu naredbu i skretali ka lukama nacionalista u Španiji. Rieber je na još jedan način kršio zakon – davao je kredit jednoj vladi u ratu. Nominalno je to bio kredit na 90 dana, što su neverovatno povoljni uslovi za tadašnji naftni biznis. Ali stvarni uslovi bili su još mnogo velikodušniji. Kao što je nacionalistički zvaničnik zadužen za naftu kasnije rekao: „Plaćali smo koliko smo mogli i kad smo mogli.“ Tako je direktor jedne američke kompanije postao Francov bankar. Američke vlasti nisu znale Image ni to da Texaco za nacionaliste kupuje druge naftne derivate, one koje sam ne proizvodi.

Doduše, agenti FBI-ja su ispitivali Riebera o tim tankerima, ali predsednik Franklin D. Roosevelt nije želeo da bude ni na koji način uvučen u Španski građanski rat, čak ni gonjenjem očiglednih prekršilaca američkog zakona. :grana Zato je Texaco dobio samo laku pljusku po šaci i na kraju bio kažnjem da plati 22.000 dolara za kreditiranje vlade u ratu. Godinama kasnije, kad su naftne kompanije počele da izdaju potrošačima kreditne kartice, među upućenima je počela da kruži šala: Kome je Texaco dao prvu kreditnu karticu? Francisku Francu.


Kako potopiti Republiku

Predsednik Roosevelt nastavio je da održava neutralnost u odnosu na Španski građanski rat, zbog čega će se kasnije kajati. A Texaco je krenuo u rat.

U novije vreme, španski profesor Guillem Martínez Molinos otkrio je nešto važno u arhivama nacionalističkog naftnog monopola. Ne samo što je Texaco ilegalno prevozio brodovima naftu za Franca, već je prevoz bio izuzet iz cene: kao da su naftu prevozili sami nacionalisti a ne Texacova flota tankera. :aplauz

Ali ni tu nije kraj Rieberovim poklonima. Mussolini je podmornicama u Sredozemnom moru napadao brodove koji su nosili gorivo republikanskoj Španiji. Franco je planirao da koristi svoje podmornice na isti način. Komandanti njegovih podmornica, bombardera i brodova uvek su bili neobično dobro informisani o putanjama tankera koji su plovili ka Španskoj Republici. Oni su, naravno, bili meta od prvorazrednog značaja za nacionaliste, a tokom rata najmanje 29 ih je bilo oštećeno, potopljeno ili zarobljeno. Opasnost je postala tako velika da su se u leto 1937. cene osiguranja za tankere u Sredozemnom moru naglo učetvorostručile. Jedan od razloga što su te vode postale tako opasne je to što su nacionalisti imali pristup Texacovoj međunarodnoj pomorskoj obaveštajnoj službi.

Kompanija je imala kancelarije i agente prodaje širom sveta. Zahvaljujući Rieberu, njena pariska kancelarija počela je da sakuplja informacije iz lučkih gradova o tankerima koji su se zaputili u Špansku Republiku. Njegov pariski saradnik William M. Brewster koordinirao je protok informacija i prenosio nacionalistima podatke koje je dobijao iz Londona, Istanbula, Marseja i sa drugih strana. Brewsterove poruke često su sadržale podatke o količini, vrsti i ceni goriva u tankeru, što je nacionalistima omogućavalo da procene republikanske zalihe i finansije. Međutim, kad god je to mogao, on je prenosio i informacije korisne pilotima bombardera ili kapetanima podmornica koji su tražili metu.

Na primer, 2. jula 1937. godine poslao je telegram šefu nacionalističkog naftnog monopola o republikanskom tankeru S.S. Campoamor, koji je agent Texacoa video u Verdonu, francuskoj luci u blizini Bordoa. Ime, telo i levak tankera koji se spremao da isplovi pod britanskom zastavom bili su premazani slojem crne boje. Već dvaput je dizao sidro i vraćao se zbog izveštaja o nacionalističkim brodovima koji vrebaju u zasedi kod Santanadera, republikanske luke u koju je trebalo da isporuči svoj teret od 10.000 tona avionskog goriva. Informacije o promeni boje i zastave bile su i te kako korisne zapovednicima nacionalističkih brodova. Ali Brewsterova poruka sadržala je jednu još vredniju informaciju: većina posade napuštala je brod „gotovo svake večeri“. Četiri dana kasnije, dok je veći deo posade bio na igranci, na Campoamor se oko ponoći ukrcala naoružana diverzantska grupa nacionalista, otela plovilo i odvezla ga u luku koju je držao Franco.

Tokom rata Rieber je dva puta putovao u nacionalističku Španiju, a jednom je nagrađen VIP obilaskom linija fronta u blizini Madrida. U aprilu 1939, kad je dobio rat, Franco je Rieberu stavio do znanja da će mu se strana koju je izabrao dobro odužiti. Škrinje kompanije Texaco najzad će dobiti novac za gorivo koje je gotovo tri godine davala na kredit. Sve u svemu, Texaco je tokom rata isporučio nacionalistima naftu u vrednosti od najmanje 20 miliona dolara, što je više od 325 miliona današnjih dolara. Tankeri Texaca putovali su do Španije 225 puta, a brodovi kompanije 156 puta. Franco je kasnije proizveo Riebera u Viteza velikog krsta Izabele Katoličke, :hoi što je jedno od najviših španskih odlikovanja.

Po završetku Španskog građanskog rata, Texaco je nastavio da vodi sopstvenu spoljnu politiku. Čak i kad je Nemačka objavila rat Britaniji i Francuskoj 1939. godine, Rieber nije krio oduševljenje Hitlerom. Ponekad se šalio s prijateljima da je Führerov antisemitizam možda malo preteran, ali Hitler je bio baš onakav čvrst, antikomunistički vođa s kakvima se sklapaju dobri poslovi. :ruke To je Rieber i radio, sa zadovoljstvom: prodavao je naftu Texaca nacistima, naručivao izgradnju tankera u hamburškim brodogradilištima i putovao u Nemačku posle poljskog blitzkriega, pa ga je Hermann Goring vodio avionom u obilazak najvažnijih industrijskih mesta. Tokom tog putovanja proveo je vikend na seoskom imanju zapovednika Luftwaffe Carinhallu, koje će uskoro biti ekstravagantno ukrašeno umetničkim blagom opljačkanim širom Evrope.

Na kraju je ljubav prema diktatorima dovela Riebera u nevolju. Godine 1940. otkriveno je, između ostalog, da su neki Nemci koje je on zaposlio nacistički špijuni, i da su koristili Texacova interna sredstva komunikacije za prenošenje obaveštajnih podataka u Berlin. Rieber je izgubio posao, ali zahvalni Franco je omogućio tajkunu da se dočeka na noge: diktator ga je zaposlio kao glavnog američkog kupca za naftnu kompaniju španske vlade. :aplauzz Sledio je niz drugih dobro plaćenih položaja i direktorskih mesta u naftnoj industriji i brodogradnji. Rieber je umro kao bogat čovek 1968, u 87. godini.

Rieber je odavno zaboravljen ali još živimo u svetu čijem je oblikovanju on doprineo. Texaco je pomogao Francu da pobedi u Španskom građanskom ratu i tako mu omogućio da pomaže nacistima u mnogo većem ratu koji je usledio. Mnogi američki mornari poginuli su od 21 nemačke podmornice čija je baza bila na španskoj atlantskoj obali. Četrdeset pet hiljada Španaca je dobrovoljno pristupilo Hitlerovoj vojsci i vazdušnim snagama. Španija je snabdevala nemačku ratnu industriju strateškim mineralima. U Sjedinjenim Državama, tri četvrtine stoleća kasnije, izdašno finansirani negatori klimatske promene i politička mreža koju podržavaju braća Koch svedoče o istrajnoj moći naftne industrije.

Adam Hochschild, TomDispatch, 20.03.2016.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 03.08.2016.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Mohr » 07 Aug 2016, 23:13

S druge strane, tokom petnaestak godina neprestanih sukoba – od američke invazije 2001 – napori da se uspostavi mir nisu uspeli da oslabe talibansku pobunu uglavnom zato što Amerika nije mogla da kontroliše sve veći suficit proistekao iz trgovine heroinom. Pošto se u prvih pet godina američke okupacije proizvodnja opijuma popela s minimalnih 180 na neverovatnih 8.200 tona, činilo se da je avganistansko tlo zaista zasejano zmajevim zubima kao u starom grčkom mitu. Posle svake žetve maka nicao je nov rod tinejdžerskih boraca spremnih da se pridruže talibanskoj gerilskoj vojsci.






http://pescanik.net/opijumski-rat-u-21-veku/

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Svjetska ekonomija

Post by Mohr » 15 Aug 2016, 18:54

U potrazi za izgubljenim poverenjem

Milutin Mitrović


Sećate li se Frensisa Fukujame (Francis Fukuyama) i onoga: “Kraj istorije…”? Ovih dana on izjavljuje da terorizam i gubitak poverenja ubijaju demokratiju. Imao je u pomenutoj knjizi jedan ključni pasus: “Ono čega možemo postati svedoci nije samo kraj Hladnog rata, ili prolazak kroz posebno razdoblje posleratne istorije, već kraj istorije kao takve: to je kraj ljudske ideološke evolucije i univerzalizacija zapadne liberalne demokratije kao finalnog oblika ljudskog vladanja” :kita (podvukao M.M). Pisao je to pre četvrt veka kao utuk na Marksovo nadanje da posle kapitalizma dolazi komunizam. Marks ipak nigde nije, kao Fukujama, decidirano rekao da je komunizam “kraj ljudske ideološke evolucije”. Fukujama, međutim, ne sumnja da posle kapitalizama – nema ničeg. On je u pravu, u smislu da je od kada smo poverovali u kapitalizam kao jedino moguće i finalno rešenje, svet zaista ostao bez ikakve humane perspektive u opštem haosu i raspadanju.

Dakako, većinu nas ne muči raspad komunizma ili kapitalizma; muči nas to što nam naočigled nestaju fundamentalna pravila ponašanja koja garantuju funkcionisanje ljudskog društva, što nam se raspada normalnost. Muči nas to što se obistinila izjava Margaret Tačer: “There is no such thing as society / Ne postoji to što neki zovu društvom”. :o I zaista je blizu pobeda sebičnog individualizma i na toj osnovi agresivnog primitivizma. Mnogi kukaju na Trampa, koji još nije postao nešto, dok je u postojbini Margaret Tačer ministar spoljnih poslova već postao populistički šarlatan ne manjih razmera i ne manje opasnih izjava. Amerika na stranu, pre dotičnog Borisa Džonsona, diplomatiju Ujedinjenog kraljevstva vodile su ličnosti velikih svetskih iskustava i manira kao Antoni Idn, Harold Makmilan, Daglas-Hjum, Dejvid Oven, Džon Mejdžor… Može li danas iko zadržati poverenje u spoljnu politiku najdiplomatskije i najtradicionalističkije nacije na svetu? Fukujama je u pravu – bližimo se ničemu. :apl

Poverenje građana, ljudi uopšte, poljuljano je svuda u svetu. U.S. News od juna donosi rezultate Gallup istraživanja kojima je dao naslov: “Amerikanci su izgubili poverenje u sve i svakoga”. :mrgud Galup konstatuje da u najmoćnijoj zemlji sveta ugled ne pada samo vojsci (uprkos katastrofalnim akcijama širom sveta) i malom biznisu (što bi moglo biti shvatljivo) – nego i svemu ostalom: sve institucije društva su pale ispod istorijskog proseka. Dva osnovna stuba njihove demokratije, Kongres i Vrhovni sud, beleže katastrofalne stope pada. U Kongres poverenje ima samo 8 odsto građana, što je za 16 odsto manje od istorijskog proseka. Vrhovni sud sa 32 odsto građana koji mu veruju deluje prilično stameno, međutim njegov pad iznosi 12 procenata, a od žalosnog rekorda Kongresa razdvaja ga samo rast nepoverenja prema verskim institucijama od 13 odsto. Šta reći za zemlju i sistem koji je oblikuje ako u njoj najintenzivnije opada poverenje građana u najvišu političku predstavničku instituciju, najvišu pravosudnu instituciju i verske organizacije? To su tri stuba u koje se Amerika uvek klela i kojima je krunisala svoje poimanje demokratije, a kojima danas demos okreće leđa.

Kamo sreće da samo političari lažu građane, a lažu vraški efikasno. Robert Rajh (Reich) citira milijardera Trampa koji obećava: “Za pet do deset godina imaćete radničku partiju. Partiju onih koji 18 godina nisu videli povišicu i zato su besni, onih kojima je oduzeta mogućnost da zarade za život i prehrane porodice”. :p Po svojim izjavama on je daleko veći levičar nego Berni Sanders; sem toga ima jaču populističku kartu: “Toliko sam bogat da me niko ne može potkupiti!” Ispitivanja Associated Press i NORC centra pokazuju da 90 odsto Amerikanaca ne veruje političkom sistemu. Ako je marketing optimum laži, kako se meni čini, biće da su mnogi postali žrtve sopstvenog neobuzdanog marketinga.

Pokazalo se da izreka: Kada Amerika kine, svet dobije kijavicu i dalje ima mnogo osnova. Gotovo svugde – od Vašingtona i Moskve do Prištine i Pekinga – vojska i policija stoje na vrhu institucija u koje građani imaju poverenja, čini se više iz očaja da ne izgube i poslednji oslonac, nego što te institucije to zaslužuju. Svako ima svoje specifičnosti. Kineze, na primer, najviše trese strah od korupcije, koja raste uprkos grupnim streljanjima i drakonskim kaznama. U Srbiji građani više veruju policiji nego sudovima – 82 odsto građana smatra da je sudstvo neefikasno i zavisno od politike i interesnih grupa. U Rusiji, uprkos visokom stupnju poverenja u Putina (koje polako opada), 73 odsto građana smatra da ekonomija ne valja i da rastu jedino kamatne stope. U Italiji, od medija i intelektualne elite omraženi premijer Renci stoji prilično čvrsto na vrhu rang liste najpopularnijih političara. Njegovih 46,7 odsto pozitivnih poena je za zemlju u kojoj postoji izreka: “Kiša pada – dole vlada”, izrazito visoko, ali sve ostalo stoji daleko ispod evropskih proseka. Pomenuh Prištinu, pa evo šta ispitivanja kažu: ekonomskom situacijom nezadovoljno je 75 odsto ispitanika, u rad skupštine poverenje ima 19,9 odsto, u rad sudstva 13,9, političkim pravcem zadovoljno je samo 7 odsto (68 odsto nezadovoljnih). Ličnost u koju Evropljani imaju maksimalno povernje je papa Francisko i to sa 81,9 odsto, ali i njemu pada rejting od kada se zalaže za migrante.

Više nije problem da li neko, nego kolika je većina ljudi nezadovoljna, ponajpre time što je proigrano poverenje koje su gajili prema političkim ličnostima. Američki predsednik Obama je postao prototip urušavanja nada i političkog poverenja. Štaviše, vodeći sedam oružanih sukoba u svetu srušio je i ugled Nobelove nagrade za mir. Razlika između njega i evropskih političara je samo u tome što u evropske niko nije polagao nade unapred. Suština gubljenja poverenja ipak nije u razočarenju političkim ličnostima. Sve se uvek vrti oko ekonomije, novca. Sasvim ozbiljni tekstovi, ozbiljnih autora (Tima Montgomerija iz Wall Street Jornala na primer) navode da je pad poverenja uzrokovan ekonomskom krizom 2007/8. godine. Logika nameće da se potraži uzrok krizi, pri čemu bi se otkrilo da je ona uzokovana mahinacijama u finansijskom sektoru, gde su masovne prevare postale sistem, a ne izuzetak.

Koliko me sećanje služi, Zigmund Bauman je sredinom 70-ih godina prošlog veka objavio tekst u kojem objašnjava razloge masovne privrženosti socijalizmu ljudi u Istočnoj Evropi. Socijalistički poredak je mase seljaka preveo u industriju, otvorio im nove perspektive, dao redovne prihode i iznad svega im otkrio anticipiranu potrošnju putem kredita. Kao seljaci mogli su da troše samo ono što su zaradili. Kao radnička klasa stekli su pravo da troše unapred. Nova mogućnost pomerila je njihove aspiracije. No, ovaj je mamac uzet od kapitalizma.

Krediti, potrošnja unapred, osnovna su karakteristika kapitalizma. Bez kredita taj sistem ne funkcioniše. Reč kredit je latinskog korena – credere – verovati, imati poverenja. Za tu reč u engleskom ima 18 sinonima. Posledica je to saznanja koliko je poverenje važno za odnose među ljudima, te koliko njegova zloupotreba može biti razorna za jedne i profitabilna za druge. Tu je jedan od korenova globalne finansijske krize u kojoj su prokockani i poslednji tragovi poverenja prema finansijskim institucijama, a naknadno i prema politici, koja je te narušioce fundamentalnog odnosa među ljudima spasavala parama nedužnih. Evropska unija je u spasavanje banaka u razdoblju 2008/11. upumpala 4.500 milijardi evra, što je 37 odsto njenog BDP-a. Američka država je raznim vidovima pomoći ubrizgala u finansijski sistem 5.000 milijardi dolara. Poređenja radi, dugovi najsiromašnijih zemalja iznose 500 miljardi, koje cela planeta nikako da nađe i pokrije! Od tih suma se dobija onaj Šantićev “bururet u glavi”. Zvaničan naziv je bailout – kad se spoljnim (državnim) parama spasavaju banke. Bail-in je kada gubitke pokrivaju akcionari svojim ulozima (unutar banke). Bailout su svi praktikovali, uključiv i “komunističku” Kinu, jer je finansijska globalizacija najtemeljitija i od nje se ne može pobeći.

Kriza je nametnula jaču kontrolu u sferi finansija. Sve članice EU su se 2014. godine složile da više nema pokrivanja gubitka državnom intervencijom, već ostaje samo bail-in, ali sa počekom kroz dve godine. Međutim, čak su i mere povećane discipline iskorišćene da ponovo stupi na snagu ona Galbrajtova dosetka kako “budale povremeno valja odvojiti od novca”. Pomenute dve godine bankari su iskoristili da lansiraju novi “proizvod” – subordinirane obligacije. Taj “proizvod” donosio je znatno veću kamatu nego štednja, pretvorio štedišu u “suvlasnika” banke i delovao vrlo primamljivo. Skriveno je, dakako, da stupanjem na snagu bail-in prekreditirane banke padaju u bankrot. Ceo postupak je izveden isključivo u malim bankama, sa namerom da ih se otera sa tržišta i da se opljačkaju naivni “akcionari”. Na osnovu kampanjom stečenog kapitala menadžeri banaka su delili rodbini, prijateljima i partnerima u pljački ogromne i olake kredite. Mnogi koji su se uhvatili na povećane kamate i postali “suvlasnici banke” prvog januara, kada je propis stupio na snagu, otkrili su da je “njihova” banka – bankrot. Masa životnih ušteđevina klijenata je propala. Za razliku od običnih štediša kojima država garantuje uloge do 100.000 evra, prevareni “vlasnici” nisu imali prava ni na tu nadoknadu. :sex

Drugi metod aktuelne krađe je jednostavno davanje kredita bez pokrića po istom ključu – od rodbine do poslovnjaka sa kojima se deli iznos. Rezultat je kriza nenaplativih kredita, koje u Italiji zvanično i cinično zovu “sofferenze” – bankarske patnje. :place Suma je impozantna i u EU iznosi ukupno 277 milijardi evra! Te “patnje” dakako ne nastaju bez sprege banaka i privilegovanih klijenata kojima se olako odobravaju krediti, iako je unapred jasno da oni nikada neće biti vraćeni u celosti. U tom maheraju Srbija nije naivna – nalazi se na 11. mestu u Evropi sa 20,6 odsto nenaplativog dela od ukupne kreditne mase. Sve bivše jugo republike bolje su od Srbije: Bosna sa 15,2 a Makedonija sa 10,9 odsto. Da je u pitanju sistem pljačke, a ne nedisciplina primalaca kredita, svedoči činjenica da tzv. etičke banke koje daju male kredite od po 2-3 hiljade dolara, sirotinji koja nema šta da ponudi kao zalog (hipoteku), beleže najnižu stopu nenaplativosti od samo 2,4 odsto! Upečatljiv je primer Nigerije, gde nenaplativi krediti u velikim bankama iznose 21,8 odsto, a u sirotinjskim etičkim 3,6 odsto ukupne mase kredita. Sirotinja ne učestvuje u krađi.

Međutim, ko poznaje situaciju zna da finansijska mina nisu čak ni ti klasični non performing loans – nenaplativi krediti. Problem su nebrojene akumulirane količine i iznosi sumnjivih derivata u bilansima banaka. Niko živi ne zna tačno šta je od toga smeće, a šta ipak nešto vredi. MMF je pokrenuo to pitanje o kome se malo govori a koje nosi ogromne rizike. “Najrelevantniji neto kontribuent sistemskim rizicima – piše u izveštaju MMF-a – je Deutsche Bank!” Opet se otkriva, kao sa Volkswagenom, da Nemci u koje se imalo maksimalno poverenja, podvaljuju kao i svi drugi, čak masovnije i veštije. Dakle, nepoštenje je postalo globalizovani sistem. ;)

Budući da tvrdnje nerado ostavljam bez dokaza, evo i njih: prema pomenutoj analizi MMF-a, Deutsche Bank ima 55.000 milijardi u problematičnim derivatima. Sledi hongkongška HSBC (23.000 milijardi), trojka Royal Bank of Scotland, Barclays i BNP-Paribas (ukupno 40.000 milijardi), pa Credit Suisse… i teško da ima neke banke u svetu koja nije na tom spisku.Image

Mada može delovati kao populistički manir, ne prestajem da naglašavam kako su banke rigorozne prema štedišama i malom biznisu, jer od njih ubiraju zdrav novac, koji omogućuje kasnije fiktivno multipliciranje i mahinacije. Te “sirotinjske” pare ponekad i nisu tako male. Na primer, na inicijativu predsedika Obame formiran je komitet koji je ustanovio da je najprofitabilniji posao u Americi kreditiranje studenata. Podaci pokazuju da je (2013. godine) profit na kredite studentima u Americi iznocio 51 milijardu dolara; ubiran je po kamatnoj stopi većoj od kredita za nekretnine. Profit najuspešnije kompanije EXXON Mobil Oil iznosio je 44,9 milijardi dolara. Podseća na vojvođansku izreku: “Za čeg’ su ovce neg’ da se šišaju”.Image

Finansije sažimaju sve ostalo, tako da nema potrebe, a nema ni hrabrosti da se raščlanjuju ostale oblasti u kojima po principu spojenih sudova moraju da se prelivaju razlozi za masovni gubitak poverenja. Zašto je poverenje važno? PEW istraživački centar nabraja četiri razloga: 1. zbog potrebe sklada javne politike, 2. povećanja poverenja investitora i potrošača, 3. zato što je ključni element ekonomskih aktivnosti i 4. zato što se na poverenju zasniva politika demokratskih vlada. Sledi zatim šta vlade treba da rade kako bi povratile poverenje: da smanje socijalne i ekonomske neizvesnosti, da poštuju iskustvo građana, da budu otvorene za angažovanje građana; pa sledi grupa saveta o boljem regulisanju “integriteta i nepristrasnosti”. :lala Pročitao sam popriličan broj tih sugestija o restauraciji poverenja, a dopala mi se konstatacija: “Poverenje stvara socijalne veze i zajedništvo. Na političkom nivou nedostatak poverenja dovodi do slabljenja demokratije i otvara prostor varvarstvu… Smisao zajedničkog življenja je podvrgnut logici tržišta koje nameće pojedinačni interes na štetu solidarnosti…” No i to je samo konstatacija, iako nosi naslov “Gde naći izgubljenu solidarnost”. Ništa od onoga što sam pročitao ne uspeva da me razuveri kako živimo u vremenu kada se jedan sistem vrednosti raspada do nepopravljivosti. Preostaje jedino konstituisanje nečega iz osnove novoga, nečeg što će biti u skladu sa Četvrtom industrijskom revolucijom, koja je već uveliko počela. Nemoć i kašnjenje politike i ekonomske teorije ispostavljaju sve veći račun.


Biznis i finansije, 13.08.2016.

Peščanik.net, 14.08.2016.

User avatar
Wizard world
Na probnom
Na probnom
Posts: 21
Joined: 15 Sep 2016, 21:47
Status: Offline

Zabranjeni cas ekonomije

Post by Wizard world » 18 Sep 2016, 15:22

Evo jedan video od prije par godina koji ima po meni fanatstican alternativan pogled kako funkcionise svetska ekonomija kao i domaca. Zbog cega dolazi do pada vrijednosti valuta, eura i dolara, ekonomskih problema, ogromnih zaduzivanja, ko vlada svetskom ekonomijom i sl. Sve je objasnjeno tako lijepo da moze razumjeti svaki srednjoskolac i podkrijepljeno sa statistikom. U prvih 3-4 minuta vec cete ukapirati o cemu se radi. Predavac je ekonomista i biznismen Branko Dragas.

https://www.youtube.com/watch?v=6xwxiVSdxEE

User avatar
Wizard world
Na probnom
Na probnom
Posts: 21
Joined: 15 Sep 2016, 21:47
Status: Offline

Re: Zabranjeni cas ekonomije

Post by Wizard world » 21 Sep 2016, 13:55

Evo jos jedan dobar kratak video od covjeka koji je radio za MMF.
https://www.facebook.com/Svjesnost/vide ... 908979534/

Ja stvarno ne volim teorije zavjere i mislim da je kontraproduktivno samo nagomilavati neku negativnu energiju ali cini mi se da neki krupni kapitalisti danas rade sa svijetom isto ono sto su radili Staljin i Hitler sa svojim zemljama.
Kao sto su recimo decenijama duvanski giganti lagali svijet da duvan nije stetan i ne stvara zavisnost a onda je sve izaslo na vidjelo.
Mislim da tako ima i jako mocnih ljudi kojima je stalo do svog interesa i imaju neku svoju viziju svijeta gdje neije bitno sto milioni stradaju.
Samo na zapadu nebi mogla da prodje ta prica o komunizmu, nacizmu, bratstvu i jedinstvu kao kod Stljina Hitlera i slicnih pa su oni odlucili da preuzmu ekonomski sistem, kupe medije i tako steknu moc koja je potrebna da bi se vladalo odnosno manipulisalo narodom. Tako se stice neka predstava o demokratiji koja u stvari ne postoji.
Kazu da je jedan od tih prvih Rotsilda rekao"Ne zanima me ko donosi zakone dajte mi kontolu nad novcem"
Sve i da nije, tako mi djeluje stanje. I zato imamo sve ove ratove i zaduzivanja nenormalna i sl.

Post Reply

Return to “Posao & Ekonomija”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests