Ovdje u Brčkom je u nekim mesnicama kilogram mesa (pljeskavice, ćevapi...) 8 KM, a bilo je 9 KM. Benzin (cijena benzina na svjetskom tržištu) je spustio cijene. Cijena dizela bila oko 2 KM, a sada je oko 1.60. Trenutna realna cijena benzina je 0.50 KM (da da, pola marke), ali pošto država ima akcizu od 1.10 KM (koja je narasla do 1.10 KM u vrijeme kada je dizel bio oko 2 KM), sad taj dio "opterećuje" i spriječava da cijene namirnica budu još niže. Država je na 1.10 fiksirala cijenu akcize za gorivo, a u međuvremenu cijena barela na svjetskom tržištu je višestruko opala, dok na domaćem tržištu samo za oko 0.40 KM po litri dizela. Da država nije alava, mi bismo imali cijenu benzina nižu od cijene litre Coca Cole (doduše ne ko u Arapa, kod njih je još niža, ali ko u nekoj naftom bogatoj bivšoj sovjetskoj republici sa poludemokratijom). Kafa u restoranima i dan danas može se naći za pola KM (obična minas, a dupla ista takva 1 KM, kao i espresso u velikoj šolji).Krokodil Behko wrote:Jonas wrote:Evo jedan konkretan primjer. Ovo je situacija kod nas. U jednom oglasu prodaje se dvosoban stan u kojem se nalazi podstanar. Stan je jos na prodaji.Krokodil Behko wrote:Nekretnine se isplate.
Moju je kuću, ovdje u ovoj opštini, komisija procijenila na svega 35.000, u 2002. godini, a danas je samo plac oko 20.000 sa priključcima. Za onih 35.000 morate negdje u šumu ili bogu iza nogu, da bi kupili neku kuću.
Dvosoban stan od 59 m², prodajna cijena 192.000 €. Dodatni troskovi 17.414 €. Ukupan iznos: 209.414 €. Podstanar je u stanu i placa kiriju od 500 €.
Tko na tekucem racunu ima 210.000 €, stan moze kupiti bez kredita. Ako nemas, treba imati polog od 50.000 €, za kredit od 160.000 €.
Sada uzmi u obzir da sam u mogucnosti kupiti stan u gotovini. To je fina sumica od 210.000 € koju moram odjednom odvojiti za kupnju stana. Dok podstanar mjesecno placa svoju kiriju od 500 €. On moze 35 god. stanovati u stanu da dodje na onu sumu od 210.000 €. Ako kupim i izdam stan, moram na stanarinu placati porez. Sto znaci, od kirije 500 € meni ostane otprilike 350 €.
Mozda tek nakon 50 god. dodjem na onu sumu od 210.000 € koju sam odvojio za kupnju stan. Zamisli da nemam gotovine, tada moram podici kredit, a mjesecni anuitet bio bi veci od trenutne stanarine. Ovdje ne ulazim u porast/pad stanarine/ nekretnine i sl. Ne zelim komplicirati izracun.
U nekim se mjestima (mozda) isplatiti, kod nas rijetko.
Možda u Njemačkoj, gdje su kupovna moć, a samim tim i cijene, već spucale u plafon, pa tako da je teško kupiti jer je preskupo, a prihodi se sporije ubiru. međutim, kod nas to izgleda sve drugačije. Npr, te 2002. godine u ovoj opštini, kafa u većini kafića je koštala svega 0.50 KM, a mljeveno meso oko 6 KM. kafa je sad 1 KM a meso 8.50-10 kako gdje.
Pošto smo bili na minimumu potrošnje, iza rata, logočno je da će potrošnja ali i proizvodnja rasti, a samim tim rastu i cijene.
Ukoliko si se ikada pitao, zašto njemački kapitalisti odu pa investiraju u nekim lijevim zemljama, sad eto vidiš razlog. Ipak su to tržišta na kojima potrošnja brže raste, a samim tim se ubire profit za manje vremena, nego u Njemačkoj.
U BiH su nameti na biznis isto veliki, samo nisu onoliko veliki koliki su u Njemačkoj. Ovdje se može brže "porasti", pod uslovom da u startu premostiš glavnu prepreku, a to je spora, troma i komplikovana administracija u svakom smislu, ali zato nivo oporezivanja je ono što čini BiH povoljnijom za biznis (samo da ne čuje država pa da i ovaj segment optereti). Mada tu smo negdje, kad se sve sabere. Administracija ovdje, administracija tamo. Razlika je "samo" u tome što je brža, jača i veća što onemogućava daljnji brzi razvoj kakav imamo naprimjer u Kini. Mada i Kina usporava pošto dostigli su i oni zlatni vrhunac kada su imali ogroman prostor za napredak. Taj prostor i dalje postoji, ali se smanjio i još se smanjuje. Sa druge strane BiH je sljedeća Kina (što nije neka prednost, ali i jeste). Naša ekonomija je po jačini samo dio one prijeratne mada i tada smo bili nedovoljno razvijeni što govori da BiH baš ima ogroman prostor za razvoj. Tu mala lova i velika želja da se nešto (veliko) napravi dolazi do izražaja. Zato smo mi povoljniji i zato stranci biježe kod nas. Pošto imamo ono što su oni nekada imali u izobilju, a sada kupuju od nas (aluminijum, šećer, struju, frižidere...). Imaju oni toga i sad dosta, samo potreba je još veća od onoga šta njihova ekonomija može da proizvodi zato dolaze kod nas da traže količine koje mi ne možemo da ispunimo. Sa jedne strane, postoji mala i slaba ekonomska aktrivnost, a sa druge strane postoji potražnja za nekim stvarima koje mi ne možemo da prodamo kolika je potražnja.