Neprijateljska propaganda: Elita protiv Brexita
Piše: Boris Postnikov,
Novosti
Dvije Britanije
Sve što želite znati o Brexitu mogli ste naučiti iz kulturnih rubrika britanskih medija. Ondje je podrška ostanku unutar Unije tjednima uoči referenduma bila jednoglasna, složna i strasna: saznali smo da je artistički superstar
Damien Hirst na Instagramu objavio seriju proevropskih plakata,
Tracey Emin potpisala veliku peticiju potpore, a
Richard Dawkins se ozbiljno založio za oduzimanje prava narodu da samostalno odlučuje o ovako važnim stvarima, jer ljudi ‘nemaju vremena ni potrebnog iskustva da istraže izrazito kompleksna ekonomska i društvena pitanja’.
Nakon što je narod u nedostatku vremena i iskustva izabrao napustiti evropski projekt, uslijedili su prijezir i bijes: pisac
Andrew O’Hagan spominjao je ‘diktaturu nepismenih oportunista’,
Anish Kapoor progovorio o sramu koji osjeća pred britanskom ksenofobijom, da bi ‘New Yorkerov’ satiričar
Andy Borowitz s one strane Atlantika spretno sažeo osnovni sentiment: ‘Britanci su napokon izgubili pravo da govore kako su Amerikanci gluplji od njih.’
U prilog tezi o priglupim brexitovcima idu i statistički krokiji: iz njih smo doznali da su mladi, obrazovani građani metropola mahom birali ostanak, dok su se za razdruživanje odlučili uglavnom stariji i slabije školovani. Nije pritom upitno da je u očima tih ksenofobnih nesretnika prijeteća figura imigranta koji krade posao poštenim lokalcima poslužila tek kao populistička krinka kompleksnijih problema. Pitanje koje međutim ostaje neodgovoreno glasi: a što je onom drugom, liberalnijem pogledu u isti mah zaklonila figura senilnog i zatucanog britanskog seljaka koji zemlju vodi u propast? Možda odraz u ogledalu; možda činjenicu da Hirst svoja djela na globalnom tržištu prodaje za milijune, dok Sir Kapoor kupuje ekskluzivna prava na posebnu nijansu crne boje kako je ne bi mogao koristiti nitko osim njega; možda, ukratko, jednostavan fakt da kompletna kulturna elita koja je glasno podržavala ostanak u Uniji pripada itekako privilegiranom dijelu britanskog društva.
Ako nam je njihov refleksni bijes spram sunarodnjaka koji su glasali u korist zajedničke štete pritom razumljiv, vrijedi se nadati da kulturnjaci na njemu ipak neće stati. Sve su to ugledni i dobrostojeći građani, s dovoljno – rekao bi Dawkins – iskustva i vremena da se u skorijoj budućnosti stignu ozbiljnije zainteresirati za socijalnu provaliju koja ih dijeli od ignorantskih masa, za stvarne uzroke narodnog nezadovoljstva i, konačno, za razloge koji to nezadovoljstvo pretvaraju u gorivo rasističkih desničarskih politika.
Poslovna tajna
Neke među razlozima mogu recimo potražiti u ‘Službenom listu’ Evropske unije. Ondje je sredinom mjeseca objavljena direktiva Evropskog vijeća i Parlamenta, ezoteričan pravni dokument ubitačno dugog i dosadnog naslova koji je lakše prepričati nego citirati: riječ je, ukratko, o zabrani objavljivanja poslovnih tajni, nezgodnoj utoliko što se pojam ‘poslovne tajne’ ne definira, pa se stoga dobrim dijelom svodi na cenzuru novinarskog istraživanja cjelokupnog privatnog sektora.
Ovakav smo razvoj događaja u ‘Novostima’ već najavljivali, zato samo rekapitulacija ključnih točaka. Operaciju je prije desetak godina otvorenim lobiranjem pokrenula moćna farmaceutska industrija, a prije tri godine Evropska komisija draftira prvu verziju dokumenta: čini to toliko rigorozno da je onlajn peticiju protiv nje potpisalo pola milijuna građana Unije. Kao rezultat golemog otpora dobili smo sitni ustupak: članak koji opravdava objavu poslovne tajne ako je ona u javnom interesu. Samo, pošto ni ‘javni interes’ nije jednostavno definirati, odluke o tome što se smije, a što ne smije pisati o bankarskom sektoru, poreznim prevarama ili industriji oružja donosit će se od slučaja do slučaja. Direktiva stupa na snagu baš ovih dana, a sve su je države članice obavezne ugraditi u svoja zakonodavstva u roku od dvije godine. Sve osim, jasno, Britanije, ali tamo sada ionako imaju većih problema.