Iluminati i masonerija: Od koga su Staljin i Hitler prepisivali svoje ideje za logore
Autor: Ivan Vidas-Punta
Jeremy Bentham kao šef britanske tajne službe, odradio je svoju prvu krvavu zadaću, Francusku revoluciju. A i inače je ostavio Palmerstonu u nasljedstvo jednu solidnu sotonsku koaliciju oligraha, iluminata i masona za uspješno nastavljanje britanske tajne politike.
Jeremy Bentham (1748. – 1832), pravnik i filozof, postao je Lord Shelburnov nasljednik kao šef britanske tajne službe. Kao mladi genij je već s 12 godina studirao pravo na Oxfordu. Kao pokretač "Utilitarizma", filozofiji o korisnosti, iskazao se kao pravi avangardist liberalizma. Taj filozofski hedonizam već je rano proglašen samo svinji dostojan (only worthy for a swine). No, Jeremy Bentham važi isto tako zajedno s Adamom Smithom i John Stuart Millom kao pionir gospodarskog liberalizma koji je danas prešao u fazu neoliberalizma. On je prvi filozof novijeg vremena koji je branio homoseksualizam i bio je preteča feminizma. A bavio se i o ozbiljnim temama, na primjer pisao je o masturbaciji. Sve te njegove ideje su se na kraju više manje stopile u program britanske Liberalne stranke (Liberal party). Bentham je sa svojim liberalizmom, demokratizmom i ateizmom bio trn u oku njemačkim idealističkim romantičarima. Goethe ga je nazvao "najviše radikalnim luđakom". Čak i Karl Marx mu je posvetio jednu rečenicu u "Kapitalu": "Da imam hrabrost mog prijatelja Heinricha Heinea, gospodina Jeremiju bi nazvao genijem građanske gluposti". No Marx nije imao za to muda jer ga Benthamov gojenac David Urquhart financirao, baš da bi i on razvaljivao slične ludarije. Bentham je bio pun nepomirljivih proturiječnosti. Iako mason i iz pozadine supokretač Francuske revolucije, bio je oštar protivnik od masona sastavljene francuske deklaracije za ljudska prava. A zagovarao je i mučenje za uspješan odgoj ljudi.
Prvi moderni model za kontrolu ljudi
Benthamova konstrukcija "Panopticon" je izmišljena kao kompletan sustav za kontrolu ljudi, prvotno ideja jedne fabrike u kojoj bi se minimalnim brojem kotrolora nadzirao veliki broj radnika. Pa mu se je to onda nekako pokazalo zapravo kao idealan zatvor gdje bi on strpao sve za društvo "nepogodne" koje bi upregnuo u koristan posao. Godine 1787. je Bentham posjetio svog brata, također britanskog špijuna, u Rusiji. Tada ga je general, državnik i ljubavnik Katarine Velike, knez Potjemkin zamolio da mu nabavi jedan parni stroj da bi započeo modernizaciju Rusije. Bentham mu je odgovorio da on ne treba parni stroj jer ima dosta ljudske snage, a on će mu napraviti zatvor gdje će strpati zločince, nepodobne i retardirane s obiteljima, naravno zajedno sa djecom, pa će oni igrajući ljuljačkama, karuselima i sličnim konstrukcijama proizvoditi silu koja će mu pokretati strojeve. A nad ulazom u tog prototipa "gulaga" bi visila tabla s natpisom: "Da su bili marljivi dok su bili slobodni ne bi sad morali šljakati ko' robovi". Makar sad znamo od koga su Staljin i Hitler prepisali ideje za svoje logore. No koliko god je Rusija bila nazadna, to je ipak bilo previše i za majčicu Rusiju. Drugi put je Bantham probao tu perverziju uvaliti Francuzima. Kad ga je pobjednička revolucionarna Francuska skupština 1792. zajedno sa drugim masonom, kasnijim američkim predsjednikom Thomasom Jeffersonom, radi zasluge za Francusku revoluciju proglasila počasnim građaninom Francuske, pokušao je njima prodati svoj "Panopticon-zatvor". Iako im je obećao da će on cijeli logor voditi s velikim profitom i na svačije zadovljstvo, Francuzi su odbili tu "utilitarističku" ludariju svog novog sugrađanina. Ali ipak, model njegovog zatvora je naknadno osim u Britaniji i u više drugih zemlja primjenjen, najtemeljitije za vrijeme diktature u Kubi početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Benthamov "Panopticon" je danas simbol totalno kontroliranog društva koje je postalo zbilja današnjice. A filozof Michel Foucault je Benthamov "Panopticon" preuzeo kao simbol nadglednih i vladajućih struktura.
Vrlo interesanta je jedna konstelacija koje je uočljiva za vrijeme posjeta agtenta i masona Benthama Rusiiji, da se je masonerija već tada bila proširena do istoka. Kad je 1778. već ostarjeli Voltaire primljen u Parizu u ložu „Les Noeuf Soeurs", ušao je naslonjen na Benjamina Franklina najprije u predvorje hrama gdje su ga dočekali braća, među njima i dvorski paladin Katarine Velike, grof Stroganof. Znači da su masoni već tada nadzirali Ruski dvor i po potrebi i mogućnostima njime manipulirali. Utoliko je zanimljivo Voltairovo nahuškavanje Katarine Velike da dotuče Turke. On je u vezi toga carici slao nekoliko pisma u kojima je tražio da već končano satre tog "Mustafu". Taj mason i "car" prosvijetitelja je zapravo bez ikakvog "prosvijetiteljsko-filozofskog" razloga navukao Ruse da se ratovima zabavljau oko Crnog mora i Kavkaza dok je Engleska nesmetano pljačkala Indiju.
I dok je Bentham tako špijunirajući putovao kroz Rusiju, našao je i vremena za korisne stvari i napisao nekoliko pisma Adamu Smithsu glede lijepih strana o lihvaranju i kamatarenju. Ta pisma su poslije svezana u izdanje "In Defence of Usury", prevedeno "U obrani lihvarenja". U zadnjem pismu se je Smithsu još i požalio da on ne ide dosta daleko s monetarnom diktaturom. Bentham mu je jednostavno sve jasno posložio i dokazao da potiskivanje lihvarenja sprečava napredak. Kad je Smith sve to fino pročitao izjavo je: "Ovo je napisano od jednog velikog uma". Lord Shelburne je uočio tog nastranog genijalca kada je Bentham 1776. napisao jednu sprdačinu na račun američke neovisnosti koju je 1780. zaobličio kao radikalno-filozofski traktat "An Introduction to the Principles of Morals and Legislation", što ga je direktno katapultiralo u Ministarstvo vanjskih poslova i u službu britanske tajne službe.
Masonska urota protiv Britanije
Američki rat za neovisnost kao i sama neovisnost Sjedninjenih Američkih Država je proizvod masnoske urote. Dana 16. prosinca 1773. prerušeni u indijance, bostonski građani su upali na usidrene brodove u bostonskoj luci Britansko-isočnoindijske kompanije i pobacali tri tovara čaja u more, što se računa kao početak Američkog rata za neovisnost. Taj čin je ušao u povijest kao "Bostonska čajanka" (Boston Tea Party) a prerušeni indijanci su zapravo bili masoni iz bostonske lože sv. Andrije (St. Andrews Lodge) u kojoj su dan prije dogovorili ovaj revolucionarni podhvat. Tu se prvi put pokazao masonski zavjernički karakter. Obavili su subverziju, podvalili krivnju jednoj drugoj neupućenoj skupini i započeli destabilizaciju kolonija, a vlast su isprovociralii da vrši represiju što je izazivalo revolt građana. Američki rat za neovisnost je velikim dijelom financirala Francuska kreditima koji su francuski masoni kod Krune na čelu sa masonom genaralom LaFayetteom isposlovali (Marquis de La Fayette 1757.-1834.). A sam general LaFayette se borio u Americi na strani pobunjenika. Uglavnom ti krediti koji nisu ni vraćeni su Francusku doveli u vrlo tešku poziciju pa i do revolucije u zemlji, a mason LaFayette koji je američkom ratu spraskao dobar dio bogatstva Francuske je i u revoluciji u Francuskoj bio opet strani masona-revolucionara.
Masonska urota za Britaniju
Lord Shelburne nije nikako mogao spriječiti američku neovisnost, ali je zato njegov saveznik na Francuskom dvoru, vojvoda orleanski Louis Philipp II. "neprijateljski" instalirao ženevskog kalvinsitičkog bankara Jacquesa Neckara na mjesto ministra financije Francuske. Vojvoda orleanski je bio protivnik francuskog kralja, liberalac i visokopozicionirani mason, a to očito nakon njegovog duljeg posjeta Engleskoj. Jacques Neckar ne samo da je srozao francuske financije, novisno od (nepovratnih) kredita koji je Lafajette trošio za američke revolucionare, nego je izvršio do tada neviđenu subverziju. Javno je objavio proračun Francuske kraljevine i detaljno ukazao na troškove dvora što je izazvalo revolt prema kraljevskoj obitelji. A u salonima Neckarove žene i kćerke se je sastajala porosvijeteljska elita, budući revolucionari. Tako se je Lord Shelburne nakon izgubljenog amričkog rata okrenuo slamanjem Francuske kao najvećem protivniku u Europi. Potpomognut novcem Britansko Istočnindijske kompanije je svom seoskom dobru postavio ljudi s kojima je izmanipulirao Francusku revolucjiu (vidi VI. dio). Dok je Velika Britanije još protiv američkih ustanika bezuspiješno vodila borbu protiv zapravo američko-francuske masonske zavjere, sada sama vodi zavjernički masonski rat protiv Francuske, bez da je uopće morala javno stupiti u rat, što se je usput pokazao kao vrlo jeftino ratovanje. A mason Thomas Jefferson, za vrijeme američkog rata američki poslanik u Parizu i Shelburnov direktan protivnik u pregovorima, je sada u Francuskoj tajni saveznik Britanaca u svrgavanju francuskog kralja. Otkud sad taj preobrat? Jedan od razlog za to treba potražiti i u osobnosti Lord Shelburna. On je u biti merkantilist, trgovac, čisti pragmatičar. On ne poznaje ideologiju, religiju, prijatelje. On je prema svemu tome ravnodušan. Ono što mu mu donosi profit je jedino dobro, sve druge je bespredmetno. Tako da je logika jasna, ako je masonerija Amerikancima donela pobjedu, zašto ne od sada i nama? Između internacionalne masonerije, Londonske oligrahije i Britanskog imperija je došlo do koalicije, to se prepoznaje. O dogovorima, uvjetima i inim okolnistma se ne zna ama baš ništa, ali ta koalicija stoji i ona je djelotvorno i vidljivo prvotno prikazana u Francuskoj revoluciji.
Ilumizirana masonerija
Što upada u oči je brutalna neljudskost Francuske revolcije. Američki rat za neovisnost je opravdana borba za slobodu i neovisnost, tu nema zvjerstva, nema nikavih ideologija, nema proganjanja religije. Na kraju krajeva sve je opravdano i masonerija je u Americi odradila ipak dobar posao. Što se dogodilo novog u Francuskoj revoluciji da je došlo do neviđenog terora i pokolja? Pri istraživanju se permanentno naiđe na kakve-takve tvrdnje da je masonerija infiltrirana od iluiminata. Konkretno gledajući to bi baš trebalo pasti u vrijeme između ove dvije revolucije, u osamdesetih godina 18. stoljeća, ali za to jednostavno nema dokaza. S druge strane kad se vide sva zvijerstva i rezultati Francuske revolucije onda je to zapravo program koji je pisao Adam Weishaupt za Iluminate, a nikako djela one masonerije koja je još vodila rat za neovisnost Amerika. Potrebno je, iako dosta površno malo baciti pogled na te Iluminate, ukoliko je uopće takvo preuzimanjue masonerije vjerojatno.
Adam Weishaupt, teolog na katoličkom fakultetu u Ingolstadtu je osnovao 1. svibnja 1776. Bavarske Iluminate da poskida sve kraljeve, uništi religije i postavi novi svjetski poredak. Dana 16. srpnja 1782. dolazi navodno do kaolicije masonerije i Iluminta. Godine 1785. je iluminatskog kurira pogodio grom kod kojeg su tada nađeni dokumetni zavjere, a pogotovo upute za Francusku revoluciju. Iluminati su zabranjeni i raspušteni, a Weishaupt se potom sakrio kod svog prijatelja, vojvode od Sachsen-Coburg und Gotha. Sada je interesantno viditi da je nešto kasnije dinastija Sachsen-Coburg und Gotha postala vladajuća dinastija Velike Britanije, do danas. Weishaupt se prije svoje smrti kaje i vraće nazad u okrilje Katoličke crkve. Tako nekako otprilike ide priča o Iluminatima, kojih po ovoj priči od tada više ni ne postoje. Zabrinjavajuće je samo to da se iluminatski program sve do današnjeg dana vrlo pedantno ispunjava, a ta realizacija je počela već s Francuskom revolucijom, četiri godina nakon što su Iluminati navodno ugašeni. A taj program sigurno ne ispunajvaju neke druge grupe. Svoj program mogu samo Iluminati ispunjavati, nema razloga da to čini inače bilo tko, pogotovo što sve te zavjerničke skupine imaju svoje programe.
Najčešće se spominje da je Weishaupt zapravo bio samo produžena ruka obitelj Rothschild. To je vjerojatno jer uspon obitelji Rothschild ide paralelno sa primjenjivanjem iluminatskog programa revolucije i prevrata do dan danas. Weishaupt je za židove u Njemačkoj i Austriji jedno vrlo tipično židovsko prezime, što ima jasne povijesne razloge. Bilo je jedno vrijeme kad su židovi morali uzimati njemačka preizmena, što oni većinom nisu prihvatili. Onda je došao matičar i dao im je neko bezvezno i pomalo smiješno ime, inače netipično za Njemce. Na primjer, "Himmelblau" "neboplavo" ili "Weisshaupt" = "Bijeloglava". Sigurno je Weishaupt prije pisano da dva s, jer se izgovara kao da ima dva s. A može biti da je već original zbilja samo s jednim s, što bi značilo "Mudroglava". Rothschild je pak ime po crvenoj tablici – rot(h)(es) Schild na kojoj je ispisano Amschelovo ime ispred njegove kuće. Da je Weishaupt židovsko prezime je vjerojatnost preko 90 posto, za Rothschilda preko 99 posto. A da je pak Adam židovsko ime, vjerojatnost je preko 100 posto. Po nekim tvrdnajma Weishaupti i jesu pokršteni židovi, ali i za to makar na ovom mjestu nema dokaza. Po nastanku i organizaciji je za pretpostaviti da se je organizacija Iluminata trebala trajno kriti iza Jezuitskog reda bez da se ikada u javnosti i spominje, što bi ukazalo na dugoročno planiranje. Onaj smrtonosni grom je bio puki slučaj i prisilio je oragnizatora na promjenu strategije, pa je masonerija još prije preuzeta nego što je bilo itako u programu zacrtano. To i nije bilo teško jer je masonerija sa cijelom kabalističko-okultnom simbolikom kao za to već bila pripremljena, a i najkasnije od Andersonove konstitucije je nakrcana talmudskim legandama, bajkama i inim lakrdijama. Sa poznavnjem tih "misterija" je preuzimanje masonerije mačji kašalj.
Francuska revolucija
Francuska revolucija 1789.-1792. bila je revolucija protiv apsolutne monarhije, protiv Francuskog kralja i protiv Katoličke crkve. Godine 1792.-1795. nastupila je vladavina terora Jakobinaca nad protivnicima revolucije. Od 1795. započinje vladavina bogatog građanstva sve dok 1799. nije Napoleon Bonaparte preuzeo svu vlast u državi. Jedan od daljnih ciljeva revolucije je i bio i uništenje kršćanstva, prvenstveno katoličanstva. Ali to je zapravo bio plan Iluminata, a ne masona. Radi toga se je uveo Kult najvišeg bića (Culte de l'Être supreme), koje je umjesto kršćanstva trebalo stupiti u središnjicu društveno-političkog događaja. Taj kult je nakon smrti Robbespierra 1794. opet ukinut. S tim u vezi se je Ii klanjalo u pariškoj katedrali božici razuma, jednoj goloj ženi, ali to je već više masonska nego ilumatska priča, iako je moguće i jedno i drugo.
Početak revolucije je obilježen 14. srpnja 1789. napadom revoltirane rulje na Bastillu da bi se navodno oslobodili politički zatvorenici, što je naknadno izmišljena legenda. Plan za napad na Bastillu je davno postojao da bi se došlo do oružja, u Bastillskoj tamnici su bili samo pet kriminalaca i dva luđaka. Masoni su dan prije izmjenili stražu u Bastilli, a navodno revoltirana rulja su bili od masona organizirani i plaćeni kriminalci iz juga Francuske, a bilo je i tu puno Talijana i Njemaca. Parižani nisu bili raspoloženi za tako nešto. Izvan okruga Bastille se nije se ni slutilo da se nešto neobično događa. Iza svega je stajao dobro izrađen plan bez imalo spontanosti. Zavjerenci su stvorili pet problema da bi izazvali „gnjev" naroda. Mason Vojvoda Orelanski, velik meštar velikog Orijenta francuske je pokupovao veliki dio žita i sakrio ga. Mason General Lafajette koji je ratovao u Americi je i odgovoran za ogromno zaduženje Francuske od četiri i pol milijarde livra koji su posudili Amerikancima za svoj rat protiv Britanije. Kalvinist Neckar je izazvao inflaciju i širena je fama da narod gladuje. Na kraju su širene glasine o ungnjetavačkoj politici kralja, što je izokretanje istine jer je Francuska bila najnaprednija zemlja, a narod je posjedovao veliki dio bogatstva. Ali sve to je trebalo uništiti, prema iluminatsko-masonskom planu.
Smrtna presuda za kralja
Postoje svjedočanstva da je smrt kralja bila odavno odlučena, kao što je više od 100 godina kasnije i smrtna presuda Franje Ferdinanda od masona već bila prije izrečena. Pater Abel je na svojoj bečkoj konferenciji 1898. izjavio. „U godini 1784. je velika eklektična loža u Frankfurtu na Maini sazvala izvanrednu skupštinu. U njoj je jedan član dostavio na glasanje smrtnu presudu za Louisa XVI. kralja od Francuske, i Gustava, kralja od Švedske. Taj čovjek je bio Abel, moj djed". Nakon napada na njega se je Pater Abel još jedan puta oglasio i potom rekao da je to objavio jer je njegov otac od njega testametarski zatražio da to javno objavi kako bi izbrisao obiteljsku ljagu. Već 1785. je biskup od Becansona, kardinal Mathieu, objavio jednom svom prijatelju kako je jedna masonska skupština 1784. u Frankfurtu osudila kralja na smrt, i kralj je o tome obavješten. Vrlo poučan je naziv „eklektična loža" što upućuje da su ujedinjeni najrazličitiji (okultni) sustavi, jedan uz drugog bez da se sinkretistički izmješaju. To bi mogao biti i zajednički ali ipak individualni nastup iluminata i masona, baš na tako nešto upućuje riječ eklektizam. To se vremenski otprilike poklapa kad su prema glasinama iluminati i masoni sklopili savez, a Frankfurt je grad obitelji Rothschild.
Izdaja kod Velmyia
Ima još jedna malo drugačija „insajderska" informacija. Grof Haugewitz, pruski ministar i u svojoj zemlji vodeći mason je u njegovim sjećanjima za Kneževski kongres u Veroni 1822. napisao: „Bilo je u godini 1877. kad sam preuzeo vodstvo zemaljskih loža od Prusije, Poljske i Rusije... Tu sam došao do čvrstog uvjerenja da sve što se u Francuskoj od 1788. događalo, znači revolucija i ubojstvo kralja i sva druga stravična djela nisu u to vrijeme zaključena, nego da se sve prije u sastancima, kroz točne upute i vezanjem pod zakletvom pripremalo. ...Nevarljivi znakovi ne ostavljaju ni najmanju sumnju, sa kojom lukavošću je sve započeto i sprovedeno." Da je nakon početka revolucije preokret još bio moguć ukazuje i sljedeći iskaz o otporu srednjoeuropskih sila koji je propao izdajom kod Velmyia 21. rujnja 1792. Haugwitz dalje: „Krajem svibnja su pruske i hesenske trupe bile na putu prema Parizu da tamo svrgnu revoluciju i oslobode kraljevsku obitelj iz zarobljeništva. Müller von Hausen vjerojatno ima pravo kad piše: „Da je taj plan uspio za što su bili postignuti svi preduvjeti, svjetska povijest bi krenula drugim pravcem"".Vrhovna komanda savezničkih vojska je bila dodjeljena vojvodi Ferdinandu od Braunschweiga, koji se je sa 80000 vojnika kod Valmyia suprostavio 53000 Francuza pod komandom generala Dumourieza i Kellermanna. Umjesto da je došlo do bitke, došlo je do bezvezne pucnjave nakon čega su vojske nedjelujući danima jedna nasuprot drugoj stajale, da bi na neodređeno vrijeme zaključile primirje. U njegovoj knjigi „Le Secret de la Franc-Maconnerie" je Max Doumic donio slijedeći zaključak: „Da je Friedrich-Wilhelm bio Napoleon, Braunšvjagac bi istu večer bio streljan." Dok su kod Valmyija pregovarali iluminati, iskoristila se je kraljeva sklonost za nadnaravnim da ga se s jednim trikom preokrene."
O istom događaju piše Moltke stariji u svojoj knjigi „Tragedija na Marni": „Kad je radi podvrgavanja masonske revolucionarne vlade u Parizu protiv Francuske marširajuća 80000 vojnika jaka pruska vojska u rujnju 1792. stala ispred Valmyia, našla se nasuprt jednom gomilom od 50000 odrapanih Sansculotta pod Dumouriezom. Kralj Friedrich Wilhelm II. je dao nalog za napad. Njegova masonska okolina je pak inscinirala jednu spirtističku seansu u kojem se okultno-upredenom kralju predočio duh Friedricha Velikog. Taj duh je dao kralju uputu da se ne miješa u vođenje rata, pruski vojskovođa, Vojvoda Karl Wilhelm Ferdinand od Braunschweiga to zna bolje. Poslijedica je bila, da je taj visokostupanjski mason dobio slobodnu ruku i da je pregovarao sa svojim masonskim bratom Dumouriezom i svoju prusku vojsku odveo kući. Masonska vlada u Parizu bila je spašena. Napoleon je o danu u Valmyiu rekao. „Ja se nikad nebi osudio u od Dumourieza zauzetim položajima ostati. Jedino da je bilo tajnog dogovora."
Iluminati su vodili francusku revoluciju
Već 1797. je škotski profesor i mason John Robinson pisao u svojoj knjizi „Proofs of Conspiracy" da su iluminati predvodili Francusku revoluciju. Robinson je bio mason i prije Francuske revolucije je od strane iluminata vrbovan da u Škotskoj preuzme za iluminate masonske lože što je odbio, ali je tako bio upućen u pravu pozadinu Francuske revolucije. Neovisno o masonu Robinsonu je godinu dana kasnije i sa katoličke strane došla optužba na račun Iluminata. Godine 1778. je već čuveni katolički svećenik Abbe Barruel taman iza Robinsonove publikacije objavio na francuskom jeziku relativno detaljan opis Francuske revolucije gdje je Ilumante ubrojio kao vodeće snage revolucije. A amerikanac John Adams, visokostupanjski mason i 1796. predsjednički protukandidat Thomasu Jeffersonu se je u izborničkoj kampanji teško na njega obrusio. On je optužio Jeffersona da je dok je bio američki veleposlanik u Parizu otvoreno pokazao simpatije za od Iluminata potaknut terror i da je zlorabio masonske lože u subverzivne svrhe.
Jakobinici i Kordiljeri šire mržnju i teror
Tako se Francuska revolucija počevši od 14. srpnja 1789. kretala više-manje zacrtanim planom. Za ostvariavanje ciljeva su takoreći bili zaduženi Jakobinci, a za potpaljivanje strasti Kordeljeri. Jakobinici su za vrijeme revolucije bili jedan revolucionarni klub koji je osnovan u travnju 1789. kao Bretonski klub, a 1790. je preimenovan u Društvo prijatelja ustava. Jakobinci su zastupali političku ljevicu, a vođa im je bio Maximilien Robespierre (1758. -1794.) koji je inače bio advokat. On je također bio i mason, a već njegov djed je bio okultni ružokrižar kako je bilo vidljivo u jednom patentu koji je bio izložen 1745. u loži u Arresu. Ime Jakobinci su dobili ti revolucionari prema mjestu okupljanja, napuštenom samostanu svetog Jakova - Saint-Honoré u Parizu. Nakon što su Jakobinci protiv volje umjerenih Žirondista osudili i pogubili kralja, počela je njihova strahovlada kad su bezbroj svojih protivnika pobili, većinom na giljotini. Njihova strahovlada, la Terreur, je okončana u srpnju 1794. smaknućem Robbespierra i ostalih vodećih Jakobinca na giljotini. Jakobinci su zapravo i sami bili tjerani u radikalizam od Kordeljera.
Klub kordeljera (Club des Cordeliers) ili Kordeljeri se je formalno nazivalo „Društvo za ljudska prava i građana„ (Société des droits de l'homme et du citoyen). Kordeljeri su također nazivani i radikalni demokrati. Klub kordeljera je bio zapravo masonski klub, osnovan od masona Georges Jacques Dantona, Jean Paul Marata und Camille Desmoulinsa, i nemasona Jacques-René Héberta i Pierre-Gaspard Chaumetta koji su imali podređene uloge. Znak kluba je bilo svevidljivo oko, tipčan masonski simbol. Kordeljeri su zvani po franjevačkom samostanu gdje su se sastajali. U Francuskoj franjevce zovu radi oko trbuha zavezanog špaga (corde) špagonoše (cordeliers). Danton i Desmoulins su stanovali u vrlo radikalnom distriktu u kojem je 14. srpnja 1789. napadnuta Bastilla. Oni su tada osnovali Klub kordoljera koji je zapravo imao zadaću da radikalizira revoluciju i da vladu bez prestanka drži pod revolucionarnim pritiskom. Tjerali su radikalnu politiku iz pozadine i u bezkrajnost radikalizirali narod. Radikalizirano francusko društvo je logično dovelo do terorističke strahovalde Jakobinca, čije vodstvo je dijelmično bilo identično sa Kordeljersima. Glavni na udaru mržnje su bili kraljevski dvor i katolička crkva, što je prevenstvo zapisano u planovima Iluminata. To licemjerno Društvo za ljudska prava koje je iznjedrilo parolu „Sloboda, jednakost, bratstvo" (Liberté, Égalité, Fraternité) spada među najvećih gnjezda mržnje modernog vremena. Najodgovorniji za radikalizaciju revolucije je bio Marat.
Jean Paul Marat (1743.- 1793) je bio liječnik, prirodoslovni naučnik, izdavač i pisac političkih dijela. Za vrijeme revolucije je bio najveći huškač i raspiritelj mržnje uopće, koji je pogotovo u svojim novinama Ami du Peuple nemilosrdno progonio sve protivnike revolucije. Rođen u sadašnjoj Švicarskoj (Neuchatel) studirao je u Francuskoj pa potom išao u Englesku gdje je 1774. u loži The King's Head, Gerard Street primljen u masoneriju. Pošto mu je patent potpisao Veliki meštar osobno, je očito da je bio visoko pozicioniran u engleskoj masoneriji. Kasnije je još primljen u amsterdamsku ložu La bien Aimée. A u Parizu je zajedno sa Robbespierrom bio u loži vodećeih masona revolucije Les Amis reunis. U Francuskoj je 1790. radi njegovog huškanja za njim izadana tjeralica ali je pobijegao u London, došao brzo nazad i odmah podržavao 500-600 smrtnih osuda, pa je zatim tražio 10000, a poslije čak i 100000 žrtva. 1791. je opet morao bježati u London, došao 1792. nazad, pristupio Jakobincima i bio kratko njihov šef. Nakon njegovog izlijeva mržnje u svojim novinama je došlo do zloglasnog rujanjskog pokolja nad nezavisnima i royalistima pretežno u zatvorima gdje su čekali na suđenje. Njih preko 1000 su bespomoćno poklani. Ali Marat normalno nije bio ni kriv ni dužan jer je samo publicističko-demokratski djelovao. To ponašanje Marata i ostalih revolucionara nije bilo u skladu sa masonskim nastupima masona viđenim u američkom ratu za neovisnost, ali se je sasvim očito poklapalo sa iluminatskim programom. Svakako je Maratu došao kraj kad ga je ubila jedna žirondistica. Gledajući konstelaciju London – Pariz, masonsku sponu i plaćanje njegovog djelovanja od strane Britansko istočnoindijske kompanije, je vjerojatno da je on bio ta direktna glavna veza Francuske revolucije sa Jeremy Benthamom kao masonom i tada već šefom britanske tajne službe. Gledajući po Maratovom ponašanju je očito da je on također u svojoj osobi ujedinio iluminatsko i masonsko djelovanje. Drugi vođa Kordiljera je bio Georges Jacques Danton (1759.-1794.) On je bio advokat, pa zamjenik državnog tužitelja. Danton je bio mason i suosnivatelj Kordiljera. Kao Robespierre i Desmoulins je i Danton ostavio glavu na giljotini, također i ostala dva suosnivatelja kordiljera Jacques-René Hébert i Pierre-Gaspard Chaumette. Tu sudbinu bi i Marat doživio da nije prije ubijen.
Tako je Jeremy Bentham kao šef britanske tajne službe odradio svoju prvu krvavu zadaću, Francusku revoluciju. A i inače je ostavio Palmerstonu u nasljedstvo jednu solidnu sotonsku koaliciju oligraha, iluminata i masona za uspješno nastavljanje britanske tajne politike.
Nastavlja se
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
