..bosnjaci se jos boje komunisticke cizme pa niko da spomene
azinska buna je bio kratkotrajni oružani sukob, odnosno neuspješni ustanak protiv jugoslavenske komunističke vlasti koji se zbio na području sjeverozapadne Bosne i susjednih područja u istočnoj Lici i Kordunu.
Iako su većinu ustanika činili Muslimani (Bošnjaci), odnosno veterani pro-osovinske Huskine vojske koja je nekoliko godina prije djelovala za vrijeme Drugog svjetskog rata, sami pokretači i vođe ustanka su bili Srbi i bivši partizani. Glavni uzrok ustanka je bio ekonomske i socijalne prirode, odnosno nezadovoljstvo politikom prisilne kolektivizacije koju je nastojala provesti jugoslavenska komunistička vlast, a čije je posljedice dodatno otežala izuzetno teška suša. Izbijanju je pripomogla i relativna zabačenost i izoliranost Cazinske krajine, gdje su organizatori mogli tokom mjesec i pol pripremati ustanak, ali i sljedbenike (među kojima nitko nije posjedovao radio-aparat) hrabriti fantastičnim pričama o skorom izbijanju Trećeg svjetskog rata i američkoj vojnoj intervenciji.
Ustanak je izbio 6. maja 1950. na Đurđevdan (pravoslavni praznik kada se na tim područjima tradicionalno odlazilo u hajduke) i zahvatio je srezove/kotar Cazin i Velika Kladuša u NR BiH te Slunj u NR Hrvatskoj. Ustanici su zauzeli zgrade seljačkih radnih zadruga, te pokušali zauzeti Cazin i Veliku Kladušu, pri čemu su masovno uništavani dokumenti; potom se pokušalo nastaviti napredovanje prema Bihaću; određeni izvori tvrde da su ustanicima podršku pružili i pojedini pripadnici JNA, i to oni koji su tokom sukoba sa Staljinom podržavali SSSR; u Lici su se pak ustanici, među kojima je bilo i bivših četnika nazvali "kraljevom vojskom" i sudjelovali nadajući se obnovi predratne Kraljevine Jugoslavije pod Petrom II.
Snage JNA i milicije su djelovale brzo, te su već isti dan ustaničke snage razbijene u okršaju prilikom koga je poginulo najmanje 12 ustanika. Potom je uslijedila akcija čišćenja u kojoj je pohapšeno oko 714 ljudi. Oko 288 njih je dovedeno pred vojni sud, koji je izrekao 17 smrtnih kaznih koje su izvršene u novembru 1950. godine, a pri čemu su strijeljani i Ale Čović i Milan Božić, vođe ustanika. Ostali su bili izvrgnuti strogim zatvorskim kaznama, dok su drugi sudionici obilježeni kao "neprijatelji naroda" te izvrgnuti administrativnim kaznama i raznim oblicima političkog šikaniranja tokom sljedećih godina.
Cazinska buna, koja se zbila u kritičnom trenutku za tadašnji jugoslavenski režim, je bila brzo i efikasno zataškana od strane službenih vlasti. Decenijama je predstavljala tabu temu, pogotovo u samoj BiH koja je imala reputaciju najrepresivnije od svih dijelova bivše Jugoslavije, tako da se o njoj počelo otvoreno govoriti tek u drugoj polovici 1980-ih u tadašnjoj SR Srbiji, i to prvenstveno u kontekstu uloge Srba u njoj i iz perspektive srpskog nacionalizma. Čak i nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije se o njoj malo govorilo, prije svega zbog rata u BiH kada nacionalistima nije odgovaralo podsjećanje na događaj kada su se Srbi i Bošnjaci zajedno borili. Događaj je daleko više pažnje privukao među stranim historičarima koji ga ponekad nazivaju posljednjim seljačkim ustankom u historiji Evrope.