Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Poznate ličnosti, ratovi, važni događaji

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
mrki62
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 7492
Joined: 26 Mar 2010, 07:23
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by mrki62 » 23 Apr 2012, 10:29

Ako kliknete OVDJE , vidite kad je u Hrvatskoj počela da se stvara Hrvatska vojska - imate datum kao dokaz!!!!!
Dajte mi dokaz kad je u BiH počela priprema !

Onako usput, ta osoba, koja ima spomenicu domovinskog rata nije smio ići u ono vrijeme u Orašje, jer su ga Muslimani napadali i nazivali Ustašom a sve zbog toga što je seronja Alija takvu politiku vodio ; Slovenci krivi, Hrvati krivi, jer hoće da se odvoje od Hrvatske a Alija je raspisao referendum u ubjeđenju kako neće isti uspjeti i kad je referendum uspio, .... slijedilo je neorganiziranost i nesnalažljivost na svakom području.
On je bio srpski špijun i svo vrijeme je radio za Srbe i zato su mu pošteni borci za BiH digli mezar u zrak.
Jedni su skontali a mnogi još nisu
Najzaslužniji za slobodu naše zemlje su danas bez posla, gladni i žedni!
https://www.youtube.com/watch?v=vG8cSBpqHSM :pusi

User avatar
evergreen
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 490
Joined: 03 Oct 2011, 11:34
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by evergreen » 18 Jun 2012, 19:46

Naravno. I ne jedna nego sve 3 Jugoslavije (računajući i onu Miloševićevu SR)

Ruana
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Ruana » 17 Dec 2012, 21:04

Image

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7768 times
Status: Online

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Krokodil Behko » 18 Jan 2014, 17:22

Veoma zanimljiv tekst


JEDINI NOVINAR KOJI SE VIŠE PUTA SUSREO S 'PRVOM DAMOM' JUGOSLAVIJE: Pećanin: Ovo je nešto što nikome nisam pričao, a što mi je otkrila Jovanka Broz

Image

Pećanin je bio jedini novinar koji se više puta sastajao sa Titovom udovicom tokom posljednjih godina njenog života. Jovanka Broz mu je otkrila mnoge tajne i nepoznate činjenice iz svog i zajedničkog života sa Titom, te govorila o surovoj izolaciji kojoj je bila izložena duže od tri decenije – pod uslovom da, dok je živa, on neće objaviti niti riječ o onome što je čuo i vidio.

Na početku novinarske karijere, u drugoj polovini osamdesetih prošlog stoljeća, bio sam veoma ambiciozan i još više naivan. Prilikom jednog boravka u Beogradu saznao sam adresu na kojoj živi Jovanka Broz, udovica tada još uvijek “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”, i zapucao sam pravo na Dedinje, po parče novinarske slave. Dočekala me skoro pusta ulica i ja sam pješke prilazio broju koji sam tražio. Imao sam osjećaj da me neko prati pogledom, mada nigdje nisam vidio žive duše. Dok sam hodao, palo mi je na pamet kako su nas prije deset godina u Bijelom Polju jednog dana odveli iz škole (bio sam u četvrtom razredu osnovne) da na novoizgrađenoj željezničkoj stanici dočekamo Plavi voz, čiji je dolazak značio otvaranje pruge Beograd-Bar. Kao danas se sjećam tog uzbuđenja, naših pionirskih kapa i marama, čekanja da voz napokon stigne i haosa kad se počeo približavati stanici.

Nastalo je komešanje, učiteljice nas više nisu mogle držati postrojene, svi smo se dali u trku, tražeći položaj iz kojeg ćemo vidjeti druga Tita i drugaricu Jovanku. No, radni ljudi i građani bili su viši, tako da smo mi pioniri ostali duboko razočarani što nismo uspjeli uživo vidjeti “najdraže goste”. Elem, došao sam do traženog broja. Stajao sam ispred velike metalne kapije i pozvonio. Bio sam toliko uzbuđen da se ne sjećam da li je čovjek koji je otvorio bio u uniformi. Pitao me šta trebam; odgovorio sam da sam novinar i da želim da razgovaram sa drugaricom Jovankom. Pitao me je da li imam zakazano i nakon odrečnog odgovora zatražio je moju ličnu kartu zatvorivši mi kapiju ispred nosa. Nakon nekoliko minuta vratio mi je ličnu kartu: “Ne možete biti primljeni, morate se najaviti.” Na upit kako da se najavim, odgovorio mi je: “Pismeno!” i zalupio vratima.

Čim sam se vratio u Sarajevo, poslao sam preporučeno pismo Jovanki Broz, predstavio se, objasnio da sam dolazio jer želim napraviti intervju, te je zamolio da prihvati moju molbu i javi mi termin koji njoj odgovara. Dobro se sjećam kako sam se osjećao važnim pred službenicom u glavnoj zgradi sarajevske Pošte na Obali, vidno zbunjene kad je pročitala ime Jovanke Broz na preporučenom pismu koje sam predavao.

MAJSTOR ZA SATELITSKE ANTENE

Ovaj uvod mi se činio neophodnim kako bih opisao koliko sam bio uzbuđen kad mi je moj prijatelj Rasim Ljajić, potpredsjednik srbijanske vlade, 25 godina kasnije, rekao da će me povesti u posjetu Jovanki Broz. Mjesecima sam čitao da je Ljajić prvi političar još od Titove smrti koji se angažovao i pomogao njegovoj udovici. Iako su od smrti Josipa Broza prošle tri decenije, Jovankina izolacija i dalje je trajala. Misterija razlaza Tita i Jovanke decenijama je intrigirala nekadašnje jugoslovenske prostore, ali se niko javno nije upitao kako živi ta žena. Niko – do Rasima Ljajića, koji je alarmirao i srbijansku i ex-jugoslovensku javnost svjedočenjem o ponižavajućim uslovima u kojima živi, bez dokumenata, penzije, prava na vlastitu i imovinu koja joj pripada po osnovu braka sa Titom... Prihvatio sam Rasimov uslov za posjetu Jovanki: neću reći da sam novinar, već njegov prijatelj, i nikada bez njenog pristanka, dok je živa, neću objaviti ni riječ o onome što čujem i vidim. Rasim je već mjesecima bio bombardovan pozivima i molbama od strane stotina novinara i redakcija iz Srbije, bivše Jugoslavije i čitavog svijeta koji su tražili da im omogući susret sa Jovankom. Bilo je tu i unosnih ponuda, i za njega i za Jovanku, ali je Rasim sve odbijao. Nije želio prokockati Jovankino povjerenje, a meni je postalo jasno da ni ja ne smijem iznevjeriti njega.

Doputovao sam u Beograd, otišao sam do Rasima i sa njim u autu, u koloni službenih automobila, krenuo na Dedinje. Rasim je najavio svoj dolazak, telefonirao je prethodno Jovanki, ali nije rekao da ne dolazi sam. Bio sam pomalo zabrinut kako će ona reagovati i bunila me Rasimova mirnoća. Rekao mi je da ga zanimaju građevinski radovi koji se izvode u kući u kojoj Jovanka živi, te da li je postavljena satelitska antena koju joj je obećao. Kako smo se približavali Dedinju, moja uzbuđenost je rasla. Pitao sam Rasima šta da kažem, kako da se predstavim. “Samo nemoj reći da si novinar, jer bi bila nepovjerljiva”, smješkao se Rasim, ne nudeći odgovor. Već se otvarala kapija pred kojom sam stajao kao mlad novinar prije četvrt vijeka, a još nisam znao šta da kažem, ko sam.

"Rasime, ja ću reći da sam tvoj prijatelj iz Sarajeva, da sam vlasnik firme koja se bavi instaliranjem satelitskih antena, da si mi rekao da ideš da vidiš da li je gospođi Jovanki instalirana antena i da sam te ja zamolio da idem s tobom, te da ponudim da se ja pobrinem oko antene ukoliko nije postavljena”, očajnički sam izdeklamovao ideju koja mi je pala na pamet dok je automobil stajao pred stepeništem kuće u kojoj je Jovanka živjela. Rasim se nasmijao i prihvatio moj prijedlog.

SUSRET S GOSPOĐOM ISTORIJOM

Bio je 13. juli 2009. godine i učinilo mi se da se pred nama ukazala Istorija. Velike naočare, punđa pod maramom, vedra, nasmijana, snažna, energična, u prugastoj košulji, dugačkoj suknji, nalakiranih noktiju, sa satom na ruci – grlila se i ljubila sa Rasimom, ne skrivajući radost što ga vidi. U prostranom hodniku bili smo nas troje i ja sam čekao da se predstavim. Kad su završili pozdravljanje, okrenula se meni. Rasim je rekao da sam njegov prijatelj iz Sarajeva. Srdačno mi je pružila ruku, rekao sam moje pravo ime i prezime, a ona me je prodorno pogledala u oči.

“Vi ste meni odnekud poznati”, rekla je Jovanka, ne skidajući pogled sa mene. Sve sam očekivao, ali takvu reakciju – ne. “Nemoguće, ne znamo se... Ne možete me znati, ja sam iz Sarajeva...”, zbunjeno sam odgovarao. Kroz glavu mi je u tom trenutku prošlo: nije valjda da je gledala jednu dijalošku emisiju na Prvom programu TV Srbije u kojoj sam bio gost prije dvadesetak dana. Rasim je prekinuo njen ispitivački pogled uperen u mene, pitajući je da li su dolazili majstori da postave satelitsku antenu na krov. “Jesu, postavili su je prije dva dana. Sad imam sve kanale, a do prije dva dana sam mogla da gledam samo Prvi program TV Srbije”, kroz smijeh je odgovorila Jovanka Broz i uvela nas u dnevnu sobu.

I dnevna soba je odavala isti utisak kao i ostatak kuće. A ta kuća na Dedinju, od nekih 750 kvadrata, koja je nekad očito bila prava vila, izgledala mi je kao neka osamdesetogodišnja starica iz čijih se crta lica i držanja vidi da je nekada bila prelijepa djevojka. Ona je, ta vila, bila oronula i gdje god da pogledate, vidite nekadašnju raskoš u odmakloj fazi propadanja.

“Vidite gdje ja živim”, uhvatila je moje poglede Jovanka. “Da nije bilo Rasima, ovdje bi još prokišnjavalo. Sad su popravili krov, nakon što je Rasim poslao majstore. Nije bilo grijanja ni u jednoj prostoriji. Znate kako sam se grijala? U ove plastične čaše bih sipala vrelu vodu koju bih ugrijala na šporetu, pa sam ih napunjene stavljala u krevet. Nekoliko puta sam se opekla...”

Bio sam zbunjen. Nisam znao šta da kažem. Rasim je prekinuo neugodnu šutnju, pitajući je kako idu radovi koji su u toku. Cijela kuća vapila je za rekonstrukcijom. Onda joj je Rasim rekao da sam ja njegov prijatelj iz Sarajeva, da sam svratio kod njega, te da sam ga zamolio da me povede, s namjerom da organizujem postavljanje satelitske antene ukoliko ne bude postavljena.

“Iz Sarajeva ste... E, dobra naša Bosna... Prije dva dana sam gledala snimke iz Srebrenice, godišnjica. To je naša bruka i sramota. Ali, da znate, nije kriv samo Milošević! General Ljubičić je stvorio Miloševića i omogućio da napravi zlo koje je napravio! Da nije bilo Ljubičića, ne bi bilo ni Miloševića!”, glasno je govorila Jovanka.

Ja još ne mogu da dođem sebi. Ne znam kako da se ponašam, ima li smisla da je sad zaspem pitanjima. Odlučujem se za neku “srednju varijantu”, između novinarske i “obične” radoznalosti, valjda neće biti sumnjivo: “Gospođo Jovanka, jeste li Vi i Tito mogli pretpostaviti da će se Jugoslavija tako krvavo raspasti?”

“Ništa mi mogli učiniti nismo. Najviše su odgovorni Ljubičić i Dolanc! Znate li Vi da smo vidjeli u jednom izvještaju upućenom Titu, početkom sedamdesetih godina, da je Dolanc na jednom skupu u Sloveniji rekao da svi regruti treba da služe vojni rok u svojim republikama? Tito se strašno razbjesnio, otkazao je planiranu posjetu Sloveniji i zatražio da slovenačko rukovodstvo dođe tim povodom kod njega na razgovor. Međutim, kroz nekoliko dana, Titu se javila Vida Tomšič i rekla da oni neće dolaziti, da će to sami raspraviti u Sloveniji, da su formirali radnu grupu kojoj predsjedava Miha Marinko... Oni su već tada otvoreno ignorisali Tita!”

Nisam mogao da vjerujem da se Jovanka s takvom lakoćom sjeća imena takvih epizodista kao što su Vida Tomšič i Miha Marinko! Bio sam fasciniran, srećan što sam u prilici da ovo slušam i očajan što pojma nemam kad ću i kako ovo moći objaviti. Vidi se da Jovanka sa velikim užitkom, bez ikakvog naprezanja, govori o ključnim istorijskim ličnostima i događajima u bivoj zajedničkoj državi, potpuno svjesna učinka koji izazivaju njene riječi i utiska koji ostavlja na sugovornika.

Ne znam kako da se ponašam. Imam milion pitanja, ne znam koje bih postavio, a i da znam, ne znam kako da to učinim a da ne izgleda baš novinarski... “Gospođo Jovanka, a Titova ideja o kolektivnom Predsjedništvu Jugoslavije...”

“Nije to bila Titova ideja”, žustro me prekida. “To su izmislili, to nije bila Titova ideja, to su oni proturili kad su ga kidnapovali, kad više nije mogao da im se odupre! Tito je znao da to ne može funkcionisati, gdje je kolektivna odgovornost tu nema odgovornosti! Oni su to proturili kad je već bio na liječenju. Tito je želio da ga naslijedi Kardelj, ali je on umro. Nakon njega je imao povjerenja u Bakarića, ali mu nisu dozvolili...”

Biti novinar u ovakvoj poziciji isto je kao otkriti seharu punu dragulja, a nositi odjeću zašivenih džepova. Ne znam šta bih prije pitao, nezgodno mi da skačem s teme na temu, ali ko zna hoću li ikada više biti u prilici...

“A koga je Tito najviše volio od bosanskohercegovačkih rukovodilaca?”

“Najviše je volio Rata Dugonjića. A puno smo voljeli i Dizdarevića...”

“Raifa?”

“Ne, ovog drugog, Nijaza. Njega je puno Tito volio, a i ja sam ga voljela. Uvijek kad smo išli u državne posjete u arapske zemlje, Tito je tražio da on ide sa nama. Sjećam se jednog divnog putovanja Galebom i našeg druženja. A Nijaz je tek bio dobio sina, bio je beba, ja sam ga držala u pelenama...”

“Srđana?”

“Jao, jeste, Srđana! Meni je bilo drago što mu je dao to ime... Mi smo mnogo voljeli Bosnu, uvijek smo rado išli... Sjećam se i Ilidže i Bugojna... A sa nama je išao i Petar Stambolić. On je bio mnogo smiješan, zvali smo ga Pera Konj. Jednom je bio sastanak kod Tita, bilo srbijansko rukovodstvo, razgovaralo se o privrednoj reformi koja je pokrenuta ‘65. Na sastanku je bilo riječi o izgradnji puteva, zašto se kasni. I Tito nakon sastanka uzme Peru, sjedne za volan automobila, on da vozi, stavi Peru Konja pored sebe i krene put Šapca, da se uvjere kakvi su putevi. A putevi su bili loši, puni rupa, a Pera je bio visok – kad sjedi, glavom dodiruje krov automobila. A Tito onda namjerno ide na rupe, i Pero se vratio izubijane glave. Tito se puno smijao...”, priča Jovanka, grohotom se smijući, kao da je oduševljena što se sjetila ove epizode.

Ne mogu da izdržim a da je ne pitam: “Gospođo Jovanka, pišete li Vi ovo, jeste li ostavili zapisano? Nisam siguran da ste svjesni koliko su ovo zanimljiva i dragocjena svjedočenja o ključnim ličnostima i događajima?”

Po prvi put je duboko uzdahnula i njeno lice kao da je promijenilo zdravu, jedru boju.

“Eh, kad bi Vi znali... Ja sam bila počela nešto da bilježim. I znate šta se desilo? I kupatilo su mi ispreturali da pronađu to što sam zapisala. Njih je strah od istine, strah ih je da se sazna šta su uradili. Nije vrijeme još, najvažnija je glava...”

Ne mogu da se otmem utisku da je Jovanka jako preplašena. Uvjerena je da bi njeno svjedočenje dovelo do dramatičnih potresa na političkoj sceni. S obzirom da duže od 30 godina živi bez ikakvih dokumenata, da su joj kretanje i komunikacija ograničeni, nije ni čudo da tako misli. Tokom razgovora pridružila nam se i Jovankina sestra Nada. Ona najviše brine o njoj i pomaže joj u kući. Osjećam nelagodu od Nadinog pogleda, kao da osjeća da sam novinar. Sat vremena mi je proletio kao minuta. Jovanka govori razdragano i kao da bi i ona željela da razgovaramo još satima. Ipak, Rasim ustaje, Jovanka mu zahvaljuje za sve što čini za nju. Ona ljubi Rasima, ja ljubim nju, zahvaljujem na gostoprimstvu i nepozvan najavljujem da ću opet doći sa Rasimom.

RAZGOVOR ZA VIKILIKS

Drugog septembra 2009. ponovo sam sa Rasimom Ljajićem bio kod Jovanke Broz. Dočekala je srdačno ne samo Rasima nego i mene. Poljubio sam je i predao cvijeće i poklone koje sam ponio iz Sarajeva – odabrao sam jedan tanki džemper i baklave.

Bila je veoma razdragana, skoro euforična. Rasimu se ponovo obradovala kao svom najrođenijem, ali sam ubrzo shvatio da postoji još jedan razlog za takvo Jovankino raspoloženje. Naime, u dnevnoj sobi sjedila je gospođa koja se srdačno pozdravila sa Rasimom, a on me upoznao sa njom. Bila je to Jennifer Brash, otpravnica poslova Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Srbiji. Nisam ni slutio da prisustvujem istorijskom događaju: bio je to prvi put nakon više od 30 godina, otkako se Jovanka Broz nalazila u izolaciji, da je imala priliku da razgovara sa stranim diplomatom.

Gospođa Brash je dobro govorila “bosanskosrpski” jer je svojevremeno kao američki stipendista stažirala na sarajevskom Fakultetu političkih nauka. Na stolu se nalazilo nekoliko vrsta sokova u tetrapaku, a Jovanka se pobrinula da Rasim i ja ubrzo dobijemo čaše. Atmosfera je bila prijatna, a meni i ugodnija nego prilikom prve posjete: sada nije bilo Jovankine sestre Nade i njenog ispitivačkog pogleda kojim me od početka podozrivo premjeravala.

Jovanka je, kao i prilikom našeg prvog susreta, bila vrlo raspoložena za razgovor. Niko od nas nije ni slutio da će službene bilješke koje će o razgovoru napraviti američka otpravnica poslova Brash nakon petnaestak mjeseci postati globalno dostupne. Zasluge za to pripadaju Julian Assange i njegovom Vikiliksu, koji je među hiljadama službenih, tajnih depeša američkih zvaničnika objavio i izvještaj Brašove o razgovoru sa Jovankom Broz.

Iz tog Vikiliksovog izvještaja otkrio sam da nisam samo ja bio ushićen memorijom, britkošću, informiranošću, šarmom i znanjem koji je demonstrirala Titova udovica u skoro devedesetim godinama. Utisak Amerikanke koja je tih sedmica u odsutnosti ambasadora bila na čelu diplomatskog predstavništva svoje zemlje u Beogradu bio je praktično identičan mome (“Sa enciklopedijskim poznavanjem svjetskih događaja, s obzirom da su ona i njen muž imali ulogu u mnogim od njih, Jovanka je pokazala britkost uma i zavidnu harizmatičnost”).

Na početku razgovora, Jovanka nas je sve iznenadila rekavši da je njen otac bio američki državljanin. Objasnila je da je proveo 25 godina radeći fizičke poslove u Americi, pri čemu je samo dva puta dolazio u posjetu porodici. Objašnjavajući da je i to poseban razlog zbog kojeg voli Ameriku, Jovanka je dodala: “Moja najbolja državnička posjeta sa Titom bila je posjeta predsjedniku Kenediju mjesec dana prije atentata.” Kao da govori o događaju od prije nekoliko, a ne prije skoro 50 godina, Jovanka je dodala da su tom prilikom proveli 12-13 dana u Americi, uključujući tu i Univerzitet Princeton radi posjete velikom George Kennanu, gdje je Tito bio okružen najblistavijim američkim umovima. (Ovdje moram da napravim jednu digresiju. Kada sam 2000. godine bio počašćen mogućnošću da posjetim slavnog američkog ekonomistu John Kenneth Galbraith u njegovoj kući na Harvardu, pričao mi je i o Titu. Upečatljiv mi je bio sljedeći detalj: kada je Tito prvi put poslije Drugog svjetskog rata dolazio u službenu posjetu Americi, iz Bijele kuće su pozvali Galbraithe da iz Masačusetsa dođe na večeru koju američki predsjednik priređuje u Titovu čast. Prihvatio je poziv nakon što je dobio objašnjenje: američki domaćini su u pripremi posjete pitali Beograd da li Tito želi da upozna nekog od poznatih Amerikanaca, na šta je stigao odgovor da jugoslovenski predsjednik osobno poručuje da ima želju da upozna – Galbraitha!)

No, Kennedy nije bio jedini američki predsjednik kojeg je Jovanka upoznala. Sa sjetom u glasu nastavila je: “Uživala sam i u susretu sa predsjednikom Nixonom i to je bilo moje posljednje državničko putovanje prije nego što su me odvojili od Tita.”

NEVOLJE SA SOVJETIMA

I u ovom razgovoru Jovanka je uživala u pažnji s kojom su svi u sobi slušali njene reminiscencije na historijske događaje i ličnosti koje su obilježile epohu. Upitana od Brašove o posjeti Beogradu ruskog predsjednika Vladimira Putina povodom obilježavanja učešća Sovjetske armije u oslobađanju Beograda, Jovanka je odgovorila: “Rusi preuveličavaju njihovu ulogu. Partizani su oslobodili Beograd, a sovjetska uloga bila je ispomoć. Rusi su bili na putu za Berlin iz Bugarske, preko Beograda i Budimpešte, i njihova uloga u porazu Nijemaca u Beogradu nije bila odlučujuća. Štaviše”, nastavila je Jovanka, “sovjetsko ponašanje nakon rata bilo je velika glavobolja za Tita. Sovjeti su se ponašali kao okupaciona sila, što je bilo uvredljivo jer smo mi sebe oslobodili. Oblast oko Beograda je bila puna pljačkaša iz Sibira i centralne Azije koji su mislili da imaju pravo na naše partizanke. Situacija je bila toliko loša da je Milovan Đilas morao ići kod Staljina lično da traži od njega da zaustavi silovanja jugoslovenskih žena. I znate šta mu je Staljin odgovorio? Rekao je: ‘Momci će uvijek biti momci, bili su u ratu i potrebno im je malo opuštanja’.”

Nastavila je opservacijom da su Tito i drugi jugoslovenski komunisti koji su boravili u Rusiji prije Drugog svjetskog rata bili razočarani sovjetskim komunizmom, te da Tita nije trebalo posebno hrabriti da izađe iz Kominterne i okrene leđa Sovjetskom Savezu 1948. godine. Jovanka je dodala kako misli da je i Staljinu laknulo kada je Tito napustio Kominternu, jer se bojao da bi Tito mogao biti njegov rival u predvodništvu međunarodnog komunističkog pokreta. “Ovdje ljudi nemaju pojma kako je to imati posla s Rusima i mislim da je to velika greška u srpskom razmišljanju”, zaključila je ovu temu Jovanka.

A onda je američka otpravnica poslova pitala o stavu povodom optužbi Dobrice Ćosića da je Tito bio anti-Srbin, nudeći uklanjanje Aleksandra Rankovića 1967. i Ustav SFRJ iz 1974. godine kao dokaze. “Tito nije bio anti-Srbin, iako je njegova majka bila Slovenka, a otac Hrvat. Ranković je sklonjen zato što je bio uhvaćen u prisluškivanju Titovog ureda i rezidencije. Tito se uvijek žalio da je Ranković otišao predaleko u špijuniranju. S druge strane, Kardelj je bio anti-Srbin i često je uveravao Tita da je mala Srbija dobra za Jugoslaviju. Tito mu je odgovarao da začepi! No, namjera Ustava iz ‘74. nije bila da smanji Srbiju”, odlučno je odgovorila Jovanka.

Na rastanku, Jovanka je rekla službenici američke ambasade da pomno prati američku predsjedničku kampanju i da je veliki navijač Baracka Obame. Dodala je da je veoma impresionirana kako se Obama odnosi prema supruzi. Zamolila je Brashovu da prenese poruku o tome u kako ponižavajućim uslovima živi nekadašnja Prva dama u Srbiji.

JOŠ NIJE VRIJEME

Na kraju nas je, nakon što je poljubila Rasima, rekla: “Kad bi Srbija imala još jednog političara kao što je on, mi bismo mogli postići nešto. Ali, za sada, Ljajić je jedino svjetlo na srbijanskoj političkoj sceni.”

Treći put, krajem 2011. godine, dogovorio sam s Rasimom da u posjetu Jovanki dođem puno ambicioznije. Naime, rekao sam mu da ću povesti i TV ekipu, s namjerom da nagovorim Jovanku da snimimo makar i kraći intervju. Snimateljima sam rekao da sačekaju u autu ispred Jovankine kuće. Srdačno je dočekala i Rasima i mene, a u dnevnoj sobi smo zatekli delegaciju Skupštine Beograda. Obećavali su joj pomoći u sređivanju oronule kuće, a Jovanka im je odgovarila da je Rasim Ljajić jedini od svih političara koji je održao obećanje.

Kada je beogradska gradska delegacija otišla, Jovanki sam predao poklone koje sam donio iz Sarajeva. Posebno se obradovala kopijama čitulja iz sarajevskih dnevnih novena u kojima Bosanci i Hercegovci svakog 4. i 25. maja odaju počast predsjedniku Titu. Bila je iskreno ganuta. Znao sam da je u međuvremenu, nakon više od 30 godina, dobila ličnu kartu i pasoš, pa sam je pozvao da dođe u Sarajevo. Predložio sam joj da bude moj gost, obećavajući joj niz prijatnih susreta i iznenađenja. Slatko se smijala mojoj ideji, činilo mi se najviše zbog toga što još nije vjerovala da posjedovanje ličnih dokumenata zaista znači slobodu kretanja. Predložio sam joj i da napravimo makar kratki razgovor za televiziju, ali je ona ljubazno odbila moju molbu: “Možda ćemo nekad to napraviti. Još nije vrijeme.” Lomio sam se, ali sam procijenio da bi bilo nepristojno da joj kažem kako možda i nećemo imati vremena za snimanje, s obzirom na njene godine.

Ipak, naš treći susret je bio i najopušteniji. Donijela je nekoliko fotoalbuma, u kojima su hronološki bile poredane fotografije na kojima je Jovanka bila sa Titom. Bio sam fasciniran njenom ljepotom iz mlađih dana. Tito je, defnitivno, znao da izabere: Jovanka je na tim fotografijama bila jedna od najljepših žena koje sam ikada vidio. Radilo se o rasnoj ljepotici, poput Sofije Loren iz mlađih dana. Rekao sam joj to, vidjelo se da joj kompliment prija, glasno se smijala. Listajući albume, u jednom trenutku sam joj rekao nešto što mi je tada zaista palo na pamet, a još ne znam otkuda: “Gospođo Jovanka, Vi meni jako ličite na Tita!” Ponovo se grohotom nasmijala.

PRIČA O TESLI, OVCAMA I ORSONU VELSU

Ne znam kako smo u razgovoru došli do Nikole Tesle, ali mi je ispričala dvije storije o njemu o kojima nikad nisam čuo, niti pročitao.

“Baba Nikole Tesle zvala se Sofija Budisavljević, rođena je u kući u kojoj sam se i ja rodila, u selu Pećancima, u Lici. Ona je rodila Teslinu majku Đuku i po njoj je Tesla moj rođak. Moji su održavali bliske veze s Teslinim ocem Milutinom, koji je bio sveštenik u selu Smiljan kod Gospića, u Lici. Kako su moji bili imućniji od njegove porodice, Nikola je kao mali često boravio kod njih. Jednom je, kao dječak od desetak godina, čuvao kod mojih stado ovaca. Kako se naglo naoblačilo, počelo je sijevati i padati kiša, Tesla se sa stadom sakrio pod krošnju velikog drveta. No, ubrzo je tu udario grom, Nikola je nekako preživio, ali je grom ubio sve ovce u stadu. Moj deda je mnogo volio Nikolu i nije puno tugovao za ovcama. Nakon nekoliko dana, Tesla mu je rekao da je on, Nikola, kriv za udar groma i pogibiju ovaca. Deda ga je pitao kako to misli, a on mu je odgovorio da je nešto eksperimentisao tako što je jednom ovnu spojio rogove navojima metalne žice, čime je privukao grom.”

Bez daha smo Rasim i ja slušali ovaj nepoznati detalj iz Tesline biografije. No, nije bio nepoznat samo nama. Kada sam, dvije godine kasnije, Vladimiru Pištalu, autoru sjajnog romana Tesla, portret među maskama ispričao Jovankino svjedočenje, bilo mu je istinski žao što nije znao za ovu priču. Bila mu je nepoznata, iako je godinama vrijedno sakupljao detalje iz života ličkog genija.

Kad je vidjela kako nas je impresionirala pričom o Tesli, Jovanka nam je ispričala još jedan detalj iz njegove uzbudljive biografije, ovaj put iz njenog američkog dijela. “A znate li kako je The New York Times objavio prvi tekst tokom rata o tome da se u Jugoslaviji partizani, a ne četnici, bore protiv nacista? Tesla se u New Yorku družio sa svojim nećakom Savom Kosanovićem, koji će poslije rata postati prvi jugoslovenski ambasador u Vašingtonu. Kosanović je Teslu informisao o partizanskoj borbi, prenoseći mu tačne informacije kojima je raspolagao. A Tesla je onda odlučio da pozove jednog svog prijatelja, tada mladog novinara The New York Timesa i prenese mu sve. Nakon toga je izašao prvi tekst o tome da se partizani bore protiv fašista. A znate li ko je bio taj mladi novinar, Teslin prijatelj?”, pitala nas je Jovanka.

Odgovorili smo da ne znamo, na šta nam je ona rekla, s razlogom pretpostavljajući kakav će šok izazvati njen odgovor: “Orson Vels!”

Ostali smo bez teksta. Nakon ovoga, skoro da sam izgubio strpljenje: “Gospođo Jovanka, molim Vas, jeste li svjesni da ovakva svjedočenja ne smiju ostati neispričana! Vi ste dužni javnosti ostaviti vaša saznanja, svjedočenja, informacije... Molim Vas, istorija Vas na to obavezuje.” Ona se samo nasmijala, dodajući da još nije vrijeme da progovori o onome što zna. Pristojnost je nalagala da krenemo, iako je Jovanka odavala utisak da u razgovoru uživa, da joj godi naša fasciniranost. Srdačno se zagrlila i poljubila i sa mnom. Nadao sam se da to neće biti i naš posljednji susret, ali sam se pribojavao i drugačijeg raspleta. Iz još uvijek derutne kuće na Dedinju Jovanka Broz je otišla u istoriju. Tamo joj je i mjesto i biće da tu dostojanstvenu ženu, baš kao i njenog kontroverznog muža, ovdašnji okrutni narodi nisu nikad ni zasluživali.



(fokuspress.com/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)
online

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by niska grana » 19 Jan 2014, 18:56

Čittljiv intervju, za razliku od zadnjeg s njom kojeg nisam uspio pročitati do kraja. Kad je nazvala Krležu nacionalistom (mislim, stvarno....), već sam pomišljao da odustanem, što sam nedugo potom i učinio kada je vrhovnog idejnog grobara bivše države Dobricu Ćosića počela obasipati superlativima.

Neobična je ovdje i pretjerana Pećaninova obazrivost; obično nije takav....sjećam se jednog tv intervjua u kojem je ugostio čini mi se prof. Grebu. Toliko ga je pritiskao i povisivao ton, da čovjek maltene više nije smio govoriti šta misli :oo
U svakom slučaju, šteta što se povukao iz Dana.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7768 times
Status: Online

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Krokodil Behko » 19 Jan 2014, 19:05

Pa saddd.. Ko će im vjerovati. Par dana prije, Bahrudin Bijedić za smrt Džemala Bijedića, optužuje upravo Jovanku i neke generale. Jovanka ga u ovom intervjuu i ne pominje mada je tema bila i Titov nasljednik.

U svakom slučaju, zanimljiv podatak iz Tesline biografije, kojeg evo, i ja upravo doznah.
online

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37679
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2874 times
Been thanked: 2206 times
Status: Online

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Pasaga » 19 Jan 2014, 19:07

Neko jednom davno rece...
Sve sto je propalo....propalo je sa razlogom.... :ćitire
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Rockefeller
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3670
Joined: 21 Apr 2013, 01:46
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Rockefeller » 20 Jan 2014, 22:45

Jok osudjena je bila da cvjeta
Like Frankie said I did it my way!
__________________________________________________

Buddy, you're a young man, hard man
Shouting in the street, gonna take on the world someday
You got blood on your face, you big disgrace
Waving your banner all over the place

___________________________________________________
Think different

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by drugrankovic » 18 Oct 2014, 07:13

sad joj je kardelj anti srbin? sad joj je krleža nacionalista? onda joj nije smetalo... jer od želje da vlada i podguzne muve oko sebe ništa je drugo nije zanimalo...


dosta je sranja ona proizvjela...
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Biba » 17 May 2015, 15:55

Pasaga wrote:Neko jednom davno rece...
Sve sto je propalo....propalo je sa razlogom.... :ćitire
:aplauzz ...samo bez velike vajde, Pasaga, nazalost...eto mi mozemo hraniti 20 milijuna čeljadi a mi sve jadniji i siromasniji...Tamo negje ljudi u pustinji imaju bolje ...a kog nas plodne slavonske ravnoce zemlje crnice ...u pustinju pretvaraju...
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Je li Jugoslavija bila osuđena na propast

Post by Bla » 17 May 2015, 22:14

Salahuddin wrote:Od svega ovoga, samo mi je drago sto sam saznao da su se se Tesla i Vels poznavali. Ovo ostalo...ko ce znati je li i ona govorila istinu.
A ko zna jel' Pećanin prenio istinu, itd. itd.
U sve se može i treba sumnjati. :oo
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7768 times
Status: Online

Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili BiH

Post by Krokodil Behko » 04 Oct 2015, 09:35

Image
Nena Tromp-Vrkić (53) bila je 12 godina član “Leadership Research Teama” Tužilaštva Haškog tribunala, od čega šest godina na suđenju Slobodanu Miloševiću. Jedan telefonski poziv u subotnje jutro 11. marta 2006. godine bitno je utjecao na njenu akademsku karijeru. S druge strane bio je Džefri Najs (Geoffrey Nice), tadašnji glavni haški tužitelj, koji je Tromp-Vrkić kratko izvijestio o smrti Slobodana Miloševića u pritvorskoj jedinici Tribunala te joj rekao da ne mora dolaziti na posao.

Smrt Miloševića

Nije se mogla pomiriti s činjenicom da nakon golemog truda uloženog u prikupljanje obimne dokumentacije o ovom predmetu sada na njega pada prašina u arhivu, pa je nastavila rad koji je 18. septembra ove godine krunisan doktorskom disertacijom na Univerzitetu Amsterdam pod nazivom “Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću: Nedostignuta pravda - historija ispričana”.

Knjiga je već izazvala veliku pažnju medija pa je ova profesorica s Odsjeka za evropske studije Univerziteta Amsterdam dala nekoliko intervjua uglednim holandskim listovima, a brzo su reagirali i izdavači. Naredne godine američki “Routledge Publishers”, vodeći akademski svjetski izdavač iz društvenih i humanističkih nauka, izdat će disertaciju kao posebnu knjigu.

Hrvatica s holandskom adresom dugom više od 30 godina u razgovoru za “Dnevni avaz” pojašnjava teze o podudarnosti Miloševićeve s politikom međunarodne zajednice, iznosi šokantna otkrića o padu Srebrenice i tvrdnji da je Zapad u potpunosti stajao iza etničke podjele i zamjene teritorija u BiH.

Šta je presudilo da se toliko posvetite već praktički arhiviranoj dokumentaciji sa suđenja Miloševiću i ponudite je javnosti kroz naučni rad, a uskoro i kao knjigu?

- Gledajte, kada mi je Džefri Najs kazao da je Milošević umro, rekla sam: “Pa dobro, idem ja raditi, čeka me moj tim”, ali on je kazao: “Nena, ti ne shvataš, nema potrebe!” Nakon toga, zaista mi je bilo potrebno neko vrijeme da shvatim da je kompletan šestogodišnji posao postao ništavan, ali se ipak nisam pomirila s tim. Tada nas je čekalo još mjesec posla. Proces je do tada trajao 467 dana, a mi smo prikupili skoro 5.000 stranica transkripata. Više od 400 svjedoka bilo je saslušano, većina kao svjedoci Tužilaštva, koji su također prikupili 150.000 stranica dokaznog materijala. Smatrala sam da se nešto mora uraditi s tim. Ne samo za žrtve već i za počinioce koji su poslani da ubijaju ljude, zašto i u čije ime je to urađeno. Identificirala sam tri bitne teme: vođa-lider, ideologija i plan. Dakle, ko, zašto i kako je proveo plan.

U holandskim medijima ovih dana govorite da ste bili šokirani onim što ste otkrili. Šta Vas je to šokiralo?

- Taj slučaj je poput one slike koliko drveća je potrebno da se vidi šuma. Naime, oduvijek je teza o Srebrenici da je ona bila posljedica eskalacije i da se to ad hoc desilo. No, ja sam, kao i moj tim, znala da genocid kao zločin može biti samo unaprijed pripremljen. Strašno me iznenadilo u kontekstu BiH da je bilo tako velikog preklapanja planova onoga što su Srbi htjeli u smislu etničke podjele i stava međunarodne zajednice. Prvi strateški cilj od njih šest koje je 12. maja 1992. godine objavila srpska skupština u BiH je etnička podjela, a međunarodna zajednica prije početka rata upravo podržava etničku separaciju. Poredala sam i stavila na sto sve mape i dokumente o mirovnim planovima međunarodne zajednice i vidjela da je Kutiljerovim planom iz februara 1992. godine, već prije rata, podijeljena BiH.

To je februar 1992., a zna se da je Karadžićev plan od decembra 1991. bio o općinama s većinskim i manjinskim stanovništvom gdje se treba provesti etnička separacija. Pitala sam se kako se BiH podijelila, a ni metak još nije ispaljen? Etnička separacija je bila matrica međunarodne zajednice. I onda dolazi 1995. godina, kada Srbi osvajaju gotovo sva strateška područja, osim što su imali problema u istočnom koridoru, zatim koridoru u Posavini, a ni Sarajevo još nije bilo podijeljeno.

I tada, u junu 1995. godine, Sandi Veršbov iz Nacionalnog vijeća za sigurnost američke vlade pred kamerama je kazao: “Enklave u istočnoj Bosni ne mogu se odbraniti i treba doći do razmjene teritorija!” Ako se pogleda šta Milošević govori na sastancima Vrhovnog savjeta odbrane, vidjet ćete da i on govori o zamjenama teritorija. Šokiralo me, kada sam sve te teme spojila, da sam vidjela da poslije pada Srebrenice Voren Kristofer (Warren Christoffer), tadašnji američki državni sekretar, kaže: “Da, desila se tragedija, ali to će nam pojednostaviti proces ka miru!” Slično je govorio i poslije “Oluje” u Hrvatskoj. Dakle, etnička separacija je cinični način da se traži rješenje, a kako se to nije moglo dogovorom postići, jasno je bilo da se samo otimanjem teritorija ovo moglo riješiti, a tu je Srbija prednjačila. Imam već sada pet tema koje se dalje mogu istražiti i na kojima planiram raditi.

Bošnjački arhivi

Spominjete i politički srpsko-bošnjački dogovor u junu 1995. godine prema kojem su Bošnjaci i Hrvati za enklave na istoku zemlje dobili na zapadu više teritorija. Imate li dokaz za tu tvrdnju?


- To je jedna od ovih pet tema koje sam spomenula. Kada pogledate Miloševićev arhiv, vrlo je malo bilo konkretnih dokaza, razlog je taj što nam nisu dali sve iz Beograda, a također ni iz arhiva “prijateljskih zemalja”. Vidim da fale neke veze, a nema ih u Miloševićevom arhivu. Tada idem van arhiva i tražim u javnim izvorima pa tako nalazim izjavu Rasima Delića u članku Marka Tenera (Tenner), gdje general Armije RBiH kaže kako je situacija u istočnoj Bosni bila takva da „te male enklave više nismo mogli braniti”. To su, dakle, mali putokazi da vojni vrh nije znao kako se nositi s enklavama, a na drugoj strani se Bosansko Grahovo odjednom oslobađa i taj veliki prostor u zapadnoj Bosni. To su indicije koje se trebaju istražiti, a moguće će biti ako se istraže i bošnjački arhivi, a da ne govorimo o arhivima velikih sila.

A Srebrenica i Žepa, ima li tu nešto novo što ste otkrili?

- Šokirana sam onim što sam o Srebrenici pronašla. Nikada nisam očekivala da se ciljevi Miloševića i Zapada po pitanju Bosne toliko podudaraju. Zapad je podupirao Miloševićevu politiku podjele BiH, kao i etničku podjelu u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Zašto se niko sa Zapada nije zapitao o tome da bi “predaja” bosanske enklave mogla voditi do ratnih zločina? Kada pada Srebrenica, francuski predsjednik Širak (Chirac) kaže odmah ćemo obrnuti i vratiti vojnu pobjedu pa govori – “vratite sve Bošnjacima”. Svi ga tada ismijavaju, uključujući i Britance. Ne žele. Šta to govori? Zašto nisu vratili vojnu pobjedu Bošnjacima, ostaje pitanje!

S druge strane, izvještaji srpskih diplomata iz Njujorka i Vašingtona nakon pada Srebrenice govore za sebe. Na sam dan pada Žepe, 25. jula 1995., srpski diplomata govori kako je Vijeće sigurnosti UN-a razmatralo situaciju u toj enklavi. Diplomata komentira izvještaj kontaktne grupe kao “rutinski”, kojemu je svrha da zadovolji muslimane. Time Vijeće sigurnosti demonstrira da situaciju u Žepi shvata ozbiljno. Diplomata zaključuje da se niko neće nešto previše brinuti o Žepi. I tako je i bilo. Više od 850 bošnjačkih stanovnika odvedeno je u Srbiju i raseljeno po cijelom svijetu, od Francuske do Australije.

Jedna od najbitnijih Vaših teza je da Zapad od početka do kraja stoji iza Miloševića?

- Najbolja ilustracija za to je Dejtonski sporazum. Pogledajte kome je on najviše pogodovao? Republika Srpska je jedini ratni plijen srpske politike 90-ih iz svih ratova. Upravo tako ga nazivaju, a o čemu je govorio i Dobrica Ćosić. A Milošević sve vrijeme govori o Mladiću kao ratnom heroju i “oslobađanju Srebrenice”!

Vaše istraživanje završava tezom da Milošević ne bi potpisao Dejtonski sporazum da nije dobio istočnobosanske enklave i da bi, u protivnom, sigurno nastavio rat?

- Da, ali priča ide dalje. Državni projekt je bio za vrijeme bivše Jugoslavije. To je bio voz u koji je on uskočio kao mašinovođa, ali kad je umro, projekt je nastavljen. Srbi i sada traže svoj teritorij. Poput Republike Srpske, oni sada i na Kosovu traže teritorij, jer im je to uspjelo. Ako je svjetska politika bila takva da se oslabi muslimanski element i BiH ne bude jedina evropska zemlja s muslimanskom većinom, ako je Zapad to i potencirao, onda su postigli dobar cilj. Dejton jeste dao cjelovitost BiH, gdje su Bošnjaci većinsko stanovništvo, ali su ga prepolovili s RS, gdje se Bošnjaci toliko minimiziraju da čak nemaju prava koja imaju ni najobičnije nacionalne manjine u drugim zemljama. Bošnjaci su trostruko kažnjeni: zločinima i genocidom, cijepanjem njihove države u dva entiteta u kojima niti u jednom ne mogu ispoljiti nacionalna, kulturna ni socijalna prava, a tolika marginalizacija u RS danas je treća nepravda prema njima.

Imate li neugodnosti nakon više od 12 godina rada u Tužilaštvu Haškog tribunala i upornog bavljenja Miloševićem i velikosrpskom politikom, jer ima srpskih autora koji prate sve što kažete?

- Ne, a i ne bojim se. Da nisam ja, kazao bi ovo neko drugi. Pazite, ova istina se neće svidjeti ni bošnjačkim liderima, kao ni drugima. Moja želja je prije svega da ova diskusija potraje i otvori druge dijaloge.

Bošnjački političari bi i zbog pravde upravo sada trebali insistirati na reviziji presude Međunarodnog suda pravde

- Bošnjačka politička elita se svih ovih godina oslanjala na Haški tribunal nadajući se da će haške presude zacementirati ratnu naraciju i da će Bošnjaci iz te naracije izaći kao pobjednici. Oni su tako stvarali od Tribunala “svetu kravu” koja se nije smjela dirati. Nakon 20 godina čekanja Tribunal završava rad s mnogim nedorečenim pričama. Naprimjer, sudeći prema presudama Tribunala, za Srebrenicu će odgovarati samo pojedinci iz vojnog i političkog vrha RS. Beograd kao da nije postojao. Apsurdno je to da, osim Miloševića, niko od drugih optuženika iz Beograda nije bio optužen za zločin genocida u Srebrenici.

Primjerice, general Momčilo Perišić, Jovica Stanišić i Franko Simatović bili su optuženi za zločine protiv čovječanstva u Srebrenici, a na kraju su i za to oslobođeni. Šta to sve znači? Da su i pored najboljih namjera bošnjački političari izgubili puno vremena od 2007. godine, kada je donesena presuda Muđunarodnog suda pravde u sporu protiv Srbije kao države. Jer na tom sudu bi se sve eventualne “historijske rupe” o odgovornosti Beograda za rat u BH i zločin genocida popunile.

Recimo da se počelo raditi na reviziji odmah poslije 2007. godine, svjetsko javno mnijenje i međunarodna zajednica bili bi naklonjeniji Bošnjacima nego danas. Bošnjački kolektivni identitet je danas u velikoj mjeri određen ratnim stradanjima 90-ih, no historijska naracija o ratu je još puna kontroverzi i pokušaja da se ona kontrolira i kroz sudove i sudske odluke.

Svaka oslobađajuća presuda koristi se kao argument Srbije da ona nije učestvovala u ratu. Arhivi postojećih sudova doprinose, htjeli to pravnici ili ne, oblikovanju historijske naracije. Konsenzusa o dominantnoj interpretaciji još nema. Vrijeme ne radi za bošnjačke političare zbog rasta islamofobije u cijelom svijetu, i revizija na presudu iz 2007. neće naići na podršku međunarodne zajednice danas. Pogledajte samo efekte izbjegličke krize na islamofobiju u Evropi. Stradanje Bošnjaka se još svakodnevno negira. Ali, upravo zbog toga, bošnjački političari bi i zbog pravde i zbog historijske naracije upravo sada trebali insistirati na reviziji presude Međunarodnog suda pravde. Jer, ako to ne učine, svijet će to protumačiti kao da se oni, ustvari, slažu s presudom iz 2007. godine.


(avaz)
online

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by storm » 04 Oct 2015, 10:16

Normalno da bh vrh nije imao kad baviti se time... Tko će izvlačiti lovu od države i naroda?
Samo progovaraj :ok
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Podrinjac
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12409
Joined: 07 Jul 2014, 15:53
Location: raždeGo
Been thanked: 4 times
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by Podrinjac » 04 Oct 2015, 11:56

zajedno sa Rusima.

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by drugrankovic » 04 Oct 2015, 12:08

srbija ije rusila jugoslaviju

cinili su to stalno hrvatska pod br jedan, slovenija i pro islamski, - baljisti :zubi elementi s njima posle

srbija i zapad? debilizam

srbija je pravila jugoslavije, a potom dobijala kur.ac...

eh da je jos i kompletna lepo pozdravila novu secesiju i egzodus srba onda bi bila potaman jel de?

:zubi
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37679
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2874 times
Been thanked: 2206 times
Status: Online

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by Pasaga » 04 Oct 2015, 12:13

:haha :zubi
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by storm » 04 Oct 2015, 12:25

drugrankovic wrote:srbija ije rusila jugoslaviju

cinili su to stalno hrvatska pod br jedan, slovenija i pro islamski, - baljisti :zubi elementi s njima posle

srbija i zapad? debilizam

srbija je pravila jugoslavije, a potom dobijala kur.ac...

eh da je jos i kompletna lepo pozdravila novu secesiju i egzodus srba onda bi bila potaman jel de?

:zubi
Miješaš pojmove jugoslavija i velika srbija....od ove potonje ni sad ne odustajete....ali prc milojka :fuckoff
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by drugrankovic » 04 Oct 2015, 12:31

da mi smo zeljeli velike srbije , to je bit jel? pa sad kakvu smo koristi imali dobro vidjesmo oba puta... a vasu korist oba puta se i te kako vidi,od gubitnika, tiranina austrougarskog, potom fasiste , porazenog do amnestije , jednakosti i puj pike ne vazi :zubi


kako god, super vam je dolazila ta "velika srbija" ...
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37679
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2874 times
Been thanked: 2206 times
Status: Online

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by Pasaga » 04 Oct 2015, 12:32

drugrankovic wrote:da mi smo zeljeli velike srbije , to je bit jel? pa sad kakvu smo koristi imali dobro vidjesmo oba puta... a vasu korist oba puta se i te kako vidi,od gubitnika, tiranina austrougarskog, potom fasiste , porazenog do amnestije , jednakosti i puj pike ne vazi :zubi


kako god, super vam je dolazila ta "velika srbija" ...
Ne probajte sa trecom...
...numite,proce isto...
zali boze opet naroda.....
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: Zapad i Srbija zajedno srušili Jugoslaviju i podijelili

Post by drugrankovic » 04 Oct 2015, 12:34

pa onda ne forsiraj bosnu jedinstvenu paso... :zubi

isti ti je to mantrak

a ja opet kazem da moze, za bosnu
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

Post Reply

Return to “Historija”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 14 guests