Jesu li ljudi u svojoj suštini zli?

[Čupava]

@Divlja podsjeti me na ovaj citat od Mese Selimovic:

Dobar čovjek vidi dobrotu u svakome, a loš vidi u svemu zlo. Nemoj svoj duševni mir narušavati tako što ćeš razmišljati o nedostacima drugih. Ako te neko povrijedi, prijeđi preko toga. I budi kao ruza koja daje miris svima, a ne samo dobrima, ili drvo koje daje hlad i onome koji želi da ga sasiječe.
Meša Selimović

—————

Ugnorisi je, time ćeš je vise povrijediti nego riječima, takva osoba ne zaslužuje razgovor jer je sama po sebi zla i uvijek će i ostati, vidiš i sama da se to odrađuje i na njenu kćerku ... furaj svoju furku, ne dozvoli da one utiču na tvoj život..misli na sebe i svije zdravlje..prvenstveno!!!

[dadojović]

Više faktora odlučuje pri formiranju nečijeg karaktera. Od onoga što se kolokvijalno naziva urođeno, preko kućnog odgoja do društva u kojem se krećemo.
Pri tome treba imati na umu da, većina osoba nije dominantno dobra ili zla, već da povremeno iskazuju obje strane karaktera. Postoje, naravno i oni ekstremni primjeri zla, ali ipak su takve osobe u manjini.
Na kraju, prosječna osoba, ipak provede veći dio dana/ života u nekim " neutralnim" aktivnostima koje su, u načelu pozitivne i dobre, poput odlaska na posao, ali po strogoj definiciji ne spadaju ni u dobre ni zle postupke.
Zaključno, dobrota ipak prevladava.

[ina]

Dado fino si to srocio u prvom dijelu posta..
Ne znam.. Najcesce bih rekla da prevladava ono sto dopustimo da bude jace..

[Nora Ibsenova]

Podsjeti me lavlje na miligramov eksperiment, kratkom pretragom nisam našla ovakvu temu, pa ako ima molim da se objedine.

Ranije nekad su me zainteresovala dva eksperimenta, pa ću nakratko ispisati ono čega se sjećam i što sam zapamtila o njima, pa da na osnovu njih možda malo prodiskutujemo o ljudskoj naravi, empatiji, autoritetu, zloći, i ostalim eksperimentima koji su rađeni u cilju boljeg proučavanja ljudske psihe kada su ove ranije spomenute stvari u pitanju.

Mislim da je većina za oba ova eksperimenta već čula, pa vjerujem da vam neće biti neka velika nepoznanica.

Stanfordski zatvorski pokus

Profesor na univerzitetu Stanford je došao na ideju da ispita ponašanje zatvorenika i policajaca u zatvorima širom Amerike, da se utvrdi da li i zbog čega vlada toliko nasilje i sadizam između te dvije skupine. Tačnije, ovaj eksperiment pokušava objasniti zašto se jedna individua pokorava "pravilima" iako su ona pogrešna, ili ugrožavaju drugo ljudsko biće bez osnovanog razloga.

Da bi eksperiment bio što uspješniji, na univerzitetu Stanford su oformili zatvor, improvizujući ćelije, da bi scena izgledala što realnije postavili su rešetke na prozore i jednu šolju direktno u spavaću sobu, rešetke na vrata i oformili zajedničko kupatilo kako se koristi u zatvorima diljem Amerike.

Kao učesnici eksperimenta su nasumično izabrani neki ljudi (koji nisu imali povijest u zločinu, dakle ljudi koji nikada nisu načinili nikakav zakonski prestup) i kada bi se utvrdilo da su psihički stabilne osobe onda im je dodjeljena uloga ili zatvorenika ili policajca ponovo nasumično.

Svim učesnicima je rečeno na početku da je to samo eksperiment, da ih niko ne smatra krivim ni za šta i da mogu otići istog onog momenta kada požele da odu, to jeste da ih niko zaista ne zadržava u zatvoru.

Da bi sve izgledalo što realnije, ljudi koji su izabrani za zatvorenike su uhapšeni u svojim domovima i dovedeni u improvizovani zatvor na Stanford univerzitetu. Date su im kape za glavu, umjesto da ih šišaju na ćelavo, dobili su svi jednake uniforme i umjesto imena dodjeljivani su im brojevi, baš kao i zatvorenima. Policajci su imali uniformu, palice (nije im dato vatreno oružje) i date su im naočare kako bi se smanjio kontakt očima. Policajci su radili u smjenama i rečeno im je da mogu uraditi sve što je potrebno kako bi se osigurao "red" u zatvoru (osim upotrebe fizičke sile).

Za vrlo kratko vrijeme i policajci i zatvorenici su prihvatili svoje uloge, s' tim da su policajci imali mnogo manje poteškoća sa "ulaženjem" u svoju ulogu. Nakon samo nekoliko sati neki policajci su počeli maltretirati zatvorenike. Počeli su se ponašati veoma brutalno i sadistički i ostali policajci su im se pridružili.

Zatvorenicima su se obraćali uvredljivim riječima i psovkama, davali su im zadatke ispod nivoa ljudskosti i konstantno su vršili proces dehumanizacije tih ljudi smatrajući ih stvarnim zločincima (iako da se podsjetimo obje strane su upozorene da se radi o ljudima koji nemaju nikakve prestupe).

Sa druge strane su u tom okruženju i zatvorenici prihvatili te uloge i počeli su se ponašati kao stvarni zločinci, formirali su klanove i cinkarili jedni druge policajcima, te su prihvatili pravila policajaca kao da su u stvarnom zatvoru i kao da moraju izvršavati sve što im oni narede.

Tokom nekoliko narednih dana situacija se razvijala u istom pravcu. Zatvorenici su mislili da su ovisni o policajcima i njihovim pravilima i da se moraju pokoriti, i što su više prihvatali to kao stvarno stanje, policajci su bili sve agresivniji i dominantniji prema njima sada već koristeći i fizičko zlostavljanje, pored mentalnog zlostavljanja.

Zatvorenici su u jednom momentu čak i pobunili se, zatvorivši se u svoje ćelije i odbijajući da ispunjavaju besmislene i ponižavajuće zadatke (poput čišćenja toalet šolja poslije velike nužde golim rukama). Policajci su provalili u ćelije, skinuli im uniforme a osobu koja je predvodila pobunu su zatvorili u samicu. Nakon ovog incidenta se maltretiranje nastavilo i još više pojačalo.

Jedan zatvorenik je morao biti pušten nakon samo 36 sati eksperimenta zbog nekontrolisanog vrištanja. Počeo je da upada u tešku depresiju jer je u potpunosti prihvatio ulogu zatvorenika do te mjere da uopšte nije shvatao da ima pravo da svakog trenutka napusti eksperiment i uistinu je mislio da ga zadržavaju zbog neke njegove krivice. Nakon nekoliko dana još tri zatvorenika su morali biti pušteni kući jer su počeli pokazivati znake emocionalne nestabilnosti (isti ljudi koji su samo par dana prije toga proglašeni psihički stabilnim).

Zimbardo koji je predvodio eksperiment je i sam ušao u ulogu zatvorskog nadzornika, a zaboravio na ulogu psihologa. Od 50 ljudi koji su dolazili u posjetu zatvoru i posmatrali napredak eksperimenta samo jedna! doktorica je dovela u pitanje moralnost ovog eksperimenta, kada je vidjela kako se policajci ponašaju prema zatvorenicima.

Zaključci ovog eksperimenta su da će ljudi vrlo lahko i rado prihvatiti "socijalne uloge" koje se očekuju od njih, posebno ako su te uloge tako jako "definisane" i postoje jaki stereotipi o njima, kao što su policajci u zatvoru. Zatvorsko okruženje je igralo veliku ulogu u ponašanju policajaca jer nijedan od njih prilikom opsežnih testiranja nije pokazivao sadističke tendencije, dok su svi učestvovali u brutalnom maltretiranju LJUDI koji nisu ništa skrivili, već su jednostavno bili učesnici u eksperimentu.

Na neki način deindividualizacija može objasniti ponašanje policajaca jer su toliko prihvatili mišljenja i stanovišta grupe da su potpuno izgubili osjećaj vlastitog identiteta i vlastite odgovornosti za učinjena djela. Možda su mislili da ono što se dešava u zatvoru nije njihova lična odgovornost, već da odgovornost pada na grupu i sistem. Tome je doprinjela i dehumanizacija zatvorenika gdje su posmatrani isključivo kao "zločinci" a ne ljudska bića.

Submisivna priroda zločinaca je pripisana osjećaju bespomoćnosti, i osjećaju obaveze da prihvate pravila policajaca, jer su i oni sami psihički razvili osjećaj krivice iako ta krivica nije postojala (ali ako ih je neko maltretirao - imao je razlog za to ..)

Nakon eksperimenta vršena su testiranja učesnika i neki od policajaca su izjavili da su zapanjeni sami sobom i stvarima koje su bili spremni da urade drugom čovjeku, jer su potpuno izgubili osjećaj da su to samo ljudi, posmatrajući ih uvijek kao potencijalnu pretnju. Drugi policajac je izjavio da imati toliku moć i autoritet može biti zabavno i da moć može donijeti veliki užitak.

Većina policajaca je izjavila kako im je teško povjerovati da su uradili ono što su uradili i da su šokirani otkrićem te strane svoje ličnosti jer su bili ubjeđeni da je ne posjeduju niti da su uopšte sposobni za takve stvari.

Meni je zanimljiva činjenica da kada su doveli svećenika da razgovara sa zatvorenicima nekoliko njih je tražilo od njega da im nađe advokata kako bih ih "iščupali odatle". Toliko su bili ubjeđeni u svoju odgovornost, da su potpuno zaboravili da mogu otići kada god to požele.

Zatvorenici koji su pušteni kućama prije završetka eksperimenta nisu sami tražili da ih se pusti već su nadzornici odlučili da gube emocionalnu stabilnost. Nijedan policajac nije odustao od eksperimenta.

***

Ako su ljudi koji nisu pokazivali nikakve psihičke poremećaje i sadističke sklonosti mogli da preuzmu ulogu dominantnog siledžije za vrlo kratko vrijeme (samo za nekoliko sati) onda se pitam kako bi se ponašali ljudi koji u svakodnevnom govoru iskaljuju svoju ekstremnu mržnju na pojave koje i treba osuditi, poput zločina, ali i na pojave koje ne ugrožavaju nikoga i kako bi se oni ponašali kada bi im bila data tolika doza ovlasti. I ako im je već data, odnosno ako obavljaju neki posao u kojem imaju moć i autoritet, koliko su oni "ispod" njih dehumanizovani i brutalno maltretirani.

Prije nekog vremena sam naišla na jedan informativni video u kojem se ovaj eksperiment pokušava objasniti iz nešto drugačije perspektive tako što su uradili svoj eksperiment. Naime, za učesnike su odabrani pojedinci koji su ranije ispitani o svojim moralnim ubjeđenjima ne nužno pojedinci koji jednostavno nisu bili kažnjavani. Tokom eksperimenta je pokazano da nije dovoljno osobi dati anonimnost, moć da povrijedi drugu osobu bez posljedica i stvoriti pogodne okolnosti za to, ipak je svačija osobnost i moralna ubjeđenja preovladala i njihova osobnost je nadjačala sve ostale faktore.

Čak su kontaktirali i samog Zimbarda koji odbija prihvatiti činjenicu da moralni kompas pojedinca može nadjačati okolnosti u kojima se nalaze.

***

Lično smatram da su učesnici u Stanford eksperimentu se ponašali onako kako su se ponašali zato što je to bilo očekivano od njih, zato što su smatrali da je to dio eksperimenta, da je takvo ponašanje potrebno za odigravanje samog eksperimenta.

Da li vi mislite da prilika stvara okrutnog i zlog čovjeka ili ipak mislite da moralni kompas i sama osobnost pojedinca može nadjačati svaku priliku i okolnost?

Evo i videa ako vas zanima.

[vrhbosnica]

Imaju cini mi se 2 filma na temu experimenta u zatvoru

[Koraci_u_noci]

Jedan je njemacki, Das Experiment, odlican

[Nora Ibsenova]

Ma znam da imaju, nego me interesuje da li se slažete sa zaključcima ovakvih eksperimenata, poput Stanforda i Miligrama?

[Mister No]

jin-i-jang-600x405.jpg

U zlu dobra i u dobru zla.
Ovisi sta dozvoljavamo da ispliva iz nas.

Predmet mnogih rasprava i analiza su bili visoki nacistički oficiri koji su vrijedili za brizne roditelje i muzeve, dok su uporedo sa tom ulogom sudjelovali u okrutnim smaknućima djece, zena i staraca u konc. logorima.

[Nora Ibsenova]

jin-i-jang-600x405.jpg


U zlu dobra i u dobru zla.
Ovisi sta dozvoljavamo da ispliva iz nas.

Predmet mnogih rasprava i analiza su bili visoki nacistički oficiri koji su vrijedili za brizne roditelje i muzeve, dok su uporedo sa tom ulogom sudjelovali u okrutnim smaknućima djece, zena i staraca u konc. logorima.

Eh, upravo to je tema idućeg posta

[jelena...]

[Laser]

U svojoj suštini ljudi jesu skloni zlu. To je empirijski potvrđeno.

Zato su nužni mehanizmi koji će u što većoj mjeri ukrotiti sklonost ka zlu, kao i mehanizmi koji će sankcionisati zlo.

[Koraci_u_noci]

Generalno stoji ona da prilika cini lopova, i da se neke stvari nikad ne ispolje, odnosno ispolje u odredjenim okolnostima, ali ipak moras imati to nesto u sebi. Ja ne mogu sebe da zamislim u ulozi cuvara u tom eksperimentu u kojoj bih bio na bilo koji nacin negativan prema zatvorenicima, a da to ne bi bilo odglumljeno

[vrhbosnica]

Ima slican film tj dokumentarac...
Pshilog u americi radio experiment da vidi dali ce obicni ljudi biti u stanju nauditi strancu samo ako im se tako naredi..
Expreoment je radio nakon sudjenja u nimbergu, nakon sto su mnogi nacisti u svojoj odbrani rekli da su samo slijedili naredbe..
Osoba koju se testira cita pitanja osobi u drugog sobi i ako oni ne daju tacan odgovor, ta osoba pritisne dugme koji im daje mali elektro sok... iako im je bilo uznemirujuce slusati jauke iz druge sobe, nastavljali su pritiskati dugme za svaki pogresan odgovor, kada bi im bilo receno da se upitnik mora zavrsiti i proci sva pitanja...

[Nora Ibsenova]

Miligramov Eksperiment

1961. godine jedan čiko sa univerziteta Yale je odlučio da dokaže tvrdnju nacističkih oficira optuženih za holokaust da je rezultat njihovih zločina poslušnost autoritetu, a ne njihovog ličnog htjenja. Odnosno, da su jednostavno "slušali i izvršavali naređenja".

Izabrano je 40 muških volontera, dobi od 20 do 50 godina, raznih zanimanja i stepena obrazovanja. Izabrani su sasvim nasumično, bez ikakvog prethodnog utvrđivanja njihovog psihičkog stanja. Onda su učesnicima dodjeljivanje određene uloge: učitelj ili učenik. Ovo dodjeljivanje je bilo namješteno pa bi učitelj uvijek bio jedan od volontera a učenik neko iz tima koji vrši eksperimet.

Učenik bi bio u jednoj prostoriji za stolom spojen na elektrode. U susjednoj prostoriji je bio učitelj koji je ispred sebe imao generator električne energije sa 30 prekidača na kojima je voltaža išla od 15 volti (što proizvodi samo mali šok) do 450 volti (što izaziva smrt). U prostoriji sa učiteljom je također bio i "vođa eksperimenta" (obični glumac) koji je nosio doktorsku kutu i nadgledao eksperiment. Prostorije su bile spojene audio sistemom.

Učeniku je data lista riječi u parovima i njegov zadatak je bio da napamet nauči te riječi, a onda prezentuje naučeno. Učitelju je rečeno da za svaku pogrešku koju učenik napravi, aktivira jedan prekidač i strese ga sa strujom, povećavajući voltažu sa svakom sledećom greškom.

Učenik bi većinom davao pogrešne odgovore, a učitelj bi izvršavao upute i postepeno povećavao voltažu. Ukoliko bi učitelj odbio da strese drugog učesnika vođa eksperimenta je imao zadatak da pročita sledeće rečenice da bi osigurao nastavak eksperimenta. Sa svakim odbijanjem učitelja da nastavi, rečenice bi dobijale ozbiljniji ton.

1. Molim vas nastavite.
2. Potrebno nam je da nastavite.
3. Od velike je važnosti da nastavite.
4. Nemate drugi izbor osim da nastavite.

(Struja nije zaista bila uključena u eksperiment, ali je bilo od ključne važnosti da učitelji budu uvjereni da je to stvarna situacija i da zaista stresaju strujom druge učenike)

Rezultati:
65% (dvije trećine) volontera (učitelja) je nastavilo sve do kraja, odnosno do 450 volti iako su na početku bili upozoreni da tolika voltaža izaziva ozbiljne posljedice kod ljudi, u većini slučajeva i smrt. Svi učesnici su išli do 300 volti iako i tolika voltaža izaziva ozbiljne i trajne posljedice na ljudski organizam.

Miligram je izveo 18 varijacija ovog eksperimenta, mjenjajući situaciju da bi ustanovio poslušnost autoriteta kod ljudi. O njima dalje neću pisati jer bi to bilo dugo i dosadno (kao da je ovo ikome drugom zanimljivo osim meni).

Ovi eksperimenti iako su doprinjeli razumjevanju ljudske psihe i ponašanja pod uticajem autoriteta, i iako ustvari nije bilo stvarno povrijeđenih, zabranjen je u sadašnjoj medicini, jer je šteta koja nastaje na sudionicima (učiteljima) zbog misli da su ubili čovjeka (ili ozbiljno ga ozlijedili) ozbiljna. Čak i kada dođu do saznanja da je sve bilo "namješteno" samo saznanje da su sposobni na ubistvo (i to poprilično brutalno) izaziva oštećenja na ljudskoj psihi.

[Nora Ibsenova]

Ima slican film tj dokumentarac...
Pshilog u americi radio experiment da vidi dali ce obicni ljudi biti u stanju nauditi strancu samo ako im se tako naredi..
Expreoment je radio nakon sudjenja u nimbergu, nakon sto su mnogi nacisti u svojoj odbrani rekli da su samo slijedili naredbe..
Osoba koju se testira cita pitanja osobi u drugog sobi i ako oni ne daju tacan odgovor, ta osoba pritisne dugme koji im daje mali elektro sok... iako im je bilo uznemirujuce slusati jauke iz druge sobe, nastavljali su pritiskati dugme za svaki pogresan odgovor, kada bi im bilo receno da se upitnik mora zavrsiti i proci sva pitanja...

Evo upravo ispisah o tome post.

[vrhbosnica]

Lol..u istoj sekundi

[srculence7]

Ima negde tema, pronađem već...
Kada govorimo o ljudima, poreklu destruktivnosti, moramo sagledavati u individualnim okvirima, doduše, genetika, okolina, učenje po modelu, uopšte socijalizacija, stvaranje emotivnih veza sa bliskim osobama, kriju ključne odgovore na pitanje porekla onoga što karakterišemo "zlo". Od malena nekako učimo da razlikujemo dobro i zlo odnosno ono što je loše, da negujemo plemenite osobine, nesebičnost, poštenje, empatiju, solidarnost nasuprot sebičnosti, samoživosti, okrutnosti. Međutim apsolutno dobro se ne dostiže, mi smo nesavršena bića, imamo svoje uspone i padove tokom svojih životnih faza, dolazimo u razna iskušenja, budemo krhki, slabi i ranjivi nekada...Kada procenjujemo čovekovo ponašanje, treba poći od onoga što se unutar njega zbiva, da li je ispunjen, srećan, zadovoljan ili frustriran, bespomoćan, nemoćan da se suoči sa onim što ga tišti. I samo nasilje prema drugima je odraz tog unutrašnjeg stanja, doživljavanja na psihičkom planu, traženja uzroka u drugima a ne u samom sebi, uz to ide optuživanje drugih, bes i mržnja prema okolini...

[Fuddo]

Sto ne napravi eksperiment, da im upali rostilj, okrene janje, dovuce sleper pive...
Cuj to, nabilo mu vrecu na glavu, prikopco ga na struju, i zatvorio u cumez...i vice, evo ih zloce.
AJa eksperimenta.

[vrhbosnica]

Sto ne napravi eksperiment, da im upali rostilj, okrene janje, dovuce sleper pive...
Cuj to, nabilo mu vrecu na glavu, prikopco ga na struju, i zatvorio u cumez...i vice, evo ih zloce.
AJa eksperimenta.

Nisi ba skontao experiment

[Fuddo]

Sto ne napravi eksperiment, da im upali rostilj, okrene janje, dovuce sleper pive...
Cuj to, nabilo mu vrecu na glavu, prikopco ga na struju, i zatvorio u cumez...i vice, evo ih zloce.
AJa eksperimenta.

Nisi ba skontao experiment

Ma gledo sliku.