Tabu smrti

[Mutevelija]

Kad skontaš kolko je ljudi prije nas umrlo, i kolko će poslije nas umrijeti...

[Biba]

Prirodno je da se covjek boji svega sto mu je nepoznato...
Pomavljam, kad bih bila sigurna da bi se imao tko brinuti o mojoj obitelji, ne bih se bojala ni veceras umrijeti...prezivjela sam i kolaps i sok i klinicku...nema nikakav razlog lagati...

[Mutevelija]

Sada ljudi nalaze arheološke ostatke i vide kako su prije ljudi živjeli.
Kako će biti u budoćnosti, moći će se vidjeti životi ljudi na internetu

[REMB]

Smrt je odsutni koji se čeka a koji ce sigurno doći.

[Biba]

Sada ljudi nalaze arheološke ostatke i vide kako su prije ljudi živjeli.
Kako će biti u budoćnosti, moći će se vidjeti životi ljudi na internetu

Jesi siguran da covjek svojom gluposcu nece unistiti cak i internet..
Ona krivulja ljudskih pronalazaka je dosegla skoro vertikalu..a tada je svaka civilizacija propala

[Mutevelija]

Sada ljudi nalaze arheološke ostatke i vide kako su prije ljudi živjeli.
Kako će biti u budoćnosti, moći će se vidjeti životi ljudi na internetu

Jesi siguran da covjek svojom gluposcu nece unistiti cak i internet..
Ona krivulja ljudskih pronalazaka je dosegla skoro vertikalu..a tada je svaka civilizacija propala

Šta ja znam, možda će es neki podatci i brisati u budućnosti. A možda i neće.
Učiti historiju iz prve ruke sa interneta, kako je neko pisao

[Biba]

Sada ljudi nalaze arheološke ostatke i vide kako su prije ljudi živjeli.
Kako će biti u budoćnosti, moći će se vidjeti životi ljudi na internetu

Jesi siguran da covjek svojom gluposcu nece unistiti cak i internet..
Ona krivulja ljudskih pronalazaka je dosegla skoro vertikalu..a tada je svaka civilizacija propala

Šta ja znam, možda će es neki podatci i brisati u budućnosti. A možda i neće.
Učiti historiju iz prve ruke sa interneta, kako je neko pisao

.... i crtao

Ne bih veceras palamudila o pripremama za smrt vec cu ispricati pricu...

Bila stara baba i imala unuka Jovu.
Pitao unuk babu sta bi ona kad bi Smrt dosla a njih dvoje u kuci..
Baba vazda govorila da je ona stara i da treba priie umrijeti a Jovo tek poceo zivjet i treba da zivi..

Jedne noci unuk Jovo se zamota u bijele ponjave i s tavanske grede skoci..baba se trgne iz sna i pocne drecati

-Smrt na Jovu! Smrt na Jovu!
Et...

[Biba]

Vedrino zlatna, dođi -
Najtajnija, slađahna utjeho smrti...
Tek sad kad umor svlada mi hod,
tvoj pogled ostade mi još,
i sreća tvoja ostade mi još...
Srebren, lagnji no ribica
U modrine plovi moj čun_ (čun = čamac, a ne čuna.. )

Ne znam čiji su stihovi.
Christa Meves ih je stavila u svoju knjigu, ali ja ne bih više o Christi...
Tko od nas je sposoban o smrti razmišljati kao ovaj pjesnik..
Ne kaže se džabe da su pjesnici čuđenje u svijetu..
Stihove ostavljam eventualnim čitateljima pa neka ih sami interpretiraju.
Ne volim otvarati nove teme, ali nešto bih ipak voljela još napisati..
Možemo li se prppremiti za smrt
Svi znamo da ponekad dođe iznenada, ali ponekad ju ljudi i očekuju...shvate da im se kraj bliži...
Možemo li pomoći umirućem...

Stephen Knapp kaže između ostalog :

Da živimo kao da smrt može nastupiti u svakom trenutku, moglo bi doći do brojnih značajnih promjena u našem životu. Npr. :

1. Puno manje bismo se svađali s drugima

2. Više bismo opraštali i voljeli.

3. Više bismo cijenili vrijeme provedeno s prijateljima

4.Više bismo se trudili biti osobom kakvom želimo biti.

5. Vidjeli bismo manje razlika između sebe i drugih.

6. Više bismo razumjeli tuđu patnju i bol kao i borbu drugih da prežive u ovom svijetu.

7.Spremnije bismo surađivali s drugima.

8. Izgubili bismo interes za površnost životai usmjerili se na suštinu i ono najvažnije.

9. Cijenili bismo mnoge stvari koje sada uzimamo zdravo za gotovo. Mnoge male stvari koje nam se sada čine beznačajnima poprimile bi puno dublje značenje.

Kako da se pripremimo za smrt...

[Biba]

Davno sam citala pricu o mladom momku koji je imao rak kostiju...
Roditelji su sve ucinili da ga izliiece, ali liieka nije bilo...
U jednom trenutku im je samo rekao
- Pustite me da odem...

Upravo tako.
Mnogi su tu mapisali da je Bog nepravedan. Mnogi poginu...umru od gladi ili teskih bolesti u velikoj patnji..
Neki umru iznenada ili poginu...
Meni je bilo jako tesko poslije jedne takve smrti...ali njihovo vriieme je jednostavno doslo..
Uvijek se pitamo zasto mladi ljudi umru..
Tesko je to prihvatiti ali nemamo velik izbor...
Oni su svoj zadatak zavrsili....
..i treba ih pustiti..

Nije dobro opterecivati ih svojom patnjom jer oni se tada mogu osjecati odgovornim za nasu bol i je mogu otici mirni..

Citam da jednom Rothschildu produzuju zivot..
Cini mi se da ika 99 godina...
5 ili 6 puta su mu navodno srce operirali..
Ja ne znam da li on radi na smanjenju populacije..ali on se sigurno boji..jako...i jako je vezan za bogatstvo koje ne moze ponijeti...
Kad bismo vjerobaali kako Knapp kaze da je zivot pozornica...manje bi se i smrti bojali...ona je cesto i kraj patnje

Mene je zbunila nedavno izjava moke mame
-Al smrt je smrt!
Strah..neizvjesnost...strah da poslije nema nicega a i vezanost za ovaj svijet je normalna...
Mozemo li pomoci onom koji umire....ili se mi zivi jos vise bojimo

[Biba]

U velikom drevnom klasiku istoka Srimad - Bhagavatamu ima savjet :

"U posljednjim trenucima života osoba mora biti dovoljno hrabra i ne bojati se smrti.
No mora prekinuti sve vezanosti za materijalno tijelo i sve sto je povezano s njim, kao i za sve želje. "
(Bhag. 2.1. 15)

Na glavna vrata u Fathpur Sikriju u Indiji urezan je zanimljiv citat koji se pripisuje Isusu :
"Svijet je most. Prijeđi ga, ali se ne nastanjuj na njemu"

Nisu li ovi citati objasnjenje da nije bitno koliko imamo svetih knjiga..bitne su pouke i poruke..

Netko mi je ocdje napisao da ja bas ne citam puno
To je nebitno
Svi oni koji su rekli da puno citaju, znaju da u razlicitim knjigama mozemo naci jednale pouke..
nebitno kojim jezikom, stilom i matafofama ..personifikacijama napisano

[Biba]

Dakle Knapp nije nasao u krscanstvu odgovore na svoja neka pitanja i okrenuo se hinduizmu.
Ako zanemarimo njegov stav da postoji reinkarnacija, moze se reci da njegovo misljenje nije ni u kakvoj proturjecnosti krscanskom

Neki ljudi umru iznenada, neki dugo boluju ali nisu spremni.
Svi oni koji vjeruju u vjecni zivot - trebalo bi im biti lakse, ali to ne bude taako uvijek.

Neki ljudi imaju dojam da nisu uradili jos sve sto su zeljeli a iznanada shvate da nemaju vise bas puno vremena a ni snage..
Lijepo je to opisao Mato Lovrak...seljanke su puno radile, a onda dodje iznenada smrtni cas..a one tuguju jer im se ves jos nije na striku osusio...

Knapp kaze da nije bitno koliko smo ucinili vec kako smo nesto cinili.
Cesto neke događaje shvacamo vrlo tragicno, a pred samu smrt bismo barem trebali shvatiti da su oni bili zapravo dar iz koieg smo najvise naucili.
Nikakva blaga ne nosimo sa sobom osim svoga karaktera.

Citiram:
Ponekad takvi blagoslovi dolaze preruseni.
Mogu izgledati kao izazovi, iznenadne promjene, gubici, da bi zapravo vodili do dubljih razina mudrosti, razumijevanja, oprastanja, ljubaznosti, samilosti i uvida u JASTVO.
To je najvaznija svrha zivota jer nas je oblikovala u ono sto jesmo i ono sto cemo konacno biti prilikom japustanja tijela.
Taj posljednji test otkriva tko smo zapravo bili.

Trebamo japustiti vezanost za nepotrebno ne zamarajuci se stvarima na koje vise ne mozemo utjecati

Dakle, svodimo racune sa samim sobom...priznavanje pogresaka, kajanje i oprastanje, kako drugima tako i samika sebi.

[mehaning]

Nije mi sasvim jasno zašto se ljudi boje smrti...

U biti onaj koji umre ima u cijeloj priči najmanje problema poslje smrti...

Niti zna za nešto, niti mora nešto riješiti...

Gadno je jedino ako je smrt povezana so velikom boli, ali i tada je u biti odrešenje...

Ne sekiram se nešto za sebe, kada ču umrijeti, samo bi prije toga želio doškolovati djecu i osigurati familiju...

Nadam se, da če poštovati moje upute, da me poslje smrti spale i pepeo bace u more ili na smeče...

[Biba]

Mehaning,

Ljudi se boje smrti jer im je nepoznata.
Rijetki su koji se ne boje.
Moja sestricna je znala da je tesko bolesna, ali nadala s ozdravljenju.
Da je samo malo progooglala, znala bi da nema spasa.
Bila je zaista optimisticna i puja zivota, cak se i dobro oporavila bila...a onda je ..kraj..

Ostalo je dvoje doduse vec velike djece, ali kci nij diplomirala.Kucu su renovirali, uveli plin....
Radovala se svemu tome i govorila kakvo ce cvijece posaditi...

Ljudi se nadaju, neki shvat da je kraj.
Nisu svi kao ti, boje se....i preispituju se.
Mnogi krscani pozele ispovijed.
Suprug moje sestricne je bio u soku..nije joj bio dobar za zivota...ponizavao ju je..
Podignuo joj je velik spomnik..ebo to..
On je jedva cekao da njegovi roditelji umru. Mama mu je dugo zivjela...
..a eno i on je prilicno bolestan.....
Htio se ozeniti....bolestan je...sve se brzo pretumba naglavacke..

Ne znamo mi nitko kada cemo i kako...

I ja stalno kazem da mi je samo da sin madje bolji posao...
...da mama ipak ode pije mene jer moji s tatine strane nisu bas dugovjecni...
..a tu je i brat...

U pravu si - pate oni koji ostaju, ali ne svi i ne jednako..
Sta se mene tice, i ja bih da budem bas pepeo...

[Biba]

POMAGATI UMIRUĆEM

Osoba koja pomaže tj. njeguje bolesnu ili umiruću osobu suočava se s nepoznatom situacijom u smislu kako se osjeća i kako će se nositi s njom.

Knapp preporučuje da neko vrijeme provedemo sami sa sobom kako bismo se suočili sa svojim osjećajima i mislima o onome što se zbiva. Treba se moci nositi s promjenama koje se događaju u nama.
Kaže da razmislimo o tome što takvo iskustvo donosi našem životu i kako pridonosi našoj mudrosti i razumijevanju.
Napominje da ćemo se vjerojatno osjećati ponekad BESPOMOĆNO prilikom suočavanja sa smrću voljene osobe, nejčešće zbog toga jer ne znamo kako duhovno da joj pomognemo.
Međutim osjećaj bespomoćnosti možemo zamijeniti sa ZAHVALNOŠĆU jer imamo priliku pružiti pomoć te učiniti to što savjesnije.
Kaže da možemo osjećati i radost jer imamo priliku biti s osobom koja prolazi posljednju avanturu svog života.
Možemo umrućem pokazati ljubav i biti zahvalniza sve što činimo za dragu osobu.
Ne mogu svi pomagati umirućem i treba nam biti dragošto imamo hrabrosti i ljubavi da to činimo.

Međutim postojat će i ograničenja u pogledu onoga što možemo učiniti., bilo u emotivnom smislu ili u vidu vremena i energije koju možemo uložiti.
Svakako će postojati i druge odgovornosti u našem životu koje ne možemo zanemariti.
Ne smijemo zamjerati sebi ako me možemo u svakom trenutku biti prisutni bolesnoj ili umirućoj osobi koliko bismo mi ili ona htjeli.
Postojat çe granice naših mogućnosti
Ponekad je to vrlo stresno, ali moramo biti svjesni da je to privremeno i da će nam biti drago zbogvsvega dobroga što smo za umirućeg učinili.

Sve napisno sam prepričala iz knjige Stephena Knappa

[Čupava]

Jedini strah koji imam napisala sam vec a to je umrijeti zdrava i mlada...

Eh sad, smrt kao smrt, znam i svjesna sam da na ovom svijetu nismo vječno, voljela bih ako bih vec mogla birati vrijeme a to je, bar da mi djete postane punoljetno i samostalno... Poslije... Rahat bih mogla umrijeti...

A da ...I jos jednu zelju, a o njoj...necu pisati...!!!

[Melek]

Pa grupnjake mnogi prizeljkuju prije smrti, nije to nikakva tajna

[Socrates]

Bring death on, bitches!!!!!

Kazu sto je babi milo to joj se I snilo
Kazu na Jamajci gandzu prodaju na kilo

[Chloe]

Ne. Smrti se ne plašim. Ona nam je bliža od kragne. Ko zna šta donosi sutra?

Plašim se duge i teške bolesti.
Ne što bih se ja patila, nego što bih patila porodicu.

[Rum]

Dvije su vrste noći koje čovjek živi. Noći koje provodi u svom domu i sa svojom porodicom. Sretan i obasut blagodatima, u raskošnom življenju, zdravlju i zadovoljstvu. Noći u kojima se raduje svojoj djeci i oni se njemu raduju.
A onda, brzo dolazi noć u kojoj će ga posjetiti melek smrti. Ostavljen u kaburu, sam, bez igdje ikoga. Pa šta misliš kako će biti u toj noći, kada budeš spušten u kabur? Nema drugova i ahbaba, nema sijela, nema žene, nema djece i nema imetka na koje si navikao. „. Prva noć u kaburu. Zbog nje učeni plaču. Pametni tuguju. Pišu knjige. Reći će čovjek: Kako da me djeca u ovom trenutku ostave? Zašto mi se roditelji ne odazivaju? Zar se život tek tako ugasi? Zar se tako odlazi? Zar da tako izgubim, sve u jednom trenutku!? Prijatelji će govoriti: Ne idi! A ima li dužeg puta na koji se ide od ovog? Ima li strašnijeg na koje se ide mjesta od ovog? Ima li tamnijeg mjesta od ovog?

[Julia-Klara]

Nije me strah smrti. Poznajem taj osjecaj kada mislis da je kraj, ali to nije smrt nego praznina, nedorecenost. Smrt dragih ljudi je neminovna,i ja se pokusavam saziviti sa mislju o istoj. Roditelja nece uvijek biti tu, lagano im dolazi vrijeme za odlazak, mada ne postoje pravila o tome ko ce prvi.
Jedino o cemu jesam razmisljala je to da umrem sama u stanu,i da me niko ne trazi, da danima moje tijelo bude negdje samo a da moji ne znaju da me vise nema. Znaci opet nije strah nego bih voljela da budu informirani na vrijeme,to je sve.

Smrt je kraj puta, i ona dolazi

Jos uvijek ne, ali nije lako kada se pojavi konkretna misao o mogucnosti da je kraj blizu.
Covjek se zapita zasto, i cemu sve, pomisli na sve ljude kojih ce ostati zeljan, o stvarima koje nikad nece imati priliku uraditi, shvati besmisao svega oko njega. I ne, ne zelim da se desi brzo, zelim da zivot sto duze potraje , ma kakav on bio.
Strah? ne, nije to strah