Post
by Maja » 12 Jan 2020, 16:54
Imala sam rodjaka koji umro prije rata sa 20 godina. Nikad mu nisam otisla na harem i odavno to planiram al Šarica harem je bas ogroman i tesko je pronaci nekog cak i kad imas neke smjernice.
Trazila sam mozda 10 minuta i na kraju se popela na jedan zid ne bih li slucajno nesto uocila.
Kad zacuh iza ledja, s ceste: "jesi li nasla?".
Kontam, wtf, ko zna da trazim rodjaka.
Okrenem se kad neki covjek.
Nisam, rekoh.
Eto mene gore, ja radim u haremu.
Dodje.
-Taman krenuo kuci, vidim ti trazis nekog, kontam nema smisla da joj ne pomognem.
Medjutim, ni on nije znao gdje je rodjak zakopan pa smo jedno 20 minuta hodali i trazili. Pricamo ja i on ko stari znanci, covjek dobricina teska, odmah se vidi.
Pricamo o mom rodjaku kako je poginuo, o haremu, koliko dugo tu radi itd.
Rekoh, hajte vi kuci, nemojte da vas vise zadrzavam
Ama vidim ja da ti neces odustati dok ne nadjes pa bolje da nisi sama.
Ima ovuda svasta, vidi ovih ciganskih mezara, razapinju satore, prave cirkus na haremu, neki dan dodjose Arapi i snimaju onim sto leti, veli on.
Rekoh, a ima li ovdje Kineza zakopanih.
On stade.
A sto to pitas. Koliko ja znam nema.
Rekoh, to se dosta ljudi pita. Zive ovdje, rade a niko ne zna gdje se zakopavaju.
Sad si me zadeverala, govori on.
Nakon, ne znam koliko vise vremena, odjednom rece, vidis, trazim ti rodjaka a sve mislim na Kineze.
I nadosmo ga napokon.
Dajem mu 10 KM za kafu.
Necka se al uzima. Kad odmah poce cistiti oko mezara. Na izlazu iz harema govori mi, e ja svaki put ovdje stanem i procim svima fatihu.
Stanem kraj njega i proucim i ja.
Rukovali smo se i rastali.
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.