Ćao, vozdra, selam, poštovanje

[ina]

Pa da, Inasab je u Italiji? Trebaš ić' ulicom i redom pozdravljati sa-đes' ba, da vidiš bi l' naletila na Bosance.

U cizmi nego sta.
Sigurno bih naisla na nekoga naseg... dodju da foliraju turiste po veneciji.

[greeneyes]

Pa da, Inasab je u Italiji? Trebaš ić' ulicom i redom pozdravljati sa-đes' ba, da vidiš bi l' naletila na Bosance.

U cizmi nego sta.
Sigurno bih naisla na nekoga naseg... dodju da foliraju turiste po veneciji.

Čizma glavu čuva.

Nema nas mLogo al' smo dobro rasporedjeni.

[ina]

Cao i dignuta desna obrva uz blagi smijesak ako neko zuri.
Kako si? Ali da se zaustavis i saslusas odgovor.
Vozdra, kao ono vozi ba, produzi dalje.
Dobro jutro, na poslu pogotovo.
Sabah (najdrazi mi nekako) podsjeca me na lijep period zivota.
Nekoristen toliko.

A kako bi ti inače rekla nešto drugo, osim ciao?

Ne kuzim Behkoni....

Pa obzirom na okruženje bona

Ah to. Navela sam one koje volim i ne volim.
One koje najcesce koristim zvuce drugacije. A sad arrivederci, previse sam danas lijencarila.

[Heidi]

Lijepo je pozdravljati ljude kako zele biti pozdravljeni.

[greeneyes]

Krave su inače umiljata srtvorenja, koliko god ljudi imalu suprotna mišljenja.

Tako sam ja nekad ljeti bio nekim poslom u Sarajevu, tačnije trebao nešto preuzeti od jedne gospodje, gospodja se inače zove Tijana. I tako pojavi se Tijana i pozdravlja nas sa-dobar dan, kako ste, selam alejkum. Baš nas ono ugodno iznenadila, lijepo je vidjeti osobe koje nisu opterećene tako tim nekim stvarima.

[Heidi]

Da, to sam mislila. Meni nije tesko izgovoriti ni selam, ni swadika, namaste, dobar dan, cao, zdravo, smrt fasizmu, haug, aye aye, faljen isus, ahoj, aloha...

[greeneyes]

Da, to sam mislila. Meni nije tesko izgovoriti ni selam, ni swadika, namaste, dobar dan, cao, zdravo, smrt fasizmu, haug, aye aye, faljen isus, ahoj, aloha...

To j' to.

Nego, nisam te dugo pozdravio-aloha Heidi.

[Heidi]

Meni pase - holadiooooo

[Mala_Mu]

s neta , naletih.. ne pisem ja ovolike postove

Djevojčica koju sam gotovo svakog jutra sretao na stubištu ili u liftu moje zgrade, mogla je imati kojih sedam ili osam godina i zvala se Selma. Redovno me je učtivo prva pozdravljala s "kako ste", na što sam u početku odgovarao "hvala na pitanju, dobro sam, a kako si ti", da bih kasnije na taj pozdrav obično odgovarao s "dobro jutro, Selmice", ili samo s "dobro jutro". Na rastanku, nakon kratkotrajnog spuštanja dizalom, ja bih prvi obično rekao "doviđenja", potom bi ona redovito odgovarala s "prijatno".

Djevojčica je bila rođena u vremenu nakon mog odlaska iz grada i nije ni znala stare običaje. Tempora mutant mores. Rat je promijenio stanovnike zgrade, pa i pozdrave s kojima su se oni nekad oslovljavali. Neki se mudrac, naime, tokom paklenih godina dosjetio da su uobičajeno "dobar dan" i "dobro jutro" komunistički pozdravi, kao i ono "doviđenja", pa je umjesto njih uveo nove "kako ste" i "prijatno". Oni su vrijedili za nepoznate ljude ili inovjerce, dok su za vjernike važili vjerski, ali isto tako promijenjeni pozdravi.

Drevni i neposredni poklik "zdravo" još prije rata bio je okvalificiran kao partizanski i gotovo u potpunosti izbačen iz upotrebe. Tri Evanđelja, pak, navode da su Isusa njegovi učenici oslovljavali isključivo tim pozdravom (zdravo, rabbi). Danas je u Sarajevu ostao uglavnom u omladinskom slengu, u anagramiranome obliku "vozdra". Mlada generacija često uzima za pozdrav tek obične usklike, kakvi su englesko hi, ili talijansko ciao.

Zaista, reći nekome "zdravo", ima li išta ljepše? "Zdravo" je i kratki izvještaj i pitanje: ja sam zdravo, jesi li ti zdravo? On je ujedno i odgovor i na uobičajeni upit-pozdrav: kako si? Ako je zdravlje naše najveće bogatstvo, potpuno je logično da je prvo oslovljavanje među ljudima posvećeno njemu. U nas je pitanje o stanju "kako si?" često transformirano u pitanje o izgledu, koje znači isto: kakav si? Odgovor "dobar sam" znači isto što i dobro sam, zdravo sam. U knjizi Neprestani ushit Pascal Bruckner objašnjava da je pozdrav "kako ste" nastao krajem feudalizma, kao egalitaristički nadomjestak za pozdrave poniznosti, o čemu će biti riječi nešto kasnije. Prema jednoj francuskoj predaji, pozdrav "kako si" medicinskoga je porijekla - kako idete na zahod? Redovna stolica, naime, bila je indikator dobrog zdravlja.

To potvrđuje i njemačka inačica ovog pozdrava Wie gehts, kako vam ide, kako ide. Ona odgovara našemu upitnom pozdravu: kako je? Kakvo je stanje? Pošto je pozdrav najčešće rutina, formalnost pitanja ima eho u formalnosti odgovora. Na pitanje "kako ste", naime, mi odzdravljamo "dobro" i onda kada nam ništa ne ide dobro, jer ne želimo otkrivati istinu o sebi, pogotovo pred ljudima koje gotovo i ne poznajemo. Na veliku frekvenciju pozdrava "kako ste", čuo sam i ovakve komentare: šta te boli briga kako sam, niti si doktor da ti ja uopće odgovaram kako sam itd. Jer, zašto bismo se, na koncu, uopće morali osjećati dobro i kome moramo polagati račune o tome.

U starijim vremenima, onom nižem u društvenoj hijerarhiji, međutim, bila je dužnost polagati račune i prilikom oslovljavanja. Pozdravi "sluga sam pokorni", ili "servus" (lat. sluga) nekad su isticali bezuvjetnu lojalnost vladaru i vlasti, a danas se upotrebljavaju kao arhaični i pomalo barokni oblici oslovljavanja. U Beču se pozdrav "servus" upotrebljava kao uobičajeni generacijski ili gradski oblik intimnijeg oslovljavanja. U nas izraz "sluga sam pokorni" najčešće ima blagoironično značenje, moguću mjeru komunikacije u masovnome društvu, koje nastoji spojiti ljude različitih nazora. Rječnik pozdrava, pak, najčešće je vokabular ispražnjenog semantičkog znakovlja, ljuštura mrtvih pojmova, izanđalih od prevelike upotrebe.

Najstariji i najuobičajeniji pozdrav na Planetu, "dobar dan", koji je temeljni pozdrav u većini jezika, zapravo je nekad bio želja da pozdravljenom dan (jutro, večer) protekne u dobrom zdravlju i vedrom raspoloženju, a danas je tek fraza, zvuk čiji smisao više nije bitan. Nekadašnja lijepo smišljena želja pretvorila se tek u kôd komunikacije, čije značenje više nije predmetom semantičke recepcije. U našim uvjetima ono tek ima idejne konotacije, jer s njim se ne oslovljavaju, recimo, vjernici. "Dobar dan" je oslovljavajući idiom civilnoga društva, baš kao i oproštajni izraz "doviđenja". Vjernici će obično u pozdravljanju isticati svoju lojalnost ili pokornost Bogu, ili vjerskoj dogmi, što je istodobno i lozinka socijalne identifikacije.

[Hannibal]

Dugo je ovo iznad

Ja sa svima dzes sta ima

[Biba]

...svakako pozdravljam...Bog! -Bog, Bog! .Haj! -Ćao ili ćaoš...Dobar i dobri dan! ...
Mene bivši đaci pozdravljaju iz daleka - Učiteljceeeee, šta ima? ili -Kako ste?!..onda se ja malo istrkeljam na brzinu
Najgore je ipak proći pokraj nekog koga pozneješ i ne reći ništa...pričala sam s djecom da jedan obični pozdrav, a još k tome i mali osmijeh ili još malo običnih riječi- mogu nekome zaista popraviti cijeli dan...ako je iskreno

Ne volim ni ja baš pitanje - Kako si?

[Nole]

...svakako pozdravljam...Bog! -Bog, Bog! .Haj! -Ćao ili ćaoš...Dobar i dobri dan! ...
Mene bivši đaci pozdravljaju iz daleka - Učiteljceeeee, šta ima? ili -Kako ste?!..onda se ja malo istrkeljam na brzinu
Najgore je ipak proći pokraj nekog koga pozneješ i ne reći ništa...pričala sam s djecom da jedan obični pozdrav, a još k tome i mali osmijeh ili još malo običnih riječi- mogu nekome zaista popraviti cijeli dan...ako je iskreno

Ne volim ni ja baš pitanje - Kako si?

apsolutno sve tačno...kako mala stvar može popraviti dan, a fraza nikada

[Ideja]

Lijepo je pozdravljati ljude kako zele biti pozdravljeni.

slažem se najradje se time vodim svaki put kad nekog pozdravljam a nijedan pozdrav mi nije mrzak, samo da dolazi od srca

[niska grana]

Sasvim slucajno nabasam na staru snimku (po mojoj slobodnoj procjeni iz '50-ih godina) jednog evropskog grada osrednje velicine u trajanju od nekih petnaestak minuta: strani turista korzira ulicama i usput snima prolaznike; dakle nista montirano, nista unaprijed inscenirano.
Ono sto mi je bilo posebno upecatljivo jest da se cesto moglo vidjeti kako se ljudi medjusobno susrecu, pritom veoma srdacno pozdravljaju i zadrzavaju u kracem razgovoru....pa mi je palo na pamet kako je pomalo tuzno sto se taj lijep obicaj (odavno iscezao u istom gradu) i kod nas odnedavno osjetno gubi, zadrzavsi se mozda jos jedino u manjim mjestima i gestama starijih ljudi. Sve vise se tek u prolazu onako usput i na jedvite jade razmijene kratke i jedva razgovjetne rijec-dvije, pri cemu se stice utisak da bi dva znanca i slucajna prolaznika najvise voljeli da se nisu niti sreli, ali eto, kad vec jesu, da nesto i promrmljaju.
Prema tome mislim da je potpuno svejedno kojim ces se rijecima pozdraviti; moze to biti i vesela psovka ali je bitno da osoba koju pozdravljas vidi da ti je stalo, da se u trajanju od neznatne minute ili minute dvije iskreno zanimas za njeno stanje i udijelis osmijeh.
Ukratko, na isti nacin na koji bi volio da se neko drugi obrati tebi.

[Mutevelija]

Mene ni hodža više ne pozdravlja sa selamom, nego kaže đe si šta ma.

[Vjetar]

Radim u velikoj firmi i znam sve koji rade tu i oni znaju mene. U firmi rade ljudi svih profila, od probisvjeta, do vrhunske gospode i umjetnika. Nekada se zadržim na recepciji a ljudi izlaze i ulaze pored mene. A onda ja izlistavam asortiman pozdrava, ovisno o profilima: vozdra, ćao, ćao-ćao, zdravo, dobar dan, dobro jutro, dobro veče, selam alejkum, seljam aljejkum, đesi, oooooo, heej, šta ima, mrš, kako ste, poštovanje, merhaba...
Većinom određeni pozdrav ide za određenu osobu, tako da neću nikada reći dobar dan nekome koga pozdravljam sa đesi.

[Krokodil Behko]

Sasvim slucajno nabasam na staru snimku (po mojoj slobodnoj procjeni iz '50-ih godina) jednog evropskog grada osrednje velicine u trajanju od nekih petnaestak minuta: strani turista korzira ulicama i usput snima prolaznike; dakle nista montirano, nista unaprijed inscenirano.
Ono sto mi je bilo posebno upecatljivo jest da se cesto moglo vidjeti kako se ljudi medjusobno susrecu, pritom veoma srdacno pozdravljaju i zadrzavaju u kracem razgovoru....pa mi je palo na pamet kako je pomalo tuzno sto se taj lijep obicaj (odavno iscezao u istom gradu) i kod nas odnedavno osjetno gubi, zadrzavsi se mozda jos jedino u manjim mjestima i gestama starijih ljudi. Sve vise se tek u prolazu onako usput i na jedvite jade razmijene kratke i jedva razgovjetne rijec-dvije, pri cemu se stice utisak da bi dva znanca i slucajna prolaznika najvise voljeli da se nisu niti sreli, ali eto, kad vec jesu, da nesto i promrmljaju.
Prema tome mislim da je potpuno svejedno kojim ces se rijecima pozdraviti; moze to biti i vesela psovka ali je bitno da osoba koju pozdravljas vidi da ti je stalo, da se u trajanju od neznatne minute ili minute dvije iskreno zanimas za njeno stanje i udijelis osmijeh.
Ukratko, na isti nacin na koji bi volio da se neko drugi obrati tebi.

Sad ti u prolazu dobace "Hiiii", ko da si marva, pa te ćeraju od sebe
Nema više tih usputnih razgovora, ama ni pod tačkom razno, čak i ako sretneš nekog poznatog na ulici, mada i to je rijetkost. Gdje budu ti ljudi po cijeli dan?
Prije sam znao kad ću, gdje i u koliko sati vidjeti bilo koga od svoje raje, poznanika, ili bilo kojih drugih likova.

Slučajne susrete je inače, cijenio i podsticao onaj poznati čudak, Steve Jobs, kad je projektovao novu zgradu Pixara, odlučio je da bude oblasta i da svi hodnici idu prema centralnom atrijumu, a WC samo dva u ogromnoj zgradi, da mu osoblje razgovara među sobom, pa makar i dok pišaju

Čini mi se i da je Appleova nova zgrada (u izgradnji) čisto Jobsistička zamisao.

[niska grana]

A vidis, nisam znao to za Jobsa, zanimljivo.
Ali mi se cini da je neki naftni baja svojevremeno izvodio slicne poduhvate, pa su tako i peraci prozora na njegovim benzinskim pumpama morali s harmonikaskim osmijehom cavrljati s vozacima. Tu je negdje i onaj nas favorit iz Milica, samo sto je on izgleda vec podobro zastranio i u medjuvremenu uronio u duboke sjevernokorejske vode

Mene ni hodža više ne pozdravlja sa selamom, nego kaže đe si šta ma.

Kralju

[drugrankovic]

dobri dan dobar vece, broj tro, postovanje

zdravo zivo, zdravo ti ga

[KOMESAR]

dobri dan dobar vece, broj tro, postovanje

zdravo zivo, zdravo ti ga

Selam druže Rankoviću!