Cinjenica je da ja vise nemam ni snage ni zivaca da pokusavam na razne nacine probuditi osecanja koja bi vec (po mom misljenju) trebala biti usadjena u tim ljudima. Ne radi se o tome da li sam ja njima nesto duzna, ili oni meni, da sam ocekivala da budu za mene tu kao roditelji, jesam. Bili su povrsno. U svakoj situaciji kad mi je trebala njihova moralna podrska i razumevanje okrenuli su mi ledja i bila sam prepustena sama sebi.
I opet, posle toliko godina, ostvarila sam kontakt s njima, pokusavala otvorenim razgovorom, jer sam se nadala da je vreme otvorilo oci i njima i meni, koliko toliko, al' jok.
Ne mogu ja preneti osecanja i misli ovde u par recenica, tako da bolje da ne davim vise
Samo cu se osvrnuti na Socov post
Kad ih starost slomi, i kad budu nemocni onda ce se setiti da imaju dete?
Kasno.