Najveća sarajevska ratna PREVARA
Ponedjeljak | 14.05.2012.
Priča o sarajevskom Tunelu spasa počinje krajem jula 1993. godine kada je, nakon višemjesečnog kopanja u najprimitivnijim uslovima, otvoren Tunel D-B koji je, u periodu od 1993. do 1995. godine, za grad koji je već trpio žestoku opsadu, značio život
Piše: Nedim Hasić
Ulaz u Tunel spasa uopće nije u kući Kolarevih koji su, bez obzira na to, od tunela napravili milionski vrijedan posao i na kraju ga prodali sarajevskim vlastima
Krajem aprila ove godine, uz intoniranje himne i polaganje cvijeća, ulaz u ratni tunel u Butmiru, poznat i kao Tunel spasa Dobrinja-Butmir predat je na upravljanje Ministarstvu za boračka pitanja i Fondu Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca. Dokument o preuzimanju objekta Tunela od premijera Kantona Sarajevo Fikreta Musića preuzeo je direktor Fonda memorijala Nurudin Džiho koji je istakao kako je plan ove institucije da odmah započne aktivnosti na sanaciji kuće Bajre Kolara u sklopu koje se tunel nalazi, kao i postojećih muzejskih postavki koje je ova porodica održavala do momenta njihovog otkupa od strane Kantona Sarajevo.
„Plan je da Tunelu spasa u narednom periodu vratimo što veću autentičnost. Zamisao je da se postojeće postavke, koje su takođe autentične, obogate novim eksponatima, a na tim poslovima biće angažovani i uposleni profesionalni kadrovi, prije svega profesionalni kustos. Osim postavki u kući Kolara, s butmirske strane, posjetitelji će moći pregledati i muzejske postavke koje će biti postavljene u kući Sloboda koja je na dobrinjskoj strani tunela. Također je zamisao da se u tunelu u funkciju pusti mali vozić koji bi duž cijelog tunela od 720 metara prevozio posjetitelje“, izjavio je Džiho. Premijer Musić dodao je kako se nada da će Tunel spasa u narednim godinama svjedočiti o nevjerovatnoj borbi za obranu Sarajeva i volji za životom, te budućim naraštajima ukazivati na to „da se sloboda ne može mjeriti ni s čim, kao i da se agresija na BiH, i sve ono što se tokom nje u Sarajevu dešavalo, ne smije više ponoviti“.
Inicijativa da se kuća Kolarovih pretvori u muzej svakako je vrijedna pohvale, da nije jedne male sitnice koja kvari sreću premijera Musića i njegovih kantonalnih suradnika. Naime, u kući Kolarovih uopće nije bio ulaz u sarajevski ratni tunel spasa! U tunel se, iz pravca Butmira i Hrasnice, ulazilo kroz kuću pored imanja Kolarevih, koja je u vlasnišvu porodice Bijelonja, komšija Kolarevih koje danas niko i ne spominje niti im se priznaju bilo kakve zasluge za taj ratni period. „Nama nikada nije bilo jasno kako je ta kuća postala mjesto za koje se kaže da je ulaz u tunel. Niti nam je jasno kako je moguće da od toga što mu je kuća bila u blizini Bajro Kolar sa sinovima od svoje kuće napravio takav biznis “, pričaju nam mještani sarajevskog naselja Kotorac, u kojem se nalazio ulaz u tunel spasa. „Ulaz u tunel nikada nije bio u njihovoj kući, ulazilo se kroz kuću porodice Bijelonja. Koliko se sjećam, nakon rata Kolar je ponudio Bijelonjama da naprave posao sa ulazom u tunel, no njima nije bilo do toga. Ljudi su vjerovatno razmišljali o drugim stvarima, kako obnoviti kuću ili nečem sličnom. I onda su se Kolarovi sami upustili u to. Kako se priča, zaradili su samo na kartama za koje nisu izdavali račune, više od milion maraka“, pričaju Kotorani.
A njihova je priča vjerovatno tačna, jer je Edis Kolar, sin Bajre Kolara, koji je ujedno i kustos tog privatnog muzeja, u jednom dijelu Studije o ekonomskoj opravdanosti izgradnje, kazao kako je ”prosječna posječenost tunelu 60 ljudi dnevno i da je cijena karte pet maraka”, što znači da su Kolarovi, u prosjeku, zarađivali 300 maraka dnevno. Bez da su ikada platili porez.
Priča o sarajevskom Tunelu spasa počinje krajem jula 1993. godine kada je, nakon višemjesečnog kopanja u najprimitivnijim uslovima, otvoren Tunel D-B koji je, u periodu od 1993. do 1995. godine, za grad koji je već trpio žestoku opsadu, značio život. Tunel je napravljen ispod aerodromske piste i povezivao je dvije teritorije (Dobrinja i Butmir) koje je su bile pod kontrolom Armije BiH. Tunel se u zvaničnim razgovorima Armije RBIH i Ujedinjenih nacija vodio pod imenom Tunel kojeg nema i u vremenu opsade je važio za najstrožiju tajnu Sarajeva jer je kroz njega u Sarajevo dolazila hrana, cigarete, oružje…
Do izgradnje ovog tunela, više od 800 ljudi izgubilo je život na prostoru aerodromskog kompleksa. To je bila posljedica pretrčavanja aerodromske piste, zbog potrebe za osnovnim životnim namirnicama, koje su se mogle nabaviti na slobodnim dijelovima u Butmiru i Hrasnici. Jedinica Vojske RS, koja je tada bila locirana u samoj blizini piset sarajevskog aerodroma nemilosrdno je pucala na svaku osobu koja je iz nužde pokušavala preći na drugu stranu aerodroma. Godine 1994. godine za tunel je saznala Vojska Republike Srpske, koja je po naredbi Ratka Mladića, neuspješno pokušavala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti jedini zemni spoj Sarajeva sa ostatkom svijeta.
Kuća Kolarevih je odmah na početku rata granatirana i izgorjela. Granatirali su je snage VRS koje su u to vrijeme još uvijek bile smještene na pisti Aerodroma. Izlaz iz tunela završavao je u kući Omera Bijelonje, a ne u kući Kolarevih koja je kasnije pretvorena u muzej. Kuću Kolarevih, odnosno, jedan njezin dio, koristila je Armija BiH koja je u toj prostoriji skladištila oružje i municiju, dakle, materijalno-tehnička sredstva koja su tu spremana kako bi se transportirala u grad. Pored kuće Kolarevih se nalazio šaht kroz koji su ta sredstva unošena i iznošena u i iz tunela.
Ostatak kuće i jedan dio dvorišta Bajro Kolar je koristio sa svojom porodicom. Boravili su u jednoj prostoriji u kući a sve ostale dijelove kuće je koristio kao magacinski prostor. Kako se tvrdi, Kolar je dijelove kuće izdavao za skladištenje robe i cigareta koje su ulazile i izlazile iz Sarajeva i za to uredno primao naknadu. Navodno mu je samo Fabrika duhana Sarajevo za skladištenje cigareta plaćala 300 maraka mjesečno. Ostale firme koje su provozile hranu u grad bile su Pervan ili Alemko komerc i one su plaćale onoliko koliko su se njihovi predstavnici u četiri oka dogovarali sa Bajrom Kolarom. I nizašto drugo se tokom opsade Sarajeva kuća Kolarevih nije koristila, pogotovo ne za ulazak ili izlazak iz tunela koji je išao ispod piste sarajevskog Aerodroma. „Ne znam je li to tačno, no to je meni pričao jedan od vojnika koji su išli tunelom, da im je Bajrina majka Šida naplaćivala čak i čašu vode koju su popili čekajući ulazak ili izlazak iz tunela“, pričaju nam Kotorani dodajući kako su Kolarovi imali i posebnu kutiju u koju su ubacivani dobrovoljni prilozi „za nanu Šidu i dedu Aliju“, roditelje Bajre Kolara.
Na stranu poslovi koji su se obavljali tokom rata, Kolarovi su u psolijeratnim godinama napravili mit od prevare i to sve, zahvaljujući dobrim vezama kako u općinskim tako i u sarajevskim kantonalnim vlastima, bluizniu svoje kuće sarajevskom tunelu itekako dobro naplatili. Prvi je skandal nastao kada je na kući Kolarevih postavljena ploča koja podsjeća na ubijene civile koji su tu stradali nakon granatiranja sedmog maja 1995. godine. Ploča je postavljena na kući Kolarevih iako tu niko nije poginuo. Masakr se desio na pravom ulazu u tunel, ispred kuće porodice Bijelonja. O masakru postoje i iskazi svjedoka koji su potvrđeni na sastanku u MZ Donji Kotorac u septembru 2002. godine. Između ostalih, da se masakr desio kod kuće Bijelonja potvrdio je i Sead Hasibović, danas vlasnik GP Butmir a i Zavod za zaštitu Kulturno-historijskog naslijeđa je utvrdio stvarno mjesto stradanja tih civila.
U međuvremenu, Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog nalsijeđa predstavio je urbanistički projekat nazvan memorijalno spomen obilježje Tunel D-B. Iz samo njima znanih razloga, pravi ulaz u tunel nije predstavljen rješenjem studije o zaštiti ovo objekta. Tim je rješenjem predviđen ulaz u tunel ispred štale i poljskog WC-a porodice Kolar. Taj ulaz u periodu '93-'95. godine nije postojao, što je drstaično odstupanje od autetntičnog stanja i predstavlja klasično falsificiranje historijskih i materijalnih činjenica. Porodica Bijelonja je upozoravala nadležne na ove činjenice, no odgovor na svoja pitanja nikada nisu dobili. Uprkos svemu, Bajro Kolar nastavio je profitirati na lažnom ulazu u tunel.
Kao obeštećenje, dobio je parcelu na najatraktivnijem dijelu Ilidže, u neposrednoj blizini Doma zdravlja, na kojoj je ubrzo nikla prostrana kuća. Kuća mu je izgrađena novcima sarajevskih poreskih obveznika. Jedan sprat, kako se tvrdi, Kolar je svih ovih godina izdavao strancima. Novac je dobio i kao obeštećenje za zemljište na kojem se nalazi tunel, a jedanaest godina su mu iz budžeta sarajevskog Kantona isplaćivana sredstva vezana za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa. Tako su Kolarevi uspjeli naplatiti čak i uništeni voćnjak, a u vrijeme dok je Hajriz Bećirović obavljao dužnost kantonalnog ministra za boračka pitanja, Kolaru je iz budžeta isplaćeno 150 hilljada maraka kako bi se mogao preseliti na Ilidžu. Prema nekim tvrdnjama, Kolaru je prvo nuđena parcela u obližnjem Butmiru, koju je on odbio tražeči da mu se dodijeli lokacija na Ilidži.
Tadašnji ministar Bećirević je sumu od 150 hiljada maraka isplaćenu Kolarovima prvi put javno spomenuo tokom konferencije o projektima obrane Sarajeva i tada kazao kako je njegovo ministarstvo za preseljenje porodici Kolar izdvojilo upravo toliko novaca. Treba kazati kako je sarajevski kanton od 1997. do 200. godine za izvođenje radova na sanaciji tunela i rješavanju imovinskih sporova potrošio četiri miliona i 264 hiljade maraka?! Iz dokumentacije koju posjeduje SB vidi se kako je na ugovore na sanaciji tunela potrošeno tri miliona i 310 hiljada maraka, dok je Kolarovima za izgradnju zamjenske kuće isplaćeno prvi put 145.864 hiljade maraka, a kasnije još i 22 hiljade maraka. No, tu ne završava sav benefit Kolarevih.
Prošle godine sarajevska Vlada obavezala se kako će uposliti sina Bajre Kolara u budućem muzeju. Edis Kolar, koji se, kako saznajemo uz obilatu podršku lokalnih vlasti, školovao u Turskoj, sve ove godine radi kao samozvani kustos njegovog privatnog muzeja. Isto tako, premijer sarajevskog kantona sa Bajrom Kolarom potpisuje sporazum u kojem se Vlada Kantona obavezuje da će i u budućnosti taj muzej raditi na tom mjestu gdje i kako ga je Bajro napravio. A muzej je napravljen 1999. godine, u podrumu kuće Kolarovih i od stvari koje su izuzete i korištene za potrebe ratnog tunela. Ironično je kako je glavni eksponat u tom muzeju fotelja na kojoj je rahmetli Alija Izetbegović sjedio tokom odmora pred prolazak kroz tunel. Fotelju koju su Kolarevi prisvojili uzeli su pripadnici Armije BiH iz kuće porodice Bijelonja kako bi je stavili na kolica i na njoj kroz tunel prevozili, ranjenine, starce i nemoćne osobe.
Kada se podvuče crta, zahvaljujući unosnom biznisu utemeljenom na iskrivljenim faktima, Kolarevi su, kako se procjenjuje, samo od prodatih ulaznica turistima za deset godina zaradili oko milion i po maraka, a u tu svotu nisu uključeni prihodi od prodaje video kaste, donacija, pa čak ni od knjige koju ju je napisao Bajro Kolar o svom ratnom putu, iako kako danas tvrde Kotorani nije niti jednog dana proveo ratujući. Nije nimalo čudno što danas Kolarevi, navodno, posjeduju apartmane na Bjelašnici i uživaju u plodovima svog mita, no čudno je kako su to svih ovih godina sarajevske vlasti tolerirale. Štaviše, ove je je godine Vlada Kantona Sarajevo odala priznanje Kolarevima za sve ono što su napravili kada je u pitanju muzejska postavka Tunela Dobrinja – Butmir.
0ac750da01c23a027e2100503ba46804.jpg
553f7f1d87ebbaa71e8370fd779967d5.jpg
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
