Page 84 of 165

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 21:00
by Podrinjac
Mutevelija wrote: 11 Jul 2017, 20:50 Ako ima nepovjerenja kakvu mi onda mislimo graditi drzavu??? Kakva Bosna i Hercegovina kad svak na svakog rezi?
AA ti bi gradio državu sa negatorima genocida i sa krvolocima ?

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 21:02
by Mutevelija
Pa jbga onda idemo na njihovu ruku onda oni pobjeđuju?
Oni i zele da se svako razidje na svoju stranu, kao da nista nije bilo...

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 21:08
by spacebound
Mutevelija wrote: 11 Jul 2017, 21:02 Pa jbga onda idemo na njihovu ruku onda oni pobjeđuju?
Oni i zele da se svako razidje na svoju stranu, kao da nista nije bilo...
Pa sta, ti bi ih vukao za ruku, izvinjavao se sto smo prezivjeli, molio da nam oproste, onda se uhvatimo za rukice i veselo trcimo plazom u suton? Ne kontam :cudi

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 21:15
by Mutevelija
Ja kontam da ne treba dati im nezavisnu genocidnu tvorevinu, to kontam nista drugo me ne zanima sto se tice genocidaskih đikana.
Onda bi samo na svoje zrtve pljunuli ako bi dozvolili Srbima da se otcijepe, njihova sloboda je tuđa smrt izgleda :cudi

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 21:42
by Mutevelija



za sve je krivo "bratstvo i jedinstvo" koje je bilo "zrtvovanje vuku" i brisanje drugih zlocinaca jer eto da se komsije ne ljute, suti.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 22:50
by Maja
Behko, hvala na vijestima, pratila sam danas :ok

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 22:56
by Mutevelija
Sad provjeri 18.11 je i Vukovar pao.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 23:11
by posmatrac
Mutevelija wrote: 11 Jul 2017, 20:50 Ako ima nepovjerenja kakvu mi onda mislimo graditi drzavu??? Kakva Bosna i Hercegovina kad svak na svakog rezi?
Bravo Mute na odgovornom pristupu prema cjelovitoj drzavi Bih( cime pokazujes da nisi nacionalista nego patriota :ok ), koja moze opstati samo u saradnji i povjerenju izmedju sva 3 naroda( nikako drugacije) i generalno gradjana ove zemlje, pa ako nema povjerenja prema Cetnicima( sto je i normalno) onda treba raditi na suzivotu sa onim Srbima i Hrvatima koji nisu okrvavili ruke i koji ce se sutra takodjer okrenuti protiv svih oblika nacionalizma kao glavne kocnice da ova drzava ikada normalno zazivi.

Ako nema povjerenja, alternativa je podjela drzave, da svako ide na svoju stranu, ili odrzavanje Bosne na aparatima( kao i u ovih 25 godina), od cega koristi imaju samo nacional huskacke vodje i njihovo " uze" politicko okruzenje.

CAk i kada bi dobili 23% fildzan drzave, tek bi onda imali pritiske Cetnika i Ustasa da i bez toga ostanemo,a tada bi i Evropa jos otvorenije bila na njihovoj strani.

Znaci bez cjelovite Bosne nema ni Bosanaca muslimana :ok

Ps, Ucesnici Motormaratona Srebrenica 2017 jucer izdominirali Sarajevom

https://novi.ba/clanak/143427/16

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 23:16
by Mutevelija
PA tako nekako.

"Bosno majko, Srebrenico sestro necu biti sam"

Odlomak iz Srebrenickog inferna.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 11 Jul 2017, 23:22
by Socrates
Mutevelija wrote: 11 Jul 2017, 17:29 A to misliš o priznanju Genocida?

PA oni kazu da nisu ubijana djeca i žene, i da je Srebrenica osveta za Kravice, ako uzmemo u obzir da su ubijali samo vojno sposobne muškarce (kako ooni kažu) opet je Genocid jer narod je primoran na izumiranje, plus karakteristika Genocida je i protjerivanje stanovništva, kao i npr pokrštavanje itd.
Uzmimo za primjer da imamo jednu vrstu i neko im ubije samo mužijake, ženke se ne mogu razmnožavati same, dakle ta je vrsta primorana na izumiranje.
A kao što lažu, a to je dokaz i nišan Fatime Muhić koja nije imala ni godinu a ubili su je što je i potvrda za Genocid.
Karakter bilo kojeg zlocina se ne odredjuje priznanjem (ili nedostatkom istog) onoga koji ga je pocinio nego sudskim putem.

A onaj (pojedinac) koji ne priznaje misljenja i odluke nezavisnog suda nije normalan. Sto se tice nepriznavanja od strane politickih struktura RS-a, to i nije nesto iznenadjujuce.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 00:54
by SPINERKA
:hm

Mile je jasno rekao


Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 09:37
by Krokodil Behko
Oko toga, bolja je situacija bila prije 10 godina, nego sada, jer se srpska javnost u međuvremenu, dodatno radikalizirala. Naravno, glavni razlog je jačanje ruskog uticaja u ovom dijelu Evrope.
Ova situacija, samo potcrtava jednu karakternu crtu kod njih, a to je da čim osjete podršku jačeg, odmah nasrnu ko čopori i po pravilu budu još brutalniji, nego u prethodnom okršaju.


Imajući u vidu, zbog čega su sve kažnjavani naši i hrvatski klubovi, kolika bi kazna trebala biti za ovakve ispade?


Na utakmici Partizana i Budućnosti "Grobari" simbolično u 11 minuti skandirali ime Ratka Mladića (VIDEO)


Nogometaši Partizana su večeras u Humskoj savladali Budućnost iz Podgorice u utakmici koju su u potpunosti zasjenili navijači domaćeg tima koji su tokom svih 90 minuta veličali ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te vrijeđali goste iz Podgorice skandiranjem "Šiptari".


Navijači Partizana su na samom početku utakmice razvili 'trobojku' na tribini uz parolu "Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša to je zemlja ova", koju su posvetili gostujućim navijačima Varvarima. Od prve, pa gotovo do posljednje minute na stadionu je vladala atmosfera na koju se zgražava svako normalan. Neprestana skandiranja ratnim zločincima, baš na ovaj dan kada se prisjećamo genocida i žrtava Srebrenice, bacili su mrlju na utakmicu koja je, barem iz naše perspektive, u potpunosti postala nebitna. Ukratko, navijači domaćeg tima su večeras izvrijeđali koga su stigli.





Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 09:42
by Krokodil Behko
PORUKA ANGELINE JOLIE ZA BOSNU I HERCEGOVINU I SREBRENICU: Preživjeli ste GENOCID, mi vas nikada nećemo zaboraviti


Image

"Samo nekoliko zemalja imalo je takav uticaj, ili su mi tako prirasle srcu, kao što je Bosna i Hercegovina.

Svako ko ju je posjetio zna da su Bosanci topli, otvorenog srca, tolerantni i duboko humani ljude, sa lijepim smislom za humor.

Oni su također jaki, izuzetno otporni ljudi, koji su izdržali genocida i etničkog čišćenja i ostali nepokorenog duha, dok je sve ostalo oko njih ostalo u ruševinam.

Bosanci se ne žale. Oni su skromni ljudi. Oni ne traže poseban tretman ili pažnju za sebe. A, mi smo ponekad krivi što mislimo da su sukob i njegova zaostavština prošlost.

Međutim, Majke Srebrenice pripovijedaju drugačiju priču. Dvadeset i dvije godine kasnije, mnogi još uvijek čekaju da pokopaju svoje najmilije. Svake godine, mnoge žrtve čekaju da budu identifikovane. Danas, na godišnjicu genocida, postoje još uvijek svježi grobovi na mezarju u Potočarima.

Kad pomislim na Srebrenicu zamišljam zelene, šumovite brežuljke i široku dolinu. Moj um se okreće ka Sarajevu, kafićima i kamenim ulicama njegovog starog grada, sa katedralom, minaretima i sinagogom. I još uvijek je teško vjerovati da se genocid mogao dogoditi na evropskom tlu, nekoliko sati udaljenosti od mnogih evropskih prijestolnica, tokom našeg života.

Pouka za sve nas je da ukoliko se mržnja, netrpeljivost i agresija ne spriječe, nasilje u različitim oblicima će se ubrzo pojaviti. I nažalost, nijedna od tih stvari ne pripadaju prošlosti. One su duboko ukorijenjene u ljudskoj prirodi. Oni su u suprotnosti od svega što nam je drago u demokratskim društvima. Moramo biti na oprezu stalno, kad god netolerancija ponovo buja u glavama. To dugujemo žrtvama i njihovim porodicama."

Nadam se da ćemo ostati uz preživjele iz Srebrenice i danas, kao i da ćemo riješiti da budemo uz državu Bosnu i Hercegovinu. I da ćemo se obavezati da nastavimo podržavati i njegovati ovu zemlju koja se i dalje liječi, priznajući njene vrijednosti, posebno dragocjene danas, kao što su multietničnost, multikonfesionalnost evropske demokracije koja je preživjela protiv svih izgleda, i čije granice, suverenitet ili čak pravo na postojanje nikada ponovo ne smiju biti dovedene u pitanje.

Zato što sam i sama majka, moje misli su posebno sa Majkama Srebrenice. Mogu samo zamisliti bol sa kojom živite. Niti jedna majka ne bi trebala doživjeti sahranjivanje vlastite djece.
Danas odajemo počast vašim najmilijima koje ste izgubili. Mi vas nikada nećemo zaboraviti", kazala je u poruci oskarovka Angelina Jolie.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 09:44
by Krokodil Behko
Američki sociolog na "Maršu mira": Evropa treba doći u Bosnu da osjeti Evropu


Image

Među mnogim učesnicima ovogodišnjeg „Marša mira“ je i profesor Kit Daut (Keith Doubt) s Univerziteta Wittenberg iz Springfilda, u saveznoj državi Ohajo. Ovo mu je, kako kaže, prvo učešće na maršu, ali i nezaboravno životno iskustvo.

Ovaj poznati sociolog već nekoliko mjeseci je predavač na Filozofskom fakultetu u Tuzli, na Odsjeku za engleski jezik i književnosti, i ima samo riječi hvale kako za svoje studente tako i za svoje tuzlanske kolege. Prilikom našeg susreta u Tuzli kazao nam je da je do sada dolazio u Srebrenicu, ali da mu je želja da prepješači „Marš mira“ kako bi barem djelimično osjetio težinu puta koji su preživjeli Srebreničani prošli 1995. godine.

- Svijet je obećao da će spasiti ljude u Srebrenici. Bosanska vlada vjerovala je u ovo obećanje, ali međunarodna zajednica nije održala obećanje i to je izdaja. Mene je sramota zbog toga. Želim pokazati solidarnost s ljudima koji su izgubili svoje živote, ali i s onima koji su se, prelazeći ovaj teški put od Srebrenice prema Tuzli, uspjeli spasiti. Zato mi nije teško pješačiti - kazao nam je profesor Daut.

Pješačio je u društvu svojih novih poznanika koje je upoznao na maršu i ne krije „iskustvo s marša nikad neće zaboraviti“.

- Godinama dolazim u BiH i ona je moja stalna inspiracija. Evropa treba doći u Bosnu da osjeti Evropu. Tokom svih ovih godina upoznao sam mnoge divne ljude, pa i na ovom maršu. To je bogatstvo. Ljudi su ljubazni. Genocid u Srebrenici ne može se negirati, jer postoje sudske presude. Dok pješačimo, vidimo mjesta gdje su bile grobnice, odnosno sakrivena tijela ubijenih Srebreničana. To se ne može negirati, to su dokazi - kaže prof. Daut.


(avaz)

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 09:47
by spacebound
Krokodil Behko wrote: 12 Jul 2017, 09:37 Oko toga, bolja je situacija bila prije 10 godina, nego sada, jer se srpska javnost u međuvremenu, dodatno radikalizirala. Naravno, glavni razlog je jačanje ruskog uticaja u ovom dijelu Evrope.
Ova situacija, samo potcrtava jednu karakternu crtu kod njih, a to je da čim osjete podršku jačeg, odmah nasrnu ko čopori i po pravilu budu još brutalniji, nego u prethodnom okršaju.


Imajući u vidu, zbog čega su sve kažnjavani naši i hrvatski klubovi, kolika bi kazna trebala biti za ovakve ispade?


Na utakmici Partizana i Budućnosti "Grobari" simbolično u 11 minuti skandirali ime Ratka Mladića (VIDEO)


Nogometaši Partizana su večeras u Humskoj savladali Budućnost iz Podgorice u utakmici koju su u potpunosti zasjenili navijači domaćeg tima koji su tokom svih 90 minuta veličali ratne zločince Ratka Mladića i Radovana Karadžića, te vrijeđali goste iz Podgorice skandiranjem "Šiptari".


Navijači Partizana su na samom početku utakmice razvili 'trobojku' na tribini uz parolu "Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša to je zemlja ova", koju su posvetili gostujućim navijačima Varvarima. Od prve, pa gotovo do posljednje minute na stadionu je vladala atmosfera na koju se zgražava svako normalan. Neprestana skandiranja ratnim zločincima, baš na ovaj dan kada se prisjećamo genocida i žrtava Srebrenice, bacili su mrlju na utakmicu koja je, barem iz naše perspektive, u potpunosti postala nebitna. Ukratko, navijači domaćeg tima su večeras izvrijeđali koga su stigli.




Mislim da ova vijest ne zasluzuje da se nadje na ovoj temi. Znamo mi predobro sta mozemo ocekivati od onih koji su ucinili, podrzali i danas slave genocid, ne dati prostor bagri poremećenom je najbolje sto uciniti možemo.

Potočari: Nišan sa srpskim imenom

Posted: 12 Jul 2017, 12:48
by Mutevelija
Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima mezarja u Memorijalnom centru Potočari, stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena se krije tužna sudbina Marka Markovića, sina kovača Marinka.
Image
Među više hiljada bijelih nišana na mezarju u Memorijalnom centru Potočari ugledao sam ime: Marko (Marinka) Marković. Nišanom se naziva isključivo muslimansko nadgrobno obilježje. I ovaj se nišan, ni po čemu drugom osim po imenu, ne razlikuje od ostalih. Nalazi se u neposrednoj blizini sličnog, na kojemu je ucrtan krst i ime Rudolfa Hrena, jedinog katolika ukopanog u Memorijalnom centru Srebrenica.
Mersed Smajlović, direktor Memorijalnog centra Potočari-Srebrenica kaže da ima neprovjerene informacije o ovoj osobi: „Navodno se radi o Bošnjaku koji je pred pad Srebrenice, sluteći valjda najgore, promijenio ime. Kažu da se nadao da će mu to pomoći."
Marko iz mješovitog braka
Na nišanu još piše da je Marko rođen 1963. godine u mjestu Zapolje, opština Bratunac. Tim tragom u matičnom uredu ove opštine od Marka Blagojevića, ljubaznog šefa te službe ipak saznajem da se ne radi o Bošnjaku koji je promijenio ime. Blagojević je lično poznavao roditelje, ali ne i samog imenjaka Marka, koji je sin iz mješanog braka, kakvim se nazivaju bračne zajednice među pripadnicima različitih vjera. Ovdje je to bio brak između pravoslavca Marinka i muslimanke Derve ili Devle, kako će nam kasnije reći komšije koji su ih poznavali. U Bratuncu sanajemo da je Marko Marković rođen 29.07.1963. u mjestu Zapolje, opština Bratunac od majke Derve Marković i oca Marinka Markovića. Bio je oženjen Zekirom, a proglašen mrtvim po pravosnažnom Rješenju Osnovnog suda u Srebrenici broj 285/5 od 17.01.2007. godine. Kao mjesto i vrijeme smrti naveden je put Srebrenica - Tuzla, 12.jula 1995. godine, kao uobičajeni podaci za sve Bošnjake koji se vode nestalim nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine.
Idem dalje i kraj samog magistralnog puta Bratunac - Skelani - Srebrenica, pored rijeke Drine u mjestu Tegare, na dvadesetak kilometara od Bratunca uzvodno, nailazim na majstore što kraj puta grade spomen obilježje za 105 poginulih mještana. Sabrija Halilović, povratnik u ovo mjesto, kaže da je znao Markoviće.
"Išao je u džamiju i klanjao"
„Dobro sam poznavao i Marka i njegove roditelje. Bila je to čestita i poštena porodica. Otac mu je bio dobar kovač kod kojeg sam puno puta nosio motike, sjekire i druge alatke na oštrenje i pokivanje. Zajedno smo odavde morali pobjeći 16. maja 1992. Pobjegli smo gore u brda. Ja sam se sa porodicom neko vrijeme zadržao u selu Predola kod nekih prijatelja, tako da smo tek u avgustu sišli u Srebrenicu. U Srebrenicu je izbjeglo mnogo naroda, bila je velika gužva tako da sam Marka, koliko se sjećam u tim ratnim godinama u Srebrenici, vidio svega jednom ili dva puta".
abrija mi pokazuje i put u Zapolje, rodno mjesto Marka. Sa magistralnog asfaltnog puta krećem uz potok nekoliko kilometra makadamom zaraslim u šikaru kao u azijskim džunglama. Napokon, u divljini su dvije kućice. U prvoj živi Ramo Husić. Sam je kaže bez igdje ikog. Na moje pitanje da li je poznavao Marka, on odgovara:
„Marko mi je bio školski drug. Zajedno smo išli u školu. Sjedili smo u istoj klupi do četvrtog razreda ovdje u seoskoj školi, a kasnije smo išli u školu dole u Bratunac. On je bio svo vrijeme rata u Srebrenici. Otac mu je bio pravoslavac, majka muslimanka. Marko je, po mom mišljenju, bio dobar musliman. Išao je u džamiju, klanjao, a eto nosio je to ime jer oca i majku nije mogao birati", kaže Ramo.
Rat je promijenio Markovo rodno mjesto
Ramo je bio borac Armije BiH, sad je bolestan, više puta operisan, bez jednog plućnog krila. Živi sam, bez ikakvih je primanja, razočaran u vlast i državu od koje nema nikave pomoći, a svaki dan treba lijekove. On nam kazuje neke podatke u koje gotovo ne možemo povjerovati. Mjesto Zapolje brojalo je oko 120 kuća sa 610 stanovnika. Ranije su imali čak dvije džamije, a danas u ovoj šumi žive svega, kako kaže, dvije ili tri porodice.
Tražim kuću Markovića i vraćam se na glavni put. U zaseoku Orlica nailazim na majstore što obnavljaju jednu kuću. Raspoloženi su za priču ali kažu da ne vole svoja imena da vide u medijima. O Markovićima govore sve najbolje.
"Tako mu je bilo pisano"
„Znao sam ih dobro" kaže jedan od majstora i nastavlja, „Koliko puta mi je samo Marinko pokovao sjekiru. On je došao odnekud iz Srbije, bio je pismen čovjek, u sve se razumio. Bio nam je jedno vrijeme učitelj, pokazivao nam kako se grade kuće, ali je bio najbolji kao kovač. Iz daleka su ljudi dolazili da im on nešto popravi u svojoj kovačnici. Oženio je muslimanku Devlu, koja je mlada umrla, nisam je dobro ni zapamtio. Mislim da je ona bila odnekud od Višegrada". Marko je poslije oženio Zekiru. Imali su dvoje ili troje djece. Čuo sam da se ona poslije rata opet udala. Ne znam gdje sad živi“.
Majstori mi još kazuju da su Markovići živjeli u brdu iznad sela.
„Nema gore više ništa. Put je zarastao ne može se sad ni pješke doći. Sve je zaraslo u šikaru i ne vjerujem da tamo ima i kamen na kamenu, jer gore niko ne živi. Marinko je kažu, nestao tokom pada Srebrenice, a sin mu Marko je ukopan u Potočarima. Tako mu bilo zapisano", kaže na kraju jedan od majstora."

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 18:10
by SPINERKA

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 23:30
by Mutevelija
"Ubistva jačaju tenzije (3. septembar 1991)
U selu Kravica nadomak Srebrenici (teritorij općine Bratunac), grupa srpskih nacionalista napravila je zasjedu i rafaljnom paljbom pokosila četiri Bošnjaka koji su vozilom prolazili kroz njihovo selo. Dana 3. septembra 1991, Dževad Jusić i Nedžad Hodžić su ubijeni na licu mjesta, dok su Mevludin Sinanović i Zaim Salković preživjeli sa prostrijelnim ranama.[6]
Zasjeda u Kravici je izazvala određenu paniku, evocirajući sjećanja na grozne zločine koji su počinjeni nad Bošnjacima ovog kraja tijekom Drugog svjetskog rata. U jesen 1941, srpski nacistički kolaboratori pod zapovjedništvom četničkog komandanta Jezdimira Dangića masakrirali su 81-og Bošnjaka u selu Zaklopača. Oni su zabarikadirali zarobljene civile u lokalni mekteb, a potom ih žive zapalili.[7] Bošnjake ovog kraja je zadesio sličan zločin u decembru 1941. Ovaj put – naoružani pištoljima, noževima, čekićima, toljagama, i sjekirama – četnici iz zloglasnog srpskog sela Kravica su masakrirali 86 Bošnjaka u Sopotniku (kod Drinjače).[8] Zatim u februaru 1943, četničke snage Draže Mihailovića su sistematski poubijale 9.200 Bošnjaka, od toga 8.000 žena i djece, sa obe strane rijeke Drine.[9]

Kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, napadi na Bošnjake ove regije su počinjali srpskim preuzimanjem bošnjačkih gradova i sela, a potom sistematskim i rasprostranjenim ubistvima, silovanjima i zlostavljanima civila (april-juni 1992). Unatoč rutinskim garancijama sigurnosti da im se ništa neće desiti – ukoliko predaju svoje oružje, kojeg nisu ni imali – bošnjačko stanovništvo je na prevaru bilo hapšeno i istjerivano iz svojih sela, a mnoge žene i djevojke su bile podvrgnute sadističkom seksualnom zlostavljanju i uzastopnim silovanjima.[26]
Po već ustaljenom scenariju, sljedbenici Radovana Karadžića pod okriljem Srpske demokratske stranke (SDS), 17. aprila preuzimaju političku vlast u većinski bošnjačkoj opštini Bratunac (64% Bošnjaka, 34% Srba). Ovaj događaj, uz prijetnju uništenjem bošnjačkog naroda Srebrenice i Bratunca, signalirao je prijelaz iz atmosfere nesigurnosti i političke nestabilnosti u stanje rata koje će biti popraćeno masovnim protjerivanjima Bošnjaka putem kampanje nesagledivog nasilja.
Lokalizirani otpor je, u nekim slučajevima, dovodio do osnivanja enklava pod kontrolom bošnjačkih snaga. Primjer je Srebrenica, Kamenica, Cerska, Konjević Polje, Velika Glogova, Potočari, Sućeska, Osmače i Žepa. Mnoge izbjeglice su nalazile spas u ovim izoliranim enklavama.
Prva okupacija Srebrenice i masakr Bošnjaka (18. april do 8. maj 1992)
Nakon preuzimanja Bratunca, srpske snage su započele napad na Srebrenicu 18. aprila 1992 ispalivši oko 5.000 artiljerijskih granata na sam grad i okolna bošnjačka sela. Nije bilo otpora. Istog dana, Srbi su ušli u grad, pljačkali bošnjačku imovinu, palili kuće i ubijali bošnjačke stanovnike koji zbog bolesti i starosti nisu bili u stanju pobjeći u obližnje šume.
Srpska okupacija grada Srebrenice trajala je do 8. maja kada su Srbi na smrt spalili 23 bošnjačka civila u centru Srebrenice. Žrtve su umirale u nepodnošljivim bolovima. Od 17. aprila do 8. maja, Srbi su ubili ukupno 74 bošnjačka civila u okupiranoj Srebrenici.[27] Najmlađa žrtva je bio 12-mjesečni dječak Nezir Suljić. Njegovo ugljenisano tijelo je nađeno u kolijevci. Spaljena tijela njegovog oca Huse, majke Muške i brata Nisveta nalazila su se u istoj sobi. Nezirova sestra Sanela, koja je tada imala 9 godina, preživjela je masakr skočivši kroz prozor i sakrivši se u obližnjoj šumi.[28]
Prvi primjeri otpora (20. april 1992)
Dana 20. aprila 1992, srpske oružane formacije pokušale su ući u Potočare — bošnjačko selo na putu iz Srebrenice prema Bratuncu. Njih je presrela skupina bošnjačkih mještana naoružanih lovačkim puškama i predvođena Naserom Orićem. Seljani su postavili zasjedu i ubili četiri napadača koji su pripadali zloglasnoj paravojnoj jedinici poznatoj kao “Arkanovi tigrovi.” To je bio prvi primjer uspješnog bošnjačkog otpora četničkim napadima na prostoru opštine Srebrenica. Tijekom opsade ove istočno-bosanske enklave, Orić se pokazao kao jedan od najučinkovitijih organizatora odbrane.
Istog tog dana, planinsko selo Likari postalo je prvo bošnjačko naselje u općini Srebrenica da bude u potpunosti uništeno od strane Srba. Ovo selo je udaljeno oko 10km od Srebrenice. Likare je branila skupina slabo naoružanih mještana uz pomoć “oko 25 starih lovačkih pušaka i bez sredstava dobivanje više.”[29] Pad Likara omogućio je srpskim snagama i Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) da premjeste svoje teške naoružanje na nove strateške visove sa kojih su mogli nanositi težu materijalnu štetu privatnim i poljoprivrednim objektima u Potočarima i obližnjim bošnjačkim selima.
Masakr u Hranči (2-3. maja 1992)
H
Strateški cilj: “Eliminisanje Drine” (12. maj 1992)
Uporedo sa protjerivanjima, silovanjima i masakrima bošnjačke nejači oko Srebrenice i Bratunca, dana 12. maja 1992. godine Radovan Karadžić je na sjednici skupštine bosanskih Srba najavio šest “strateških ciljeva” srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Jedan od tih ciljeva je bio da se nastavi etničko čišćenje bošnjačkog Podrinja, to jest “uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država.” Haški tribunal je utvrdio da:
“Rukovodstvo bosanskih Srba, u kojem su, pored ostalih, bili Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Nikola Koljević, bilo je svjesno, a to mu je bila i namjera, da stvaranje srpskih nacionalnih teritorija podrazumijeva podjelu Bosne i Hercegovine i razdvajanje i trajno uklanjanje stanovništva drugih nacionalnosti iz opština koje su proglašene srpskim, bilo putem sporazuma bilo upotrebom sile. Rukovodstvo bosanskih Srba bilo je svjesno toga da će svako prisilno uklanjanje nesrba sa teritorija na koje su Srbi polagali pravo pratiti diskriminatorna kampanja progona.”[48] Nadalje, “operativnim dijelom – to jest konkretno primjenom sile – upravljano [je] iz Beograda.”[49]
Na 17. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 24-26. jula 1992 Karadžić je bio malo specifičniji u definisanju namjera koje je imao za muslimansko stanovništvo Bosne:
“Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontrolišu prodor islama u Evropu, jer za 5–6 godina bi u unitarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%. … Ako oni, dakle, neće nikakvu islamsku državu na Balkanu, onda je još manje vjerovatno da hoće čistu islamsku državu, dakle islamski kanton, muslimanski kanton na području Bosne. Ovo je tačno što je gospodin Kuprešanin rekao, mada to niko otvoreno u Evropi neće reći, da je ovaj sukob podjaren da bi nestali Muslimani.”[50]
Masakr u Zaklopači (16. maj 1992)
Uporedo sa dešavanjima u Srebrenici i Bratuncu, Jugoslavenska narodna armija i lokalne srpske oružane formacije zauzele su obližnji grad Vlasenicu 21. aprila 1992. godine. Od tog dana pa nadalje, zločinci su sprovodili kampanju zastrašivanja Bošnjaka u ovoj opštini. Istaknuti bošnjački stanovnici su bili hapšeni, a njihove kuće paljene. Rasprostranjeni napadi na bošnjačko stanovništvo susjedne opštine Vlasenica započeli su 1. maja i trajali sve do jula 1992. Srbi su popalili većinu bošnjačkih sela u opštini počevši sa selima Vrsinje, Zilići, Gerovi, Pomol, Nurići, Bešići, Žutica, Štedrići i Đile. Mnogi civili su strijeljani, a većina ih je zarobljena i poslata u zloglasni logor Sušica.
Jedan od najgorih masakra u opštini Vlasenica zadesio je malo bošnjačko selo Zaklopača. Dana 16. maja 1992. godine, srpske snage su prišle selu i od bošnjačkog stanovništva zahtijevale da predaju svoje oružje. Osim nekoliko lovačkih pušaka, bošnjačko stanovništvo nije imalo nikakvog borbenog oružja da se brani. Kada su Srbi saznali da su Bošnjaci efektivno nenaoružani, blokirali su sve seoske izlaze i poklali najmanje 63 bošnjačkih muškaraca, žena i djece. Preživjela Nihada Hodžić opisala je posljedice masakra ovako:
“Usudili smo se ponovo iskoračiti iz kuće kako bismo posvjedočili taj pakao, smrt i razaranje ove neizbježne oluje koja je popljačkala naše mjesto i obeščastilo ga od svojih vrlina i dobrog života. Svuda smo vidjeli kako leže mrtva tijela. Miris smrti prožela se čitavim mjestom. Mrtva djeca, žene, muškarci. Tijela na sve strane. Bili smo u šoku. Suze kao da su gotovo posve presušile, ništa iz očiju više nije izlazilo. Sve je bilo kao noćna mora! Strašna noćna mora iz koje bi ste se očajnicki željeli probuditi, ali niste mogli. Moga amidžu smo prekrili sa dekom i onda smo nastavili ići dalje u naše mjesto – u nadi da ćemo naći preživjele. Vidjeli smo našeg najstarijeg amidžu (Bećira Hodžića) kako leži u klečećem položaju sa zapaljenom cigaretom među svojim prednjim prstima, glavom sagnutom prema zemlji, i lokvom krvi pored njega – on je isto bio mrtav. Vidjeli smo malu djecu sa njihovim majkama ležeći jedno pored drugog na zemlji, nepomični, vrlo mirni – u vječnom snu. Rečeno nam je da je i moj otac među mrtvima.”[51]
Masakr u Novoj Kasabi (18. maj 1992)
Vitkovići je selo u općini Bratunac, gdje su Srbi i Bošnjaci i Srbi živjeli u mješovitoj zajednici (200 Srba, 146 Bošnjaka). Dana 18. maja 1992, svi Bošnjaci su istjerani iz Vitkovića i prisilno odvedeni u obližnji Bratunac. Tri dana kasnije, bili su prisiljeni da se ukrcaju na autobuse i rečeno im je da je njihova destinacija logor Sušica u obližnjoj Vlasenici. Međutim, u blizini sela Nova Kasaba, autobusi su zaustavljeni, a potom 32 civila nasilno iskrcana i strijeljana. Trojica su uspjela preživjeti i kasnije pomoći u lociranju i pokopavanju raskomadanih leševa.[52]
Strijeljanje u Borkovcu (20. maj 1992)
Bjesomučna ubijanaja nastavljena su u Borkovcu, bošnjačkom naselju u obližnjoj općini Bratunac. Dana 20. maja 1992, srpske oružane formacije napale su Borkovac i zarobile 14 civila. Među zarobljenicima je bio Amer Ramić i njegova sestra Hamedina. Prema podacima Nasera Orića, Srbi su prisiljavali Amera da posmatra dok su srpski četnici silovali njegovu sestru, a potom je ubili. Zarobljenici su mučeni, a potom strijeljani. Preživjeli su identificirali Novaka (“Krke”) Stjepanovića kao glavnog i odgovornog za strijeljanja.[53]
Dana 12. maja 2009, Državni sud Bosne i Hercegovine podigao je optužnicu protiv Stjepanovića za zločine protiv čovječnosti. U optužnici se navodi da je Stjepanović “kao pripadnik bratunačke brigade Vojske Republike Srpske izvršio progon civilnog bošnjačkog stanovništva na etničkoj i vjerskoj osnovi” hapšenjem “grupe od četrnaest bošnjačkih civila… zlostavljanju zatočenih civila, a kasnije i u ubistvu sedam civila iz ove grupe.”[54]
Prema podacima Nasera Orića, četnici su tog dana ubili osam Bošnjaka. Njihova imena su: Hamid Alić, Halima Alić, Munib Sulejmanović, Fadil Sulejmanović, Hajro Hasanović, Hamed Velić, Meho Avdić i Hamedina Ramić.
Ubistva u Joševi i Jagodnji (22. maj 1992)
Srpske snage su napale sela Joševu i Jagodnju, u obližnoj opštini Bratunac, 14. maja 1992. Tim napadom dva bošnjačka civila su izgubila živote. Mnogo žešći napad je ponovljen 22. maja, kada je dodatnih 10 bošnjačkih civila izgubilo živote. Bez ikakvog borbenog naoružanja, sem lovačkih pušaka, seljani su postavljanjem zasjeda uspjeli spriječiti srpske snage da zauzmu ova mjesta. Ipak, većina kuća i drugih objekata u obadva sela, kao i obližnjim bošnjačkim selima i zaseocima, su bili oštećeni, zapaljeni ili u potpunosti uništeni od strane granata i teške artiljerije koju su Srbi imali napretek. Istog dana, obližnje bošnjačko selo Zapolje je djelomično uništeno srpskim granatiranjem iz smjera sela Fakovići. Druga bošnjačka sela i zaseoci ovog područja su trpjela koordinirane napade iz srpskih sela na dnevnoj bazi.[55]
Logor Sase (od maja 1992 pa nadalje)
Dok su četničke horde vršile krvave pohode po bošnjačkim selima oko Bratunca, oružane srpske formacije na prostoru općine Srebrenica pretvorile su rudnik olova i cinka “Sase”u logor za Bošnjake. U logor su dovođeni zarobljeni bošnjački civili, među kojima je najviše bilo žena i djece iz srebreničkih sela i zaseoka. Srbi su u ovom logoru premlaćivali mučili, silovali i ubijali Bošnjake.
Transkripti Haškog tribunala pokazuju da je u logoru bjesomučno ubijen “veliki broj muslimanskih civila, uključujući i mnogo djece.”[56] Prema dokumentaciji Nasera Orića, komandanta odbrane Srebrenice, “najveći broj zatočenih likvidiran [je] i zakopan u branu jalovišta Rudnika u Sasama.” On također napominje da je “veliki broj zatočenih žena i djevojaka… silovano.”[57]
Sjedište rudnika je bilo smješteno u Gradini, zabačenom zaseoku sela Sase. Srpske snage su napale i preuzele kontrolu nad ovim nezaštićenim zaseokom 21. maja 1992. Sedmoro bošnjačkih civila je bilo ubijeno i iznakaženo. Mnogi bošnjački civili, koji su potražili pomoć u obližnjoj šumi, naknadno su zarobljavani od srpskih paravojnih bandi i odvođeni u logor Sase. U logoru je silovano na stotine bošnjačkih žena i maloljetnih djevojaka. Srpske paravojne formacije predvođene Novakom (“Krke”) Stjepanovićem redovno su dolazile u logor i odvodile žene i djevojčice u okolne napuštene muslimanske kuće, gdje su ih seksualno porobljavali i neprestano silovali.[58] Jedna od brutalno silovanih djevojčica, po imenu Edina Karić, tada je imala jedva navršenih 15 godina. U procesu Nasera Orića, ona se pojavila kao jedan od brojnih svjedoka da ispriča sudijama Haškog tribunala o zločinima koje su ‘miroljubivi’ Srbi vršili oko Srebrenice i to počevši od prvog dana rata:
“… Bile smo silovane i zlostavljanje i udarane tokom čitave noći, a svo vrijeme u moju glavu je bio uperen pištolj… vrištala sam puno.” Ona je posvjedočila da lokalni Srbi nisu bili “miroljubivi” seoski stražari, kako se vole predstavljati javnosti, nego “…vojska s puno oružja… Oni su ubijali, pljačkali, silovali, palili kuće, i počinili mnogo zločina.”[59]
Komandir logora Mirko Todorović je u jednom incidentu prozvao grupu logoraša da izađu napolje. Pedeset i jedan zatvorenik je potom ukrcan na dvije kočije i poslat na strijeljanje. Prema riječima Edine Karić:
“U tom tretnuku bilo je dosta vrištanja u hodniku, djeca su počela plakati i bilo je strašno. Gubim riječi u nastojanjima da opišem koliko je sve to bilo užasno. Ljudi su bili gurani na kočije, i jedna žena nije mogla da se kreće, nju su udarili i bacili na kočiju.”[60]
Prema svjedočenju Edine Karić, prozvanoj grupi logoraša se od tada gubi svaki trag.
Logor Sušica (od maja 1992 pa nadalje)
Kroz logor Sušica je prošlo oko 8.000 nenaoružanih bošnjačkih civila Vlasenice, Bratunca i Srebrenice – muškaraca i žena, djece i staraca, ponekad i čitavih familija. Četnici su ih zarobljavali, mučili i vezanih ruku tovarili na kamione, a potom slali u logor Sušica, koji je bio okruženim bodljikavom žicom. Logorom je zapovijedao Dragan (“Jenki”) Nikolić.[61]
Zatvorenici logora su držani u uvjetima gorim nego stoka – bez odgovarajućeg skloništa, hrane ili lijekova, sa svjesnom namjerom da umru. Prema izvještaju The New York Times-a, “Za razliku od nacističkih logora iz Drugog svjetskog rata, Sušica je bila logor u kojem su za mučenje i smrt zatvorenika bili odgovorni vojnici koji su bili bliske komšije žrtava.“[62] Haški tribunal je utvrdio da zlostavljanja civila u logoru “nisu bili izolirani slučajevi, nego izraz sistematskog sadizma…[koji je prelazio] najvišu razinu mučenja. Logor je bio veoma pretrpan i životni uvjeti nepodnošljivi.”[63] Ukratko, Srbi su tretirali Bošnjake u logoru Sušica kao robove, a ne kao zatvorenike.[64]
Bošnjaci su bili premlaćivani željeznim šipkama, metalnim zglavcima, cijevima, kablovima punjenim olovom, policijskim palicama, ručkama sjekira, kundacima pušaka, drvenim štapovima i toljagama, zajedno sa drugim oblicima fizičkog i psihičkog zlostavljanja.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 23:30
by Mutevelija
Hranča je postala prvo bošnjačko selo u opštini Bratunac da bude na meti lokalnih četničkih hordi. Skupina srpskih paravojnih formacija, pod zapovjedništvom Najdana Mlađenovića, upala je u ovo selo 2. maja 1992 i započela sa pretresima bošnjačkih kuća. Zahtjevali su od mještana da predaju oružje. Prije napuštanja sela, ubili su Fiću Ramića.
Idućeg dana, naoružani Srbi sa podrškom jedinica Jugoslavenske narodne armije (JNA) okružili su Hranču, masakrirali 14 bošnjačkih civila, a potom u potpunosti spalili ovo selo. Najmlađa žrtva je bila djevojčica od 7 godina po imenu Selma Hodžić.[30] Britanski novinar Tim Judah zatekao se u Hranči dva dana kasnije i posjetio grupu lokalnih Bošnjaka koji su se molili nad mrtvim lešom male djevojčice koja je “ležala prostrta na kauču u maloj kućici.”[31] Masakr u Hranči je bio najjasniji mogući signal šta se sprema preostalom bošnjačkom stanovištvu oko Srebrenice i Bratunca.
Napad na selo Blječeva (6. maj 1992)
Na sljedećoj meti četnika našlo se pretežno bošnjačko selo Blječeva u opštini Bratunac, napadnuto od strane srpskih minobacača 6. maja 1992. Nekoliko srpskih granata su direktnim pogocima na civilne objekte prouzrokovale golemu materijalnu štetu. Od granata su tog dana živote izgubili 16-godišnja bošnjačka djevojka Vesna Muratović i dvoje starijih srpskih stanovnika sela, Kosana Zekić i Gojko Jovanović. Nekoliko drugih stanovnika su bili ranjeni. Bošnjaci su se razbježali prema selu Pale, a srpske snage su potom zauzele Blječevu, pljačkajući imovinu i paleći kuće. U selu su zatekli Ibru Jašarevića i na mjestu ga ubili. Srbi su zarobili mještane koji nisu imali vremana da uteknu i odveli ih u zarobljeništvo. Jedan od tih zarobljenika je bio Nurif Memišević, paralizirani bošnjački čovjek koji se nije mogao kretati bez pomoći. Nakon mučenja, Srbi su ga natjerali da potpiše “priznanje” u smislu da je kao zarobljenik dobro tretiran i da su Bošnjaci sami sebe napali u selu. Od tada se Memiševiću gubi svaki trag.[32]
Oslobođenje Srebrenice (8. maj 1992)
Snage bosanskih Srba povukle se iz Srebrenice nakon smrti svoga vođe Gorana Zekića, ubijenog iz zasjede 8. maja 1992. Zekić je bio ključni organizator etničkog čišćenja bošnjačkog stanovništva Srebrenice i Bratunca. Nakon njegove smrti, Bošnjaci su uspjeli da se vrate u svoj razoreni grad, te su počeli organizirati odbranu. Međutim, oslobođena Srebrenice se našla pod opsadom, totalno izolovana i odsječena od teritorija pod kontrolom vlasti Republike Bosne i Hercegovine. Ujedinjeni narodi su brutalnu opsadu Srebrenice kasnije opisali kao “spori process genocida.”[33]
Iako je prisutnost Jugoslavenske narodne armije na teritoriji Bosne i Hercegovine ‘formalno’ završena 19. maja 1992, Haški tribunal je ustanovio sljedeće:
“Mada je JNA bila formalno prisutna na teritoriji BiH samo do 19. maja 1992., veliki broj vojnika JNA, kao i znatna količina oružja i opreme ostali su u BiH pod novim nazivom ‘Vojska Republike Srpske BiH’ (u daljnjem tekstu: VRS). Prema tome, VRS je imala na raspolaganju znatne resurse, mnogo veće od onih na raspolaganu bosanskim Muslimanima.”[34]
Srpske snage su redovito granatirale teritoriju Srebrenice iz Srbije sa pozicija na planini Tari, gdje se nalazio centar za obuku specijalaca Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije. Neka mjesta su granatirana slijepo, ali znatan dio slobodnog teritorija je bio na dometu srpske artiljerije i snajpera stacioniranih na Tari. U prva tri mjeseca rata, srpske snage su u prosjeku ispaljivale oko 2.000 artiljerijskih granata na slobodni teritorij enklave Srebrenica. Haški tribunal je u predmetu Nasera Orića zaključio da:
“Između aprila 1992. i marta 1993., grad Srebrenica i okolna sela pod kontrolom bosanskih Muslimana bili su neprestano meta srpskih vojnih napada artiljerijom, snajperima, a povremeno i bombardovanjem iz zraka. Svi napadi su vršeni po sličnom obrascu. Srpska vojska i paravojne snage okružili bi selo ili zaselak bosanskih Muslimana, pozvali bi stanovništvo da preda oružje, a tada bi započeli sa granatiranjem i pucnjavom ne birajući ciljeve. U većini slučajeva, ušli bi u selo ili zaselak, protjerali ili poubijali stanovnike, koji nisu pružali značajniji otpor, i uništili njihove domove. U tom razdoblju, Srebrenica je svakodnevno bila izložena nasumičnom granatiranju iz svih pravaca. Naročito su Potočari bili svakodnevna meta srpske artiljerije i pješadije jer su bili važna tačka u odbrambenoj liniji oko Srebrenice. Druga naselja bosanskih Muslimana takođe su neprekidno napadana. Rezultat svega toga bio je veliki broj izbjeglica i stradalih.”[35]
Masakr u Glogovi (9. maja 1992)
Dana 9. maja 1992, srpske oružane formacije uz pomoć Jugoslavenske narodne armije (JNA) ušle su u selo Glogova i izmasakrirale najmanje 64 nenaoružanih bošnjačkih civila. Maskirani srpski vojnici su odveli nekoliko žena u obližnju šumu gdje su ih brutalno silovali.[36] Preostale stanovnike sela su prisilno protjerali. Prije masakra, mještani sela su bili razoružani i zajamčena im je sigurnost.
Odluka o napadu na Glogovu donešena je 7. maja na sastanku između bratunačkog Kriznog štaba, te predstavnika JNA poznatijeg kao ‘kapetan Reljić,’ zatim komandanta odreda Territorijalne odbrane iz Kravica, Raše Miloševića, te još jednog čovjeka “koji je bio pripadnik Državne bezbjednosti Srbije.”[37]
Prema tvrdnji Ibrahima Dervišagića, koje je preživio masakr u Glogovi, među učesnicima ovog zločina bilo je mnogo Srba iz obližnjeg sela Kravica.[38] Azem Rizvanović je iz obližnje šume posmatrao dvije žene kako noževima ubijaju bošnjačke civile u Glogovi. Obje žene su poginule učestvovajući u napadu na bošnjačko selo Sandići 29. maja 1992. Ove dvije srpske ratne zločinke su kasnije bile identificirane kao Vesna Krdžalić iz Belog Manastira i Dragica Mastikosa iz Novog Sada.[39]
Uloga sela Kravica u zločinima nad Bošnjacima
Kravica je gotovo isključivo srpsko selo u opštini Bratunac (357 Srba i 6 ostalih). Tijekom rata u Bosni i Hercegovini, do zuba naoružana Kravica je bila strah i trepet za okolna bošnjačka sela. Srpski vojnici iz Kravica su gotovo svakodnevno učestvovali u napadima na bošnjačka sela i zaseoke oko Srebrenice, kao i u strašnim pokoljima bošnjačkih civila u selima kao što su Glogova. Pljačkali su stoku i druga dobra u vlasništvu Bošnjaka koje su prethodno pobili ili protjerali iz svojih kuća, a također su sudjelovali u krajnje sadističkom zlostavljanju bošnjačkih zatvorenika u bratunačkom logoru škole Vuk Karadžić.
Srbi iz Kravica su također uspostavili logor u svome selu – u napuštenoj srpskoj pravoslavnoj crkvi. U ovom zloglasnom logoru, Srbi su mučili, silovali i ubijali bošnjačke civile – uključujući žene i maloljetne djevojke. U logoru je mjesecima bilo zatočeno oko 350 Bošnjaka.[40] Tijekom fizičkog zlostavljanja, Srbi su premlaćivali zatvorenike čeličnim cijevima, kundacima pušaka, šakama, nožnim udarcima čizmama i vađenjem zuba sa zahrđalim kliještima. Zatočenici su premlaćivani do nesvjesti, a neki su pretučeni na smrt.
U mučenjima zatvorenika se ponajviše isticao Momir Nikolić kao jedan od najokrutnijih sadista. Njegova specijalnost se sastojala u vađenju očiju korištenjem oštrice noža. U jednom posebno jezivom incidentu, ostali zatvorenici su bili prisiljeni posmatrati kako Nikolić zasljepljuje bespomoćnog bošnjačkog civila Šabana Salkića. Pored vađenja očiju i drugih vrsta zlostavljanja civila, crkveni logor u zloglasnom selu Kravica je korišten i za brutalna silovanja bošnjačkih žena i maloljetnih djevojčica. Zatočenice su bile prisiljavane da leže ispod krsta na crkvenom oltaru, dok su njihovi zlostavljači uživali u sadističkim mučenjima i silovanjima muslimanki u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Među okrutnim nasilnicima u crkvenom logoru treba spomenuti i Goluba Erića.[41] Prema svjedočenju njegovog unuka Slaviše pred Haškim tribunalom, Golub Erić i njegov brat Nego su također činili zločine nad Bošnjacima i u Drugom svjetskom ratu. Obadvojica su sudjelovali u ranije spomenutom masakru bošnjačkih civila u Sopotniku na Drini, te su nakon Drugog svjetskog rata bili su osuđeni na smrt. Iz nepoznatih razloga, izbjegli su smrt i pušteni na slobodu od tadašnjih Jugoslavenskih vlasti.[42]
Masakr u logoru škole Vuk Karadžić (10. maj 1992)
Dana 10. maja 1992, snage Jugoslavenske narodne armije, raznih paravojnih formacija iz Srbije, te lokalne oružane horde bosanskih Srba, provele su jednu od najokrutnijih hajki na bošnjačko stanovništvo obližnjeg Bratunca i okolnih sela. Racijama su istjerali 4.000 do 5.000 bošnjačkih stanovnika iz svojih kuća, te ih zatočili u lokalnom nogometnom stadionu “Bratstvo”. Dolaskom na stadion, zatvorenici su prvo bili opljačkani, a potom razdvojeni od svojih familija – muškarci od žena – a neki su strijeljani na licu mjesta. Najmlađa žrtva srpskog terora je bila šest mjeseci stara beba, Narcisa Salihović, a najstarija 110 godina stara žena, Zahida Suljagić.[43] Prema rezultatima istrage Ujedinjenih nacija, Srbi su jedan broj Bošnjaka “prisiljavali da služe kao davaoci krvi, a neke žrtve su preminule zbog prevelikog vađednja krvi. Prema izvještaju, stotine leševa žrtava [sa stadiona i logora škole Vuk Karadžić] su spaljeni ili bačeni u rijeku Drinu.”[44]
Srbi su sa stadiona “Bratstvo”odveli nekoliko stotina žena i maloljetnih djevojaka u lokalni hotel “Fontana,” gdje su ih neprestano silovali. Ostale zarobljenike su nagurali u autobuse, zaprijetili im da se više nikada ne vraćaju nazad, zatim ih prisilno istjerali u pravcu Kladnja.
Sudbina oko 700 nenaoružanih bošnjačkih muškaraca je bila posebice okrutna. Oni su jedan po jedan razdvajani od svojih familija i odvođeni u gimnastičku dvoranu Osnovne škole “Vuk Karadžić” koja je bila pretvorena u logor. Zarobljenici su bili šokirani stravičnim prizorima izubijanih i iznakaženih tijela prethodno zatočenih Bošnjaka. Svim novim zatvorenicima je ponuđena vrlo slana hrana bez vode. U sljedećih nekoliko dana, oni su brutalno mučeni, a oko 350 ih je ubijeno na najokrutnije načine moguće.
Fizička zlostavljanja u logoru su vršeno premlaćivanjima sa tvrdim objektima, toljagama, motikama, čeličnim cijevima, metalnim šipkama, bejzbol palicama, kundacima od pušaka, šakama, udarcima čizmama, vađenjem zubi sa zahrđalim kliještima i davljenjima. Neki zatvorenici su bili zaklani, a njihove glave podizane u zrak i pokazivane ostalim zatočenicima. Srbi su odrupljene glave Bošnjaka šutirali po podu. Ostali logoraši su bili prisiljeni da nose tijela ubijenih izvan logora da bi na kraju i oni bili ubijeni i bačeni na tu istu hrpu leševa. Prema podacima UN Komiteta za ljudska prava, “Svjedoci tvrde da su tijela ubijenih bila iskasapljena, a nosevi, uši i spolni organi odrezani, ili su imali urezane krstove po tijelu. Ti svjedoci također tvrde da su tijekom kasapljenja bili prisiljeni da pjevaju četničke pjesme.”[45]
Srpski zločinci su lokalnog muslimanskog imama, Mustafu Mujkanovića, satima ponižavali, mučili i tukli. Nakon što je kategorično odbio da se prekrsti, da popije alkohol i da digne tri prsta (podigao je samo dva simbolizirajući borbu bošnjačkog naroda za slobodu) četnici su ga zaklali naočigled svih zatvorenika.
Masakr u Suhoj (10. maj 1992)
Dana 10. maja 1992, Srbi su napali i uništili bošnjačko selo Suha u obližnjoj opštini Bratunac. Mlade žene i djevojke su seksualno zlostavljali, a potom su ubili 38 nenaoružanih bošnjačkih stanovnika. Njihova tijela su bacili u lokalnu masovnu grobnicu. Među 38 ekshumirana leša, bilo je devetoro djece u dobi od 3 mjeseca do 11 godina starosti, nekoliko žena, te stariji muškarci. Zekira Hrustanbašić (djevojačko: Begić) je bila u 9-mjesecu trudnoće. Kada su patolozi Univerzitetsko kliničkog centra u Tuzli provodili autopsiju njenog leša, otkrili su u utrobi njenog metkom-prostrijeljenog stomaka mrtvo tijelo nerođenog djeteta.[46]
Glavno-osumnjičeni za masakr u Suhoj su Milenko (“Mungos”) Prodanović, bivši vođa paravojnih srpskih snaga, te njegov saradnik Vujadin Stević, također poznat kao Dragan. Unatoč pozivima za njihovo hapšenje, još uvijek nije došlo do podizanja nijedne optužnice protiv Prodanovića. On i dan danas slobodno živi i radi kao odbornik u Skupštini opštine Bratunac.[47] Boravište Stevića je za sada nepoznato.

Re: Srebrenica - genocid

Posted: 12 Jul 2017, 23:51
by Mutevelija
LOGOR-CRKVA U KRAVICI

Nakon paljevine sela,ljudi su se podijelili u grupe i pokusavali pobjeci od masovnog ubijanja.
Srbi su pucali na sve sto se krece.Radili su to vozeci se kolima okolo i kad bi koga vidjeli pucali su ili se davali u potjeru.
Sezdeset Bosnjaka je krenulo preko Brda,na samoj granici opcine u Hrncice,koji su tad branjeni sa desetak pusaka.Pola grupe se odvojilo i nestalo.Vise se nije culo za njih.Druga grupa krenula je preko Banjevica i ubrzo su se nasli u okruzenju pomahnitalih Srba.Pucali su sa svih strana.Pohvatali su ih i odmah odveli pred crkvu u Kravicu.Nakon desetak minuta
pred crkvu je dotjerano jos oko sto zena,djece i nesto muskaraca iz Sasa.Ugurali su ih u unutrasnjost.Sutradan su doveli jos oko 200 ljudi iz susjednog grada Vlasenice i iz naselja Djila,Poloma..."Povremeno su dovodili grupe od pet-deset ljudi.U crkvi je bilo njih oko 350.Cudili smo se.Je li moguce to sto se dogadja?Bezboznici su nas trpali u svoju bogomolju i psovali Boga.Bezboznici su spremali nesto.Razdvojili su muskarce od zena i djece i poceli nas tuci.Udarali su drzalicama od sjekira,pendrecima,kundacima od pusaka.Krv nasa prstala je okolo i slijevala se niz patos praveci cudne oblike.Nisu podsjecali na ikone svetaca."
"Ishrana u logoru-crkvi bila je cudna.Muceni smo gladju i zedju na provjeren nacin.Jedan dan bi za sve zarobljene donijeli 2-3 kilograma hljeba,a slijedeci bi davali samo vodu.Treci dan bi donosili slamu koju bismo morali jesti pred njima.Ispred crkve napravili su jedan WC koji su ogradili zicom kroz koju su pustili struju.Slamu smo krili ispod vesa da bi je bacili u WC ali su je oni otkrivali i tukli one koji ne bi jeli.Neki su cak i ubijali samo zbog toga.
Bezboznici su dolazili u logor-crkvu i zagledali djevojcice.Nakon toga bi pokazali prstom na onu koja treba da ih zadovolji.Silovali su G.B.,staru 15 godina,G.H.,staru 17 godina,jos jedno djevojce od 17 godina,A.H.,koja je imala 13 godina,i nocu neke druge koje nismo vidjeli.Uglavnom po uplakanim roditeljima i unesrecenoj izbezumljenoj djevojcici slutili smo sta se dogadjalo u mraku.
Silovali su i po danu pred hramom-logorom gdje su sa djece skidali svu odjecu.
Desetak muskaraca iz grupe koju su svakodnevno krvnicki tukli izvodili su da sve to posmatraju.Dok je jedan vrsio silovanje,cetvorica su drzali djevojcicu za udove.Jedan od tih okrenuo se prema cetrdesetogodisnjem S.DZ.i kroz smijeh rekao:"Vidi kako bula mijesa".
Tog dana S.DZ.je ponavljao u sebi:"Pobjeci ili umrijeti"."Upamtio sam da je Zoran Mladjenovic silovao petnaestogodisnju G.B.,prepoznao sam brata Dragoljuba Tesica i Goluba Erica,starijeg covjeka,koji je,prema kazivanju nasih roditelja,ubijao muslimane i u Drugom svjetskom ratu.
Silovao je i mucio zatvorenike Dragoljub Jovanovic,zajedno sa Perom Jovanovicem iz Hrance,Tadijom Jokicem iz Pajic Hrance,Radom Jovanovicem iz Kravice.Te njuske zvijeri koje su imale samo ljudski oblik necu nikad zaboraviti",prisjecao se S.DZ.
Ljudi su muceni i ubijani.Logorasi su u grupama nestajali.
Nadalje je mjerio ponasanje Srba.Kako pobjeci?Mjesec dana je proslo a prilike nije bilo.Vise od 200 ljudi je izvedeno i trag im se zauvijek izgubio.Kroz sapat je trojici zarobljenika rekao svoje planove.Plasio se da ga ne otkriju.Desetak naoruzanih Srba redovno je strazarilo oko crkve-logora.Izlazili su na smjenu u WC.Trebalo je osjetiti nebudnost i pokusati.Konacno jedan od njih se vratio i bio ubijedjen da treba krenuti.Izasli su.Grupa strazara je stajala iza crkve i pricala.Pozurili su.Izgladnjeli,tesko su se kretali prema jugu.Boljele su ih slabine.Taj napor tjerao ih je na povracanje,mucninu.S.DZ.je tek tada na svjetlu primjetio da je ostao bez vida na jednom oku.
Nakon svega sjeca se da je jedno silovanje prelijepe djevojcice obavljeno pod sjenkom krsta koja je padala preko njenog njeznog tijela."Prokleti bezboznici",ponavljao je.
U decembru mjesecu te iste godine,kada su jedinice Armije BiH usle u selo Kravicu i kad su se razbijeni i porazeni Srbi povlacili,R.D. je bio jedan od bjegunaca iz crkve-logora.
Premda su njegovi prijatelji borci znali sta se tu dogadjalo,niko nije ispalio ni jedan metak prema crkvi.Niko,pa ni bivsi zarobljenik nije zelio uci tamo.Pricao je nakon povratka da se pitao zbog cega ce vrata na njoj?Zbog cega ce kriz na njenom vrhu?STA CE CRKVA BEZBOZNICIMA?