Šesnaestog jula 1995. godine na nekoliko je sati otvoren koridor kojim se ka Nezuku zaputilo hiljade preživjelih Bošnjaka iz zaštićene zone Srebrenica. Koridor je otvorio komandant zloglasne Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske Vinko Pandurević nakon pregovora s majorom Šemsudinom Muminovićem. Pandurević je godinama, tokom suđenja u Hagu, boravka u zatvoru i po izlasku na slobodu, tvrdio kako je koridor otvorio na svoju ruku “kako bi spasio ljudske živote”. Istina je da je koridor otvoren jer je Pandurević strahovao od poraza njegove brigade i gubitka Zvornika, koji je tih dana bio pred padom
U aprilu je ove godine Ivica Đikić objavio dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici nazvan Beara. Na skoro 250 strana portretirao je Đikić Ljubišu Bearu, oficira Vojske Republike Srpske (VRS), predratnog kapetana mornarice, odanog KOS-ovca, kreatora srebreničkog masakra. Beara je bio ključni logističar strijeljanja zatočenih Srebreničana. Municija, jedinice, lokacije, gorivo, kamioni, bageri, sve je to pronašao, osigurao i osmislio Beara u prvim danima jula 1995. godine. Đikić u svom romanu, portretirajući zlotvora osuđenog na doživotni zatvor, na osnovu dokumentacije Tribunala u Hagu, izjava svjedoka, svjedočenja optuženih, hiljada drugih dokumenata, piše izvanredno uzbudljiv roman koji se u dahu čita od korica do korica. Đikić u gotovo svakom pasusu, na svakoj stranici piše o ponekom detalju srebreničke tragedije od kojeg bi se mogla napraviti zasebna priča, još jedan roman. Jedan takav dio jeste i onaj o Vinku Pandureviću, komandantu zloglasne Zvorničke brigade VRS‑a. Dio o danu kada je Pandurević odlučio, isprepadan izglednim kontraudarom Armije BiH i još izglednijim padom Zvornika, otvoriti koridor kako bi se kolona Srebreničana, u zbjegu u planinama oko Srebrenice, mogla probiti ka Nezuku.
Pandurevićev koridor
O otvaranju koridora i Pandurevićevoj odluci da pregovara s oficirima Armije BiH, Ivica Đikić, između ostalog, piše sljedeće: “Vinku Pandureviću, zapovjedniku Zvorničke brigade, nitko od nadređenih nije kasnije osobito zamjerio što se oglušio o naredbu više komande i što je, na svoju ruku i skrivajući se kao lopov, dogovorio otvaranje sigurnog prolaza koloni od sedam ili osam tisuća bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice. O tome svjedoči i poslijeratno veoma brzo napredovanje potpukovnika Pandurevića do generalskog čina i visokih dužnosti u Vojsci Jugoslavije. Da, Glavni štab Vojske Republike Srpske jest naložio hitnu istragu o Pandurevićevom postupku, u inspekciju u Zvornik došli su visoki oficiri Glavnog štaba – pukovnik Bogdan Sladojević, pukovnik Nedeljko Trkulja i pukovnik Milovan Stanković – ali svakom iole razumnom odmah je bilo jasno da je Pandurevićev autonomni manevar otvaranja koridora bio inteligentan potez zrelog zapovjednika, premda je tridesetošestogodišnji Vinko Pandurević bio uvjerljivo najmlađi među svim oficirima uključenima u srebreničku operaciju.
Da se svjesno nije oglušio o naredbe Glavnog štaba i komande Drinskog korpusa, linija obrane prema Zvorniku bila bi razbijena ili najozbiljnije ugrožena jer su trupe Armije Bosne i Hercegovine u tom času, u području Baljkovice i Nezuka, unatoč velikim gubicima, naprosto bile mnogoljudnije i motiviranije, ljudi su spašavali glave, a poginuli vojnici Zvorničke brigade brojali bi se desecima i desecima. Da Pandurević nije učinio to što je učinio, iako je usput manifestirao nepovjerenje u mudrost i ozbiljnost viših zapovjedništava, sve bi došlo u pitanje: i važan teritorij, i ljudstvo brigade, i završetak Bearine operacije ubijanja.
Kada se ta nedjelja, 16. srpnja 1995., sasvim pojednostavni i svede do crno-bijelog, ili kad se isključi razmatranje njegove motivacije, može se reći da je Vinko Pandurević tog dana donio odluku koja je izravno spasila živote sedam ili osam tisuća bošnjačkih muškaraca iz Srebrenice. Nije poslušao zapovijedi generala Mladića, odnosno generala Radivoja Miletića i Radislava Krstića, da uništi i zarobi kolonu koja se probijala prema sjeveru nego je ljude propustio u život. Kad se uključi pitanje motiva, dolazi se do toga da je Pandurević odbio poslušati zapovijed zato što je objektivno bila suluda u odnosu na stvarno stanje na ratištu, a ne zato što je bio humanistički raspoložen i što je htio spašavati živote srebreničkih Bošnjaka. Ponio se kao racionalan, lukav i odgovoran zapovjednik, koji ponajprije vodi računa o životima svojih vojnika, no pretpostavljam da je to od sporedne važnosti ljudima koji su se spasili prolaskom kroz Pandurevićev koridor.”
Šemsudin Muminović za “Stav”
Snage Vinka Pandurevića ušle su, faktički, prve i u Srebrenicu. Šestog jula su se okupili i stavili trake na ruke. Sedmog jula ujutro počeo je napad i 11. jula, u 16:05 sati sam na komandnom mjestu saznao da je Srebrenica pala. To je nama bio signal za okupljanje. Situacija je bila veoma kompleksna, dio udarnih snaga bio je odvojen od nas i radio je na deblokadi Sarajeva. Naser Orić imao je u to vrijeme uz sebe 24 čovjeka koja su bila na školovanju i našli smo se odmah u Živinicama, na stadionu “Slavena”. Naredio sam da se skupljaju dobrovoljci. Najviše ljudi došlo je iz Prve muslimanske brigade i oformio sam dva isturena komandna mjesta cijeneći pravce kuda će ljudi izaći iz Srebrenice. Jedno IKM je napravljeno u Nezuku, drugo u Kladnju. Ja sam već uvečer 11. jula bio u Nezuku, s dijelom svojih i s Naserovim ljudima. To je bilo IKM 24. divizije.
Sutradan smo radili na pravljenju što više prislušnih stanica jer nismo imali nikakvu vezu sa snagama koje su se izvlačile iz Srebrenice. Pored onih koje smo već imali, napravili smo još 30‑ak prislušnih centara na okolnim brdima, već smo znali sve o čemu razgovaraju u Zvorničkoj brigadi. Slušali smo komunikaciju između “Zlatara” i “Palme”, dakle komande Drinskog korpusa i komande Zvorničke brigade. Nakon toga, 13. jula, fingiram da sam poslao grupu ljudi i Nasera u predio Raševa, to je jedan dio desno od glavnog pravca proboja i, čim su to oni čuli, a znali smo da nas slušaju, krenuli su tamo i čitav su dan pucali po tom području. Mislim da su ispucali milion metaka. To je bila taktička igra, Naser nije tada bio tu ubačen.
Mi smo već 12. i 13. jula znali za ubistva, znali smo za traženje traktora, autobusa, bagera, svega onoga što je tražio Popović od Zvorničke brigade. Imali smo podatke i mogli smo na karti pratiti moguće pravce do kojih su naši ljudi došli i kako napreduje kolona. Naši su dobrovoljci uglavnom bili ljudi iz Podrinja, to nam je i bio problem jer je puno njih otišlo ka Kladnju da vidi šta im je s familijama, da li je iko ostao živ. Prvi kontakt sa Srbima imao sam 15. jula, tada s Draganom Obrenovićem. Bilo je to nakon što sam pokušao napad s dijelom manjih snaga koje sam imao, možda jedan bataljon ukupno. Obrenović mi se javio, Vinko Pandurević tada još uvijek nije bio tu, stići će tek u popodnevnim satima. IKM Zvorničke brigade bilo je na Kitovicama.
Napali smo i uzeli smo dva sela dolje prema Baljkovici. U međuvremenu, tražio sam da se vrate naši ljudi iz Sarajeva, da se skupi sve što je moglo, da probijemo koridor. Tada smo se opet odlučili na taktičku prevaru. Naser je s dobrovoljcima otišao na jednu stranu i mi smo otvoreno razgovarali motorolama kako bi nas čuli. Sve to vrijeme traju pregovori, ali Obrenović ne može ništa odlučiti bez Pandurevića. Javio se tek sutradan kada smo izveli žestok napad i zauzeli dobar dio njegovih položaja. Uništili smo komandu bataljona, minobacačke položaje, zarobili mnogo opreme. Razbili smo liniju fronta i spojili smo se sa snagama iz Srebrenice oko podne, nakon šest sati borbe. Pandurević tada laže u svom izvještaju nadređenima, smanjuje značaj proboja, tvrdi da su pala samo dva rova, da nema gubitaka…
Milenko Živanović i general Krstić sve to vrijeme naređuju da se po svaku cijenu spriječi proboj naših snaga ka slobodnoj teritoriji. Traže da im se prave zasjede i slično. Igrom slučaja, mi smo zarobili nekog Tešića na minobacačima, a snage iz Srebrenice u rejonu su Snagova zarobili civilnog policajca Jankovića iz Modriče. Nema ko mene tada nije zvao iz srpskog vrha da im se preda Janković. Tada u znak dobre volje šalju četvero djece, jedno prezimena Orić, u zamjenu za Tešića. Pustili smo ga. Mi smo slušali njihovu komunikaciju i znali smo da se u školi u Grbavcima nalazi veliki broj naših ljudi. Tražio sam da ih se razmijeni za Jankovića. Tada sam dobio naredbu od Delića da se Jankovića ne razmjenjuje.
I nakon toga smo, u 13:05 sati, Pandurević i ja dogovorili koridor pod sljedećim uvjetima: da naše snaga budu prve do linija i da osiguravaju prolazak i prihvatanje ljudi iz Srebrenice, a da na 20 metara od njih budu pripadnici VRS‑a. I s jedne i s druge strane. To je na liniji Bajkovica – Resnik – Tisova Kosa. On je postavio uvjet da se ostavi sva zarobljena tehnika, nije smio prikazati kolike je gubitke imao jer je već lagao u svojim izvještajima. Koridor je trajao do uvečer i tada je zatvoren. Dobio sam zadatak da napadnem dalje prema Zvorniku. Dobio sam dobar dio snaga i Delić mi je naredio da napravim plan za dejstvo kojim bi probali da izvučemo ljude. To je bila pogrešna odluka jer smo sve te ljude mogli provesti kroz koridor.
Taj je napad počeo 21. jula i ja sam napustio poziciju iz revolta, vratio se i počeo skupljati ljude koje ću slati u širi rejon Udrča kako bi skupljali dio ljudi koji su tamo ostali. Srbi su se itekako plašili da će Zvornik pasti, čitav grad bio je spakovan i spreman za bijeg. Da smo imali dovoljno snaga, mogli smo se provući kroz koridor i napasti na grad.