Sjecam se ...

[Cvrle]

Djetinjstva...
Valjda se zato i obradujem snijegu ovoliko. Jer me vrati u djetinjstvo, kada sam uzivala u snijeznim radostima.
Raspust... Cim se ustane, doruckuje brzinski, obuce najtoplija odjeca, obuju gumenjaci obavezno, ali oni sto se dobro klizu, sanke pod ruku i vanka...
A ima u sred carsije jedna ulica, zove se "Omladinska" (tu se ko fol omladina okuplja)... Eh, ona se proteze od gradskog pjesackog mosta, pa pored Drine ihahaaajjj... Eh, pocetak te ulice je poprilicno strmo. Sva djeca iz komsiluka bi se okupili tu... Neko sa sankama, neko sa slicurama, neko bez icega... Po cijeli Boziji dan... Dodjes kuci pred aksam... Kakvo jelo kakvi bakraci... Mokro sve na meni... Pa sam onaj osjecaj ljepote kad skines mokru odjecu sa sebe, pa se presvuces u suhu i vrucu novu, pa sjednes kraj peci da se ogrijes, a mama prinese solju caja od trava koje je nabrala u toku sezone...
Ma bjez tamo...

[Nice try]

Ma nece, previse smo povezanii.. Mama se sa sve tri sestre cuje svaki dan.. nesto posebnoo. I prije tako al sad jos vise sve ovo povezalo.
i ja sa rodicama isto, rodjacima..
Sto se toga tice ne bojim se..

Samo previse boli.. i ne prolazi

Kako sam shvatila kroz par tvojih postova,ne stižem pročitati dosta toga ovdje,nije još ni vrijeme da prođe bol.
Ne može se tako lako isčupati iz srca neko ko nam je obilježio život.Ide to polako,ali ide.Vrijeme je lijek za sve.

[Mala_Mu]

Ma nece, previse smo povezanii.. Mama se sa sve tri sestre cuje svaki dan.. nesto posebnoo. I prije tako al sad jos vise sve ovo povezalo.
i ja sa rodicama isto, rodjacima..
Sto se toga tice ne bojim se..

Samo previse boli.. i ne prolazi

Kako sam shvatila kroz par tvojih postova,ne stižem pročitati dosta toga ovdje,nije još ni vrijeme da prođe bol.
Ne može se tako lako isčupati iz srca neko ko nam je obilježio život.Ide to polako,ali ide.Vrijeme je lijek za sve.

Mala, nece taj osjecaj bola i praznine nikad nestat, ali ces naucit da zivis sa njim.
I ja sam nekog koga volim do neba i nazad izgubila, ima evo 4 godine, ne prestaje.U subotu me na tv-u neki momak podsjeti na njega, suze sam krenuse.
Ali hoces - neces, zivot te gura naprijed, sjecanjima i tugi napravis jednu skrinjicu u svom bicu, cuvas ih tu, nekad isplivaju, nekad ih potiskujes i tako guras

Vjerovatno ste upravu.. vrijeme, nauciti zivjeti s tim.. ponavljam si to stalno

Hvala na rjecima podrske
Previse sve cuvam u sebi, ne pricam o tome pa ovako nekad puknem, iskukam se :d a to mi najlakse ovdje. Negdje moram :d

[Nice try]

Moraš negdje i nekome reći,previše tuge držati u sebi nije dobro

[Mala_Mu]

Moraš negdje i nekome reći,previše tuge držati u sebi nije dobro

Oo znam.. Zato je na vama da me trpite povremeno i kad kukam.

[Nice try]

Moraš negdje i nekome reći,previše tuge držati u sebi nije dobro

Oo znam.. Zato je na vama da me trpite povremeno i kad kukam.

Čuj,trpimo

[damir5]

Čuj,trpimo

ne trpiš nego umireš od smijeha

[Nice try]

Čuj,trpimo

ne trpiš nego umireš od smijeha

Damire

[damir5]

Čuj,trpimo

ne trpiš nego umireš od smijeha

Damire

jesam li slag'o?

[Nice try]

ne trpiš nego umireš od smijeha

Mala,da znaš ovo se ne odnosi na tebe,nego nešto ovamo

Čuj,trpimo

ne trpiš nego umireš od smijeha

Damire

jesam li slag'o?

Nisi

[damir5]

naravno da nisam mislio na malu nego na sebe, ovako je ispalo nespretno, sorry

[Nice try]

Tako, objasni

[Mala_Mu]

Moraš negdje i nekome reći,previše tuge držati u sebi nije dobro

Oo znam.. Zato je na vama da me trpite povremeno i kad kukam.

Čuj,trpimo

Ma jasta, sama seebi sam nekad dosadna

naravno da nisam mislio na malu nego na sebe, ovako je ispalo nespretno, sorry

Oke je..

Begam sad pocela sam kao ti forumati s posla :d

[Cvrle]

Ovog posta, kao da je juce napisan :d

I lijepog djetinjstva, provodjenja Bozica, slave kod babe i dede, u Bravnicama.. Sankanja, pravljenja snjeska..
Vracajuci se kuci, ovaj ambijent snjezni, praznicni plakati, podsjeti i udari mi stvarnost u glavu
Nista vise nece biti tako, isto.. savrseno..
Plase me ovi prvi praznici bez njih

Kao sto sam ti vec pisala na drugoj temi, vrijeme NECE izlijeciti rane, samo ce te nauciti da zivis s istim.
Eh dosta ima i do tebe, da li ces se prepustiti tugovanju ili upravo tim lijepim sjecanjima... Moj prijedlog je da sto prije pocnes sa sjecanjima, a tugu da potisnes negdje duboko duboko...
Bajram... Prve dvije godine je bilo "mehanicki"... Prosle godine, za nijansu se osjetio draz... Ove godine smo uspjeli da napravimo atmosferu SKORO pa kao da je mama tu... Cak smo se prisjecali i na glas pricali o nekim njenim gegovima uz Bajram, ili sta bi ona uradila, kako bi uradila...
I znas sta je najveci potez bio... Sto smo sve tri (ja i moje dvije sestre) obukle po nesto njeno od garderobe...
Ma bila je s nama 100%

[srculence7]

Ovog posta, kao da je juce napisan :d

I lijepog djetinjstva, provodjenja Bozica, slave kod babe i dede, u Bravnicama.. Sankanja, pravljenja snjeska..
Vracajuci se kuci, ovaj ambijent snjezni, praznicni plakati, podsjeti i udari mi stvarnost u glavu
Nista vise nece biti tako, isto.. savrseno..
Plase me ovi prvi praznici bez njih

Uvek smo osetljiviji u to doba praznika, kao i tokom događaja, povodom nekog slavlja, kada pomislimo kako bi bilo lepo da su ti dragi ljudi sa nama.
To je normalno, nekada suze same krenu, asocira nas trenutak, pesma, nešto što su voleli, na te dane koje smo proveli sa njima. Ne treba se toga bojati, bude teško, tužno, ali život nam donosi i mnogo drugih lepih dešavanja u kojima treba uživati a oni nastavljaju da žive kroz te lepe uspomene koje smo na njih sačuvali.

[Cvrle]

Krenula su me sjecanja

Sjecam se 04. decembra prije 24 godine. Zenica je bila prekrivena prvim tankim bijelim pokrivacem. Zima je stipala za obraze, dok sam ubrzanim korakom zurila od medicinske skole gdje smo bili smjesteni do bolnice. Iako sam bila spremna na taj ispracaj, ono sto me docekalo pred bolnickim ulazom, iznenadilo me je toliko da sam usporila korak. Nisam mogla vjerovati svojim ocima.
Dva ogromna UN dzipa su bila spremna za pokret. Oko njih su stajali cini mi se svo medicinsko osoblje, od doktora do cistacica. Ranjenici i bolesnici koji su mogli stajati na nogama, svi su bili tu.
Moja sestra, moja heroina, uzdignute glave, blijedog lica, suhih ociju...
Moja mama, nageta iznad malenih pokretnih nosila, na kojim je lezala ona...
Sestrina starija kcerkica je stajala pored svoje mame, izgubljena pogleda, stezuci malenog plavog zeku...
Noge su mi bile teske kao da su na njima najtezi okovi.
Ne znam da li sam gubila dah od uzurbanosti ili zbog prizora koji sam posmatrala...
Kao u filmovima, raja se razmicala da ja prodjem. I konacno, jedna polovina mog svijeta je bila tu, ispred mene. Druga polovina je bila stotinama kilometara daleko i nedostizno.
Kleknula sam na koljena i pogledala to hrabro, iscrpljeno djecije lice. Ipak, bila je nasmijana i vedra kao i uvijek. Zbog toga su je svi voljeli.
"Dado, nemoj plakati. Mene nije strah. Nemoj se sikirati." - moja malena ljepotica je tjesila mene, umjesto ja nju.
"Budi dobra i hrabra kao sto i jesi uvijek. Znaj da te volim i jedva cekam da cujem da si dobro i da ces se brzo vratiti. Slusaj mamicu i seku... i... znas da te tetka voli puno...!!!" - ne prepoznajuci svoj glas, izgovorila sam u jednom dahu.
Neki vojnik je tiho rekao da moraju renuti, helikopter je spreman.
Poljubila sam i drugu hrabricu, koja je sa svojih 6 godina spremna bila da svojoj sestri da kostanu srz.
Podigla sam pogled i srela se sa skoro ugaslim ocima moje sestre. Ti kesteni su bili pretamni.
Zagrlila sam je bez rijeci, boreci se sa suzama.
"Cuvajte se! - rekla sam.
"Cuvaj mamu!" - rekla je.
Otisle su na putovanje, na kojem nam je svima ostao jedan dio duse, daleko tamo u nekoj Italiji, daleko tamo u nekoj Ankoni, daleko tamo...

[Maja]

Veceras Julija spomenu Pipi dugu carapu i trazih verziju koju sam gledala pa se prisjetih svih serija kojih se sjecam iz djetinjstva.
Sjetih se i Superbake. Kad je krenula prva epizoda bila sam vani s drugom djecom i mama me zvala da mi kaze da je pocela super serija i da dodjem kuci da gledam. Ja sam tad mislila da je Superbaka jedna baba koju sam prije gledala na Tv, cini mi se da je citala bajke ali nisam sigurna. Znam da mi je bila dosadna. Rekla sam mami da znam sta je to i da necu gledati.
Poslije nekad kad sam vidjela da nisam bila u pravu, bi mi zao sto nisam tad otisla kuci. Ne zbog same serije vec sto sam smatrala da nisam bila fer prema mami. I sad mi je zao sto ne udjoh u kucu tada

[Maja]

Boze sacuvaj sta sam sve drobila na ovoj temi.
Isto Biba birvakile. Pola sam postova sad obrisala.

[Socrates]

Sto brises, Crvena?

Ja sam pročitao par i bas su bili dobri postovi. Nemoj uvijek da se praviš da si bez osjećaja.

[Heidi]

Sjecam se svog crvenog bicikla, Pony

Divljala po mahali, zabijala se u ograde, drvece, trotoare

Ja sam bila zaduzena da idem na cesmu svaki dan i donesem kanister svjeze vode.