Legende Ex-Yu košarke
-
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Sa Španijom je utakmica prelomljena u 3/4, 4/4 je bilo odrađivanje posla. I ta utakmica je dobar primjer koliko je dominirao. Nije to bila dominacija jedne reprezentacije kao u Zagrebu 1989, ali spada u lako osvojena prvenstva bez zanimljivih završnica.
2003 vjerovatno ništa ne bi promijenio, ali za 1999 se ne slažem nikako. On je već tad bio vrhunski igrač na tom nivou koji je znao biti dvocifren u NBA i mnogo bolji od Šćepanovića i Lončara. Šćepanović je u ključnim utakmicama igrao po 25-30 minuta, tako da ne vidim razlog zašto ne bi zauzeo njegovo mjesto. Bodiroga je svakako igrao pleja, jer je Lukovski bio jedina opcija. Tanjević je sve najbolje defanzivce izmijenjao na njemu, trebao je Peja da ga rastereti u napadu. Tu utakmicu pamtim i po zakucavanju Bodiroge
2003 vjerovatno ništa ne bi promijenio, ali za 1999 se ne slažem nikako. On je već tad bio vrhunski igrač na tom nivou koji je znao biti dvocifren u NBA i mnogo bolji od Šćepanovića i Lončara. Šćepanović je u ključnim utakmicama igrao po 25-30 minuta, tako da ne vidim razlog zašto ne bi zauzeo njegovo mjesto. Bodiroga je svakako igrao pleja, jer je Lukovski bio jedina opcija. Tanjević je sve najbolje defanzivce izmijenjao na njemu, trebao je Peja da ga rastereti u napadu. Tu utakmicu pamtim i po zakucavanju Bodiroge
- niska grana
- Aktivni forumaš
- Posts: 2441
- Joined: 21 May 2011, 23:01
- Location: Osamnaesti tetrapak
- Been thanked: 1 time
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Mislim da primjedbe u vezi nepotpunosti ankete nisu sasvim na mjestu.
U upitniku se pretpostavljam mislilo na igrače koji su se afirmisali do momenta raspada zajedničke države, preciznije rečeno do sezone 1991/92. Bodiroga i Stojaković, usprkos zvjezdanom statusu i neosporno blistavim karijerama, ipak ne spadaju u tu grupu.
Harizmatičnost je opet nedefinisana kategorija i priča za sebe, ali sumnjam da bi i prema tom parametru navedeni dvojac baš bio u vrhu liste.
U upitniku se pretpostavljam mislilo na igrače koji su se afirmisali do momenta raspada zajedničke države, preciznije rečeno do sezone 1991/92. Bodiroga i Stojaković, usprkos zvjezdanom statusu i neosporno blistavim karijerama, ipak ne spadaju u tu grupu.
Harizmatičnost je opet nedefinisana kategorija i priča za sebe, ali sumnjam da bi i prema tom parametru navedeni dvojac baš bio u vrhu liste.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.
-
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
I u tom slučaju su falili Korać, Ćosić, Dalipagić, ako se dobro sjećam ankete.
Harizma me ne zanima, isključivo igrački kvalitet i postignuto kroz karijeru.
Harizma me ne zanima, isključivo igrački kvalitet i postignuto kroz karijeru.
Re: Legende Ex-Yu košarke
...nebi se složio za bodirogu uz ćosića i kukpča po meni jnajveći genijalac s ovih prostora...otkrio ga je pokojni krešo i doveo u zadar ali rat mislim da nije ništa igra..bio je posuđen jedno vrime u neki talijanski drugoigaški klub ili je igrao za neku drugu ekipu nisam siguran ali ono što što je bitno je da je treneru od ćosića bilo uvjetovano da zadnje dvi minute niko ne smi puknut loptu pogotovo ako je utakmica u egalu osim bodiroge..tako je učen da postaje lider..niska grana wrote:Mislim da primjedbe u vezi nepotpunosti ankete nisu sasvim na mjestu.
U upitniku se pretpostavljam mislilo na igrače koji su se afirmisali do momenta raspada zajedničke države, preciznije rečeno do sezone 1991/92. Bodiroga i Stojaković, usprkos zvjezdanom statusu i neosporno blistavim karijerama, ipak ne spadaju u tu grupu.
Harizmatičnost je opet nedefinisana kategorija i priča za sebe, ali sumnjam da bi i prema tom parametru navedeni dvojac baš bio u vrhu liste.
..slobodan čovik kad tad bude baniran..
- Pantagruel
- Sitna buranija
- Posts: 140
- Joined: 12 Mar 2014, 17:47
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Prvi pasus, slazem se donekle, ali imam utisak do danas (nisam posle gledao snimke) da je bilo vrljavo. Ekipa iz 2001. jeste bila dominantna, imala je kvalitet, ali na to je uticala i cinjenica da se u ostalim velikim nacijama odvijala smjena generacija. Nowitzki igra svoj tek drugo prvenstvo, postaje pravi lider pancera, Gasol, Parker, Kirilenka, sve mladi momci debituju... Sto se tice kvaliteta srpska reprezentacija iz Atine 1995. je bila daleko jaca, ali nije bila dominantna jer je imala nasuprot sebe jednu fantasticnu Litvaniju, sa Sabonisom, Marculjonisom, Karnisovasom...ružni wrote:Sa Španijom je utakmica prelomljena u 3/4, 4/4 je bilo odrađivanje posla. I ta utakmica je dobar primjer koliko je dominirao. Nije to bila dominacija jedne reprezentacije kao u Zagrebu 1989, ali spada u lako osvojena prvenstva bez zanimljivih završnica.
2003 vjerovatno ništa ne bi promijenio, ali za 1999 se ne slažem nikako. On je već tad bio vrhunski igrač na tom nivou koji je znao biti dvocifren u NBA i mnogo bolji od Šćepanovića i Lončara. Šćepanović je u ključnim utakmicama igrao po 25-30 minuta, tako da ne vidim razlog zašto ne bi zauzeo njegovo mjesto. Bodiroga je svakako igrao pleja, jer je Lukovski bio jedina opcija. Tanjević je sve najbolje defanzivce izmijenjao na njemu, trebao je Peja da ga rastereti u napadu. Tu utakmicu pamtim i po zakucavanju Bodiroge
Sto se tice 1999. Scepanovic tada nije bio bilo ko, bio je takodje velika nada YU-kosarke, sto se najkasnije vidjelo na juniorskom 1998. na kome je SRJ uzela bronzu iza Australije i Portorika. Ljenost ga je posle upropastila... Lukovski je bio pomocno smetalo, tatin sin, zalutao u reprezentaciju, legendarna je Zeljkova opaska "Dragane, ko ovde vodi reprezentaciju, ja ili ti?".
Sto se tice Bodiroge, Kreso ga je doveo iz Zrenjanina, a iz Zadra je pobjegao u Trst, kod Bose Tanjevica cini mi se. Nije ni cudo sto je Bosa kasnije kao italijanski selektor umio udariti flastera na Bodirogi. U finalu 1997. je Zeljko odradio italijansku taktiku iz medjusobne utakmice u grupnoj fazi koju je Italija dobila. Zoka Savic je "pojeo" i premlatio Fucku pod kosem, Italija nije dosla ni do 50 poena... Sem toga Djordjevic je poceo manje da "divlja" i vise da preuzima ulogu totalnog razigravaca.
Tvoja proslost krije se u tvom cutanju, tvoja sadasnjost u tvom govoru, a tvoja buducnost u tvojim pogresnim koracima. Sve buducnosti imaju jednu veliku vrlinu: nikad ne izgledaju onako kako ih zamisljas. (Milorad Pavic)
-
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
A dobro, što se tiče kvaliteta i ona 97 je vjerovatno bila bolja. Savić, već si ga pomenuo s ulogom na Gregoru, sličnu ulogu je odradio i Danilović na Mayersu, a s Rebračom si uvijek imao zatvoren reket. Uz njih Đorđević i Bodiroga i gdje ćeš bolje od toga.
Jeste Šćepanović obećavao, ali je tad već imao 24 godine i znalo se koliko može ili ne može. Dok je on bio dobar na juniorskom, Stojaković je već rešetao mreže po Evroligi (ili kako se već zvala tad) i bio najbolji strijelac iste. Nikad se Vlado nije dokazao u nekom jakom stranom klubu, i kod Obradovića je uglavnom igrao minorne uloge.
Jeste Šćepanović obećavao, ali je tad već imao 24 godine i znalo se koliko može ili ne može. Dok je on bio dobar na juniorskom, Stojaković je već rešetao mreže po Evroligi (ili kako se već zvala tad) i bio najbolji strijelac iste. Nikad se Vlado nije dokazao u nekom jakom stranom klubu, i kod Obradovića je uglavnom igrao minorne uloge.
-
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Obećao sam Hljebu da ću ponešto ostaviti na ovoj temi. Pomalo je sve na preskoke izvađeno, valjda može proći.
Predrag "Saša" Danilović
Najveći sarajevski košarkaš i najveća greška KK Bosne u istoriji kluba. Zahvaljujući njima postaje legenda Partizana. Igračka zvijer, fizikalije ispred vremena, uvijek je čuvao najboljeg protivničkog vanjskog igrača. Izdvojiću par tekstova koji će najbolje opisati njegovu veliku i trofejnu karijeru.
U kosarku je usao slucajno: "bezeci od skole i zeleci da potrosi visak energije". Pokazalo se, da kad se on za nesto zainteresuje, onda nema sale. "U upravi 'Bosne' nisu toliko obracali paznju na mene. Naslucivali su da sam talentovan. Mislim da su toga bili svesni moji prvi treneri Nikola Radic i Mladen Ostojic. U meni su videli decaka koji na terenu nema postovanja ni prema kome, koji ne voli da gubi, koji je 'zivotinja' na parketu. Ali su napravili veliku gresku zeleci da me ustupe 'Sarajevu'. Doduse, bio je njihov obicaj da salju mlade igrace na kaljenje u druge timove. Meni to nije odgovaralo. Odlaskom u 'Sarajevo' ne bih dobio nista. Oni su igrali istu Republicku ligu. Moja nesvesna resenost da se ne dam nasla je svoje ispunjenje u slucajnom poznanstvu, a kasnije i velikom prijateljstvu, sa Duletom Vujosevicem."
"Cak i moji roditelji su osetili da je taj covek pravi i da se na njega mogu osloniti kad sam ja, tada sedamnaestogodisnjak, u pitanju. Duletov, skoro slucajan, dolazak u moju kucu u Sarajevu bio je prekretnica u karijeri i prelasku u 'Partizan'. Pre toga upozorio me je da postoje teskoce sto se tog transfera tice, jer bez ispisnice kluba iz kojeg dolazim ne mogu zvanicno igrati u novom klubu godinu dana. To nije promenilo moju odluku. Presao sam u 'Partizan' za par patika, smestaj i hranu ne postavljajuci nikakve uslove. Moji nisu bili za to. Mama se bunila, a caleta sam brzo pridobio."
Tada je naucio da trenira po sedam-osam sati, da ustaje rano, da prihvata savete samo od onih koji su se kao dobronamerni vec dokazali. "Bilo je u to vreme ljudi u klubu koji su me strasno simpatisali a i onih koji su mislili da sam neandertalac dosao iz Sarajeva zbog svoje drskosti i spremnosti da mnogo radi. Dule je u tom trenutku za mene bio i otac i trener, covek koji me je formirao u igrackom i ljudskom smislu. Od njega sam naucio da posvecujem puno paznje individualnom radu. Shvatio sam da u sportu, kao i u bilo kojoj profesiji, talenat nije nista bez rada. Ponekad cak ni to nije dovoljno jer, jednostavno, mozete da nemate srece. U mojoj karijeri je bilo svega."
Sećam se zagrljaja sa Ivkovićem u Istanbulu, posle trijumfa Partizana u Kupu šampiona. Posle Đorđevićeve trojke skočio si na novinarske stolove i pao u zagrljaj Ivkoviću koji je tu sedeo?
Bio je to spontani izliv zahvalnosti treneru koji je mnogo verovao u mene. Dan uoči finala ubeđivao me je da možemo biti prvaci, podsetio da niko ne ulazi u finale da bi ga izgubio. Međutim, kad govorim o trenerima, ne bih smeo da zaboravim Mladena Ostojića ili Nikolu Radića, koji su sa mnom radili u Bosni i pokazali mi prve tajne košarke.
Šta je u tvojoj karijeri promenio Istanbul?
Mnogo toga, i ne samo u mojoj. Đorđevićeva trojka protiv Huventuda donela je Partizanu titulu prvaka Evrope, a nama je preokrenula život, karijeru. Ja bih otišao u Kinder i da nismo bili prvaci, ali nije isto stići sa oreolom šampiona kontinenta i bez njega.
Koji su igrači sa kojima si se najbolje slagao u igri?
Đorđević i Brunamonti. Bilo je dovoljno da se samo pogledamo i da se razumemo. Mislim da bih dodao i Željka Obradovića da smo igrali duže zajedno. Međutim, u Partizanu smo proveli samo dve sezone, ali je i to bilo dovoljno da ga zapamtim kao odličnog plej-mejkera.
Tvoja karijera je stalno išla uzlaznom linijom, kao na filmu?
Ništa nije bilo programirano, sve je išlo svojim prirodnim tokom. Iz Bosne u Partizan, iz Partizana u Kinder, iz Kindera u NBA...
Kod Pata Rajlija
Odlazak u Ameriku se brzo pokazao kao ispravan. Posle osam utakmica imao je trideset minuta na terenu i prosek od petnaest koseva po utakmici. Nesto kasnije, u decembru, u mecu protiv "Feniks Sansa" dostigao trideset koseva. Ipak, moze se reci da je Danilovica pratila i sreca. Pred sam pocetak lige Glen Rajs, igrac koji je u "Majamiju" igrao na njegovoj poziciji, otisao je u "Sarlot". Istovremeno u klub je dosao Alonzo Morning, centar koji je nedostajao ekipi. "I ovako bih startovao u prvoj petorci. Oni to uvek objave pet-sest dana ranije. Taj njihov princip rada, to sto kao igrac o utakmici i igri ne moras da mislis, strasno mi odgovara. Sve je isplanirano i organizovano do detalja. Novinari, cije me ponasanje ovde i u Italiji nerviralo, tamo imaju konkretna uputstva za odnos prema nasem radu. U svlacionici mogu da budu do sat vremena pre i petnaest minuta posle utakmice. Prate nas svuda na putovanjima ali intervjue sa igracima dogovaraju najpre sa klubom."
Nije neobicno sto mu odgovara i rad sa trenerom Patom Rajlijem jer je ovaj, jos iz vremena kad je trenirao "Lejkerse" i "Njujork Nikse", poznat kao trener koji insistira na upornom i napornom treniranju. "Jos u prvim danima kad smo bili u kampu na Floridi stekao je poverenje u mene. Radili smo po osam sati dnevno, sto meni nije bilo strano, posebno individualne vezbe koje sam ja radio jos sa Duletom Vujosevicem kad sam imao sedamnaest-osamnaest godina. Pat Rajli je odlican trener i pravi profesionalac. Sa igracima uvek razgovara otvoreno i konkretno. Bez obzira na to sto sam u ovoj sezoni igrao manje nego sto bih da nije bilo povrede, rekao mi je da racuna na mene u prvoj petorci u sledecoj sezoni. Zbog toga cu se u Ameriku vratiti nesto ranije, vec prvih dana septembra. Zato sam na Kopaoniku trenirao cetiri puta dnevno. I zbog Olimpijade i zbog sledece sezone i tog dogovora koji me motivise."
Zastrasujuce zvuci i pomisao o dokazivanju u ligi koja ima jednog Dzordana, Dzonsona, Melouna... "Oni ne priznaju evropske zvezde, ali ja nisam imao strah od njihovih. Ponekad me takav malodusan nacin razmisljanja obuzme pred utakmicu ali na terenu mislim samo na pobedu. Nije me razmazilo to sto sam se u Italiji osecao kao zvezda. Niti sebe u Americi osecam kao anonimusa. Ne mozes to biti kada igras u prvoj petorci NBA tima. To je pre svega velika cast i uspeh. Prva godina igranja u NBA je godina dokazivanja. Posebno protivnickim igracima i sudijama. U toj godini ti postavljas granice do kojih protivnik moze da izaziva tvoje strpljenje a sudijama pokazujes koliko si korektan ili bezobrazan igrac. Meni se inace dopada taj nacin komunikacije koji oni imaju sa sudijama. Mozes da ih pitas sve sto te zanima. Da saznas zasto ti je nesto dosudjeno, ako ti je nejasno. Ali americka kosarka nije gruba kako se obicno misli. Kada te fauliraju, to je cist faul. Nema prljavih poteza, stipanja, pljuvanja kao u evropskoj."
Dakle, Zagreb '89?
Nešto nezaboravno, jer sam imao samo 19 godina i tek jednu prvoligašku sezonu za sobom. Zbog prelaska iz Bosne u Partizan nije mi bilo dozvoljeno da igram pune dve godine! Kakva je to nepravda bila. Ljudi koji su to tada odlučili kasnije nisu smeli da me pogledaju u oči. Igrali smo izvanredno.
Ušao sam u jednu sjajnu ekipu - sa Divcem, Kukočem, Rađom, Draženom Petrovićem, Paspaljem...To je bilo za mene nezaboravno leto, jer sam neki mesec kasnije osvojio i titulu juniorskog prvaka Evrope, a Partizan je te godine osvojio Kup Jugoslavije i Kup Koraća.
Rim '91?
Izrazita superiornost naše ekipe, gotovo da je teže bilo ući u naš tim nego kasnije pobeđivati rivale. Prošetali smo se do zlata, poslednji put u starom sastavu, mada bez Zdovca koji nas je napustio uoči polufinala.
Atina '95?
Najdraža medalja, daleko ispred svih ostalih. Vratili smo se na međunarodnu scenu posle više od tri godine, odigrali sjajno i postali prvaci. A tek doček u Beogradu... Zbog okolnosti pod kojima je medalja osvojena, posle tolike izolacije i odsutnosti sa tri velika takmičenja, naša satisfakcija bila je ogromna.
Barselona '97?
Veoma teško osvojeno zlato. Prvi put smo na velikom takmičenju bili bez Divca i Paspalja, dva igrača koja izuzetno mnogo znače za igru naše reprezentacije. Bilo je i dosta povreda, bilo je i nepoverenja u naš tim. Kada smo izgubili od Italijana, neki kao da su jedva dočekali da nas iskritikuju u našim novinama, što je za mene bilo veliko negativno iznenađenje. Ipak, smogli smo snage da budemo prvi i da zapušimo usta svima koji nisu verovali u nas.
Najbolji igrač Partizana na finalnom turniru koji im je donio jedinu titulu prvaka Evrope, zadnju od ekipa sa ovih prostora
Prije godinu dana Virtus je povukao njegov dres iz upotrebe. Tamo je bio i ostao legenda dominirajući evropskom košarkom u tom periodu.
Na prepunim tribinama ga je dočekala sledeća poruka navijača: "Juče si bio samo legenda, danas postaješ besmrtan."
[ytube][/ytube]
[ytube][/ytube]
[ytube][/ytube]
Od 2007 godine je Predsjednik Partizana.
Predrag "Saša" Danilović
Najveći sarajevski košarkaš i najveća greška KK Bosne u istoriji kluba. Zahvaljujući njima postaje legenda Partizana. Igračka zvijer, fizikalije ispred vremena, uvijek je čuvao najboljeg protivničkog vanjskog igrača. Izdvojiću par tekstova koji će najbolje opisati njegovu veliku i trofejnu karijeru.
U kosarku je usao slucajno: "bezeci od skole i zeleci da potrosi visak energije". Pokazalo se, da kad se on za nesto zainteresuje, onda nema sale. "U upravi 'Bosne' nisu toliko obracali paznju na mene. Naslucivali su da sam talentovan. Mislim da su toga bili svesni moji prvi treneri Nikola Radic i Mladen Ostojic. U meni su videli decaka koji na terenu nema postovanja ni prema kome, koji ne voli da gubi, koji je 'zivotinja' na parketu. Ali su napravili veliku gresku zeleci da me ustupe 'Sarajevu'. Doduse, bio je njihov obicaj da salju mlade igrace na kaljenje u druge timove. Meni to nije odgovaralo. Odlaskom u 'Sarajevo' ne bih dobio nista. Oni su igrali istu Republicku ligu. Moja nesvesna resenost da se ne dam nasla je svoje ispunjenje u slucajnom poznanstvu, a kasnije i velikom prijateljstvu, sa Duletom Vujosevicem."
"Cak i moji roditelji su osetili da je taj covek pravi i da se na njega mogu osloniti kad sam ja, tada sedamnaestogodisnjak, u pitanju. Duletov, skoro slucajan, dolazak u moju kucu u Sarajevu bio je prekretnica u karijeri i prelasku u 'Partizan'. Pre toga upozorio me je da postoje teskoce sto se tog transfera tice, jer bez ispisnice kluba iz kojeg dolazim ne mogu zvanicno igrati u novom klubu godinu dana. To nije promenilo moju odluku. Presao sam u 'Partizan' za par patika, smestaj i hranu ne postavljajuci nikakve uslove. Moji nisu bili za to. Mama se bunila, a caleta sam brzo pridobio."
Tada je naucio da trenira po sedam-osam sati, da ustaje rano, da prihvata savete samo od onih koji su se kao dobronamerni vec dokazali. "Bilo je u to vreme ljudi u klubu koji su me strasno simpatisali a i onih koji su mislili da sam neandertalac dosao iz Sarajeva zbog svoje drskosti i spremnosti da mnogo radi. Dule je u tom trenutku za mene bio i otac i trener, covek koji me je formirao u igrackom i ljudskom smislu. Od njega sam naucio da posvecujem puno paznje individualnom radu. Shvatio sam da u sportu, kao i u bilo kojoj profesiji, talenat nije nista bez rada. Ponekad cak ni to nije dovoljno jer, jednostavno, mozete da nemate srece. U mojoj karijeri je bilo svega."
Sećam se zagrljaja sa Ivkovićem u Istanbulu, posle trijumfa Partizana u Kupu šampiona. Posle Đorđevićeve trojke skočio si na novinarske stolove i pao u zagrljaj Ivkoviću koji je tu sedeo?
Bio je to spontani izliv zahvalnosti treneru koji je mnogo verovao u mene. Dan uoči finala ubeđivao me je da možemo biti prvaci, podsetio da niko ne ulazi u finale da bi ga izgubio. Međutim, kad govorim o trenerima, ne bih smeo da zaboravim Mladena Ostojića ili Nikolu Radića, koji su sa mnom radili u Bosni i pokazali mi prve tajne košarke.
Šta je u tvojoj karijeri promenio Istanbul?
Mnogo toga, i ne samo u mojoj. Đorđevićeva trojka protiv Huventuda donela je Partizanu titulu prvaka Evrope, a nama je preokrenula život, karijeru. Ja bih otišao u Kinder i da nismo bili prvaci, ali nije isto stići sa oreolom šampiona kontinenta i bez njega.
Koji su igrači sa kojima si se najbolje slagao u igri?
Đorđević i Brunamonti. Bilo je dovoljno da se samo pogledamo i da se razumemo. Mislim da bih dodao i Željka Obradovića da smo igrali duže zajedno. Međutim, u Partizanu smo proveli samo dve sezone, ali je i to bilo dovoljno da ga zapamtim kao odličnog plej-mejkera.
Tvoja karijera je stalno išla uzlaznom linijom, kao na filmu?
Ništa nije bilo programirano, sve je išlo svojim prirodnim tokom. Iz Bosne u Partizan, iz Partizana u Kinder, iz Kindera u NBA...
Kod Pata Rajlija
Odlazak u Ameriku se brzo pokazao kao ispravan. Posle osam utakmica imao je trideset minuta na terenu i prosek od petnaest koseva po utakmici. Nesto kasnije, u decembru, u mecu protiv "Feniks Sansa" dostigao trideset koseva. Ipak, moze se reci da je Danilovica pratila i sreca. Pred sam pocetak lige Glen Rajs, igrac koji je u "Majamiju" igrao na njegovoj poziciji, otisao je u "Sarlot". Istovremeno u klub je dosao Alonzo Morning, centar koji je nedostajao ekipi. "I ovako bih startovao u prvoj petorci. Oni to uvek objave pet-sest dana ranije. Taj njihov princip rada, to sto kao igrac o utakmici i igri ne moras da mislis, strasno mi odgovara. Sve je isplanirano i organizovano do detalja. Novinari, cije me ponasanje ovde i u Italiji nerviralo, tamo imaju konkretna uputstva za odnos prema nasem radu. U svlacionici mogu da budu do sat vremena pre i petnaest minuta posle utakmice. Prate nas svuda na putovanjima ali intervjue sa igracima dogovaraju najpre sa klubom."
Nije neobicno sto mu odgovara i rad sa trenerom Patom Rajlijem jer je ovaj, jos iz vremena kad je trenirao "Lejkerse" i "Njujork Nikse", poznat kao trener koji insistira na upornom i napornom treniranju. "Jos u prvim danima kad smo bili u kampu na Floridi stekao je poverenje u mene. Radili smo po osam sati dnevno, sto meni nije bilo strano, posebno individualne vezbe koje sam ja radio jos sa Duletom Vujosevicem kad sam imao sedamnaest-osamnaest godina. Pat Rajli je odlican trener i pravi profesionalac. Sa igracima uvek razgovara otvoreno i konkretno. Bez obzira na to sto sam u ovoj sezoni igrao manje nego sto bih da nije bilo povrede, rekao mi je da racuna na mene u prvoj petorci u sledecoj sezoni. Zbog toga cu se u Ameriku vratiti nesto ranije, vec prvih dana septembra. Zato sam na Kopaoniku trenirao cetiri puta dnevno. I zbog Olimpijade i zbog sledece sezone i tog dogovora koji me motivise."
Zastrasujuce zvuci i pomisao o dokazivanju u ligi koja ima jednog Dzordana, Dzonsona, Melouna... "Oni ne priznaju evropske zvezde, ali ja nisam imao strah od njihovih. Ponekad me takav malodusan nacin razmisljanja obuzme pred utakmicu ali na terenu mislim samo na pobedu. Nije me razmazilo to sto sam se u Italiji osecao kao zvezda. Niti sebe u Americi osecam kao anonimusa. Ne mozes to biti kada igras u prvoj petorci NBA tima. To je pre svega velika cast i uspeh. Prva godina igranja u NBA je godina dokazivanja. Posebno protivnickim igracima i sudijama. U toj godini ti postavljas granice do kojih protivnik moze da izaziva tvoje strpljenje a sudijama pokazujes koliko si korektan ili bezobrazan igrac. Meni se inace dopada taj nacin komunikacije koji oni imaju sa sudijama. Mozes da ih pitas sve sto te zanima. Da saznas zasto ti je nesto dosudjeno, ako ti je nejasno. Ali americka kosarka nije gruba kako se obicno misli. Kada te fauliraju, to je cist faul. Nema prljavih poteza, stipanja, pljuvanja kao u evropskoj."
Dakle, Zagreb '89?
Nešto nezaboravno, jer sam imao samo 19 godina i tek jednu prvoligašku sezonu za sobom. Zbog prelaska iz Bosne u Partizan nije mi bilo dozvoljeno da igram pune dve godine! Kakva je to nepravda bila. Ljudi koji su to tada odlučili kasnije nisu smeli da me pogledaju u oči. Igrali smo izvanredno.
Ušao sam u jednu sjajnu ekipu - sa Divcem, Kukočem, Rađom, Draženom Petrovićem, Paspaljem...To je bilo za mene nezaboravno leto, jer sam neki mesec kasnije osvojio i titulu juniorskog prvaka Evrope, a Partizan je te godine osvojio Kup Jugoslavije i Kup Koraća.
Rim '91?
Izrazita superiornost naše ekipe, gotovo da je teže bilo ući u naš tim nego kasnije pobeđivati rivale. Prošetali smo se do zlata, poslednji put u starom sastavu, mada bez Zdovca koji nas je napustio uoči polufinala.
Atina '95?
Najdraža medalja, daleko ispred svih ostalih. Vratili smo se na međunarodnu scenu posle više od tri godine, odigrali sjajno i postali prvaci. A tek doček u Beogradu... Zbog okolnosti pod kojima je medalja osvojena, posle tolike izolacije i odsutnosti sa tri velika takmičenja, naša satisfakcija bila je ogromna.
Barselona '97?
Veoma teško osvojeno zlato. Prvi put smo na velikom takmičenju bili bez Divca i Paspalja, dva igrača koja izuzetno mnogo znače za igru naše reprezentacije. Bilo je i dosta povreda, bilo je i nepoverenja u naš tim. Kada smo izgubili od Italijana, neki kao da su jedva dočekali da nas iskritikuju u našim novinama, što je za mene bilo veliko negativno iznenađenje. Ipak, smogli smo snage da budemo prvi i da zapušimo usta svima koji nisu verovali u nas.
Najbolji igrač Partizana na finalnom turniru koji im je donio jedinu titulu prvaka Evrope, zadnju od ekipa sa ovih prostora
Prije godinu dana Virtus je povukao njegov dres iz upotrebe. Tamo je bio i ostao legenda dominirajući evropskom košarkom u tom periodu.
Na prepunim tribinama ga je dočekala sledeća poruka navijača: "Juče si bio samo legenda, danas postaješ besmrtan."
[ytube][/ytube]
[ytube][/ytube]
[ytube][/ytube]
Od 2007 godine je Predsjednik Partizana.
- Mala_Mu
- atomica
- Posts: 63332
- Joined: 09 Feb 2014, 13:14
- Location: Dolina Mumijevih
- Mood:
- Has thanked: 551 times
- Been thanked: 1386 times
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Porodica, prijatelji i sportisti obilježili godišnjicu smrti legendarnog Mirze Delibašića
Prije četrnaest godina prestalo je kucati srce najboljeg bh. košarkaša svih vremena Mirze Delibašića. Članovi porodice, mnogobrojni prijatelji, sportski radnici i poštovaoci položili su danas cvijeće na Gradskom groblju Bare u znak sjećanja na najboljeg bosanskohercegovačkog sportistu.
Delibašić je sjajnu sportsku karijeru počeo 1968. godine kada je postao pionirski prvak BiH u tenisu. Iste godine uspješnu košarkašku karijeru počeo je graditi u ekipi Sloboda Dita iz Tuzle. Ljubitelji čarobne igre pod obručima već tada su mu predviđali spektakularnu karijeru. Ostat će upamćen po tome što mu motiva nikada nije nedostajalo.
Četiri godine je nastupao za klub iz rodnog grada, a onda je preselio u Sarajevo. Sa dosta uspjeha je igrao za Bosnu. Upisao je blizu 700 utakmica za Bordo tim. Postao je prvak Evrope 1979. godine sa Studentima. Bio je prvak Jugoslavije, a osvajao je i kup. Delibašića su krasili vrlo dobar pregled igre, tačna proigravanja i precizan šut. U dresu reprezentacije bivše države osvajao je medalje na evropskim, svjetskim i olimpijskim takmičenjima. Dobitnik je brojnih sportskih priznanja. Jednostavno, osvojio je sve što se moglo osvojiti. On je najveći sportista kojeg je BiH ikada imala.
Za slavni Real potpisao je 1980. godine. I danas ga smatraju jednim od najboljih igrača madridskog tima. Bio je prva zvijezda španskog velikana, a navijači su ga izuzetno cijenili. Slike u muzeju ovoga kluba to i potvrđuju.
Dvorana Skenderija nosi naziv "Mirza Delibašić“. U znak sjećanja na sportistu stoljeća BiH, velikana košarkaškog sporta i ogroman doprinos koji je rano preminuli Mirza Delibašić imao za KK Bosna, grad Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i košarku u cjelini, KK Bosna svake godine organizuje Memorijalni košarkaški turnir "Mirza Delibašić“.
Bh. pjevači Mladen Vojičić Tifa, Zlatan Fazlić Fazla te pjevač grupe Crvena jabuka Dražen Žerić Žera snimili su ove godine zajedničku pjesmu posvećenu poznatom bh. košarkašu Mirzi Delibašiću. Pjesmu je napisao Fazla uoči godišnjice Delibašićeve smrti.
Prije četrnaest godina prestalo je kucati srce najboljeg bh. košarkaša svih vremena Mirze Delibašića. Članovi porodice, mnogobrojni prijatelji, sportski radnici i poštovaoci položili su danas cvijeće na Gradskom groblju Bare u znak sjećanja na najboljeg bosanskohercegovačkog sportistu.
Delibašić je sjajnu sportsku karijeru počeo 1968. godine kada je postao pionirski prvak BiH u tenisu. Iste godine uspješnu košarkašku karijeru počeo je graditi u ekipi Sloboda Dita iz Tuzle. Ljubitelji čarobne igre pod obručima već tada su mu predviđali spektakularnu karijeru. Ostat će upamćen po tome što mu motiva nikada nije nedostajalo.
Četiri godine je nastupao za klub iz rodnog grada, a onda je preselio u Sarajevo. Sa dosta uspjeha je igrao za Bosnu. Upisao je blizu 700 utakmica za Bordo tim. Postao je prvak Evrope 1979. godine sa Studentima. Bio je prvak Jugoslavije, a osvajao je i kup. Delibašića su krasili vrlo dobar pregled igre, tačna proigravanja i precizan šut. U dresu reprezentacije bivše države osvajao je medalje na evropskim, svjetskim i olimpijskim takmičenjima. Dobitnik je brojnih sportskih priznanja. Jednostavno, osvojio je sve što se moglo osvojiti. On je najveći sportista kojeg je BiH ikada imala.
Za slavni Real potpisao je 1980. godine. I danas ga smatraju jednim od najboljih igrača madridskog tima. Bio je prva zvijezda španskog velikana, a navijači su ga izuzetno cijenili. Slike u muzeju ovoga kluba to i potvrđuju.
Dvorana Skenderija nosi naziv "Mirza Delibašić“. U znak sjećanja na sportistu stoljeća BiH, velikana košarkaškog sporta i ogroman doprinos koji je rano preminuli Mirza Delibašić imao za KK Bosna, grad Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu i košarku u cjelini, KK Bosna svake godine organizuje Memorijalni košarkaški turnir "Mirza Delibašić“.
Bh. pjevači Mladen Vojičić Tifa, Zlatan Fazlić Fazla te pjevač grupe Crvena jabuka Dražen Žerić Žera snimili su ove godine zajedničku pjesmu posvećenu poznatom bh. košarkašu Mirzi Delibašiću. Pjesmu je napisao Fazla uoči godišnjice Delibašićeve smrti.
- Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120520
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6999 times
- Been thanked: 7954 times
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Dražen Dalipagić: Nestalo je sve u šta sam nekada vjerovao
Dražen Dalipagić, jedini košarkaš rođen u Bosni i Hercegovini čije se ime nalazi među velikanima ove igre u Kući slavnih u Springfildu, u Americi, nije baš raspoložen da razgovara za medije i daje intervjuje jer ga to, kako kaže, više ne zanima. Zapravo se pita koga on više interesira i da li u ovom vremenu i u državama u kojima živimo na Balkanu ima više smisla pričati o košarci, sportu...
Pozivni broj
- Prošlo je toliko vremena i vjerujem da nema baš mnogo onih koji uopće znaju ko je Dražen Dalipagić. Nestalo je sve u šta sam nekada vjerovao. Sve vrijednosti kojima sam se divio i po kojima sam vodio svoj život, više ne vrijede. I kako sada ja da pričam o košarci - govori nam Dalipagić u telefonskom razgovoru iz svog beogradskog stana.
A najprije je provjerio da li zaista zovemo iz Sarajeva, jer mu se na ekranu njegovog mobilnog telefona pojavio nekako neobičan broj koji počinje sa 387 33....
- A pa za Bosnu je pozivni 387, je l' tako - pitao nas je popularni Praja.
Kad smo mu odgovorili da jeste, uslijedilo je njegovo novo pitanje:
- A zar pozivni za Sarajevo nije 071?
Objasnili smo mu da je to stari pozivni broj za glavni grad BiH i da je već poodavno zamijenjen sa 033, jer su sve države nastale raspadom bivše Jugoslavije, u međunarodnom telefonskom saobraćaju promijenile predznak.
- E, jesu nam i države - rekao je i dodao nešto što ćemo ipak preskočiti.
A Dražen Dalipagić napunio je prošlog mjeseca 65 godina. Rođen je 27. novembra 1951. godine u Mostaru. Samo dva dana prije nekada velikog praznika, koji se obilježavao svakog 29. novembra u državi koju je, kao jedan od njenih najbolji sportista, veoma volio. I njen raspad nikada nije prebolio...
- Pa, neka misli ko šta hoće o tome, ono je bila prava, jaka država. Imali smo prave sisteme vrijednosti, a to je pogotovo davalo rezultata u sportu. Oni koji se sjećaju, znaju da je, naprimjer, naša košarkaška liga sa Parizanom, Zvezdom, Cibonom, Bosnom, Zadrom, Jugoplastikom… bila najjača u Evropi. Teže je bilo postati prvak Jugoslavije nego Evrope. Ali, kome sada pričati o tome. Ne vrijedi...- govori Dalipagić.
Pokušavamo ga ohrabriti govoreći da bi, kako vjerujemo, vrijedilo da on ipak koju prozbori o nekadašnjim vremenima kako bi nove, mlade generacije čule i naučile nešto vrijedno.
- Ma, koje nove generacije? Pa, pogledajte samo kako se ponašaju ovi sadašnji navijači. To za mene nisu navijači. Oni ne dolaze na utakmice da podrže svoje ekipe, košarkaše, fudbalere, svejedno, nego da izraze neke frustracije, da divljaju. To nema veze sa sportom, košarkom, s normalnim životom uopće – ogorčen je Dalipagić.
Govori nam da nema nikakve veze i da nije ni na koji način angažiran u svom klubu Partizanu.
- Bože, sačuvaj! Pa kako ja mogu raditi u klubu čije igrače navijači svako malo postrojavaju i prema njima se ponašaju kao gazde. Tjeraju ih da nose majice s likom ubijenih kriminalaca koji su, kao, vođe navijača. I ja sam bio igrač i nije postojao način da se klanjam kriminalcima ili da me neko natjera da nosim takve majice. Odmah bih se prestao baviti tim sportom - oštar je Dalipagić.
Ovaj Leteći Mostarac, kako su ga nekada zvali, živi u Beogradu sa suprugom Sonjom, koja je ekonomistica, s kojom ima kćerku Sanju, koja se bavila tenisom, i sina Davorina, također košarkaša, koji je igrao u Partizanu, Atlasu i Astra banci.
Sinonim za Sarajevo
Ipak, oglasio se nedavno kada je apelirao da se sve učini kako bi se spasio Košarkaški klub Bosna, nekada ljuti rival njegovog Partizana, kome prijeti gašenje zbog milionskih dugovanja nastalih u posljednjih petnaestak godina.
- Bosna je bila sinonim za Sarajevo i bit će velika šteta ako se klub ugasi. Nadam se da se to neće desiti. No, slična je situacija i u mnogim drugim, nekada velikim klubovima, koji su u vrijeme bivše države imali mnogo uspjeha. Sada nam je tako kako je, a neko je kriv za sve to - rekao je Dalipagić.
Prebogata karijera
Dalipagić je počeo igrati košarku tek kao 19-godišnjak, jer je pokušavao kao fudbaler u Veležu te u rukometu da bi, na nagovor brata, otišao u KK Lokomotiva. Samo dvije godine poslije zaigrao je za reprezentaciju tadašnje Jugoslavije. Nastupao je za Partizan, venecijanski Rejer i Điomo, Real, Udine, veronski Glakso i Crvenu zvezdu.
Igrajući za Rejer 1981/1982., postizao je, u prosjeku, 42,9 koševa po utakmici, u vrijeme dok “trica” nije bila uvedena, a 25. januara 1987. postavio je rekord italijanske A-1 lige prema broju koševa na utakmici. To je bilo protiv Dijetora iz Bolonje, kad je postigao 70 koševa.
Za reprezentaciju Jugoslavije je od 1973. do 1986. odigrao 243 utakmice i osvojio tri evropska, jedno svjetsko i olimpijsko zlato, uz još pet srebrenih i bronzanih odličja. Proglašen je najboljim košarkašem Evropskog prvenstva 1977. Za najboljeg košarkaša u Evropi proglašen je 1977., 1978. i 1980. godine.
Nakon utakmice zajedno na piće
- Bosna nam je u Partizanu bila veliki rival. Sjećam se velikih utakmica u Beogradu i u uvijek prepunoj Skenderiji. Dragan Kićanović i ja s jedne strane, a Mirza Delibašić, Žarko Varajić, Ratko Radovanović Rašo s druge. Borili smo se iz sve snage, ali bismo na kraju svi zajedno otišli negdje na piće bez obzira na to ko je pobijedio. Bili smo pravi prijatelji - sjeća se Dalipagić.
Odbio NBA zbog reprezentacije
Dalipagić je jedan od prvih evropskih košarkaša za kojeg je zanimanje pokazala NBA liga. Bio je u kampu Boston seltiksa i bio je najbolji od svih igrača koji su dovedeni na probu.
Sigurno bi potpisao ugovor, ali je odustao istog trena kada su mu rekli da više neće moći da igra za reprezentaciju.
(avaz)
online
- Tokmak
- Vucin apostol
- Posts: 15208
- Joined: 08 Jul 2015, 17:31
- Location: Ulica Rajkovačića i Čalušića bb
- Has thanked: 976 times
- Been thanked: 966 times
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Najzanimljiviji su mi ovakvi Mostarci kao on...
Uvijek se busaju u prsa svojim mostarstvom,a nešto se ne mogu sjetiti da je podigao svoj glas protiv JNA i Miloševića 1992. kad je granatiran Mostar danonoćno...
Uvijek se busaju u prsa svojim mostarstvom,a nešto se ne mogu sjetiti da je podigao svoj glas protiv JNA i Miloševića 1992. kad je granatiran Mostar danonoćno...
Vuk dlaku mijenja, ćud nikada.
- Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120520
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6999 times
- Been thanked: 7954 times
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
VRATIO SE DRAŽENOV GOLF: Kultni auto kojim ga je Bosna mamila opet na Baldekinu
Bijeli Golf "jedinica" stajat će ispred Draženove spomen sobe na Baldekinu
Bijeli Golf "jedinica" stajat će ispred Draženove spomen sobe na Baldekinu
Te 1983. godine Dražen Petrović je praktično sve dogovorio s KK Bosnom. Čekalo se samo da završi finale prvenstva Jugoslavije između Draženove Šibenke i Bosne, i Petrović je trebao krenuti put Sarajeva. Kako bi dokazao da misli ozbiljno, šef Bosne Stjepan Grubnić poslao mu je bijeli TAS-ov Golf "jedinicu" i sve je bilo spremno za njegov prelazak u Sarajevo.
No, onda se dogodila "ona" utakmica u kojoj je Šibenka slavila 83:82 protiv Bosne i osvojila naslov prvaka. Dražen je zabio 40 koševa (bez trice, koja još nije bila uvedena), uključujući dva odlučujuća slobodna bacanja, i velika fešta mogla je početi.
No, Bosna se žalila da je zadnji prekršaj, iz kojeg je Dražen zabio slobodna bacanja, dosuđen nakon isteka vremena. Savez je utakmicu poništio i naložio da se igra majstorica u Novom Sadu, na što Šibenka nije pristala i na utakmicu nikad nije otputovala.
Naslov je dodijeljen Bosni za zelenim stolom i Dražen, nakon takve nepravde, jednostavno nije mogao otići u Bosnu. Draženov otac Jole otišao je u Sarajevo platiti Golfa i Dražen je završio u Ciboni.
Ostalo je povijest.
Dugo nakon Draženove smrti, mama Biserka vozila je i brižno čuvala legendarni gol, koji je danas dovezen pred Draženovu spomen sobu na Baldekinu gdje će ostati kao uspomena.
"To je šibenska priča i ona u Šibeniku mora završiti", rekla je nedavno Biserka prije nego što je 34 godine stari Volkswagen stigao tamo gdje i pripada.
(Izvor: Index.hr.)
online
- Mala_Mu
- atomica
- Posts: 63332
- Joined: 09 Feb 2014, 13:14
- Location: Dolina Mumijevih
- Mood:
- Has thanked: 551 times
- Been thanked: 1386 times
- Status: Offline
- Hurija
- Pandora
- Posts: 19647
- Joined: 05 May 2018, 21:21
- Has thanked: 874 times
- Been thanked: 1047 times
- Status: Offline
Re: Legende Ex-Yu košarke
Ne vidjeh ovdje ništa recino o Andri Knegi per trofeja i igrao je sa slomljenom vilicom tri dana nakon operacije , bravo za domoljublje
Ostalo je cutanje.
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 89 guests