Legende Ex-Yu košarke

Košarka, boks, skijanje, atletika, bacanje pogleda u vis itd
Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Legende Ex-Yu košarke

Post by Lebowski » 31 Jan 2014, 18:08

Image

Ne treba ni pominjati da je bivša država imala jaku školu(e) košarke, sjajnu reprezentaciju i klubove. Bilo je tu mnogo legendi, kasnije i i igrača koji su se proslavili u NBA. Petrović, Kukoč, Divac samo su neka od imena a tu treba dodati i igrače koji nisu zaigrali u najjačoj ligi svijeta, NBA, ali su ostavili traga.

Ko je najbolji od njih, može li se uopšte izabrati?

Laganini, ubaci koji prijedlog, sastavio si jednom spisak al sam zaboravio, vjerovatno je negdje tamo na temi o košarci.

Dino Rađa: Četiri godine u Jugoplastici bile su najljepše u mojoj košarkaškoj karijeri. Bolje od njih nikad neću doživjeti. Govorio nam je to onda i Božo. Danas vidim da je bio u pravu. Reprezentacija Jugoslavije... Mislim da je to bila najbolja europska momčad svih vremena, čak i najbolja svjetska s izuzetkom originalnog Dream Teama. Na te me dane vežu posebna sjećanja: finale protiv Dream Teama s Hrvatskom 1992. godine u Barceloni. Mi smo bili momčad u kojoj su svi davali sve za svoje suigrače, dovršena momčad igrača i prijatelja. Zbog rezultata i promocije koju smo tada postigli danas o tim vremenima mogu govoriti punim srcem.”
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Lebowski » 31 Jan 2014, 18:11

Boografija: Dražen Petrović

Počeci u Šibenki

Image

Najveći europski košarkaš svih vremena, po mišljenju mnogih, Dražen Petrović rođen je 22. listopada 1964. u Šibeniku. Već kao klinac znao je uzeti loptu, koja je bila veća od njega, i šutirati po drvenim koševima. Roditelji Biserka i Jole Petrović pružili su Draženu sretno i bezbrižno djetinjstvo koje je proveo uz svog starijeg brata Aleksandra (Aco). Dražen je bio svestrano dijete, te je između ostalog pjevao u zboru, a duge ljetne dane je uobičavao provoditi uz more u svome rodnom Šibeniku.
Pet godina stariji brat Aleksandar uvijek je bio uz njega i on je razlog što je Dražen odabrao košarku.
"Da je Aco bio vaterpolist i ja bih igrao vaterpolo, da se Aco zaljubio u nogomet i ja bih vrlo vjerovatno bio nogometaš."
Iako je mnogo vremena provodio igrajući košarku s prijateljima na lokalnom igralištu, nije mu bilo teško samome vježbati; tako da je ne mali broj puta sate i sate proveo sam na tom istom igralištu.

Slijedeći starijeg brata, Dražen počinje trenirati košarku u Šibenki 1972., kao osmogodišnjak. Od prvoga dana Dražen u košarku ulaže maksimum rada i vremena, kojeg nije uvijek bilo koliko je Dražen htio, jer ocu Joli obrazovanje je oduvijek, pa i kroz kasniju Draženovu karijeru, bilo na prvome mjestu.

Košarkaški klub Šibenka službeno je osnovan 1973. godine, stariji brat Aco već se ističe među vršnjacima, što vodi njegovu odlasku u zagrebačku Cibonu 1976. godine. Ostavlja mjesto za novog velikog talenta šibenske košarke, za Dražena, koji zapravo tada počinje ozbiljno trenirati, odmah s dvije, čak i tri godine starijim dečkima.

Image

Dražen je jedan od rijetkih koji je imao takvu kombinaciju talenta i rada. Već s 12 godina znao je vježbati po sedam sati dnevno. Dok je išao u školu, u šest sati ujutro sam je otvarao vrata dvorane, trenirao sat, sat i pol, istuširao se, zatvorio vrata dvorane i krenuo u školu. Nakon toga vratio se doma, naučio školsko gradivo i ponovno u dvoranu.

"Šest ili sedam, nije važno. Navečer bih uzeo ključ, otvorio vrata dvorane i trenirao. Čistačice i ja. One su radile svoje, ja svoje. Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad. Uzmem loptu, ubacim 500 ili više. Postavim stolce i driblam. Satima sam znao driblati stolce. I uživati."

Kasnije je priznao da je u cijelom životu propustio petnaestak treninga, ništa ga nije moglo spriječiti, ni umor, ni bolest.
Uvečer bi odrađivao ekipni trening, i već se tada znatno isticao među ostalima, igrom i pristupom - prvi je dolazio na treninge i zadnji odlazio.

Tri godine kasnije Dražen osvaja svoju prvu medalju, broncu na kadetskom prvenstvu Hrvatske u Splitu, prvo osobno priznanje, za najboljeg igrača Prvenstva, te je (kao petnaestogodišnjak) uvršten u seniorsku momčad.
Zoran Slavnić bio je igrač i trener Šibenke i on je Dražena kao 15-godišnjaka uveo u prvu momčad Šibenke. Na pitanje je li on stvorio Dražena, Slavnić je rekao: "Molim vas, nemojte me svrstavati u one trenere koji se svako malo jave i kažu da su oni stvorili nekog košarkaša. Ne, ja nikoga nisam stvorio, nikoga! Dražena su stvorili otac i majka, Jole i Biserka!"

Za prvu momčad Šibenke zaigrao je kao 15-godišnjak 1979. godine, prvi prvenstveni koš zabio je u 6. kolu protiv Beka u Beogradu (Šibenka - Beko 95:80). Sljedeće, 1980. godine Dražen i kadeti Šibenke odlaze korak dalje i osvajaju zlato na Prvenstvu u Zadru. Dražen istovremeno igra i za juniore s kojima osvaja broncu na Balkanskom prvenstvu u Istanbulu. 50 ili 60 koševa po utakmici već su tada bili uobičajena stvar za Dražena. 1981. paralelno niže uspjehe u kadetima - zlato na Prvenstvu Balkana i srebro na Saveznom prvenstvu, juniorima - srebro na Prvenstvu Hrvatske, a vrijedne minute skuplja i u seniorskom dresu. Te je godine, kao tek sedamnaestogodišnjak proglašen najboljim sportašem grada Šibenika. Iako i sljedeću sezonu (1982.) igra istovremeno i za juniore i za seniore, te godine njegova karijera poprima profesionalni karakter.

S petnaest godina debitant, a sa sedamnaest je već bio igrač s naslovnih stranica. Mnogi stručnjaci smatraju da je to prerano za mladog igrača zbog intenziteta treninga, pritiska i istovremenog igranja u više kategorija. Međutim to nije bio slučaj kod Dražena. Njegovi suigrači u seniorskoj ekipi bili su 10-15 godina stariji, no njega to nije zastrašivalo, već mu je to bio samo još jedan motiv, poticaj, za veći trud i rad. Svi treneri s kojima je ikada radio kažu kako nikada nisu upoznali igrača koji je više truda ulagao u svaki trening, i u svaku utakmicu. Ako se trebalo baciti za loptom u reklamu, Dražen je bio prvi. Ako je na utakmici trebalo "uvaliti" lakat, Dražen je bio prvi.

1982. godine Dražen se već profilira u jednog od najboljih igrača u domaćem prvenstvu. Uvijek se nametao kao lider, bilo među vršnjacima ili starijim suigračima. Tada, sa 17-18 godina bio je vođa, "čovjek kojega su slušali", čovjek koji je donosio spektakl na Baldekinu. Jer premda se u dvoranu moglo natiskati nešto manje od 2000 gledatelja, grad je bio pust kad je igrao Dražen Petrović. S juniorskom selekcijom Šibenke osvaja zlato na Balkanskom prvenstvu u Patrasu, te je ponovno proglašen najboljim igračem. Još važnije stvari događaju se na seniorskom planu: Dražen dovodi europsku košarku na Baldekin i Šibenka igra prvo finale Kupa Radivoja Koraća protiv francuskog Limogesa. Šibenčani su vodili 37 minuta i ostali bez trofeja, 90:84. Te sezone, 81/82. ima prosjek od 16,3 poena po utakmici.

Nepravedno oduzet naslov

Slijedi famozna sezona 82/83. Dražen je predvodnik Šibenke (24,5 poena po utakmici), koja s najboljim omjerom u ligi, 16-6, ulazi u doigravanje. U play-offu su prvo izbacili Jugoplastiku (2-1), pa Crvenu zvezdu (2-1). U finalu se sastaju s Bosnom. Prvi susret na Baldekinu dobili su 103:98, a drugi u Sarajevu izgubili s minus dvanaest koševa (96:84). Majstorica se igrala 9. travnja 1983. u Šibeniku pred prepunim Baldekinom bodreni fanatičnim navijačima (na toj utakmici postavljen rekord dvorane - prodano 4000 ulaznica). Domaći su gubili minus devetnaest, na poluvremenu minus jedanaest. U drugom poluvremenu Dražen uzima stvar u svoje ruke i iako tada nije bilo trice, zabija ukupno 39 koševa.
-Na dvije sekunde do kraja utakmice pri vodstvu Bosne od 82:81 Šibenka je imala napad za pobjedu, tukao je mlađahni Dražen Petrović, sudac Ilija Matijević, čovjek velikih brkova, sudio je prekršaj za domaćine. Prosvjedi su bili strašni, no bacanja su se izvodila i Petrović je unatoč velikoj odgovornosti pogodio oba. Najprije su se košarkaši iz Sarajeva bunili za prekršaj Hadžića, kad je snimka pokazala da je kontakta bilo, onda je uslijedilo ogorčenje zbog tvrdnji da su prošle dvije sekunde od početka napada do izbačaja lopte prema košu.

[ytube][/ytube]

Naslov je u Šibeniku trajao šesnaest sati. U nedjelju ujutro poništili su ga u uredu KSJ-a uz objašnjenje da je kod Draženovog šuta u posljednoj sekundi isteklo vrijeme. Samo jedan od pravih razloga je bio to što u predolimpijskoj godini (Sarajevo '84) Šibenik nije smio biti prvak. Da sve bude smješnije, predsjednik tadašnjeg Košarkaškog saveza Jugoslavije Vasil Tupurkovski u Šibeniku je podijelio pehar i medalje košarkašima Šibenke, sve je bilo u redu na samoj utakmici. I poslije utakmice.
Nova utakmica trebala se igrati na neutralnom terenu u Novom Sadu. Cijeli Šibenik je izašao na ulice, igrači su po novinama govorili kako neće vraćati medalju i pehar. Šibenik je jednostavno rekao – ne političkom odlučivanju prvaka.
"U Novi Sad ne idem, pa i da svi odlučite ići. Svoju zlatnu medalju nikome ne dam."..."Što se mene tiče, mi smo prvaci. Nova utakmica? Ni slučajno. Proslavili smo naslov i više ga nam nitko ne može oduzeti." poručio je Dražen. No, u Novom Sadu je priređena fešta za Bosnu, koja je istrčala na teren, pred nekoliko stotina svojih navijača, nikoga iz Šibenika nije bilo tog dana u Novom Sadu. Bosna je proglašena prvakom, jer je utakmica registrirana s 20:0 za Sarajlije, no mora da je i njima bilo neugodno tada, kako je to žalosno i smiješno izgledalo.
Dražen je proglašen najboljim košarkašem prvenstva (trofej Croatia osiguranje), kao i košarkašem sezone (trofej Žutko).
U Kupu Radivoja Koraća ponovno stižu do finala, i ponovno gube od nesretnog Limogesa u Berlinu, 94:86.

Nakon takve sezone svi su znali da je Šibenik premalen za Dražena Petrovića, postao je najtraženija osoba na kontinentu, svi su ga željeli u svojoj momčadi. Čak su i Amerikanci znali za mladog košarkaša koji svojim igrama oduševljava cijelu Europu. Iako je tada, početkom osamdesetih, NBA liga za Europljane bila samo nedostižan san, trener sveučilišta Notre Dame, Digger Phelps, ponudio je Draženu četverogodišnji studij koji bi mu možda otvorio vrata NBA lige. Tvrdio je da samo tako, preko sveučlišta, Europljanin ima šansu za NBA. No, Dražen ga je odbio, jer je znao da će svoju kartu za NBA dobiti drugim putem. Taj drugi put vodio je preko europske momčadi. U Šibeniku nije više mogao iskoristiti sav svoj potencijal i trebalo je izabrati između "tisuću" ponuda. U izboru momčadi za koju je igrao Dražen je bio nepogrešiv, i odluka je pala: Dražen odlazi u Cibonu, u Zagreb gdje igra i brat Aco. Odlazak iz Šibenika sam je najbolje opisao: "Ako je istina da se prva ljubav nikada ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Tamo je sve počelo - premda sam emocije često gurao u stranu, nikada zapravo nisam imao dovoljno vremena, teško je, nemoguće zaboraviti te prve dane. Acine treninge, dan kad sam prvi put ušao u dvoranu , sve one sate koje sam proveo na parketu. Lopta, koš i ja. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao put. I to je priča koja nema kraja. Nadam se, međutim, da će razumjeti, za ono što želim od košarke moram ići dalje. Moram zatvoriti jedan, da bih otvorio drugi krug."
Sezonu 83/84. proveo je na odsluženju vojnog roka, a posljednju utakmicu za Šibenku odigrao je 31. svibnja 1984. protiv Omiša.

Zlatne godine s Cibonom

Image

Pretposljednjeg dana prijelaznog roka, 4. lipnja 1984, Dražen Petrović potpisao je za Cibonu pridruživši se tako bratu Aleksandru. Čak su se i u Ciboni već pomirili da ga neće imati. Kako samo već ranije kazali spominjalo se da će otići na studij u Ameriku, najuporniji je bio već spomenuti trener sveučilišta Notre Dame Digger Phelps. Dražen je Phelpsu nakon Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. rekao da neće igrati za Notre Dame i da se odlučio za Cibonu. Cibonu punu vrhunskih igrača poput Andra Knege, Zorana Čuture, Svena Ušića i onog najvažnijeg: Ace Petrovića.

"Prevagnula su tri razloga: studij prava, izazov u Kupu prvaka i želja da igram s bratom. Cibona je veliki klub koji u ovom sastavu može u finale Kupa prvaka. Smatram da sad ima momčad jaku da osvoji sva tri trofeja. A ja volim trijumfe."

Odluka o potpisivanju najviše je šokirala Šibenku, ali razočarani su bili i u Partizanu, s kojima je Dražen tijekom vojske dva mjeseca trenirao. Mirza Delibašić ga je očekivao u sarajevskoj Bosni. To što je Cibona u finalu prvenstva Jugoslavije 1984. pobijedila Crvenu zvezdu košem Mihovila Nakića u posljednjoj sekundi bilo je presudno jer tada je samo prvak Jugoslavije igrao u prestižnom Kupu prvaka - današnjoj Euroligi. Dražen se sigurno najviše veselio igranju u Kupu prvaka. Cibona je u to vrijeme imala jaku momčad, ali za najveće uspjehe nedostajao im je igrač Draženova profila.

Zagrebački klub i navijači su došli na svoje - braća Petrović i istoj ekipi, najubojitiji bekovski tandem u Europi, najbolji strijelac i najbolji playmaker u istom klubu. Dražen im se predstavio 18. rujna 1984. u kup utakmici protiv Novog Zagreba - pobjeda 106:82. A onda, u prvoj prvenstvenoj utakmici za novi klub igra protiv voljene Šibenke, ali bez popusta - ubacuje 56 koševa! Dok su navijači Šibenke skandirali "Dražene ti si naš!" i "Nemoj više Dražene" on je trpao. "Uspomene su uspomene, ljubav je ljubav, ali na terenu ne poznajem nikoga. I ne priznajem. Dat ću im opet 56, ako ću moći", govorio je Dražen nakon utakmice.

Ubrzo se između navijača Cibone i Dražena rodila posebna ljubav. Dražen je obožavao navijače i oni su obožoavali njega. Nakon svake utakmice prvo je išao pozdraviti gledatelje. Uvijek je pronalazio vremena za intervjue i podjelu autograma, još jedna odlika prave zvijezde. Sljedeće četiri godine u Zagrebu je vladala prava košarkaška groznica.
Ta prva Draženova sezona u Ciboni bila je sezona snova za zagrebački klub - predvođeni Draženom (32,5 poena u prosjeku) osvajaju sva tri trofeja: Kup i Prvenstvo Jugoslavije i veliki, najveći Kup prvaka Europe. Kup u Osijeku osvojen je pobjedom nad splitskom Jugoplastikom sa 104:83 i Draženovih 39 poena. U finalu Prvenstva Cibona je igrala protiv Crvene zvezde. Nakon prve dvije utakmice i 1:1, u trećoj utakmici u Zagrebu Cibona trijumfira sa 119:106. Dražen opet odličan - 32 poena.

[ytube][/ytube]

U prvom kolu Kupa prvaka Cibona igra baš protiv Real Madrida, s kojim će se kasnije sresti u velikom finalu. U toj prvoj utakmici najvećeg europskog klupskog natjecanja, 6. prosinca 1984. Dražen se predstavlja Madrižanima i cijelog Europi - 44 poena (29 u drugom poluvremenu) za pobjedu 99:90. Drugi put su igrali 31. sječnja 1985. u Madridu, Cibona je pobijedila 89:87, Dražen 35 poena. Sjajnim igrama u tom natjecanju Cibona je stigla i do velikog super-finala u Ateni 3. travnja 1985. Dražen je ponovno briljirao i s 36 poena (slobodna bacanja 14/14) odveo Cibonu na krov Europe, pobjeda 87:78 i veliko slavlje u Zagrebu. Sezona za pamćenje svih Ciboninih navijača, a Dražen dobiva i dva osobna priznanja - za najboljeg strijelca i najboljeg košarkaša prvenstva.

[ytube][/ytube]

Samo tri dana nakon što su osvojili naslov klupskih prvaka Europe u goste im je u domaćem prvenstvu stigao beogradski Partizan. Neopterećeni "Cibosi" tog su dana odigrali možda i najbolju utakmicu u povijesti kluba. Cibona je pobijedila Partizan 115:103, na poluvremenu su vodili 71:53. Dražen je bio fantastičan, 51 poen, uz šut 17-29.

U sljedećoj sezoni, 85/86., Dražen i Cibona umalo su ponovili sjajan uspjeh iz prošle - ponovno su pravci Europe i osvajači kupa, samo je prvenstvo ovoga puta izmaklo. U tom prvenstvu Cibona je vodila od prvog do posljednjeg kola, imali su skor 21-1, ali u finalu iznenađujuće gube od Zadra 2-1. U prvoj utakmici u Zagrebu Cibona pobjeđuje lako 84:70, no pojavio se problem. Dražen je imao dvije tehničke pogreške i ako u idućoj utakmici dobije treću, nema pravo igranja na posljednjoj, eventualnoj majstorici. Donijeta je odluka da stoga Dražen ne igra u Jazinama, kako bi sigurno igrao u završnoj utakmici u Zagrebu. Zadar, naravno pobjeđuje oslabljenu Cibonu bez Dražena (84:73) ali nitko nije očekivao ono što se dogodilo u trećoj utakmici u Zagrebu.

"Žao mi je što smo te godine ostali bez naslova državnoga prvaka. U drugoj utakmici finala, protiv Zadra u Jazinama sam, priznajem, odglumio ozljedu. U odlučujućoj utakmici u Zagrebu smo imali pobjedu u rukama, Zadrani su se nekako izvukli i osigurali produžetak. U produžetku smo izgubili s pola koša, titula je otišla u Zadar."

Treću su izgubili usred Zagreba - Cibona je tri godine, jedan mjesec i deset dana bila nepobijeđena u Domu sportova i onda se dogodio Zadar - pobjeda Zadra 111:110 nakon dva produžetka.

[ytube][/ytube]

Te 1986. osvojen je Kup Jugoslavije - Cibona pobjeđuje Bosnu 110:98, Dražen postiže 46 poena.
U Kupu prvaka Cibona igra dvije nove utakmice s Realom i oba puta pobjeđuje kraljevski klub. U Madridu 108:91 (tri minute prije kraja bilo je i 100:75) s Draženovih 49 poena, a u Zagrebu 88:81. Dražen je zabio gotovo pola - 43 poena. Ponovno stižu do velikog finala u kojem se sastaju s Žalgirisom, 3. travnja u Budimpešti. Dražen ubacuje 22 poena za Ciboninu pobjedu 94:82 i obranu naslova prvaka Europe.

Doček pred Domom sportova završio je tako da je mnoštvo, šest tisuća ljudi odnjelo Dražena do njegovog stana na Novoj cesti 19. Dražen dobiva više domaćih i stranih priznanja među kojima su možda najveći EUROSCAR najbolji igrač Europe (La Gazetta dello sport) i Mister Europa (Giganti del basket) te za najboljeg sportaša Hrvatske.

Godine 1987. Cibona u domaćem prvenstvu ima skor 22-0, ali opet i drugu sezonu zaredom ostaje bez naslova državnog prvaka. U polufinalu play-offa ispriječila se Crvena zvezda. Prvu utakmicu u Zagrebu dobila je Cibona 92:74, a u uzvratu gubi 92:94. Draženovih 48 poena u posljednjoj utakmici nije bilo dovoljno, Zvezda je slavila 103:104. Djelomična satisfakcija stigla je 17. ožujka u finalu Kupa kupova u Novom Sadu. Cibona je pobjedila Scavolini 89:74, a Dražen je ubacio 28 poena uz 10 asistencija.

Sezona 1987/88. Draženova je posljednja u Ciboninom dresu. Zadnji trofej (ukupno sedmi) s Cibonom osvojio je 7. veljače 1988. u finalu Kupa u Rijeci: Cibona - Jugoplastika 82:80, Dražen ovog puta samo 15 poena. Novo europsko finale usljedilo je opet protiv madridskog Reala u dvije finalne utakmice Kupa Radivoja Koraća. U prvoj utakmici u Madridu izgubili su s 13 koševa i to u uzvratu nisu mogli nadoknaditi, iako su u jendnom trenutku vodili plus 17. Nije bilo dovoljno, na kraju je završilo 94:93. Dražen je bio odličan: 47 poena, šut 16-29, trice 8-16, 6 skokova, 5 asistencija.

Domaći naslov im je opet izmakao, u polufinalu play-offa bolji je bio Partizan. Oproštajnu utakmicu za Cibonu Dražen je odigrao 25. travnja 1988., majstorica s Partizanom. Cibona je izgubila, a Dražen je postigao najmanje koševa u 106 prvenstvenih utakmica za Cibonu - samo 13.

Tako su prošle četiri Draženove godine u Ciboni, 36,9 poena po utakmici u prvenstvu i 33,8 u 50 europskih utakmica. Bilo je i rekorda i još puno fenomenalnih utakmica a mi ćemo izdvojiti samo neke: mladoj momčadi SMELT Olimpije zabio je čak 112 poena (šut iz igre 40-60, trice 10-20), a Hapoelu u Tel Avivu 59 uz 8 skokova i 4 asistenicije a također možemo spomenuti da je milanskom Simacu zabio 47, uz šut 19-24 (79 posto). Dana 23. siječnja 1986. odigrao je vjerovatno najbolju utakmicu u prebogatoj karijeri, protiv Limogesa, Cibona ih je u Zagrebu pobijedila 116:106. Teško da će itko ponoviti takvu izvedbu. U 13. minuti Limoges je vodio 16 razlike, 43:27, a u sljedećih sedam napada Dražen je pogodio sedam trica zaredom. Do kraja deset trica za ukupno 51 poen, a dodao je još i 10 asistencija.

Ostat će zapamćen kao najveći igrač Cibone svih vremena, ali pred njim je bio Real. Španjolske novine pisale su da je kraljevski klub dobio kralja. I dobili su ga.

Kralj u kraljevskom klubu

Image

Dražen je u Real Madridu proveo samo jednu sezonu, ali navijači Reala kao da imaju osjećaj da je tamo proveo čitavu vječnost. Čelnici Reala u najvećoj su tajnosti sve dogovorili s Draženom, i on je 27. listopada 1986. u Madridu potpisao ugovor s najslavnijim i najlegendarnijim europskim klubom. Gotovo dvije godine prije isteka ugovora s Cibonom Dražen je potpisao četverogodišnji ugovor s Realom, jer je ugovor sadržavao klauzulu po kojoj je mogao otići i prije isteka ugovora. Dražena je kod pregovora zastupao Mirko Novosel, a Real Antonio Arizaga. Dražen je ugovor s Realom potpisao još dok je bio igrač Cibone. Mirko Novosel je sredio da Dražen, samo pet dana nakon navršenog 22. rođendana, potpiše za ono doba nezamisliv ugovor vrijedan više od milijun dolara. Novosel je na taj način sačuvao Dražena u Ciboni i produžio mu boravak u klubu za još dvije sezone te igranje za reprezentaciju i Univerzijadu 1987. A gotovo je sve već bilo sređeno da ode u Barcelonu. Međutim vodeći ljudi Barce nekako su se nećkali, govorili neka sačeka dan-dva. Odmah je uletio Real i Dražen je stavio potpis na pristupnicu za kraljevski klub, sve je bilo dogovoreno za pet minuta.

"Ostvarila se moja najveća želja" rekao je Dražen. Za prelazak u Real Dražen je dobio i crveni Porsche koji mu je nedugo nakon toga ukraden. Bilo je jasno da će Dražen otići iz Cibone, a mogao je otići samo u veliki klub. A Real je bio takav. Toliko puta je uništio Real i koliko tuge im je samo nanio dok je igrao za Cibonu. U dvije europske sezone s Cibonom (1985. i 1986.), u pet utakmica s Realom Cibona ostvaruje omjer 5-0. Dražen im je prosječno zabijao 41.4 poen.

Real ga je mogao zaustaviti samo na jedan način - da ga dovedu u svoje redove. Koliko su ga prije u Madridu strastveno mrzili, sada su ga obožavali. Dražen je imao status poput španjolskih nogometaša. U Realu je odigrao samo jednu sezonu ali je ostavio dubok trag.

U listopadu 1988. igrao se McDonald's turnir u Madridu. Veliki Boston Celtics, trofejna generacija osamdesetih: Bird, Parish, Mchale... U dvije madridske utakmice Larry Bird ubacio je 56 poena, Petrović isto toliko - 56. Bird je ukupno imao 16 asistencija, Petrović 16. Bird je pogodio četiri trice, Petrović pet. Larry Bird skupio je 11 skokova, Petrović 14.

[ytube][/ytube]

S druge strane, na europskom planu, Real igra Kup kupova i u polufinalu se 7. ožujka 1989. susreće s Cibonom. Prva Draženova utakmica protiv bivšeg kluba. Dražen i Aco ponovno na suprotnim stranama kao dok je Dražen igrao za Šibenku. Bilo je nešto u Draženu da je posebno briljirao protiv bivših klubova - u budućem Domu Dražena Petrovića (gledatelji su mu na predstavljanju momčadi pljeskali punih 10 minuta) Ciboni je ubacio 38 poena za pobjedu Reala 92:91. Aco se prisjeća najzanimljivijeg detalja iz te utakmice. Kraj utakmice, Dražen je imao dva slobodna bacanja.

"Kao igrač Cibone i njegov brat, molio sam ga da promaši ta slobodna bacanja: Dražene molim te promaši, Dražene vama je svejedno, u Madridu će ionako biti kako treba. Dražene imamo premije, premije za pobijedu...molim te! Samo se nasmijao i ubacio oba slobodna bacanja. Nije znao, jednostavno nije znao gubiti."

Za nikog nije bilo popusta. U uzvratu u Madridu samo u prvih 17 minuta zabio je Ciboni 27 poena. Do kraja utakmice 47. Real ponovno slavi, 119:97. U finalu se sastaju s Snaiderom iz Caserte kojeg pobjeđuju u produžetku 117:113. Mnogi su za tu utakmicu rekli da je najbolja ikad odigrana u Europi a Draženu jedna od najboljih u karijeri: nevjerovatna 62 poena, dvice 12-14, trice 8-15, slobodna bacanja 14-15, 4 skoka i 3 asistencije. Snaidero nije mogao spasiti niti veliki brazilski strijelac Oscar Schmidt koji je zabio 44 poena.

[ytube][/ytube]

Prvenstvo Španjolske Real je izgubio u finalu od Barcelone u pet dramatičnih utakmica (3-2). Dražen je finale odigrao fantastično, u drugoj utakmici zabio je 8 trica, a u četvrtoj je zabio 42 poena - rekord finala u ACB ligi.

Barceloni su uzvratili osvajanjem Kraljevog Kupa (Kup Španjolske). U finalu je Dražen katalonskom klubu zabio 28 poena. Real Madrid - Barcelona 85:81.

Sezonu je završio kao najbolji strijelac španjolske lige, te je ponovno proglašen najboljim igračem Europe.

NBA izazov

Image

Nakon jedne sezone u dresu Real Madrida Dražen odlučuje spakirati kofere i otići u NBA, najjaču ligu svijeta, više se nikome nije morao dokazivati u Europi. Samo za otkup ugovora Portland Trail Blazersi, koji su Dražena draftirali još 1986., Realu su platili milijun i pol dolara.
"Zašto sam otišao iz kraljevskog kluba gdje su me držali kao 'kralja'? Nema tog košarkaša koji u Europi nešto znači da mu nije životni san 'omirisati' NBA ligu. Ja sam u Europi postigao sve ono što jedan košarkaš može postići. A cijeli život želim samo više, bolje...Zato sam se htio okušati u toj najjačoj, najatraktivnijoj i najspektakularnijoj ligi svijeta. Da sam sebi odgovorim na pitanje mogu li igrati u konkurenciji najboljih svjetskih košarkaša."

Portland: kriva momčad u krivo vrijeme

Dražen Petrović je, kao najbolji europski igrač iz Real Madrida - gdje je proveo jednu sezonu - došao u NBA ligu s velikim očekivanjima, što je bilo i razumljivo s obzirom na njegovu reputaciju i igračku klasu u Europi. Ali, NBA košarka je drukčija od europske, to je posve drugi svijet u kojem preživljavaju samo najčvršći. Na Draženovu nesreću, došao je u ponajboljiu momčad NBA lige. Ako gledamo sezone 1989/90. i 1990/91., u NBA ligi nije bilo bolje momčadi po omjeru pobejda i poraza od Portlanda (59-23 i 63-19, ukupno 74,4%), to nisu bili niti Chicago Bullsi s Michaelom Jordanom niti LA Lakersi s Magicom Johnsonom. Godine 1990. Blazersi su igrali NBA finale, a 1991. regularni su dio sezone odigrali najbolje u povijesti kluba, ali su u finalu Zapada ispali od LA Lakersa. Upravo u sezoni 1990/91. Draženovo nezadovoljstvo bilo je posebno izraženo.
Pored Terryia, Clydea Drexlera i Dannyja Aingea nije se mogao naigrati, posebice zbog toga što je Draženova najoptimalnija pozicija u NBA ligi bila ona beka šutera, dok je u Europi igrao obje bekovske pozicije - jedan i dva. Treba napomenuti kako je Petrović kao igrač Blazersa bio u obrani zadužen za igrače koji su tada bili zvijezde lige kao što su Michael Jordan, Joe Dumars, Jeff Hornacek, Mitch Richmond, Byron Scott, Dale Ellis, Rolando Blackman, Reggie Miller...
Isreno, teško je Dražen u svojoj drugoj NBA sezoni (1990/91.) pored odličnih napadača ali i obrambenih igrača mogao dobiti dvadesetak minuta po utakmici. To je jednostavno bila "nemoguća" misija za Dražena.
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Lebowski » 31 Jan 2014, 18:40

Biografija: Toni Kukoč

Image

Početak

Toni Kukoč je rođen 18. rujna 1968. godine u Splitu. Tonijev otac Ante bio je pravi sportski fanatik i Tonija je vodio na gotovo sve sportske priredbe u gradu pod Marjanom, što je zasigurno Tonija potaklo na bavljenje sportom. Kukoč se sportom počeo baviti kao sedmogodišnjak kada je u ruke primio stolnoteniski reket, a sa jedanaest je godina zajedno sa Slavenom Bilićem, Alenom Bokšićem i ostalima prošao selekciju u nogometnoj školi Hajduka. S petnaest ga je godina onako visokog i krakatog na splitskoj plaži Bene zapazio tadašnji trener u omladinskoj školi Splita Igor Karković i pozvao ga na trening na Gripe. Time je započela jedna od najljepših europskih košarkaških karijera.

Image

Nakon obrane naslova juniorskih prvaka Jugoslavije Kukoč 1985. godine pod paskom trenera Zorana Slavnića ulazi u prvu momčad Žutih, a u momčadi ga je čekalo još jedno dobro poznato lice – Dino Rađa. Slavnić je na klupi Splita zamijenio Krešu Ćosića, a pamte se Krešine riječi na odlasku iz kluba: Odlazim uvjeren u blistavu budućnost vašeg kluba. Imate zlato među klincima. Imate novog, ako ne i jačeg igrača od Dražena Petrovića, mislivši pritom na splitskog majstora. U dvije sezone pod Slavnićevim vodstvom Splićani nisu ostvarili značajniji rezultatski uspjeh, pa je na klupu splitskog kluba 1987. godine sjeo Božidar Maljković i s Kukočem i Rađom u glavnim ulogama učinio ga velikanom. Odmah prve sezone osvojeno je prvenstvo bivše države, a isti su uspjeh ponovili i u tri sljedeće godine, da bi ga podebljali onim najvećim – trostrukim uzastopnim osvajanjem Kupa europskih prvaka (1989., 1990. i 1991. godine), a posljednje dvije sezone je osvajanjem Jugoslavenskog kupa ubilježena i trostruka kruna.

Kukočev utjecaj u uspjesima matičnog mu kluba bio je ogroman, a naročit je bio njegov doprinos momčadskoj igri. Toni je trima finalima Kupa prvaka prosječno bilježio 15 poena, sedam skokova i dvije asistencije po utakmici, dok je na polufinalnim utakmicama prosječno bilježio 18 ubačaja, a u dva je navrata dobio nagradu za najboljeg igrača Kupa prvaka (1990. i 1991.). U međuvremenu je Kukoč na NBA draftu 1990. godine od strane Chicago Bullsa izabran kao drugi izbor druge runde, odnosno 29. pick ukupno.

[ytube][/ytube]


Reprezentacija

Image

Paralelno s klupskim uspjesima Toni je započeo i s reprezentativnima. Sve je krenulo 1985. godine osvajanjem kadetskog prvenstva Europe, a nastavljeno je zlatima na juniorskom europskom i svjetskom prvenstvu u naredne dvije godine, na kojima je dobio nagradu za najboljeg igrača turnira, a posebno pamtljivo je finale Svjetskog prvenstva 1987. godine u talijanskom Bormiju kada je Amerikancima ubacio 11 trica uz samo jednu promašenu.

[ytube][/ytube]

Iste 1987. godine je sa seniorskom reprezentacijom Jugoslavije, za koju je debitirao godinu dana ranije, osvojio brončanu medalju na europskom prvenstvu u Ateni. Uslijedilo je Olimpijsko srebro u Seoulu 1988., svjetsko zlato u Buenos Airesu 1990. (MVP) te dva europska zlata u Zagrebu 1989. godine i Rimu (MVP) dvije godine poslije.

Kukoč 1991. godine odlazi iz Splita i seli preko Jadrana u Italiju, u Benetton iz Trevisa, gdje pod paskom našeg trenera Petra Skansija u sljedeće dvije sezone osvaja Prvenstvo i Kup Italije, prve trofeje u klupskoj povijesti. U drugoj je sezoni svoju momčad odveo u finale Eurolige gdje su poraženi od francuskog Limogesa, a Toni je po treći puta proglašen za MVP-a turnira i prvi je igrač koji je dobio tu nagradu a da nije iz redova osvajača, a oba ta uspjeha stoje do današnjeg dana.

Medalje je Kukoč osvajao i s reprezentacijom Hrvatske. Najprije je na Olimpijskim igrama u Barceloni osvojena srebrna medalja nakon poraza u finalu od jednog i jedinog pravog američkog Dream teama, a uslijedile su bronce na Svjetskom prvenstvu u Torontu 1994. godine i na Europskom prvenstvu u Ateni godinu potom, obje osvojene u vrijeme kada je Toni već bio Preko bare, u dresu Chicago Bullsa.

[ytube][/ytube]

Odlazak u NBA

Debi u najjačoj košarkaškoj ligi svijeta Toni je imao 5. studenog 1993. u pobjedi njegovih Bullsa nad Charlotte Hornetsima 123:122 u koju je ugradio po pet poena i skokova za 21 minutu u igri. Bila je to prva sezona nakon tri uzastopna naslova njegovih Bullsa i prva nakon prvotnog umirovljenja Michaela Jordana. Kukoč je u većini utakmica startao s klupe mijenjavši Scottie Pippena na poziciji niskog krila i Horace Granta na mjestu četvorke, a okončao ju je s prosječnih 10,9 poena, četiri skoka i 3,7 asista po utakmici što mu je donijelo uvrštenje u drugu najbolju rookie petorku lige, zajedno s velikim prijateljem i nekadašnjim klupskim suigračem Dinom Rađom.

Image

Unatoč dobroj igri i osvojenoj nagradi, The Croatian Sensation (Hrvatska senzacija), kako mu je glasio jedan od mnogih Američkih nadimaka, prolazio je kroz ne baš laganu fazu prilagodbe. Legendarni trener Bullsa Phil Jackson i njegovi pomoćnici zahtijevali su od njega da nabaci desetak kilograma na njegovo mršavo tijelo, što je Toni pokušavao nadoknaditi jakim treninzima u teretani, ali to je posljedično unijelo određene poteškoće na njegovu dotad naoko jednostavnu i lepršavu igru. Druga prilagodba odnosila se i na njegovu poziciju na parketu, budući da su ga zbog visine gurali na poziciju visokog krila, koju u Europi nije često igrao. Ali pravim igračima nikada nije teško podnijeti žrtvu danas da bi im bilo bolje ubuduće, a upravo je to Toni i činio.

Sljedeće je sezone iz kluba otišao Grant, a Kukoč je većinu utakmica startao u petorci, te je s prosjekom od 15,7 koševa, 5,4 skoka, 4,7 dodavanja i 1,3 osvojenom loptom bio drugi strijelac, skakač, asistent i kradljivac momčadi sve do povratka velikog Jordana 17 utakmica prije kraja regularnog dijela sezone. Upravo zbog svoje svestranosti u igri, velikog broja asistencija s obzirom na poziciju i njegove teorije da ”koš usrećuje jednog čovjeka, a asistencija dvoje” Toni je dobio nadimke The Waiter (Konobar).

Prve dvije NBA sezone donijele su ispadanje u polufinalima Istoka, dok je prvi prsten stigao u trećoj kada su Bullsi nakon rekordnih 72-10 u regularnom dijelu sezone u finalu Playoffa sa 4-3 bili bolji od Seattle Supersonicsa. Osim prvoga prstena, Toniju je ta sezona donijela i najvrijedniju individualnu nagradu u njegovoj NBA karijeri – nagrada za najboljeg šestog igrača godine. Do te nagrade je došao s prosjecima od 13 poena, četiri skoka i 3,5 asistencije po utakmici (treći strijelac i asistent momčadi). Kukoč je i do danas jedini igrač u povijesti lige koji je iste sezone osvojio ovu nagradu i prsten prvaka.

I slijedeće dvije sezone Kukoč je u igru ulazio kao šesti igrač, obje sezone Toni je bio treći strijelac i drugi dodavač momčadi i obje sezone momčad iz Vjetrovitog grada osvajala je naslove NBA prvaka.

Nakon posljednje šampionske sezone Jordan je po drugi puta u karijeri objesio tenisice o klin, a momčad se polagano počela rasipati. Nove klubove potražili su gotovo svi igrači iz prve petorke – Luc Longley, Dennis Rodman i Pippen te bitni igrači rotacije kao na primjer Steve Kerr. U takvom odnosu snaga Kukoč je postao novi vođa Chicaga te je s 18,8 koševa, sedam uhvaćenih lopti i 5,3 asistencije po susretu bio vodeći igrač momčadi u svim tim trima statističkim kategorijama, ali u sezoni skraćenoj zbog Lockouta do playoffa ih nije uspio dovući. Sezona 1999/00 bila je posljednja Kukočeva u crvenom dresu, kada je nakon 24 utakmice mijenjan u Philadelphiu 76erse. Za Sixerse je ukupno odigrao 80 utakmica i odmah u prvoj sezoni kao drugi strijelac i dodavač pomogao momčadi da dođe do polufinala istoka, da bi u veljači 2002. godine mijenjan u Atlanta Hawkse za Dikembe Mutomba.

Atlanta Hawks

Image

Iako je u prvoj sezoni u Hawksima Kukoč prosječno bio najbolji strijelac (19,7) i asistent (6,2) ekipe, u drugoj je pao u nemilost trenera Lona Krugera, pa je rastanak s Atlantom na kraju sezone bila neminovnost. Kukoč se odlučio na povratak bliže svom američkom domu u sat vremena vožnje od Chicaga udaljeni Milwaukee. U Bucksima je odigrao posljednje četiri sezone u karijeri, a u prvoj, drugoj i posljednjoj se sa svojim posljednjim klubom plasirao u NBA doigravanje, gdje su sva tri puta ispadali u prvome krugu.

Po završetku sezone 2005/06. Toni je objavio da nastavlja karijeru jedino ako mu ugovor ponude Bucksi ili Bullsi, a kako do 6. siječnja 2007. ponuda nije stigla objavio je završetak karijere. Europska karijera tako se zaustavila na osvajanju tri Kupa europskih prvaka(1989, 1990, 1991), četiri prvenstva Jugoslavije (1988, 1989, 1990, 1991), dva Kupa Jugoslavije (1990, 1991) i po jedno prvenstvo (1992) i Kup Italije (1993), NBA karijeru završio je s tri prstena na ruci (1996, 1997, 1998), dok je u reprezentativnoj karijeri osvojio dva europska zlata (1989, 1991) i jednu broncu (1987), jedno olimpijsko srebro (1988) te jedno svjetsko zlato s reprezentacijom Jugoslavije (1990), odnosno po jednu europsku (1995) i svjetsku broncu (1994) te olimpijsko srebro s Hrvatskom (1992), a tome treba pridodati i tri reprezentativna zlata u mlađim uzrastima bivše države.

Od individualnih nagrada valja izdvojiti po jednu nagradu za najboljeg igrača Svjetskog (1990) i Europskog prvenstva (1991), triput je izabran za najboljeg igrača Kupa prvaka (1990, 1991, 1993), uvrštenje u drugu NBA rookie petorku (1994), NBA najbolji šesti igrač (1996), četverostruki je najbolji europski košarkaš u izboru Gazzette dello Sport (1990, 1991, 1992, 1996) i peterostruki u izboru Euroscara (1990, 1991, 1994, 1996, 1998), uvršten je u 50 najboljih europskih košarkaša od strane FIBA-e (1991), trostruki je hrvatski sportaš godine u izboru Sportskih novosti (1989, 1990, 1991) i dobitnik državne nagrade Franjo Bučar za sport (1992).

NBA karijeru Kukoč je završio s prosjecima od 11,6 poena, 4,2 skoka i 3,7 asistencija u 846 utakmica regularnog dijela sezone te 10,7 poena, 3,9 skoka i 3,2 dodavanja u 99 playoff utakmica. Jedini je igrač uz Magic Johnsona koji je u NBA-u započeo utakmicu na svih pet pozicija u igri, te je zbog toga od nekih s pravom prozvan kao Europski Magic.

[ytube][/ytube]

Mirovina

Nakon umirovljenja Kukoč se povukao u obiteljski život sa suprugom i dvoje djece, a slobodno vrijeme uglavnom provodi igrajući golf, često i sa svojim nekadašnjim suigračem Jordanom. Prošle je godine Kukoč postao i amaterski prvak Hrvatske u golfu, što samo dokazuje njegov izniman sportski talent. Košarkom se više ne bavi, trenutno je samo gleda, a ponajviše svog sina Marina koji trenutno nastupa na sveučilištu Pennsylvania.

Toni Kukoč jedan je od najboljih košarkaša kojeg je Hrvatska dala, pravi primjer svestranog, timskog igrača kojeg bi, da citiram izjavu o Toniju legendarnog trenera Pata Rileya ”svaki trener volio imati u svojoj momčadi”, a ujedno je i vrhunski sportaš kojeg je možda i puka sreća što se tog ljetnog dana kupao na istoj plaži kao i pokojni trener Karković odvela u neslućene visine. Toni Kukoč razlog je zbog kojeg se početkom devedesetih ostajalo budno do ranih jutarnjih sati ili ustajalo u istima da bi ga gledali na TV-u, ali on je i vjerojatni razlog zašto se NBA liga prestala prenositi na državnoj dalekovidnici, ali o tim razlozima danas se nećemo baviti. Zbog Tonija Kukoča mnogi su s guštom gledali utakmice njegovih klubova i reprezentacija, a zbog istog se tog Tonija Kukoča autor ovoga teksta, a vjerujem i mnogi drugi klinci iz Tonijevog razdoblja, zaljubio u najljepši sport na svijetu – košarku.
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by storm » 31 Jan 2014, 18:56

:aplauzz odlični portreti leb...još se sjećam kako pippen nije mogao smisliti tonija u bullsima, pa ga je ovaj igrom i zalaganjem natjerao da sasvim promijeni mišljenje....
dražen dalipagić, mirza delibašić, krešimir čosić mi još padaju na pamet... zoran moka slavnić, peter vilfan, dragan kićanović...ima toga
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by niska grana » 31 Jan 2014, 19:32

Sjećam se da je već jednom bila slična anketa, ali nije važno; u svakom slučaju ostao sam pri trojcu Delibašić - Petrović - Kukoč.

Djelomično vezano za temu, baš jučer smo se nešto zezali i neko je spomenuo Knegu, igrača upečatljivog po povećanoj maljavosti.

A kad ste već kod Jugoplastike, više puta sam pogledao ovaj intervju....čovjeka je naprosto milina slušati :ok

[ytube][/ytube]
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 31 Jan 2014, 20:22

..božo je ima sreću..a i split s božom..u isto vrime su se dizali i dostigli vrhove..definitivno najtrofejnija ekipa na ex-yu prostorima..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 31 Jan 2014, 20:25

..istu temu sam otvorio pa su me ugušili odnosno ubacili u opću temu od košarke..ali ovo definitivni zaslužuje poseban status i leb je to studiozno pripremio i nisam ljubomoran..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by niska grana » 31 Jan 2014, 20:45

Jedino mi je još malko nejasno šta se događalo prije toga....jesu li bili stabilan prvoligaš? Da li je i prije Maljkovićevog dolaska - budući da su Rađa i Kukoč, iako istina golobradi još, bili u klubu - Jugoplastika igrala dobro, pa se dalo naslutiti nešto i da li se i ranije borila za vrh? Jesu li nedugo prije toga došli novi ljudi u upravu s entuzijazmom, poletom i znanjem i da li je eventualno uspješno poslovanje istoimene firme imalo na neki način veze s uspjehom, odnosno njegovim temeljima (što se slušajući priču o službenom autu i benzinu baš i ne bi reklo :oo )?
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 31 Jan 2014, 20:53

znam što želiš reč..znalo se da split ima potencijal..kukoč i rađa suveć u repki bivali najbolji na svjetskm prevenstvima di smo trali i amere...božo mislim da je bio negdi pomoćni trener sad točno ne znam negdi..temelj je bio..i tada su doveli ivanovića koji opće nije bio reprezentativac yuge ali redovno prvi strijelac lige...još sretenović na playu i ostalo je povijest..potentna ekipa potentan trener..sad možemo samo nagađat dali bi božo posta svjetska klasa bez njih ili bi split bio to što je bez bože iako stoji i činjenica da treću evropsku titulu došli s pavličevim koji je kurac od trenera..sad sam zaključi..a jugoplastika kao kombinat nema veze tada je svki klub nosio ime neke tvrtke ali nije bilo sponzoriranja na današnjoj osnovi..više ko partijski zadatak..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by storm » 31 Jan 2014, 22:04

lagani, jel ti znaš možda, ali meni su stariji pripadnici torcide pričali da torca kao grupa uopće nije nešto pratila kk jugoplastika, nego su zdušno bodrili kk Dalvin ( dalmacijavino) iz splita...individualno, da, ali kao grupa organizirano nije se išlo na jugoplastiku...
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 31 Jan 2014, 22:08

je istina je..dalvin je pratila torcida..na jugoplastici nije bilo nikad atmosfere možda te tri godine kad su gazili...a dalvin je ispa prve godine ulaska a vjerojatno jugoplastici nije bio interes još jedne ekipe...ne sijećam se da je jugoplastika pratila igdi izvan splita...jedino u zagrebu zbog studenata..a zadar je nešto drugo..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
niska grana
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2441
Joined: 21 May 2011, 23:01
Location: Osamnaesti tetrapak
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by niska grana » 31 Jan 2014, 22:54

Ma dobro, uvijek je na košarku dolazila u prosjeku ponešto kultivisanija & mirnija publika, naročito u većim sredinama....stadion je ipak mnogo podesnije mjesto za izbacivanje adrenalina i raznih crnjaka nagomilanih u toku sedmice.
Mada je veći interes za fudbalom kod nas u neku ruku i pomalo čudan fenomen, jer smo u košarci kudikamo uspješniji.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.

Bambi
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5425
Joined: 20 Feb 2012, 17:30
Location: Grad celika,a ime mu je Zenica
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Bambi » 31 Jan 2014, 23:04

Glasala za Delibašića,Petrovića i Kukoča :respekt :respekt

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 31 Jan 2014, 23:08

mirza je bio legenda..jel istina da je umra..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Lebowski » 31 Jan 2014, 23:22

Biografija: Vlade Divac

Vlade Divac (3. februar 1968, Prijepolje, Srbija, Jugoslavija) je
proslavljeni bivši jugoslovenski i srpski košarkaš. Od 2009. godine je
predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije.

Image

Divac je igrao na poziciji centra u Slogi, Partizanu, Lejkersima,
Hornetsima, Crvenoj zvezdi (u Euroligi) i Kingsima. Bio je jedan od
prvih Evropljana koji je zaigrao u NBA. Sa košarkaškom reprezentacijom
Jugoslavije osvojio je dva svjetska prvenstva, tri evropska prvenstva i
dvije srebrne medalje na Olimpijskim igrama. Za nacionalni tim Jugoslavije
je odigrao 145 utakmica i postigao 1345 poena.

Iako aktivan igrač, Divac je bio na položaju predsjednika Partizana u
periodu od 2000. do 2004. Nakon završetka igračke karijere postao je
skaut Los Anđeles Lejkersa i sportski direktor košarkaške sekcije Real
Madrida. Godine 2008. ULEB ga je svrstao među 50 ljudi koji su
najzaslužniji za razvoj košarke u Evropi.

Divac se bavi i humanitarnim radom. Sa Žarkom Paspaljem, Aleksandrom
Đorđevićem, Predragom Danilovićem, Zoranom Savićem, Dejanom Bodirogom i
Željkom Rebračom osnovao je humanitarnu organizaciju Grupa 7. Divac je
zbog svog humanitarnog rada postao ambasador dobre volje Ujedinjenih nacija.

Jugoslavija

Image

Prie nego što se bavio košarkom Divac je trenirao fudbal i bio je golman
u mjesnom klubu. Međutim, fudbalsku karijeru je prekinuo je nakon što je
na jednom treningu bio neodlučan da se baci u blato kako ne bi isprljao
nove rukavice. Njegov tim je izgubio, a iznervirani trener mu je rekao
da potraži neki drugi sport.
Divac je trenirao košarku u rodnom Prijepolju u klubu KK Elan kod
trenera Milovana Bogojevića. Njegova profesionalna karijera u
Jugoslaviji počela je kada je zaigrao za Slogu iz Kraljeva i odmah
skrenuo pažnju na sebe tako što je u utakmici sa Crvenom zvezdom
postigao 27 poena. U ljeto 1986. Divac je bio najveća zvezda prelazne
sezone, nakon što je potpisao za KK Partizan za 14.000 nemačkih maraka.
Debitovao je za reprezentaciju Jugoslavije u kvalifikacijama za Svetsko
prvenstvu u Španiji 1986. godine. Prvu utakmicu za plave u seniorskoj
reprezentaciji odigrao je u Den Helderu protiv Holandije, gdje je
postigao četiri prva poena.

Iste godine je, sa 18 godina, debitovao za seniorsku reprezentaciju
Jugoslavije na kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 1986. u Madridu, na
poziv selektora Krešimira Ćosića. U debitantskoj utakmici za seniore
protiv Holandije je postigao 4 poena. Nedelju dana kasnije u meču protiv
Mađarske dao je 27 poena. Međutim, odličan debitantski učinak na
Svjetskom prvenstvu je u sjenku bacio događaj u polufinalu protiv
Sovjetskog Saveza: jedan minut pre kraja utakmice, Jugoslavija je vodila
sa ubjedljivih 9 poena razlike, ali su Sovjeti sa tri šuta za tri poena
izjednačili: jedan šut je bio nakon Divčeve izgubljene lopte na sredini
terena nakon nepotrebnog driblinga. U produžetku su Sovjeti lako
savladali šokirane Jugoslovene, koji su na kraju osvojili bronzanu
medalju. Divac je zbog izgubljene lopte zaplakao, a Dražen Dalipagić ga
je tiješio rečima: „Mali, nema veze, sljedeći put su tvoji.“ Ova scena je
kasnije bila inspiracija za reklamu za Atlas pivo u kojoj su učestvovali
Dalipagić i Divac.

Sljedeće godine Divac je bio dio tima koji je osvojio bronzanu medalju na
Evropskom prvenstvu 1987. u Grčkoj, zlatnu medalju na Letnjoj
univerzijadi 1987. u Zagrebu i na kraju zlato na Svjetskom juniorskom
prvenstvu u Bormiju. Ovaj događaj je bio odskočna daska za mladu
generaciju jugoslovenskih košarkaša, uz zvezde poput Aleksandra
Đorđevića, Dina Rađe i Tonija Kukoča. Prije raspada Jugoslavije, ova
generacija je donijela Jugoslaviji srebro na Olimpijskim igrama 1988. u
Seulu, zlato na Evropskom prvenstvu u košarci 1989. u Zagrebu, zlato na
Svjetskom prvenstvu u košarci 1990. u Buenos Ajresu i zlato na Evropskom
prvenstvu 1991. u Rimu.

Partizan je 1987. godine uz Divca, Đorđevića, Paspalja, Obradovića,
Grbovića, Savovića, Nakića, Pecarskog i, na mjestu trenera, Duška
Vujoševića, imao sjajan tim koji je osvojio prvenstvo Jugoslavije, ali
nije uspeo da osvoji Kup evropskih šampiona sljedeće sezone, pošto je
izgubio od Makabija u polufinalu FInal Four-a u Gentu. Jugoplastika je sa
Kukočem, Rađom i Savićem bila jači tim sljedeće tri godine i osvojila je
tri prvenstva Jugoslavije i tri Kupa evropskih šampiona. Partizan i
Divac su 1987. godine osvojili Prvenstvo Jugoslavije, a 1989. Kup
Radivoja Koraća i Kup Jugoslavije.

Divac je imao neobičan stil za centra u ondašnje vreme; uprkos svojoj
visini, posjedovao je dobru pokretljivost, dobro je vodio loptu i imao je
dobar šut sa distance. Ponekad je djelovao kao plejmejker. Divac je
takođe volio da izvodi šaljive poteze na terenu: na Evropskom prvenstvu
1989, podigao je saigrača Zorana Radovića da bi on mogao da zakuca. U
samo 4 profesionalne sezone u Evropi, Divac je uz Arvidasa Sabonisa
postao jedan od najboljih evropskih centara.

NBA

Divac je u NBA ligi proveo 16 godina kao član LA Lejkersa, Šarlota i
Sakramenta i u tom periodu postigao je ukupno 13.398 poena[5]. Spada
među šestoricu NBA košarkaša koji su postigli više od 13.000 poena,
9.000 skokova, 3.000 asistencija i 1.500 blokada.

[ytube][/ytube]

Lakersi

Image

Lakersi su odabrali Divca na draftu 1989. kao 26. pika. Divac je uz
Sabonisa, Dražena Petrovića, Šarunasa Marčuljonisa i Žarka Paspalja bio
pripadnik talasa evropskih igrača koji su prokrčili put ostalim
neameričkim igračima ka NBA. Lakersi su prethodne sezone imali odličan
tim predvođen Karimom Abdul-Džabarom (završio karijeru na kraju te
sezone), najboljim asistentom u istoriji NBA Medžikom Džonsonom,
Džejmsom Vortijem i Ej Si Grinom. Pod Džabarovim i Džonsonovim
tutorstvom, Divac je popravio svoju igru i usvojio američki stil igre.
Uprkos tome što nije znao engleski jezik, brzo je postao popularan među
saigračima i publikom zbog svog šarma i duhovitosti. U sezoni 1989/90.
Divac je odigrao 82 utakmice, dijeleći minutažu sa Majklom Tompsonom i
postizao je prosečno 8,5 poena za 19,6 minuta po utakmici. Divac je među
Lejkersima bio najbolji u broju blokada i drugi po broju skokova.
Njegovo zalaganje mu je donijelo mjesto u timu novajlija na All-star vikendu
1990. Divac je sa reprezentacijom Jugoslavije 1990. osvojio zlatnu
medalju na Svjetskom prvenstvu 1990. u Argentini. Nakon pobjede u finalu
nad Sovjetskim Savezom, Divac je uzeo hrvatsku zastavu od iseljenika u
Argentini i bacio je na pod. U predvečerje raspada Jugoslavije, ovakav
čin je u hrvatskoj javnosti okarakterisan kao izliv nacionalizma, mada
je kasnije Divac izjavio da je to uradio jer su tada svi igrali pod
jednom zastavom i da to nema nikakve veze sa nacionalizmom.

[ytube][/ytube]

U sledećoj sezoni Divac je postao startni centar Lakersa, prednjačivši
u skokovima i postigavši peto mjesto u procentu šuta u NBA ligi. Mnogi su
bili iznenađeni kada je Los Anđeles stigao u finale NBA lige 1991.
godine, gdje je poražen od Bulsa predvođenih Majklom Džordanom, a sa,
zbog rata, okrnjenom reprezentacijom Jugoslavije je osvojio Evropsko
prvenstvo u Rimu.

Divčeva operacija leđa ga je spriječila da igra u 44 utakmice sezone
1992/93, ali se odmah nakon potpunog oporavka vratio u prvi tim
Lakersa. U sezoni 1993/94, Divčevo ime se pojavljivalo na listama
najboljih centara lige, a te godine bio je dvanaesti u NBA sa 40
„dabl-dabl“ učinaka. U toj sezoni imao je 24 skoka u jednoj utakmici,
što je bilo najviše za Lakerse od 1979. godine kada je Abdul-Džabar
zabilležio 25 skokova. Divac je bio među prvih 40 u ligi po broju
postignutih pogodaka, skokova, blokada, asistencija, procenta šuta i
oduzimanju lopte. Te sezone Divac je sa Đorđevićem, Danilovićem, Savićem
učestvovao u humanitarnoj utakmici, kojom je trebalo da se prikupi novac
za liječenje Slobodana Jankovića, koji je ostao invalid.

Sljedeće sezone je imao 4,1 asistenciju i tako postao vodeći centar NBA
lige u tom aspkektu igre. Dvije utakmice za redom u kojima je postigao 20
poena i 20 skokova su prve za Lejkerse od 1975. godine kad je takav
uspjeh zabeležio Abdul-Džabar. U ljeto 1995. Divac je sa reprezentacijom
Jugoslavije osvojio Evropsko prvenstvo u Atini, prvo zvanično takmičenje
za Jugoslaviju od uvođenja sankcija 1992.

U sezoni 1995/96 Divac je takođe je bio među prvih 25 u ligi po
blokadama i procentu šuta, ali je broj poena po utakmici opao. Na kraju
sezone, Lejkersi su odlučili da pokušaju da naprave novi tim dovođenjem
Šakila O'Nila iz Orlando Medžika. Klub je odlučio da napravi mjesta za
O'Nila u startnoj ekipi i da skupi novac za njegov ugovor, pa je poslao
Divca u Hornetse u zamjenu za super-talentovanog tinejdžera Kobija
Brajanta. Divac je u prvi mah pomišljao da zbog ovoga prekine karijeru.

Hornetsi

Na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti, Divac je sa reprezentacijom
Jugoslavije osvojio srebrnu medalju, nakon poraza od Sjedinjenih Država
u finalu.
Hornetsi su prethodne sezone zamijenili igrače Alonsa Morninga i Larija
Džonsona sa Majami Hitom, za igrače Glena Rajsa i Meta Gajgera, i u
sezoni 1996/97 su uspeli da pobjede u 54 utakmice (to je najviše u
klupskoj istoriji). Divac se tada plasirao među vodeće igrače u NBA
ligi, po broju skokova i blokada, a prevazišao je sve NBA centre u
asistencijama. Zbog povrede propustio je Evropsko prvenstvo u košarci
1997. u Španiji, na kom je Jugoslavija odbranila titulu šampiona.

Divac je sa Metom Gajgerom u sezoni 1997/98 godine činio centarsku
postavu i zajedno su doprinjeli kvalitetnoj igri Šarlota na poziciji
centra. Ostvarili su zajedno skoro 22 poena i 15 skokova po utakmici.

Kingsi

Image

Štrajk profesionalnih NBA košarkaša je spriječio Divca da učestvuje na
Svetskom prvenstvu u košarci 1998. u Atini, na kom je Jugoslavija
osvojila zlatnu medalju ispred Rusije i reprezentacije SAD sastavljene
od igrača iz amaterskih i evropskih liga. Kako se štrajk NBA igrača
produžio, Divac je potpisao ugovor sa Crvenom zvezdom, kako bi joj
pomogao u Euroligi. Sa Divcem u timu, Crvena zvezda je u Pioniru
savladala potonjeg prvaka Evrope, litvanski Žalgiris, a poražena je od
Po Orteza u gostima. Ipak, kako se štrajk uskoro okončao, Divac je 22.
januara 1999. potpisao ugovor sa Kingsima. Sakramento je te sezone
zamenio zvijezdu Miča Ričmonda za problematičnog Krisa Vebera, odabrao
Džejsona Vilijamsa na draftu, a u ekipu je došao ranije odabrani Predrag
Stojaković. Nova postava Kingsa je uspjela da izvuče klub iz godina
osrednjosti i da se domogne plej-ofa, gde ju je u četvrtfinalu
zaustavila ekipa Jute sa 3:2 u seriji. Vlade Divac je tog ljeta predvodio
reprezentaciju do bronzane medalje na Evropskom prvenstvu u košarci
1999. u Francuskoj.

Image

Kingsi su sljedeće sezone ponovili ovaj uspeh, a ovaj put su ih
zaustavili potonji šampioni Lejkersi identičnim rezultatom. Divac je tog
ljeta odlučio da se ne odazove pozivu da igra za reprezentaciju
Jugoslavije na Olimpijskim igrama 2000. u Sidneju, koja je zauzela
razočaravajuće 6. mjesto, navodeći kao razlog želju da uživo prati
Evropsko prvenstvo u fudbalu 2000. u Belgiji i Holandiji.

Sljedeće sezone Kingsi su razmijenili beka Korlisa Vilijamsona za Daga
Kristija i odabrali Hidajeta Turkouglua. Zbog svoje atraktivne igre,
Kingsi su dobili nadimak „Najveći šou na terenu“. Ove sezone su
napravili korak dalje u plej-ofu, izbacivši Sanse, ali su ih novi-stari
šampioni Lejkersi ovaj put glatko dobili u polufinalu sa 4:0. Ova sezona
je za Divca bila upamćena po tome što je učestovao na Ol-star vikendu
2001. i tako postao prvi Evropljanin kome je to uspjelo, a da nije
studirao u Americi (pre Divca na Ol-staru su učestvovali Nemac Detlef
Šrempf i Holanđanin Rik Smits).

Odlučni da konačno budu bolji od Lejkersa i osvoje titulu, Kingsi su
trampili Vilijamsa sa Grizlisima u zamjenu za plejmejkera Majka Bibija.
Divac je doveo do savršenstva tehniku iznuđivanja faula u napadu, što je
bilo presudno u borbi sa fizički jačim centrima, kao što je Šakil O'Nil.
Te sezone su dominirali u ligaškom delu takmičenja, sa 61 pobedom i 21
porazom i osvojenim prvim mjestom u Zapadnoj konferenciji i cijeloj ligi,
ispred najvećih rivala Lejkersa i Meveriksa. U finalu Zapadne
konferencije, finalu pre finala, Lejkersi su u vrlo neizvesnoj seriji
savladali Sakramento 4:3, a u jednoj utakmici su slavili trojkom Roberta
Orija, do koga se odbila lopta, pošto ju je Divac izbacio iz reketa.
Ipak, Divac je prihvatio da pomogne reprezentaciji Jugoslavije i da
učestvuje na Svjetskom prvenstvu u Indijanapolisu 2002, na kojem je
Jugoslavija osvojila poslednju zlatnu medalju u svojoj istoriji. Divac
je bio jedan od najzaslužnijih za pobedu Jugoslavije nad SAD, jer je
uspešno zaustavio američke centre. Poslije prvenstva se oprostio od
reprezentacije.

Nakon osvajanja još jednog prvog mesta u svojoj diviziji Pacifik u
sezoni 2002/2003, Kingsi su poraženi u polufinalu plej-ofa Zapadne
konferencije od Meveriksa. U sezoni 2003/04 Minesota je izbacila
Sakramento u plej-ofu.

[ytube][/ytube]

Ponovo u Lejkersima

Nakon isteka ugovora 2004. godine sa Sakramentom, Divac se vratio u
Lejkerse. Lejkersi su nakon poraza od Detroita u finalu NBA lige,
trampili ili otpustili većinu svojih igrača, uključujući Šakila O'Nila,
a trebalo je da Divac popuni tu prazninu. Međutim, zbog povrede leđa
propustio je veći dio sezone. Konačno je 14. jula 2005. objavio svoje
povlačenje, nakon 16 godina u NBA.

Glavni uspjesi u karijeri

Reprezentacija:
Srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1988. i 1996.
Zlatne medalje na Svjetskim prvenstvima 1990. i 2002.
Zlatne medalje na Evropskim prvenstvima 1989, 1991 i 1995. i bronzane na
Evropskim prvenstvima 1987. i 1999.
Zlatna medalja na Evropskom prvenstvu za kadete u Rusiji i Bugarskoj 1985.
Zlatna medalja na Evropskom juniorskom privenstvu u Austriji, 1986.
Zlatna medalja na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Bormiju, Italija,1987,

Klubovi:
Prvak SFRJ 1987. sa Partizanom
Kup Jugoslavije 1989. sa Partizanom
Kup Radivoja Koraća 1989. sa Partizanom
Kup evropskih šampiona fajnal-for 1988. sa Partizanom

NBA:
Izabran za prvi tim NBA lige na All-star utakmici 2001.
Rangiran kao 2. u istoriji Kingsa po broju postignutih pogodaka (14,3
ppu), broju skokova (10,0 spu-ili 10. mesto u NBA), asistencija (4,3
apu) i blokada (1,2 bpu) u 1998-99
Rangiran kao 4. u istoriji Lejkersa sa 830 blokiranih šuteva.
Učestvovao sa Los Anđeles Lejkersima u finalu NBA 1991. godine protiv
Čikago Bulsa i imao prosečnih 12,9 poena, 7,7 skokova i 2,4 asistencije
po utakmici u ukupno 63 odigrane NBA plejof utakmice.
Izabran za prvi tim novajlija na All-star utakmici 1990. nakon prosječnih
8,5 poena i 6,2 skokova po utakmici postignutih u Lejkersima.
Pridružio se Karimu Abdul Džabaru i Hakimu Olajdžuvonu u Dvorani
velikana NBA lige kao jedan od trojice igrača koji su jedini u NBA
istoriji postigli više od 13000 pogodaka, 9000 skokova, 3000 asistencija
i 1500 blokada.

[ytube][/ytube]
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 01 Feb 2014, 07:18

po meni uz kukoč najveći svih vremena čovik koji je bio centar a igrao i beka..čivik koji je donio titule zadru a i prvu titulu ciboni od postanka jedan i jedni pokojni krešimir ćosić...
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by laganini » 01 Feb 2014, 07:28

.dejan bodiroga krešo mislim da ga je doveo u zadar...jedan od najvećih..mozak...
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by storm » 02 Feb 2014, 10:09

eto prigodna utakmica ...

JUGOSLAVIJA BOLJA OD SSSR-a Rađa najbolji u nostalgičnom prisječanju na veliko rivalstvo

Image

Beogradska “hala” Pionir bila je u subotu pozornica revijalne utakmice košarkaša dviju bivših država. Igrale su nekadašnje košarkaške velesile Jugoslavija i SSSR. Pobijedila je SFRJ, odnosno momčad Zapada rezultatom 95-90.


Mnogi su izostali

Utakmica je organizirana kao uvertira regionalne studentske lige, a gledalo ju je oko dvije tisuće “nostalgičara” koji su uživali promatrajući nekadašnje ostarjele zvijezde. S jedne strane Aleksandar Volkov, Nikolaj Derjugin, Sergej Panov, Zahar Pašutin, s druge naš Dino Rađa, Srećko Jarić, Nebojša Zorkić, Radisav Ćurčić... Izbornici momčadi bili su Mirko Novosel i Ranko Žeravice te Stanislav Jerjomin. Na klupi Zapada bili su i Dejan Tomašević, Predrag Danilović, Damir Šolman, Ratko Tvrdić. Petar Skansi je izveo početno podbacivanje. MVP utakmice bio je Dino Rađa (21 koš).

- Kada smo mi igrali, novac je bio sekundaran. Danas roditelji ‘siluju’ djecu zbog novca i zato je košarka potonula, rijetko je gledam - rekao je Rađa...

Teška vremena

Rađa se osvrnuo i na tešku financijsku situaciju u Jugoplastici, danas Splitu, s kojom je bio prvak Europe.

- Sovjeti su bili fizički jači i viši, mi smo stalno gubili od njih, ali kad je bilo najvažnije na OI, u Moskvi smo im ‘očitali’ lekciju. Igrači su bili odlično pripremljeni i bilo ih je milina voditi - prisjetio se Ranko Žeravica...
Habibti, ya nour el - ain... :srce

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Lebowski » 02 Feb 2014, 17:33

Biografija: Mirza Delibašić Kinđe

Image

Početak

Rođen je 1954. godine u Tuzli, a sam početak karijere ovog košarkaša veoma je specifičan. Mirza je kao mlad trenirao balet, a potom i tenis, sport u kojem je bio i više nego uspješan. Postao je prvak u mlađim kategorijama, ali igrom slučaja na jedno međunarodno natjecanje poslan je drugi dječak. Preko te nepravde Delibašić nije mogao prijeći te se ostavio bijelog sporta. Nedugo poslije uhvatio se narančaste lopte, onoga što mu je namijenila sudbina.

Kao što je rečeno prva ljubav i prvi sportski uspjesi nisu bili vezani za košarku: "Nekako sam u osnovnoj školi u Tuzli počeo trenirati tenis. Već 1966. sam učestvovao na prvenstvu grada, 67, i 68, postajem i pionirski prvak Bosne i Hercegovine. Svi su govorili da sam jako talentovan i u školu sam bio skoro prestao ići zbog tenisa". Onda se trebalo ići na turneju po Čehoslovačkoj i, normalno, kao dvostruki prvak republike, radovao se putovanju u inostranstvo. Pred sami polazak saznao da je izbačen sa spiska. "Ja sam oduvijek bio jako emotivan i odluke sam u trenu donosio mada sam se znao žestoko preći, pa poslije kajati, Odem kući uzmem dva nova Slezinger reketa koje sam kao nagradu bio dobio tih dana i vratim ih u klub". I više nikada nije izašao na tenisko igralište.

"Nakon tenisa odjednom se pojavio problem slobodnog vremena. Ludio sam od dosade. Lutao sam Tuzlom i onda ugledam oglas na tabli u srednjoj školi: traže se dječaci od 14 godina za košarku u Slobodi. U drugom razredu srednje škole počinje nevjerovatan uspon, prvi tim Slobode i pozivi za kadetsku i juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. "Tada sam odlijepio za košarkom. Ja sam ti manijak, nikada ništa normalno nisam radio. Nenormalno i pušim, ne gasim cigaretu. Znao sam dnevno trenirati i po deset sati dnevno".

Onda se 1970. ponavlja poziv za kadetsku reprezentaciju, igralo se evropsko prvenstvo u Italiji, u Gorici: "Trener je bio Marko Novosel, pobijedili smo Njemačku, Francusku, Švajcarsku i Italiju, i to je bila moja prva zlatna medalja". To je bila generacija u kojoj su sa Mirzom igrali Kićanović, Grgin, Žižić, Todorović, Zalokar... Ljeta 71, prelazi na nekoliko mjeseci u Beograd, u "Partizan". "Radilo se jako kvalitetno. treninge je vodio Žeravica, sa mnom je trenirao Dražen Dalipagić, treniralo se tri puta dnevno, ali meni se nije svidjelo u Beogradu i ja se u septembru vratim u Tuzlu".

Igrao je posljednju sezonu u Slobodi, koja je, kaže, bila jedna od najboljih u karijeri. "Nisam bio kompletan igrač, nedostajalo mi je finesa, ali me šut išao da nije bio normalno. Odakle god da šutnem, ona u koš". U Zadru 1972. godine slijedi druga zlatna medalja na Evropskom kadetskom prvenstvu: "Toga se rado sjećam, sve smo ubjedljivo tukli. U finalu su Talijani htjeli da se nadigravaju sa nama, ali su bili preslabi. Na kraju je bilo kao na treningu, 89:65". Te godine Sloboda je pobijedila Bosnu u Sarajevu, a Delibašić je postigao 36 koševa. On misli da su tada u Bosni odlučili da ga dovedu u svoje redove. Na jesen 1972. Mirza Delibašić prelazi u Sarajevo. "Možda mi je to najbolja odluka u životu, ne možda, sigurno. Bez Bosne i Sarajeva ne bih uspio postići ovo u košarci. Sam mi je bog rekao da to uradim".

KK Bosna

Image

Prva sezona u Bosni nije bila baš uspješna, u prvih devet utakmica doživjeli su isto toliko poraza, ali su do kraja uspjeli skupiti deset pobjeda. Mirza svoju prvu sezonu opisuje kroz Bošine riječi: "Mirza tako si loše igrao odbranu te godine da nisi mogao na kraj izaći ni sa jednim igračem u ligi. Pa čak da je neko iz publike ušao ne bi ga mogao čuvati." U drugoj Mirzinoj sezoni Bosna je završila na drugom mjestu, a Mirza je po statistici bio drugi igrač ekipe.

Na Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Puerto Ricou Mirza je proglašen za prekobrojnog. Mirko Novosel mu je u hotelu saopštio da je "13. putnik." Kakva je prijateljska atmosfera vladala u Bosni tada najbolje će dočarati telegram koji je Mirza primio od Bosne u Puerto Ricou. "Ti si za nas najbolji na svijetu - STOP - Budi pametan, hrabar i dostojanstven - STOP - Mi te svi mnogo volimo - STOP". Mirza kaže kako te stvari nikada nije mogao zaboraviti, "Ovo nikada neću zaboraviti, bili su uz mene kada mi je bilo najteže. E, samo sam sanjao o povratku u Sarajevo."

Image

Sezonu nakon te Bosna je bilježila nešto slabije rezultate, a razlog tome je odlazak Boše Tanjevića u vojsku. "Izgubili smo vođu. Ovdje se najbolje vidilo šta znači kolektiv, nismo bili ni sjena one Bosne iz prethodne sezone." Prvo seniorsko zlato sa Jugoslavijom osvojio je na Evropskom prvenstvu u Beogradu 1975. godine. Te godine Mirza je izabran i za najboljeg sportistu u Bosni i Hercegovini. "E to mi je bilo posebno priznanje, znaš onu: Najteže je da te tvoji priznaju," rekao je Mirza za tu nagradu.

U sezoni 1975/1976. vratio se Boša, a Bosna je završila na trećem mjestu, a onda su polako ljudi počeli vjerovati u Bošinu prognozu: "On je u sarajevskom Oslobođenju još 1973. godine najavio da ćemo u sezoni 1976/1977. biti prvaci," riječi su Kinđeta. 1976. godine Mirza će na Olimpijadi u Kanadi osvojiti srebrenu medalju.

Uslijedila je sezona koju je Tanjević najavio kao šampionsku, Bosna je otvorila dobro, potom je pala u formi i uslijedio je loš period. Finale u Beogradu su uspjeli izboriti nakon produžetka sa Cibonom u Skenderiji. Sedam sekundi prije kraja na semaforu je stajalo, Jugoplastika - Bosna 96:96. Potom je lopta došla do Šolmana, a on je titulu odnio u Split, slavila je Jugoplastika, 98:96. "Kakav plač, to je bilo jecanje, u svlačionici, k'o popišani smo bili," ovim riječima Mirza je opisao situaciju nakon susreta.

Image

Gorčinu poraza nije ublažila ni zlatna medalja sa Evropskog prvenstva 1977. godine. "Tada sam definitivno shvatio da mi je Bosna važnija od reprezentacije," riječi su velikog Mirze Delibašića.

Šampionska sezona 1977/1978. nije otvorena baš najbolje, Bosna je upisala tri porza, od Bresta, Cibone i Partizana, a ova dva posljednja bila su u Skenderiji. Drugi dio Bosna je odigrala bez poraza, Cibona je pala u Zagrebu, Mirza je ubacio 43 poena, uz šut iz igre, 62%. Tu sezonu postizao je 33.7 poena po susretu. Tri dana nakon poraza u Kupu Radivoja Koraća od Partizana u Banjalučkom Boriku, Bosna se revanširala u Beogradu, 109:102 i prva titula prvaka Jugoslavije je proslavljena. Tada je nakon susreta Dražen Dalipagić izjavio, "Sport je to. Pobijedio je bolji tim. Bosna će biti najbolji tim u Kupu evropskih šampiona." Teško je neko u tom trenutku mogao ozbiljno shvatiti riječi Mostarca.

Image

U Manili 1978. prva velika povreda Mirze Delibašića. "Ja ti uđem, bio sam se malo ohladio, primim loptu, napravim roling i gotovo." Povredu je zaliječio kineski doktor na insistiranje Mirze, iako je bio svjestan da će se povreda pogoršati osposobio ga je za finale sa Sovjetima. Jugoslavija je osvojila zlato nakon produžetka. "Gomelsky i Tkachenko jure sudije, svi im krivi. To mi je jedna od najdražih pobjeda u karijeri," Mirzine su riječi.

Nakon povratka iz Manile uslijedila je rehabilitacija. Ništa nije pomagalo mjesec dana, a prema Mirzinim riječim najzaslužniji za njegov povratak na teren je Ješe, vrtlar iz Igala koji ga je izliječio za samo jedan dan. Bosna nije briljirala u Kupu šampiona, ali je uspjela izboriti plasman među šest najboljih ekipa. U prvom susretu nakon produžetka u Skenderiji je pao Real Madrid. Uslijedio je težak poraz u Tel Avivu od Maccabija, a potom je Joventud predvođen Slavnićem pao u Skenderiji, u utakmici za infarkt.

Uslijedio je poraz od Emersona u Vareseu, a potom i u Madridu od Reala. No onda je Bosna vratila formu iz šampionske sezone, padali su redom, Maccabi, Joventud, Emerson i na kraju u Pireju Olympiacos. Bosna je u finalu. Petog aprila suprotstavit će se Emersonu u Grenobleu. Rezultat je svima poznat, a ja ćemo još jednom citirati Đanija Đurasovića:

"Zar je važno što su Bosnini igrači napravili to veče nevjerovatna 44 skoka, što je Mirzin prosjek šuta bio 55.7%, zar je važno sada analizirati taj rezultat na kraju, 96:93... Važno je samo ono što se te noći zbivalo u dušama svih onih kojima je Bosna bila draga, bez obzira tko su bili i gdje su živjeli."

[ytube][/ytube]

Ekipa sarajevskih studenata bila je prva sa područja bivše SFRJ koja je osvojila ovaj veliki trofej. Tim predvođen legendarnim Mirzom Delibašićem srušio je sve predrasude o malim timovima koji ne mogu postići vrhunske rezultate.

Image

Uslijedila je poslijednja sezona, a potom i odlazak u Kraljevski klub. U posljednjoj sezoni osvojena je titula u Splitu. Bosna je bila bolja od Jugoplastike, 75:73. Nakon te sezone Mirza je otišao u Real Madrid, ali prije toga, morao je u vojsku.

Real Madrid

Image

1980. iz Bosne je prešao u Real iz Madrida. I na prvom koraku zaprepastio Špance.

"Pozvao me Luis de Karlos, ponudio uslove, ja prihavtio i rekao mu da nema potreba da išta potpisujemo, dovoljan je usmeni dogovor", pričao nam je Delibašić u dva navrata. Karlosa je to zaprepastilo, stalno je kasnije pričao o tome. Svi do tada su željeli posebne uslove, klauzule neoborive ugovore. Mirza je tražio reč. Dobio je. I Real ga je ispoštovao do kraja. Trista hiljada dolara.

Prva sezona bila je kao iz snova, Real je slavio u 25 od 26 susreta, a odlučivao je meč u Barceloni:

"Atmosfera je bila kao da se ide na Mjesec, čak je i polovično smireni Lolo Saiz bi nervozan. Meni smiješno, bio sam mrtav-hladan, znao sam da ćemo dobiti. Osjetio sa da se Lolo dvoumi ko će voditi igru, ja ili Corbalan? Zato sam mu rekao:

-Ja ću biti playmaker
-Zar da Corbalan ne igra?
-Neka igra, ali da ja vodim igru, ako izgubimo moja odgovornost."

Tako je i bilo, a Mirza je postigao 28 poena, uz prosjek šuta 61%, podijelio je i 15 asistencija, a Real je slavio 102:93.

Druga Mirzina sezona u Realu obilježena je privatnim problemima, Real je opet dobio 25 od 26 utakmica, a igrali su i finale sa Barcelonom u Oviedu. Kinđe je kasnije rekao da mu je to najlošija utakmica u karijeri. Na kraju sezone odlučio je da napusti Madriđane. Kakav je Mirza čovjek bio potvrdit će i odlazak iz Madrida. Nakon tog susreta Mirza je bio slomljen. "Dva dana sam bio kao lud, lutao sam Madridom i odlučio: Ideš Mirza iz Reala! Ovo po prvi put kažem: Bilo me stid tih divnih ljudi, oni su zaslužili pravog Mirzu, a ja više nisam bio pravi Miraz," Mirzine su riječi.

I dalje je igrao maestralno, ali u sebi više nije prepoznavao starog Mirzu. Počeo je i sa ponekom čašom španskih vina.
Madrid ga je i ipak volio. Ali on je prestao da voli samog sebe.

Jednostavno je odlučio. Obukao je novo odijelo, krenuo u upravu Reala i saopštio im da raskida ugovor. Razlozi lični. Znali su da je iskren. Niko nije pravio dramu. Ugovor je raskinut, ali Real nije zaboravio svog kralja. Nekoliko godina kasnije upravo mu je Real organizovao oproštajnu utakmicu. Niko ih nije za pitao. Sami su se ponudili onog momenta kada su čuli da želi da se oprosti od košarke.

Nažalost nesreća nikada ne ide sama. Pomoć mu je ponudio Boša Tanjević. Otišao je kod njega u Italiju, ali tada su počeli problemi sa zdravljem.

Moždani udar

Kralj nije mogao ni da mrda ni da govori. Seća se iz tog perioda velikog prijatelja Vejna Brabendera, koji mu je odmah došao u bolnicu.

Đurasoviću je povjerio kako su mu to najstrašniji trenuci u životu. Ipak imao je i volje i snage da nastavi. Kinđe se nije dao i počeo je oporavak. Spoznaja da više neće igrati ipak je bila bolna. Gotovo kao i oporavak.

Ponovo je postao čudo. Prohodao je, progovorio, ali više nije mogao da piše. Pisanje se, kako kaže Đurasović, pretvorilo u otkucaje Mirzinog srca. Počeo je da crta slova. To je mogao.

Postavili su ga za direktora Bosne. Klubu je išlo i tako i tako, ali to nije bio posao koji ga je ispunjavao. Tada je završeno između njega i Žarka Varajića. Žarko je pevao svoju labudovu pesmu u Bosni, a bio je u poziciji da joj je neophodan.

Dugogodišnje bitisanje u Kinđetovoj senci izbilo je iz njega. Prijateljstvo više nije postojalo. Kako kaže Delibašić, nija ga nikada ni bilo kada je tako lako puklo. Počela je sledeća faza pada. Vina su se pretvorila u čašicu, čašica u litre. Po sopstvenom priznanju postao je alkoholičar. Vino i pivo ga nisu mogli ni prevariti. Viski mu je bio jedina hrana, a vremenom i jedini prijatelj. Nova supruga Slavica s kojom je i danas nije mogla ništa. Ni prijatelji, ni roditelji.

Završilo je kako je moralo. Delirium tremens. Ponovo VMA, kožni kaiševi, koma, čak do kliničke smrti. Aparati su je pokazali. Mirza nije mislio tako. Dvije godine je prestao da pije žestoka pića. Organizam više nije mogao da podnese. I pored toga nije zaboravljen.

Gigantes del Basket mu 1990. godine dodeljuje nagradu koju se pre njega dobili samo Korbalan i Dino Menegin Gigante de Leyuenda

Mirza se od košarke oprostio 18.9. 1984., a snage su odmjerili Bosna i Real Madrid. Skenderija je tada bila premala za sve one koji su željeli odati počast velikom Kinđetu.


A onda rat

Ko je kriv, ko nije: Rat u Sarajevu je proveo na mjestu selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine. A onda se 1995. posvađao sa ljudima u Košarkaškom savezu BiH i podnio ostavku na to mjesto. "Zato što se nije znalo ni ko pije, ni ko plaća. Za naše igrače, učešće u rerezentaciji je bio skoro jedini način da izađu iz Sarajeva, a to su bili uglavnom stari igrači iz bivše jugoslovenske lige. Od sedam igrača iz Sarajeva, nakon priprema i takmičenja u inostranstvu, nijedan se nije vratio u Bosnu".

1994. u Bugarskoj je trebalo da se odigra prvi zvanični susret reprezentacija SR Jugoslavije i BiH. Do susreta, ipak, nije došlo. "Lično sam bio za to da se utakmica u Bugarskoj odigra", kaže Mirza. Međutim, tad, krajem maja 94, nekoliko dana prije utakmice, granata u Tuzli ubila je sedamdeset i jednog čovjeka. U isto vrijeme srušen je i helikopter sa jednim bosanskim ministrom. Došla je direktiva iz Sarajeva da ne igramo i - eto, mi smo postupili tako". Tada se po prvi put od početka rata sreo sa kolegama iz nekadašnje reprezentacije Jugoslavije: "Susret je bio srdačan. Sreo sam Kiću, Dudu Ivkovića i druge. Kićanović mi je nekada bio jedan od najboljih kolega u reprezentaciji. I tada smo se u Bugarskoj intenzivno družili. Nismo pričali o ratu, ko je kriv, a ko nije. Ipak, najviše sam se družio sa Zoranom Slavnićem, i danas mojim velikim prijateljem, koji je mnogo puta tokom rata kontaktirao sa mnom u Sarajevu, pomagao mi na različite načine...

Kad sam sa Kićom boravio u Bugarskoj po prvi put mi je ispričao istinu o događaju koji nam se desio u Zagrebu kada smo imali po dvadeset dvije godine. Naime, nakon jedne pijanske noći sa Radetom Šerbedžijom, otišli smo polumrtvi pijani u hotel. E, vidite, Kićo je, ko zna zašto, svih ovih godina pričao da sam ja bio taj koji je prvi otrčao na balkon da se ispovraća. Nakon dvadeset godina u Bugarskoj, kao da je osjećao neku krivicu, priznao je da se on prvi ispraznio. I još nešto mi se nije svidjelo kod njega. Otišli smo u hotelski kazino i on je dobio na ruletu 10.000 dolara. Ja sam izgubio hiljadu i po maraka od dvije hiljade koje sam posudio prije polaska na turnir. Nakon tog gubitka čini mi se da mi je tada po prvi put u životu došlo da skočim sa balkona i da se ubijem. Da sam ja bio na njegovom mjestu, ja bih se sjetio, pa mu taj gubitak nadoknadio. To sam mu i rekao, no on je izbjegao razgovor na tu temu."


Ne samo da su lagali o meni, već izdali i knjigu u kojoj govore o tome. To je knjiga "Genocid nad Srbima" u kojoj piše da sam imao oko stotinu Srpkinja u svom bordelu

U srpskim medijima jedno vrijeme se govorilo da drži javne kuće po Sarajevu. On o tome nevoljno priča, sa linijom gorčine: Što je čovjek omiljeniji, to je za medije interesantniji. Ne samo da su lagali o meni, već izdali i knjigu u kojoj govore o tome. To je knjiga "Genocid nad Srbima" u kojoj piše da sam imao oko stotinu Srpkinja u svom bordelu. To je jako perfidno i pokvareno. Katastrofa! Jebe se meni šta piše ko stigne, ali oni uče i djecu tim glupostima. Kad su u Sarajevu zarobili 22 vojnika Davorin Popović im je donosio hranu iz kuće, pa su i o njemu pričali da drži javne kuće. Najgore je što ljudi koji ne dolaze u kontakt sa nama takvim stvarima vjeruju. Ja jesam promijenio mjesto stanovanja, ali nakon što mi je granata pogodila kuću. Onda sam sa sinom i ženom prešao u motel "Monik" i tad su i krenule te priče".

Image

Na pitanje da li žali i da li se sjeća predratne Jugoslavije, kaže: "Mi sportisti smo u onoj Jugoslaviji bili daleko iznad našeg društva. To je bila nadgradnja, ali koja nije postojala u ostalim segmentima društva, osim pomalo u kulturi. Zar bi trebalo da kažem da sam internacionalista. Ne znam šta vi mislite, ali ako ćemo se za trideset godina ponovo potući, onda ga j...! Sad je normalno da se odvoji Hrvatska, Bosna, Crna Gora i dalje ko hoće".

Ponovo je počeo da pije. I ponovo bolest. Tada je, kako kaže, s alkoholom bilo gotovo. jedino što on pod alkoholom ne podrazumjeva pivo i vino. To mu je za zavaravanje.

Preminuo je u Sarajevu 8. decembra 2001. godine.

Image


Karijera u crticama

[ytube][/ytube]

1968–1972 Sloboda Tuzla (Yugoslavia)
1972–1980 Bosna Sarajevo (Yugoslavia)
1980–1982 Real Madrid (Spain)

Za “Studente” je odigrao 700 utakmica i postigao približno 14.000 koševa.
Bio je prvak Jugoslavije (1978. i 1980.), klupski prvak Evrope (1979), a sa reprezentacijom bivše države osvojio je sve moguće trofeje. Dva je puta bio šampion Starog kontinenta (1977. i 1979.), prvak svijeta (1978) i olimpijski pobjednik (1980). Osvojenim srebrenim i bronzanim medaljama širom svijeta nema kraja.
Za najboljeg košarkaša SFRJ proglašen je 1980. godine. Dres Jugoslavije obukao je 176 puta i postigao 1.759 poena. Četiri je puta biran za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine, a 2000. je proglašen sportistom svih vremena u našoj zemlji.


Klupska priznanja

FIBA's 50 Greatest Players (1991)
Bosnia and Herzegovina Sportsman of the 20th century (2000)
FIBA Hall of Fame (2007)
50 Greatest Euroleague Contributors (2008)
Yugoslav League Champion (1978, 1980)
Yugoslav Cup Champion (1978)
FIBA Intercontinental Cup Runner-up (1979)
Euroleague Champion (1979)
FIBA Intercontinental Cup Champion (1981)
Spanish League Champion (1982)
FIBA European Cup Winner's Cup Finalist (1982)

Reprezentacija Jugoslavije

Ljetne Olipmijske igre
Srebro 1976 Montreal
Zlato 1980 Moscow

Svjetsko prvenstvo
Zlato 1978 Philippines
Bronza 1982 Colombia

Evropsko prvenstvo
Zlato 1975 Yugoslavia
Zlato 1977 Belgium
Bronza 1979 Italy
Srebro 1981 Czechoslovakia

Mediteranske igre
Zlato 1975 Algiers
Srebro 1979 Split
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80762
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9950 times
Been thanked: 6776 times
Status: Online

Re: Legende Ex-Yu košarke

Post by Julia-Klara » 02 Feb 2014, 17:47

Drazen, Mirza, Vlade
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

Post Reply

Return to “Ostali sportovi”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 19 guests