Post
by Chloe » 12 Jul 2018, 22:24
Prvi put sam bila na dženazi.
.
.
.
Bila sam napisala podugačak post sa svim mojim razoçarenjima, ljutnjom, divljenjem, tugom i... mislim da ću te utiske odgoditi da dobro sazore. Samo ću reći ... nisam plakala... dok nije krenula dženaza, kad je sva ta masa ljudi ušutala, minuta, dvije... tišina, kao da nikog nema osim onih koji u zemlji leže, u daljini se na momenat oglasio pijetao i opet tišina kao da nismo tu, tad sam zaplakala...
U gradu od srebra
Suzama smaragdnim se
Opisuje
Vasionama horeći
Jecaj!
Smaragdne suze
poput rijeka,
što po mojoj zemlji plove,
u jedno ušće svakog jula vode,
Da opomenu,
Da rasplaču,
Da umile sve one
Što o bolu nepreglednom
Već godinama
Od tog jedanaestog jula
Pronose istinu
Da postoji
grad
U dušama ovim
Što
Povazdan
Srebrom zvoni,
Pati,
Traga,
Pamti,
Vrišti,
Jeca!
I srca pod smaragdnoj
Vesti
U nove pohode sjećanja
Predvodi!
A tuge su se goleme i
Pod maramama bijelim svile
pod gnijezda prazna,
Bez čeljadi svoje,
Kao kada se sviju ptice,
Svaka prešućuju slova Gorčinova,
A iz svake se kao iz dubine rijeke,
Šumore o nečovječnosti jednog trenutka
Neispričane priče.
Njihove uvode, zaplete
Slutimo iz svake latice
A jedanaest ih,
Iz žarišta smaragdnoga,
Iz tabuta nevinoga,
U julu,
Poput cvijeta bijeloga
Iz zemlje rodne,
Iz zemlje Bosne,
Tjeskobno,
ali opominjuće
I danas u gorčinama
Bitka svojega
Niče.
Tada smrtna
Pjevom ptice zloslutnice
Pod mehkim ćefinima
U nijansi smaragdnih nijansi
Majčinskim, sestrinskim, supružničkim
Vapajem klikče:
„Ne zaboravite grad od srebra jer u njemu
Istovremeno u jednom dahu
Neisplakanom
I čovjek i zvijer omrkne i osvane!“
A zar da tolika tuga ovoga svijeta
Smaragdnim suzama obojena,
Može da srca ne dotakne?
Krvlju iz smaragne suze ispusuje čovječanstvo
I nezaborav naše Srebrenice!
Vernesa Manov
Otiďite. Doživite. Da se ne zaboravi. Da se ne ponovi.
"Srebrenice, u smiraju tiha...
Jedna majka, a deset Fatiha..."
... You are my sunshine, my only sunshine ...