Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[Mala_Mu]

"Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja."

(Derviš i smrt)

[toxic]

"Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne može zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelić mene, njene svojine. I brzo sam se, iz traljave pobune i tobožnje želje za slobodom, vraćao u čvrstu tvrđavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Život nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje.

Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži."

Tvrđava
Meša Selimović

[Mala_Mu]

Postoji krivična odgovornost, postoji i moralna i intelektualna odgovornost, a postoji i treća krivica – istorijska. Ona je kolektivna u onom smislu u kojem se, recimo, jedan čovek ponosi kad fudbalska reprezentacija pobedi, a on nije ništa doprineo – sedeo pored televizora i gledao i viče: „Mi smo pobedili!” E, ako je tako, isto toliko koliko ste zaslužni za uspeh, a imate pravo da se ponosite, toliko ste za ovo krivi i treba da se stidite. Jer, ne možete vi da birate kada ste deo kolektiviteta, a kada niste. Kad smo prvaci sveta u košarci, onda smo „mi”, a kad se vrše zločini, onda nismo „mi”.

— Srđa Popović, „Postoji srpska istorijska krivica” (iz intervjua za nedeljnik „Dani”)

[Socrates]

E ovako razmišlja autenticni intelektualac.

[Chloe]

Prevrtala sam nešto po "arhivi" pa naletjeh na tekst koji je napisala moja kolegica, moram ga zalijepiti jer :

Ja sam iz Krajine, zemlje junaka

Volim jesen, posebno je lijepo kako oktobar boji lišće, pa kad vam pogled krene po nekoj bosanskoj vrleti, kao na mekom ćilimu smjenjuju se žuta, žuto-crvena, zeleno žuta… U oktobru jedni drugima stalno nešto darujemo, u kuću nosimo. Nekom jabuke, nekom pekmez od šljiva, med, kompot…

I nigdje na svijetu jesen nije lijepa kao u mojoj Krajini. Livade i uređena dvorišta svježe su pokošeni, zemlja se priprema za hladnu zimu, dim se vijuga i nagovještava da će se neko sladiti pečenim kestenjem. I ja ću. Moj daidža će ih samo za mene ispeći i uvijek tačno zna kad ću doći. Dočekat će me topli i oguljeni. To se zove ljubav.

Ne mogu stereotipi opisati ove radišne ljude, naviknute na trpljenje i inat. Ne može u riječ “ljuti” stati cijeli onaj žar kad se voli svoje, ona gotovo dječija dobrohotnost prema drugom i drugačijem, iskonsko saosjećanje, genetski ugrađena svijest da je ljepše i bolje umrijeti za ono u šta vjeruješ nego živjeti samo da bi stanovao.

I koliko god ismijavali i relativizirali ep u krajiškim životima, svako zanijemi šta su u stanju učiniti ovi ljudi kad ih nešto otrgne iz životne inercije.

Krajišnicima Bosna nije bamija, šiš ćevap, pače, kadun butić, tersluk… prosječan Krajišnik ne zna ni šta znače te riječi. Egzotičnim turcizmima učili smo se iz pjesama Dine Merlina, a vrištećom ljubavlju prema Bosni vjerovali da se mogu poništiti kilometri, geografija i različitost koja ih odvaja od matice zemlje. Je li bilo dovoljno?

Dominantni dio moga identiteta je krajiški. Kako znam da je tako? Pa, ostalo je u meni one provincijalske osjećajnosti i činjenica da sam ispala blećak 1000 puta očito je iz mene neće istjerati. Još se čudim kada me poznanici ljube u obraz, iako mi nije rođendan. Na svaki nagovještaj omalovažavanja, dižem sidro, iako bi ostanak značio deblji bankovni račun.

– Sarajevo je, sinko, dugo bilo esnafska zajednica. Trgovina nije bila samo u svrhu ekonomije, to je bio način da se preživi. Imaš puno od njih naučiti. Za to vrijeme, tvoja je Krajina bila vojno ustrojena, kod vas su vladali drugačiji zakoni, drugačije su se moral i duhovnost kreirali – govorili su mi davno.

Htjedoh ih poslušati. Ali kad god sam kalkulirala, mislila da postupam pametno, a ne kako srce nalaže – izgubila sam. Neću više nikada.

Preporučujem

Ako niste, pogledajte film Mirsada Ćatića Ćuperka “Ja sam iz Krajine – zemlje kestenja“. Naučite nešto o ljudima koji stoljećima strpljivo brane najzapadniju kapiju bosansku." ( Ela M.Š.)

[Sheval]

[toxic]

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.

Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.

Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.

Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.

Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni.

Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.

Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!"

Derviš i smrt
Meša Selimović

[Chloe]

Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima, o životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka."

(Meša Selimović - "Ostrvo")

[Chloe]

Inspirisana razgovorom sa svojom kćerkom sjetila sam se Ingrid.

KĆERI MOJA. NE NOSI MARKE. BUDI MARKA.

Ko bi rekao da će doći vrijeme kada će ženama biti važnije što nose na sebi nego u sebi. Nisam iznimka. Ima dana kad si najviše valjam, tek kad valjam tuđim očima.

Ne mogu i ne želim suditi. Onima koji žive za potvrdni odraz u ogledalu. Takvih se zamaljskih sudaca i sama klonim. Puštam nek svatko svoje konce šije. Ne petljam se u tijela i duše ljudi. Nije na meni da apaludiram jednostavnosti, a sklanjam se kiču i lažnim fasadama. Doći će to, polako. Samo po sebi. Dolaze neka nova ogledala. Ona u očima.

Nek se isproba sve. Nek se potroši sve. I to sve na nekima je ništa. Jeftino, skupo. S etiketom i bez nje. I crna vreća za smeće nekim ženama zavidno dobro stoji. Nekim ženama, uvrijedite se koliko želite, ne stoji ni najskuplja bunda na svijetu. Al bunda je bunda, a vreća za smeće je vreća za smeće. Kad vidiš skupu bundu ne vidiš umornu, zabrinutu ženu s keceljom oko struka dok s jednom rukom guli krumpir,a drugom briše nos raplakanom djetetu. Vidiš ženu. Najbolju verziju nje same. Vidiš metu, koja traži ispaljene strelice. Ogledalo, čisto, bez mrlje. Dobro je njoj samo dok se tuđe usne smiješe pri pogledu na nju. To je ulog, to je alibi za ljepotu. Sve što je dobro kad tad se vrati, ostalo ispari. Na gomilu privida ide još gomila.


Ne traže svi ljepotu u nama, već na nama. Dok god je ljepota u pitanju nije nam bitno traže li je iznutra ili izvana…

Razmišljala sam danima o djevojakama koje su sjedile do mene. Bilo je to prije cca desetak dana. Dvije djevojke od kojih devetnaestak godina. Iz crnih lakiranih Louis Vuitton torbica nazirale su se skripte za fax. Identične torbice. Identične djevojke. Mobiteli su vibrirali, dovoljno veliki, dovoljno sjajni. Na futroli je pisalo. Chanel. Promatala sam ih. Jednoj se razmazala maskara. Druga nije marila. Jer da jest prva zasigurno na licu ne bi imala crnu mrlju pod nosom. Ovako je imala. I mrlju, i duge, crvenim lakom namazane umjetne nokte koji nisu bili u stanju obuhvatiti šalicu macchiata a da ne izgleda poprilično smiješno. Mislim za jednu mladu damu. Objema su usne, osim duple doze nikotina bile ispunjene crvenom bojom.

Promatrala sam ih, dovoljno dugo da shvatim da traže pažnju. Potvrdu svog postojanja. Cijenu koja nije bila okačena na njihovim ovratnicima. Ali kao da jest. Jer to se vidi. To se osjeća. Žene to mahom pokazuju, a da toga nisu niti svjesne.

Sve što hoda ima cijenu.

Sve što diše ima vrijednost.

Predmeti ne dišu, ako ste kojim slučajem zaboravili…

Sjetih se sebe i svojih devetnaest. Prva godina faxa. Imala sam malo toga. Točnije ono što mi je posuđivala starija sestra. I ono što sam si mogla priuštiti sama. Pitati starce novac za pokoju krpicu? Nije mi padalo na pamet. Što zbog odgoja, što zbog životne situacije. Vladala je parola ‘snađi se sam druže…’

Gledala sam, nerijetko sve te prekrasno odjevene djevojke. Gledala sam sebe dok gledam njih. Jesam li zavidjela? Možda. Pa nije da nisam imala ništa. Ali nije ni da sam imala sve. Ne sjećam se detalja ali se sjećam toga da sam jednu majicu nosila na stotinu i jedan način. I toga da su mi neki (valjda slični meni) govorili da imam stila, i da sam jako kreativna. E da. Sjećam se (da dobro se sjećam, iako bi voljela da se ne sjećam) jedne situacije koja me dotukla i pokazala da ima bogatih ljudi siromašnijih od najjadnijeg prosjaka.

Njezine oči i pogled uperen u mene. Obratila mi se nanoseći sjajilo na usne i rekla.

‘Ideš u tome s nama? Nemaš ništa novo? Neki original? Nešto s potpisom…?!’

‘Nemam…pa, šta ovome fali, novo je…’

‘Fali cijena draga. Cijena potpisa. To ti je znak koliko vrijediš…’

Ako sam se ikada osjećala jadno i jeftino to je bilo tada. Ipak, taj je osjećaj trajao kratko. Nešto me prenulo iz bijede koja je doprla s njezinih usana. Nešto me probudilo. Ili ona? Ona me probudila? Dovoljno jako, da i nju i njezine originale pošaljem u onu stvar. I da joj se zahvalim na lekciji koju ću shvatiti tek nekoliko godina kasnije…

Jer kao i sa ljudima, i lekcije dođu kada moraju, ne kada mi to želimo…

Kćeri moja. Ne nosi marke. Budi marka.
Rekla je, grleći me riječima nakon te lavine osuda (kao nitko nikada). Hvala ti majko.

Tvoje riječi odzvanjaju, svaki puta kada ugledam ta lica tuđih imena.

Te robove koji su i sebi tuđi, a nikada svoji.

…

A danas? Ne. Ne nosim poznate marke. Ne zato jer si ih ne mogu priuštiti, već zato jer mi do modnih markica i brendiranih imena nije ni najmanje stalo. Ako i imam koju krpicu s potpisom najvjerojatnije sam je dobila na poklon. Preškrta sam za sebe. Grijeh mi je dati 5000 kuna za torbicu ili cipele. I zato jer su mi u životu bitnije neke druge stvari poput knjiga, putovanja, slika, mojih sitnih radosti… Sjetih se majčinih riječi ‘kćeri moja, ne nosi marke, budi marka…’ kao da su jučer izgovorene.

Jučer. Danas. I sutra će biti isto. Osvrnimo se oko sebe. U svijetu u kojem živimo sve se svodi na vanjski izgled, imidž. U krajnju ruku ono što je na nama. Pogledajmo žene koje nas okružuju. Prijateljice, poznanice. Većina njih su skupo obučene, sve po posljednjoj modi. Iako je vrijeme gore nego ikada. U međuvremenu sve pričamo o unutarnjoj ljepoti. Koja je nekako nezamisliva bez one nove torbice, novih cipela. Kako licemjerno. Često me puta neke poznanice znaju upitati,‘Što je to na tebi? Divno je. Čije je?’ Ja kažem ‘Moje.’ One kažu ‘Ma ne, mislim, koja je marka?’ Odgovorim ‘Ničija. Ako je na meni moja je….’

Mislim da bih nekim ljudima vrijedila više ako bih rekla da nosim Chanel ili Luis Vuitton. Takvim ljudima ni ne želim vrijediti.

I ne, ne mislim da je grijeh imati novaca, moći si priuštiti lijepe stvari, brinuti o sebi, biti njegovan, dotjeran, odjenuti se po posljednjoj modi i uživati u sebi… Ne mislim. Zaista. Samo mislim da je grijeh živjeti samo za to. Gurati to ljudima pod nos, i još gore, vrednovati ljude samo i isključito na temelju onoga što imaju na sebi…

Uostalom, čak je i žena koja je živjela zbog mode i za modu jedno prilikom rekla…

‘Moda nije pitanje odjeće. Moda je u zraku, rođena iznad vjetra. Morate imati intuiciju za nju. Ona je na nebu i na cesti.’ Coco Chanel
Hvala ti Coco. Ako nemaš ništa protiv zadržala bih se na nebu, na cesti mi je pretijesno….

I još nešto za kraj. Ženu ništa ne odaje bolje od njezina donjeg rublja. Ono otkriva mnogo više nego tisuću torbica… A skriveno je. Od znatiželjnih pogleda… Koja divota.

Treba. Znati živjeti. Više u svojoj koži, manje u tuđim očima.

Ingrid D.

[Chloe]

Goran T., Bolje da ne znaš

"Bolje što ne znaš da slutim da ću ostatak života
provesti kajući se što te nisam zavodio,
a niti bih umio, niti uspio, jer nisam zavodnik,
već pesnik sa trapavim srcem.
Ne zavodim, već zavolim,
ne zato što hoću, već zato što moram,
a tebe i hoću i moram, jer si mi zapisana
na dlanu, u oku, u zvijezdama i u pjesmi."

[Mala_Mu]

I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo…
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose…
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara…
“Zauvek?”, pitala je uplašeno…
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da “zauvek” ne postoji…
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?

I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš…
I zaplakaćeš, istog časa…
I najzad shvatiti kako sam te voleo…

Balasevic

[Chloe]

Tanki smo poput papira.
Živimo od sreće izražene u postotcima, privremeno.
To je ono što je istodobno i najbolje i najgore, vremenski faktor.
I ništa ne možeš promijeniti u vezi s time. Možeš sjediti na
vrhu planine i desetljećima meditirati, i ništa se neće promijeniti.
Možeš promijeniti sebe, tako da te lakše prihvaćaju, ali možda je i to pogrešno.
Možda previše razmišljamo.
Trebali bismo više osjećati, a manje misliti.
Ch. B.

[Chloe]

"Osjećam da neko u meni zna čemu sve to vodi. Zna da će mi i ovo biti oduzeto, da ovaj pehar mora da se isprazni
i da se ponovo do vrha napuni, do mučnine; da ova najskrivenija žudnja mora da se utoli i da umre, da ću iz ovog
davno priželjkivanog raja uskoro morati da odem, svjestan da je i on bio samo obična krčma iz koje ću pobjeći,
trom i bez sjećanja."
Ch.B.

[Chloe]

" Rekla je jednom da sam ja njena kazna, smijao sam se tada, a sada. Sada sebe trujem krivicom zbog tuge u njenim očima, nije preboljela, vidim to. Po tišini koja među nama gradi zidove. Ona se povukla u svoju tamu, obnavljajući ruševine unutar sebe. Sama nosi svoju bol, kao teret sudbine, ponekad poželim samo još jednom da njeno lice uzmem u svoje dlanove, da u njenim očima pronađem sebe, a znam da je to nemoguće, ta ogledala ja sam razbio. Bolje da produžim dalje, da zaboravim, odem. Ipak, samo sam htio da joj kažem: "Oprosti sebi i kreni dalje moja vilo. Zar je tvoja magija zaspala? Skini okove tuge i poleti. Nekome tko će te znati voljeti. Onako kako ja nisam mogao,smio, a samo Bog zna da sam želio. " Ali kasno. Njeni su se koraci niz ulicu gubili, a meni se samom činilo da negdje u dubini sebe još ih mogu čuti kako bolom odzvanjaju. Samo sam prošaptao " Budi mi sretna, vilo tužnih očiju. "

Balašević

[Chloe]

"Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate.
Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas.
Susretanja, sudaranja. Slučajni i namjerni suputnici.
Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim?
U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?"

[Chloe]

„Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš se bojati. Moraš voljeti.
Dakle, voli patnju.
Nemoj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je poimati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi boli i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time.“

Herman H.

[Socrates]

Annabel Lee (Edgar Allan Poe)

Prije mnogo i mnogo godina
u carstvu kraj mora to bi
djeva je živjela koju su zvali imenom
Annabel Lee.
S tek jednom je živjela mišlju
da voli, i da se volimo mi.

Bio sam dijete, i bila je dijete
u carstvu kraj mora to bi
al više nego ljubavlju mi smo se ljubili
ja i Annabel Lee.
I zbog toga nebeski krilati serafi
bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
u carstvu kraj mora to bi,
vjetar se spusti iz oblaka noću
sledivši moju Annabel Lee:
I došli su plemeniti rođaci njeni
meni je oteli
da je zatvore u grobnicu tamnu
u tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba
ni upola sretni ko mi,
da to je razlog
kao što znaju u tom carstvu kraj mora svi
što noću je vjetar iz oblaka došao
i sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača 
od ljubavi mnogih
što su stariji bili nek mi,
i mudriji mnogo nek mi,
i niti anđeli gore na nebu,
ni podmorski demoni zli
ne mogu mi razdvojiti dušu
od duše lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec
da sne ne donese o lijepoj Annabel Lee
kada zvijezde se stvore
vidim kako gore tek oči Annabel Lee.
Tako ležim kraj svoje drage,
do zore, svoje drage, drage
života i mlade
u njezinoj grobnici uz more,
u njezinom grobu uz šumorno more

[Chloe]

"Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti,
i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov,
ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja.
Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš.
A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti
i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ.
Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina.
Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh.
Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: “Pa, j.... mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše…"

( Zuko Džumhur )

[Heidi]

Frisbeetarianism is the belief that when you die, your soul goes up on the roof and gets stuck.

Carlin

[srculence7]

"Kada mi se neki pisac hvali kako perfektno govori šest jezika, obično mu savetujem da se zaposli na nekoj hotelskoj recepciji. Tamo čeznu za takvima! Ja, lično, imam velikih muka i sa maternjim. Jedva nađem reči koje su mi potrebne za sva čuda koja nam se događaju".
*Momo Kapor