Forumasi pisu - autorski tekstovi

[ina]

Kad neko pogriješi (a nema grešnijeg bića na zemlji od čovjeka) većina humanoida (otkad je svijeta i vijeka) obuhvati automatsku tendenciju osude i kažnjavanja. Svjesno ili nesvjesno.

Oni koji to ne rade, ili su blagi koliko i prema sebi, čine značajne razlike.. bilo kakvog doba.

[ina]

Ekspozicija njenih radova mogla se naslutiti i vidjeti kroz prozor koji je djelovao više poput ogromnih vrata. A ipak samo prolaz za oči i dušu. I sve ono što iz njih i u njima vri.
Ili barijera, ili smiraj ili poticaj u slučaju da poslije zapaženja, izgubljenosti i oduševljenja poželiš zagaziti dublje.
Često se znalo iskupiti ispred ljudi u nemogućnosti, ili nedostatku prejake želje, da uoče i gotov pa nevidljivo zvonce.
Starije i od prstiju im i bilo kakve prijašnje misli.

Iznutra se nastanila još jedna sobica. Mirisa poput tek preoštrene olovke. A njene su većinom živjele netupo zaobličene.

Više puta sam namjeravala saznati zašto je opsjednuta pogotovo mostovima, i svaki put je davala različite odgovore.
Jedne prilike uz blagi osmijeh rekla je: Trebala bi ostati sa mnom čitav život da shvatiš!
Zvuči gotovo k'o prosidba. Našalila sam se istim ritmom.
Još se više nasmijala.

Neki ljudi su konstantno zajedno i u zajedništvu a i svemu onom što ih ne spaja.

[Zanki]

[Nice]

Kako dobro zapažanje... trebala bi ostati cijeli život sa mnom da shvatiš...

[ina]

Govori dobro engleski a priča najčešće italijanski s naglaskom francuskog. Posljedice sadašnjosti i prošlosti koje ne (po)puštaju, i kad variraju tok. Većinom nosi krpice tu i tamo nehotice umrljane bojama, koje je sama predhodno pravila od prirodnog davanja.
Boje... odjeća i tijelo su i tako oklop ili uklop vanjštine ili vanjštini. Uopšte nemareći za mogući ostavljeni dojam posmatraču. To su većinom moje (tvoje) oči!
U tkanini, laguni, energiji Venecije i onog nesiromašnog zelenila na dostižnom ostrvu glasne tišine.

Kućica je sva od drveća.
On sagradio svojim rukama. Za njih dvoje a pogotovo za nju. Na ulazu s desne strane, i prozora bez zavjesa, hrpa manije. Produkt i znoj.
Isped, iz pogleda se nisu mogle izvući pouske stepenice koje su vodile gore, nešto visočije. Do kreveta. Najčešće praznog osim u trenutcima zaklona, bježanja od svijeta nepomične zemlje, umora ili nepresušive im strasti.
Jedne noći, u zaglavljenom ludilu nemjerenja doba dana, sama i u trenutcima oluje i visoke vode, morala se propeti tu. I uhvatiti za najstabilniji dio stubišta. Ako je u onim trenutcima moglo biti išta stabilno.
Prizor prema dolje spajao se sa suzama.
Svakom drhtaju i svim mogućim vodama nutrine.

Sve ono što se uništilo u jednom trenutku postalo je još vrednije. Ali tome je tek budućnost mogla svjedočiti.

Formulu je otkrila (tako spominje) slučajno, iako vjeruje da slučajnost ne postoji.
Papir koji i dalje pravi, unatoč značajnim poteškoćama, konačni je hram nekih voljenih knjiga čije su korice uz to na neki način mijenjaju, a ni sadržaj (u svoj mah) ne ostaje kroz vrijeme u potpunosti isti.

[ironman]

Dok sam citao komarac zuji oko mene. Ali nisam mogao prestati.
Pa sam zelju da dovrsim ininu pricu platio u krvi.
Zvocnu me za ruku
Zaboravih dodat,vrijedilo je.

[ina]

Krvopije

Tješi se ipak i tim da su komarci slični pčelama. I meni je bilo teško povjerovati, ali stvarno jesu.

[Nice]

Završila si s promjenama i prolaznošću...
Lijep je zadnji dio

[ina]

Ili neizbježnoj evoluciji.


Sve dok bude postojao neobični papir koji pravi.. i ona će... i u njemu. A i bez nje.

[ina]

Nije koincidencija ni to što su i jezik i srce mišići.

Radi toga i imamo jake jezičine (istrenirali i jezik i srce istim ritmom) koji inače ne ciljaju na bol, zlonamjeru ili za*eb.
Onda imamo i obrnutu verziju.
Pa verziju gdje je srce jače i gdje jezik mora da zaveže, niti mu je to i teško.

Imamo i brbljala koja se ne gase. Kako ježičasto tako srčano. Bitno je da parlaju.
Onda imamo i mlatarala jezika iz inata samo da srcu ne bi dalo za pravo. Ili i mlatarala srcem.. iste funkcije.

Kod nje je bio prvi slučaj u pitanju.
Ništa nije radila bez ulaganja srčanih vijuga a da uz to ne poveže i jezik. A toliko spontano.
Kad mi je rekla da ima karcinom našla je način da u momentu ona meni bude blizu, umjesto ja njoj.

[immuno]

Nije koincidencija ni to što su i jezik i srce mišići.

Radi toga i imamo jake jezičine (istrenirali i jezik i srce istim ritmom) koji inače ne ciljaju na bol, zlonamjeru ili za*eb.
Onda imamo i obrnutu verziju.
Pa verziju gdje je srce jače i gdje jezik mora da zaveže, niti mu je to i teško.

Imamo i brbljala koja se ne gase. Kako ježičasto tako srčano. Bitno je da parlaju.
Onda imamo i mlatarala jezika iz inata samo da srcu ne bi dalo za pravo. Ili i mlatarala srcem.. iste funkcije.

Kod nje je bio prvi slučaj u pitanju.
Ništa nije radila bez ulaganja srčanih vijuga a da uz to ne poveže i jezik. A toliko spontano.
Kad mi je rekla da ima karcinom našla je način da u momentu ona meni bude blizu, umjesto ja njoj.

Zadnji dio, tacno u centar

[Shadow]

...koji inače ne ciljaju na bol, zlonamjeru ili za*eb.

[ironman]

Koliko dio sa brbljalima koja se ne gase a ja ih povezujem s dobrim u zivotu ucini da se usne razvuku u osmijeh..
Toliko utjeha onog ko treba bit utjesen na kraju price ucini da se stane .
Barem meni.

[ina]

Ogroman krevet u bijelom, bez gornjih čaršafa.
Jedan zid u vidu stakla pa je prednja strana, koja je težila prema vanjskoj, naznačavala ispred a i ispod more.
U snu sam tačno znala gdje je to. Iako umjesto mora, u doba predvečerja sjevala su svjetla nedalekih zgrada, huktanje vozova i tišina parkinga danju nemira.
U momentu sam se našla u B. H......du.

Bila je to soba, ustvari neke bivše kancelarije preuređene ofrljače, za nas četvoro drugara i period u toku života koji se pamti i poslije svih života. Tu smo na početku spavali svi zajedno.
Od uglavnom nespavanja, ili sitnih sati, previše vanjskog osvjetljenja slijedila je razdvojenost blizina, koje se opet nisu mogle u potpunosti rastati. U čitavoj prostoriji, moje mjesto nije moglo biti neko drugo. I tako je i ostalo, pa su bili slobodni da se oni najprije rasporede po željama.

Naš prvi sastanak se našao u hodu, samo pogledima. I drugi, i treći, ili četvrti. Na raznim lokacijama. I nije to bila ni tako mala čaršija. Sve je govorilo: vas dvoje se morate sresti.

Na kraju, pred rastanak, zadnje trenutke smo proveli s očima u očima. U obostranom znanju da nam se to više nikad neće ponoviti.

[Fuddo]

…zadnje trenutke smo proveli s ocima u ocima…
Bravo
Divno
Krasno
Ko prsa u prsa
Cestitam ti na ovom izvanrednom poetskom stivu.
Najezio sam se.

[ina]

Duga gusta kosa, gotov do struka.
Njena.
Mrka, ne od potrošenog vremena ispod vještačkog sunca, nego zbog morskih čari a i gena.
Ogromne svijetle oči. Njene. I mesnata široka usta (koliko i pogledi) opet njeni. A i (ne)zajednički, ili bilo čiji.
Vidici.

Neko slobodno vrijeme provodili smo u prepričavanju predhodnih dana. U podne najčešće, i doručku (u doba već i ručka) koji bi njih dvojica pripremala, ili mi njima, u tajnovitoj radoznalosti nerečenog već pred svima.
I sve.

Svojom pojavom i načinu, bez ikakve poteškoće ili namjere, bila je u stanju činiti druge boljim (ili manje gorim) nego li inače jesu, ostajući konstantno ista. I pravednost, ženstvenost, nelicemjerna i neprepuhana ljubaznost i oštrina. Nesvakodnevni intelekt i u banalnosti. Sve u jednom obrazu, ili u dva. Prirodno raspodijeljenom težinom.
Dar. Ne i istrenirana vještina.
Kompetitivnost u njenom rječniku, glavi i nutrini nije postojala. I ne postoji.
Iz dana u dan nekako bivala nova s temeljom stare podloge. U stanju da ti pruži sve što poželiš, ili ne... a korisno i neštetno. I da tačno znaš zašto i kako postignuto.

Naša ljubav i prijateljstvo su bili (već tad) viši i jači od bilo kakvog muškarca, ili žene.
Ljudski. Bez spola.

[ina]

Morski vazduh miriše na so, i na borove.

A u Martu 2000te i neke i frtalj ili koliko god zatreba za bilo koju godinu više, sve se uokolo bijelilo, uz dodatne mirise. Pahulje su se lijepile uz pijesak k'o da se vjekovima znaju. Svako u svojoj transformaciji i pogodnoj temperaturi.
Rijetke pojave, ne i nemoguće.

Ona nije voljela snijeg (ili tačnije rečeno puno je više preferirala toplinu) ali i taj dan se smiješila kao i po običaju, znajući da će brzo proći. Nastavila je raditi bacajući tek poneki pogled kroz prozor dok smo mi ostali, u neadekvatnoj obući, trčali do plaže. I poslije patetično rondali zbog mokrih nogu.
Ponekad je pričala poput voditelja nekog dokumentarca.
Inače radoznale prirode ali sve ono što nije budilo čvrste osjećaje i privlačilo predubok interes, poplitko joj se i zadržavalo u mislima i nutrini. Ili čak i nikako. Ni površnost nije gajila kao sav normalan svijet. Datog doba.

Rođena je u suknji. Često sam kontala.

[ina]

Kad ti bira poklon, primjer drveni zidni sat na baterije, dobiti ćeš i baterije. Naštima čak i kazaljke.
Da znaš što prije koliko je sati, kad ti zatreba.
I da se uvjeriš da vrijeme s njom ne teče tek tako. Ili da uhvatiš čaš kad je najbolje da joj se ipak skloniš s očiju. Omot? I omot je u tvojoj, a ne njenoj, omiljenoj boji na koju dosta puta i zaboraviš. S pažnjom ukrašen da ti u momentu bude žao i da otvoriš.

U stanju da vas poznaje intenzivnije nego li vi sami sebe u dobru, jačini, nevaljalosti i slabosti a da to opet podlo ne iskoristi. I kad biste zaslužili.

Nepreteško ti se ušunja u biće i usta, pa ti usne i jezik mogu nesvjesno postati kao i njeni.
Ne gotivi pretjerana ja ja ja ja ja jajanja. Već mi mi mi mi mijajmo zajedno.
Ako može. Ako ne, i ne mora. Svako svojim putem. Nije kraj svijeta.

Konstantno u pravu, i u onom nizu ti misli da griješi. Ispostavi se doba stanja potvrde a da uopšte ne kaže: jesam li ti rekla? Neće ti nabijati na nos greške ali će naći, i ne tražeći, način da ih autonomno uvidiš. Nisu joj mrska razjašnjavanja a ni predominantna. Ne voli pravdanja jer nisi ispred Boga, a nije ni ona. A ni pretvaranja kako i kao da se ništa nije ni desilo.

[ina]

U čekanju prvog auta, tek položene vozačke i zagaza u nešto stariji svijet.. biciklo se pokazalo kao najbolje sredstvo još ipak limitiranih mogućnosti, nesavladanih djetinjastih pogleda, kretanja i upijanja prirode, prirodnog prolaska vremena. Oko sebe i u sebi.

I njeno i moje je bilo s obaveznom korpicom za jaknu ili džemper hladnijih noći i šetnji uz obalu. I funkcionalno zvonce. Kao napomena a ne opomena.
Uvijek vezani jedno uz drugo.

Najljepše je bilo vraćati se u zoru. Ona je voljela svitanje i šaljivo, ali i jako ozbiljno govorila da je podsjeća na čovječju srčanu budnost. Njegovu.
Ni zalazak joj nije bio uopšte mrzak ali u tome je mogao da uživa svako. U mirisu, i bojama zore samo oni koji na neki način i moraju, ili što stvarno vole.

Znala je naći pravi način i prave riječi (pa i ako krive) za svaku situaciju ili osobu. To je njen rođeni dar za koji nije ni marila niti ga bila svjesna. Sve što bi darovala, ili uzela od nekoga nije gajilo ni sastojalo površnost.

[ina]

Ne mogu reći da me osjećaji nikad nisu prevarili. Jesu. Svima se može desiti, iz više različitih razloga. To opet ne mora automatski značiti da je druga osoba (svejedno da li z ili m) loša. Ili da smo mi.